Rec jedna i kraj, bol, gospodski sjaj
gazila bih duboku reku
samo da nadjem zvezdu neku
koja na tebe podseca
Zid izmedju nas, noc pruza mi spas
htela bih da ti zovem ime
plakala bih, al’ nemam s kime
umrla bih i dosta s time
znaj, ipak znaj da
Ref.
Tuzna pesma na sto nacina svetom putuje
stara slika naseg vremena jos uvek tuguje
a kisna jutra opet pocinju
otkad sam otisla
smejem se, a suze naviru
kurva sudbina
Autor
Hajro Šabanadžović
Nebeska čarolija
Srce krjkog proljeća
Usnula Ljubav
Plavetna iluzuija
Kada odru odiš
shvatićeš
dukati nemaju sjaj
ni moć
usnulu ljubav vratiti
Kad vakat udari žig
tabut tahti
vremena se nema
ni kajanja
a živio si neistinito
Kada se odrekneš ljubavi
pomisli
blizance nerođene
nećeš milovati
lice žene voljene radovati
Kada ti dušu grešnu
pomiluje sanak vječni
moli se grešniče
mnogo se moli
Stvoritelju
I
Rashlađuje se dan u večer…
Pij toplinu iz moje ruke,
krv moje ruke krv je proljeća.
Uzmi moju ruku, uzmi moju bijelu ruku,
uzmi čežnju mojih uskih ramena…
Bilo bi divno osjetiti jedne jedine noći, ovakve noći
tvoju tešku glavu na mojoj grudi.
II
Bacio si crvenu ružu svoje ljubavi
u moje bijelo krilo –
ja čvrsto držim vrelim rukama
crvenu ružu tvoje ljubavi što brzo vene…
O vladaru hladnih očiju,
primam krunu koju mi pružaš,
što saginje mi glavu prema srcu…
III
Svog gospodara danas vidjeh prvi put,
dršćući odmah ga prepoznah.
Sad dobro ćutim tešku mu pest na svojoj lakoj ruci…
Gdje je moj zvonki djevičanski smijeh,
ženska sloboda uzdignute glave?
Sad dobro ćutim čvrsti mu stisak oko mog drhtavog tijela,
sad čujem stvarnosti tvrdi zvek
pod mojim ružičastim, ružičastim snima.
IV
Cvijet si tražio
našao plod.
Tražio izvor
našao more.
Tražio ženu
našao dušu –
razočaran si.
Ti si svjetlo mog zivota, moja istina
ti si snaga koju trebam da bih, disala
vjeru u ljubav si mi vratio
bolje od ikog, si me shvatio
Ref.
Da sutra umrem, ne bih zalila
jer ja sam ljubav zivota imala
i da me nema, ja bih zivjela
u tvojim mislima bi se budila
Dao si mi razlog, dao si mi smisao
oziljke sa moga srca si izbrisao
i kad sam pala ja ti si me digao
i kad sam zvala uvijek si stigao
Ref. 2x
Dao si, mir srcu mom
dao si, blagoslov i dom
Autor
Hajro Šabanadžović
Modra rijeka čežnje
Plavetni ledenjaci
Krv i led
Blistava Modra rijeka
Violetna ljepota
Nesporazum stađuna
Autor
Hajro Šabanadžović
Valja nama preko Modre rijeke U bojama skriveni likovi
Nejasnoće Noć dosanjanih snova
Blaga noć – Lejletul kadr
Autor
Hajro Šabanadžović
Lice milo u oblaku ljubavi Svitanje poslije sna
Noć ljubavnika Čari vođenja ljubavi
Zalutale iluzije Lice čežnje
Danas je Ponedeljak 17. Juli / Srpanj 2023. godine ove ere , nazvane i nabešane po dobrom čovjeku iz Nazerata.
Napriliku je 198 dan ove godine, ako nas abakus još uvijek dobro služi.
A preostalih , kako kome dostatnih 167 dana do kraja godine moraćeno brojati zatezajući čvorove od kanafe.
Naši računari su nepogrešivi i ne mere im dohakati nikakavb strujni udar , niti bilo kakav prefrigani haker. Zasluge su im poznate i opće priznate, samo što ih nisu kolajnama obljepili.
Dani su jedan od nezaobilaznih činilaca koji uspostavljaju neminovni i bespogovorni red među insanima koji su se izuzetno osilili i uzoholili . Rešetaju i ‘rendaju ljude ko da su rešeta ili tvrdoglavi namjesnici..
Zbog toga se kod nas dani ko biseri na nisku nižu i odlažu u seharu zasluženog odmora , do iduće godine.
Čini se da prolaze bez osvrtanja.; godinama , decenijama , vijekovima ,milenijima . A zašto bi. Časno i pošteno odrade milione nestajanja , da bi se sa obrazom i novim zapisima ponovo vratili slijedeće godine.
Što bi poete rekle:
Repetitio est mater studiorum.
U pevodu:
Dani svoje nauče i odrade, ali ljudi nikad pameti ne dolaze. Neko bi reko ko hajvani, ali bi to hajvane uvrijedio . Životinje skoro nikad ne ponavljaju greške.
U susjednoj prikolici
žena se okomljuje na curicu po imenu Louise.
Zar ti nisam rekla, blesavice, da ova vrata držiš zatvorena?
Isuse, zima je!
Hoćeš ti platiti račun za struju?
Obriši noge, zaboga!
Što ću s tobom, Louise?
I tako od jutra do večeri.
Danas su obje vani
i razgrću rublje.
Pozdravi ovog gospodina.
Louise!
Ovo je Louise! Kaže žena
i potegne malenu.
Mačka joj pojela jezik, zaključuje.
Ali Louise ima štipalice u ustima
i ruke pune mokre posteljine.
Puvuče žicu naniže
i zadrži je vratom
dok ne prebaci košulju, ali žica
se opusti i katapultira joj košulju
na glavu. Louise se sagne
i odskoči unatrag,
što dalje od te spodobe
s naizgled ljudskim obličjem.
Dodirnu vas tako
ti neki anđeli
mekih krila
pomiluju
i moraju oditi
drugima radost dati
mnogo je bolnih
anđela sve manje
radujte se dodirima
zauvik ostaju