More more
Noćni nizovi
Ljubavi moje u noćima dugim
Violetni san
Tisuću velova jedne žene
*
Ona
Paprati i travke
nad glavom mojom šušte
šaš se ljuti
nije pomenuta
ovog prekrasnog jutra
kad meni brodi
Ona
ispravljam se
papravti travke i šaš
nad mojim minulim danima lebde
sunčana dolina postaje tiša
na zaravan se uspela
Ona
posjetilac stalni
koja još uvijek svoju ljubav boli
i miluje
Ona
sa sobom prti
jezero neisplakanih suza
u mome uvelom oku
Ona
radost iskri
ja joj kažem
volim te malena
Ona
nemoj sada da te štosom mlatnem
pobjeguljo jedan
i ja tebe ako će ti biti lakše
Ona
tako meni
po mahalski
zna da bi mi bilo drago
da me mlatne
kako to mahaluše rade
kao e-eh-ej nekada
Ona
poslanica
suputniku
kamo si se zaputio
bez porodičnih albuma
i mladeža zavičajnih
kamo si se to zaludio
ničiji
svagda namjernik
nemaš noža nasljestva
ni posteljne opreme
nikakovu slavu ni sram ne nosiš
nećeš takav ni preko jednog praga
najprije te pitaju
gdje je stol i pogača
od koje odlamaš zalogaj
gdje su dvorišta
čije si kapije srušio
ulica iz koje si istrčao
a ti ništa nemaš
ni poskočicu
ni predanje svoje
kakva ti je to riječ
čiji naglasak ne potječe
ni iz jedne gore
tko da joj vjeruje
ako i namjernik
moraš znati gdje izvire drum
kojim si se zaputio
odnekud moraš dolaziti
ni psovku da si ponio
da kuneš neko polje
da šaku lomiš o stol pri pomenu
matere i zavičajne vode
smjerno se saginješ na svim stazama
ljubiš sve kamenje i oštrice
usni prinosiš
zašto nisi jedan barem
sakrio u njedra
čime ćeš se obraniti
kada ti zvijeri popreče put
ne pamtiš ni jedan rat
na svim junaštvina vezan poljubcima
ni sa jednom pupčanim čvorom
kamo misliš da ćeš stići
neće ni jedna djeva s tobom u noć
tko da povjeruje
da se ne misliš nikamo vraćati
pod košuljom da ne skrivaš
tajni zalog dragane i doma
ne slušaš me u stopu me slijediš
tjeraš inat mučiš je li
pa oslanjaj onda glavu o ledene dveri
i noći u krilu tuđih djedovina
vjeruj da je pružen konak ko i vjera
šat ti mogu
bezumniče
Kad jednom prodje sve
kad pretvori se u sjecanja
kad vise nisu vazna lica
imena, ni godine
kad jednom stvorim se ja
pred tvojim vratima
Da li ces shvatiti sve
ljubavlju ogrnut me
da li ces dignut me s koljena
zeljnog tvog’ oprosta
kad jednom stvorim se ja
pred tvojim vratima
Ref. 2x
Ispod ovog neba samo ti
dusu znas mi taknuti
i kad kapnem na tvoj dlan
kad se stisnem kraj tebe
nek’ me cvrsto drze ruke
tvoje ruke sigurne
Poeta je bio poprilično nježnog srca
uvijek u najboljim godinama
kada mu Grad Čednosti
okovaše
granatama i smrću
srbaljskog bjesnila
Slikar naivno gleda
iskru snajpera
kleknu moleći se
nemojte
dolje su djeca i cvijeće
zapjenušana zvijer krvavih očiju
nastavi maloumni nagon
kosovskih gusala da prazni
nestajući djecu i cvijeće
šta će
nemoćno slijegnu ramenima
stade na branik
od snova
a rekoše mu dobrostivo
ubij da ne budeš ubijen
poeta ljubavi muči
duša mu krvari
koga će ti
bolan
slikar života ubiti
stoji na pustopoljini
gleda metke kako mu pored lica
pored srca ranjenog zuje
vrište
ali on pucati neće
kud puklo da puklo
poeta života stisne zube
um je sleđen
na koga će ti
bolan
slikar ljubavi pucati
čuti u nišanu
jadnika preplašenog
zverinje što zavede
a kod kuće ima istu bol
djecu i cvijeće
prst se ne koči
oroz se treperi
grozota muči
metak se raduje
puška je spuštena
nema se u koga pucati
Nebo se smješi
Vremena bijedna
Srce umorno
Ona je osvit
Bila su to teška vremena
bila su to neka vremena beterna i podmukla
bila su takva kakva se ne mogu zamisliti
on neće on ne može on ne želi da misli
bilo je to tako kao da mu neko srce namah sa džigericom iščupa
još živ gleda kako mu srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju
okreću ručku krvavu i melju ga melju brzo najbrže
ono izlazi na drugu stranu
polagano vrlo bolno crvči
krvavo samljeveno visi ko ja'ko skuvani rezanci
posuti paprenim kečepom
čudi se njega ništa ne boli nada se
smilovaće se sada i tijelo i kosti samljeti
ne ništa ništa osim boli koja počinje da jača
jok bolan ne da bol dušman lakoće
samljevenu masu poli sa litar tečnog azota
u potrgani torzo sve to vrnu
bilo je to tako kao da mu dušu onaj balonćić mali
katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca
balonćić padne i puf prospe se po asvaltu
svaki dan komunalci je spiraju auta gaze
nikako da nestane samo urliče
dok nebo ne spusti tišinu
dok ptice ne odustanu od safirli neba
dok cvijeće ne prestane da miriše
dok ezani ne preskoče sabah i ponoćku
da bila su to taka vremena
ne smiruju se i ne jenjavaju
ali život je prelijep
i on samo nastavlja da živi
čekajući da mu se vrate
nestala svitanja i ponoćke
Anđeosko je biće
ta žena
u jednom pogledu
duša
zabezeknuta
zanijemi
klanja se ljepoti
a Tišina i sni
um moj
ljepotom svojom smaraju
Ja sam stranica tvome peru:
Bela stranica – sve primam vedro,
ja sam riznica tvome blagu – veruj,
kad uzrastem, uzvratiću štedro.
Ti si mi zrak, ki me kišom kvasiš:
ja sam crna zemlja oko sela.
Ti si moj Gospod, gospodin, a ja sam
tvoja crnica – i hartija bela.
Ljubavi jedina
Poklanjam ti ovu
Ružu crvenu
Za jedan dan
a Ljubav
Za uvijek
pB
Kad u dusi zastudeni
ti dragane dodji meni
nek’ zaceli moja rana
sve u ime nasih dana
Ni cula te, ni videla
godinama, godinama
ali kad pozelim ti ces doci
da ne budem sama
Ni cula te, ni videla
godinama, godinama
ali kad pozelim ti ces doci
da ne budem sama
Kada gora ozeleni
put pod noge blago meni
i pozuri, sreca ceka
ali nece celog veka
Ni cula te, ni videla
godinama, godinama
ali kad pozelim ti ces doci
da ne budem sama
Ni cula te, ni videla
godinama, godinama
ali kad pozelim ti ces doci
da ne budem sama