391.* Vrijeme ne postoji ako dvoje se traže i dodiruju
392* Da , radost postoji ako joj on srce poklanja svaku noć.
393* Ona uvijek zna koliko je voljena u vremenu kojeg nema jer ga ljubav briše.
394* Kako milovati suze ženske nebo da ne rasrdm jer ona je samo dijete. Poljubcima.
395*Dan za danom prolaze ,odjednom , osvrneš se , a ono nema više dana.
396*Nikad ne okreći pješčani sat ,nek uspomene ,na suzama orošenom pijesku ,sniju
o ljubavi.
56
Kad svetlost poželim da ublažim tamu,
nekad jarost tešku, nekad ljubav samu,
ako u kafani samo za tren zasja –
biće mnogo jača no u praznom hramu.
57
Znajuć’ tvoje zamke i vatreni meh
da l’ opasnom stazom lutati ja smeh?
Ti me nećeš, ipak, Sudbom oboriti,
želeći da pad moj pretvoriš u greh.
Svako ima pravo na vlastiti izbor.
Naše je da to poštujemo , ali i da napravimo svoj izbor.
A ako ćemo pravo, razlike su minimalne i samo je stvar percepcije i godina.
Mnogo toga je vezano za Babu Vangu.
Postala je legenda.
A legenda raste jer joj ljudi dopisuju značajke koje joj ne pripadaju.
Ipaka za jednu nepismenu, slijepu osobu koja baš i nije imala dodira sa civilizacijom,
mnogo je toga znala.
Možda i previše.
Njena proročanstva nisu nesuvisla. Imaju smisla i naučnu i demografsku utemeljenost.
O znala je i pogriješiti. Valjda se među njenim informatorima nađe i po koji šaljivđije ili smutljivac.
Iako su proročka viđenja uglavnom kataklizmiučna, ipak ostaje nada da će svijet doživjeti 5097 godinu.
A tada?
Pa svemu jednom dođe kraj.
Ipak mnogo toga čeka našu majčicu Plavu planetu i univerzum.
Šterta što Baba Vanga nije bila pismenija. Pisala bi divne , ali ostvarljive naučno fantastične romane.
Poslušajte, možda vas nešto zainteresuje ili nešto prepoznate.
Nas Goran Bregović nikad nije interesovao, niti će.
Mi se ne družimo sa lopovima, ublehama ,ljudima bez časti i sličnom bagrom. O njima ne razmišljamo jer oni su nečist , grabežljivci , mora ovog dunjaluka . Oni su uvijek u bestežinskom stanju . Karakter im nema težinu .
Međutim njima đavo ne da mira pa nas svako malo potkače .Nas , naš grad ili naše prijatelje . E , nađu vala koga će potkačiti.
Đe'š’ ba nas , matere ti?
Uglavnom slijedi malo glabanje: To vam je funkcija one drebank finte, što se sa njom svašta može tokariti, strugati,glabati i glodati.
Za početak možemo početi sa isječkom iz pisanja medija Kurir rs. Natpisi iste tematike su kolali medijima Hrvatske,Srbije,Crne Gore, Bosne i vjerovatni svih zemalja ovih prostora i šire.
Njega je tužio kompozitor Enrike Masias.Čovjek ustvrdio da je Brega u filmu “Arizona drim” Emira Kusturice iskoristio njegovu muziku kao svoju. Francuski sud je Gorana Bregović proglasio krivim i on je osuđen na kaznu od milion evra,koju je uredno isplatio.
Kazna ni njen iznos nisu bitni.Ono , jes kad bi se zezali. Cicija je bila na ivici bankrota.Bitno je što je napokon neko stao u kraj lopovlucima jednog beskrupuloznog tipusa.Nisu to lopovluci.Toje bageranje tuđih lakin nota i pospremanje u svoje lopovske sehare..
Ovu pisaniju čemo početi i završiti izjavom jednog drugog lopova, Emira Kusturice, Goranovg drugara, one druge beštije koja se svako malo vjenčava sa umrlim pederom. Dva čifuta i beštije su prijateljstvo okončali svađom.Znate li zbog čega? Zbog love / para / penezi/ šoldi / gute:
„Brega je jedan običan lopov,vješt lopov.Ja sam toga postao svjestan onog trenutka kada me Igi Pop pozvao i rekao:“ Kakav je to način da ja učestvujem u muzici koja već postoji ,koja se potpisuje kao autorska, a ukradena je? Evo Enrike Masijas je tužio.” ( Emisija Ljudi TV B 92)
Lopov ruži i pljuje po lopovu.Takva su vam ova vremena.Svi bi da nekog takare.Na žalost ženama, najviše se tandaranja završava na jeziku ili cvajtari.
Da bi izbjegli nesuglasice i neugodne konotacije oko značenje riječi iz naslova ,mi smo zalijepili značenje iz Blekijevog pojmovnika :
beštija
zvijer, životinja,buba švaba,insekt,gnjida,beskrupulozan, surov čovjek, čudovišna osoba, krvopija, nečovjek , fig kurva, rospija, baba tažvaka , diler hašiša maloljetnicama, policijski doušnik, više vidi: šmizla, pizdun,pizdunčica i tako to.
On je izabrao tu riječ, nismo mi.Niko ga nije natjerao . Ona mu se prijepila i određivala njega kao ličnost čitav život.
Beštija se ne tako davno oglasi :
-Imao sam furdaciju koja je krenula nekako pogrešno, htio sam u Sarajevu napraviti nešto što zapravo nije za Sarajevo. Zapravo, sarajevski Romi ne sviraju.Nikad nisu svirali. Sarajevski Romi su se bavili metalom. Za razliku od Roma u Srbiji. Tako da je to na pogrešnom mjestu bilo. Cijeli jedan tim ljudi cijele je godine je odgovaralo na te upite, ali smo imali samo 3 ili 4 upita, koji su bili više upiti za pomoć nego za obrazovanje. Ideja je bila da se pomognu Romi koji su talentirani za muziku.
Dakle on kaže da sarajevski su Romi samo otpad skupljali i samo za to sposobni. Tipično beštijski. Kad neko neće da pleše kako on falšuje, on se sveti. Dobro ste pročitali, on nikad nije svirao, on je kao sve u životu falš radio. Pitajte Bebeka ,Tifu i starletice, što se za sliku dvije o njega grebale.
Netalentirani , fuš gitarista i muzički lopov izvornim stvaraocima prigovara ono u čemu je on najmanjkaviji. Da nije od Beštije bilo bi žalosno. Ovako , od beštije se samo to moglo i očekivati.
Retrogadnost i idiotizam.
Pregrmili mi onu stupidariju ja sam najveći živući bosanski kompozotor.Nama svejedno od kada Indexa nema , skoro pa nema ni muzike. Svi nešto plagiraju, kradu i kič strahote guslaju i repuju (?).
Časni su izuzeci predivne dame naše prošlosti što nama za jubav i gušt : stađune, predgrađa,dnevnike, svijetove žute pune nade i milo moje, neke bekrije; još uvijek dijele i pjevaju.
Pasusu o furdaciji , izjavi ofucane fukare , nije po tematici tu mjesto , ali on je bio uzrok javljanju ,a inače ne bi smo se na smrad osvrtali. Ili bi?
Lanula bi Beštija kad tad nešto i navukla nas za pisaljku; ako ne bi na usta ono bi na onu u kojoj mu sva pamet stala.Inače svoje bendovce je sve odreda ana drogu navukla.
Konstatacija da je najveći lopov i diler među živućim bh “kompozitorima ” sasvim sigurno primjernije mu odgovara.
Kratko,crtično ćemo protabiriti život te The creature.
1966. godine sa dugokosim i metilj meitom Čapom je osnovao grupu koju su nazvali Beštije.
Konzilij imao lošu osobinu, koja je često iziskivala gubljenje vremena,Provjeriti najnovija dešavanja u gradu.
Neko nam reče; u domu izviđača na Mejtašu poslije podne od 4 do 4.45 h sviraju neke beštije. U pet malecki izviđači imaju svoj slet pa se beštije moraju kupiti.
Kakve vas sada beštije spopale, ne anlaišemo baš ništa. Toga u Sarajevu nikad nije bilo, niti će biti. I vrlo brzo nije i sve se vratilo u normalu.Beštije su svoje tandrkanje morali zavšiti i koju minutu prije jer maleni izviđači nisu imali milosti prema protuhama.
Mi odemo i izađemo nakon nekoliko sekundi kiča i neukusa. Više se nije moglo izdurat . Toliko sramote i blama strpati u tri četiri minute, nikad niko više neće uspjeti na ovom dunjaluku.
Neke krature naših godina, uvučene su u krpice ženskih boja i dizajna , svaka bi im kurva sa Pigala mogla pozaviditi. Preko toga navukli kožuhe i skaču i vrište, baš ko majmuni drekavci.Drekavci to rade sa namjerom. Poslije se seksaju.Ovi samo skaču,da bi poslije po korzu tegerili gitare i dokazivali da su muzičari.
Ove detalje CV Bregović izbrisao , bojao se da mu se ime na prišije. Kako će ti bolan neko prišivat ime , kad ti imaš autorsko pravo na njega? Nismo mi ludi pa da penele plaćamo.
U to vrijeme su se grupe zvale plemenitim imenima koja su lijepo zvučala i časno odzvanjala : Eho 61,Plavi dijamanti, Indexi, Lutalice ,Pauci ,Čičci,Ambasadori,Vokinsi,Kodexi. U njima su svirali još ljepši i vrsniji muzučari i pjevači i prelijepu muziku Gradu i svijetupoklanjali.
Malo disharmonično je zvučalo ime grupe Ajani Fadila Toskića. Fadil metar i žilet ,bijela fenderica visoka skoro ko on; a on glavni poglavar. Gdje to prolazi?U Sarajevu sigurno ne. Zatim sve nagrdiše Beštije. Šta će beštija nego po sebi dati tako ime. Taj naziv ne dolikuje čovjeku, i hajvani ga se stide i od njega zaziru.
Vidi se Breg htio na silu nešto. Potomnje dvije grupe nisu ni par mjeseci izdržale, ugasiše se ko svijeća na Bjelašnici ,u vrijeme zimskoh potopa. Ajani barem napraviše za radio Sarajevo dvije snimke,Beštije ni jednu i prhnuše u fenjer.
Moralo tako biti. Vodio ih ” jedan ljepuškast mladić ” , reći će glavna beštija za sebe . Da pukneš od šege na ovo ljepuškast. Nije zato što ga on svako malo sebi prišiva, ne bi li pučanstvo u to uvjerio. Već zato;kad je to beštija ljepuškasta postala?Znači da je u Sarajevu u to doba bilo 90% prelijepih momaka i 10% ljepuškastih.Voljeli bi da je tako ali nam ta računica nije poznata.
Mi ga iz Čekaluše znamo. Tamo ljude sačekivao da bi se za cigar ili klipaču od bilo koga grebao..On ružan ko gabor, mi mislili fukara neka, pa mu sadaku davali. A on beštija sebe naziva. E ,vala se nećeš od nas grebati , a ni mi tebe ikad više slušati. Sve normalne Sarajlije se na nas sugledaše. Zato je Beštija tako rano skontala da u Časršiji nema, niti će imati prijatelja.
Zatim se Beštija na silu uguravala u jače grupe. Kodexi ;Mića,Zoran i Goran i Jutro. U Kodexima dobio nogu.Edo kaže ne zna ni bas gitaru svirati. Prepozno čo'ek njegovu muzičku nepismenost, glad za slavom i nadobudnost papka.Bogeljić se razumio u te stvari.
Vi mislite da se papk u gradu ne može roditi.Može i te kako može,eto očit vam je primjer Beštija.Pun grad papak rođenih,još više šljeglih.
U Sarajevu se sve radilo polako,ljudski i akšamljijski. Po istilahu.Nema srkleta, bijesa i kinđurenja . To samo pičkice, papci i pederi rade.
Njegovim muzičkim krađama sudovi penale pišu.
Razgovore o krađi životne ideje ” svome prijatelju ” Đoniju obavezno preskače.
Đoni je sebi osmislio orkestar za svadebe i sahrane. Želio je da mu to bude pratnja po stare dane. On u bijelom, laganice gitara u ruci, orkestar ga prati i on umire srećan uz muziku koju voli. To bi bila muzika samo za njegovu dušu, ništa publika , ništa javnost, samo osama i muzika.
Beštija ideju ukrala i normalno u ružni biznis ,prelijepi tuđi san pretvorila. Bekan i naivac , kako čifut javno oglašava Đonija, nije se sjetio patent prijaviti, sada mu se “drugar” protuha u bijelom smije.
A da je od početka bio ubleha, bio je , ali i lukav i vrlo prepreden. Od pravih muzičara je iskustvo skupljao i krao. I nikad nije prestao. O njegovim se krađama Čaršija odmah, poslije prvog vinila odredila . Nikad on nije mogao naći svoje mjesto u Sarajevu. To mu neumitnost odredila.
Zato je svoju slavu tražio izvan Sarajeva i našao je. Lako mu bilo. Brdoviti Balkan je pun seljaka, papaka i levata koji voli poskoćice. Navikli na šestovjekovni isntrument sa jednom, konjskom žicom. Ili top sa jednom kuglom.Sve što ima više žica od jedne i jednog zavijajućeg kosovskog akorda za njih je muzika.I za prangijaše.
Malo poskočice i malo pljačke , malo kurvanjskih boja i brenovanih loknica i seljo je gotov. Sarajevo zaobilazio svirkom. Uvijek težio glamuru i slavi ,ali ga slava u rodnom gradu zaobišla. Zbog njegovog gladnog seljačkog glamura. Da on nije nije sebe nazvao Beštija zvali bi ga papak.
Papci i beštije nikad nisu bili Sarajlije. Biri Sarajlija treba zaslužiti.
On je osjetio da ga je grad odbacio i prije nego što je izdao pljačkaški prvenac 1974.god.:
Ne spavaj mala moja muzika dok svira = Chuck Berry /Čak Bari Rock and rol music 1957.
Patim evo deset dana = ZZ Top / Tush 1967.
Bluz za moju bivšu dragu = Led zepelin / Since I've been loving you 1970.
Bregović je slijedio školu Cepelina koji su takođe bili čuveni po krađama i “posudbama ” tuđih muzičkih rukotvorina. U svakoj njegovoj pjesmi je bilo posudbe.
Kasnije se čovjek sa bregova ” opametio” pa je kombinirao krađe više pjesama za svoje papzjanije. No, mi ga poslije abortiranja nismo pratili.
Na prvoj ploči kuka o abortusu, utopivši neku svoju ” pamet ” u ukradeni Bluz za bivšu dragu:
Nikad se neću vratit u svoj rodni grad
Tamo me ne čeka niko
Već odavno su izblijedila sva lica
I već odavno imena im neznam.
Ali se ipak redovno vraća da koju paricu zaradi, kada mu bankrot prijeti. Skuplja čovjek lovu za buduće kaznene penale.
Mi njemu ne bi ime znali ,da se nije ponovo počeo šlepati gradu.Ne gradu,njemu ne može. On sa nekim individuama ,koje grad takođe ne šmeka ,zbog aferima od prije, i novim mrgudima koji svoj poluekavski mucaju , muti i radi. Radi neke siće.
A kad sam sebe natakari i sića ne poteče; onda se pametan pravi i izjave daje i odriče se svog ” dobrotorstva “. Konto čovjek svi će se u njegov ” dobrotvor ” , oliti furdaciju zaletiti i eto love.
Kako će i koga znati kada je sve odreda unesrećivao. Te sedamdeset četvrte godine je imao dvadeset četiri godine i zna da ga se grad odrekao i abortirao. Zbog toga ne čudi animozitet prema gradu i ljudima koji i njemu žive.
Pročešljasmo po memoriji. Ne nađosmo ni jednu djevojku koja bi se njegoovom dragom mogla zvati. Jedino…, nije ni to ,to se poslije godinama poslije desilo. Nije ni ona Ljilja, ona se papcima nije davala. Čak ga i pahuljica glat otkantala. Jedina njegova “draga ” je bila njegova žena. Bar on tako misli.
Prve njegove žrtve su bile Mića i Zoka. Majka po Beštiju došla,ali nije trebala brinuti, jer joj sin samo imidiž gradio. Dobro mu došlo za kasniji CV.
Fadil kasno po brata došao, ovaj se teško oporavio? Mića poslije zalutao u Englesku, nije majmuna nikad sa leđa skino. Po njega niko nije došao; on i danas traži one koji po njega nisu došli. Po blatu smrdljivih farmi se vucara i valja.
Slijedeće njegove žrtve su bile Ipe Ivandić i Zlatko Hold .Padoše zbog tri i po kilograma;kažu Beštijine marihuane . Odrobijaše žrtveni jarci tri do ćetiri i po godine.
Marihuanama je jedino mogao doći do ženske rabote. Kažu i diler je maloljtnicama bio. Pošto nismo svjedočili, kad bi tako nešto tvrdili to bi trač bio. Hold je malo, ko došo sebi.
Šta zatvor od ljudi čini. Nekima mater,nekima maćeha.Pitajte Šešelja.On u zatvoru posatao cvajtaš ili prva Gospođica zeničkog pržuna.
Žao nam Ipeta: finog sina i dobrog brata, milog dečka i voljenog čovjeka, plahovitog i plahog, vaspitanog i kulturnog , nadasve ljudskog i plemenitog.
Za druga je robijao . Tako to ljudine i prijatelji rade. Prijatelj ga ,kad mu je najviše potreban bio , jednostavno beštijski izdao. Otišao Ipe iz Sarajeva,bilo ga stid. Da kažemo nije trebalo, ne pije vode.
Bilo što bilo , njega nema,ništa se promjeniti ne može . Majka presvisnula . Žao nam njegove sestre,ona nježnije; prelijepe ,gorde djevojke iz Mirzinog jata. Glas joj prepukao od boli za bratom. Šteta predivnih ljudi. Znamo to i poručujemo joj; čeka je anđeo njen.
Bebek i Tifa su ono što (ih) Bestija zove: kolateralna šteta. Još se oporavljaju, čini se nikad neće. Mislili biće love, i bilo je ali samo za Bregović Gorana. Joj divnih imena što na papkoviti Balkan mirišu. Bregovi i gore se u jednoj osobi sastale.
Ne znamo ko ga je takario, otac mu ili mater. Vidi se od rođenja neželjen bio. Nije što se na selu rodi papak; isto ko što se u gradu rodi nije sve građanin. Papak je papak . On se jednostavno rodi ko papak oliti hajvan.
I nemote vi meni nije papak! Vazda njegove cipele papke imale,da bude veći.
Držali jednom jedan čovjek i jedna žena dvije tegle riže na prozoru. Jedna, njena u njenoj sobi, jedna,njegova u njegovoj.
Slobodnih se brakova igrali. Ponekad tegle sa dozvolom drugog provjeravali. Njena prazna, njegova uvijek dva tri zrna ima. On tegle slavobitno poredi i smješka se.
Njegova žena ni jedne ne progovara, stišće zube da ne prasne u smijeh. Ej čifute, beštijo ,koliko si se ti bolan riže sa bosanskom nanom nadolmio i rižota sa stranjskim kuskusima nahranio. Mogao bi sve golube u čaršiji nahraniti.
Žena čoekova rekla taj bi prije izmet pojo ,nego što bi bilo šta nekom dao. Dva joj centima kusura iz ruke otimao. Poznavajući Papka, svakako je istina. A ona nikad nije govorila onaj moj; već kratko i jasno : onaj čifo.
Ovo bi mogo biti trač , jer nismo nazočili, a bolje da nismo. Valceri sa Sene bi titrali, anterije bi letjele na sve strane. Golubica bi prvi put u životu lepršale i cijukala; joj , mamo mamice.
Misli joj izlanuše riječ : čifute, prije nego nego što smo je mi mogli zaustaviti. Ukra nam njegova žena autorstvo. Nije namjerno ko njen muž, to sigurno znamo , dobrica je ona i zato kući na uvijek vrijeme išla, da se beštija ne zabrine.
Opet kontamo, ko je ikad mogao ženu u nekom naumu zaustaviti. One to i iza zastora i baldahina rade, ali pametno i bez svjedoka. Nisu maloumne da dozvole nazočnost svjedocima , osim dvojici; onom bez mozga i onog sa mozgom. Nećemo grešnost glumiti, reći ćemo i ovi sa mozgom mogu biti bez mozga.
Vi se pitate čemu ova digresija. Ničemu ,ona nam tek tako na pamet iz čista mira pala i u pripovjest zašla. Neka je, mere zatrebati ako se kojim slučajem priča u basnu pretvori. Nek imamo neku insanicu za svjedokinju ili naravoučenije.
I nemojte vi nama nije čifut. Nemojte nas pitati koji sve tabirimo. Možete nešto i sami skontat.Vi bi da se mi uvijek u bulu uvaljujemo.
Hvali se Papak Goran da je u životu sa sedamanaest godina , toliko golih žena vidio, koliko drugi u životu neće. Vjerujemo mu ; ovaj put nije slagao. Crnčiti u strip-tiz baru za hranu i stan i ne vidjeti toliko žena; e to bi tek bio hajvanluk.
A da se on tu ofajdio , sigurno nije. Pričo Mića kad se jednom urokao. Još uvijek je junfer bio. Ako ne znate njemački , nemojte da vam mi o grlicama i golubovima priče pričamo.
Idite na čaršiju pa golubove gledajte.
Ako ste krenuli,nemojte. Vrnite se ,mi moramo sve lanuti.A jungfer mu znači: Niče vo takar. Ništa ne znamo sakriti.A i Niče garant bio djevac,ali ne i nevin.Kako će idejni “otac” svekolikog nacističkog zla biti nevin.
Išo i Čifo na čaršiju ali ništa nije skonto. Kaže fale mu krila,ne zna ravnotežu držati. A i ona stvar kod žena nije na leđima ili koljenima .
Da plati prodavačicama ljubavi nema šanse , tada je jedva kintu za preživljavanje zarađivo a i čifut rođen .Možda,možda i nije. Vjerovatno mu talijanski mjeseci gladi , jer gladovao je , stisnutoj ruci nauk dali. Svu mu lovu Zoran i Mića otimali. Rekli mu; on je zelen i nič tandarenko, njemu ne treba .Lova će ga na zlo navratiti. I stvarno, ta ga otimačina ga spasila da ga majmun ne zaskoči.
Najbolje su prošli Vlado i Lazo.
Bili butun na vrhuncu popularnosti. Išao Vlado kod svoje djevojke u Milano, one svjetske davalice. Ime joj se ne pominjalo. Skontala Brega Gora plan : ide džabalesku , o Vladin trošak posjetit Italiju gdje je onolike gologuze prostitutke gledo, a nije prismočio.
Valjda mu se ovi put posreći, a možda ga Vlado iz samilosti kjoju kintu pogura,iako je pun ko brod. I posrećilo mu se.Kod Vladine one neke , nećemo joj slike golotinje i usta pokazivati, potražite sami. Tu žensku je mogao pokupiti u Lisca, od njene četrnaeste godine, svako ko je izgovorio čarobne riječi: Io sono ređijo ili produčento. Pitajte Baška Bašu ili druga mu Ome Ćemalovića.
Ta ženska je bila nešto najbliže njegovoj dragoj što pominje bluz za njegovu bivšu dragu. Popišmanilo se žensko.Pet , šest godina prije ga otkantala.Tada je sa Minimaksom nešto deverala.Čuo on za haustorski fol sa režiserom i producentom.
Eto šta neki drug drugu radi. Vlado više nikad ni muškom ni ženskom insanu vjerovao nije.
I nemojte vi nama nije beštija! Sad znate o kome se radi.
Ristovskom trebala lova za lijeka , sasvim normalno beštija – čifut mu ni pare nije dao. Polumrtvog , u invalidskim kolicima ga na binu penjao , da izazove saosjećaj publike i popravi svoj imidž lešinara.
Vi mislite dao mu lovu! Nemojte vi biti naivni ko njegovi muzičari. Za infuziju , dvije ; da ga živne i opet popne na binu; jeste izdvojio nekoliko dinara, ali ni centim više.
I nemojte vi meni nije grobar!
Sada ste ko biva u dilemi.
Oteglo se nabrajanje, a ima još , ali i ovo je dosta.
Sada se vraćamo na izjavu, rečenicu po rečenicu:
– Imao sam fundaciju koja je krenula nekako pogrešno.Htio sam u Sarajevu napraviti nešto što zapravo nije za Sarajevo.
Beštija ima šezdeset pet godina i poslijednjih godina se busa kako je on Sarajlija. Nije bitan onaj bluz i stihovi koje smo naveli, ni ona narodna posrao pa pojeo. On javno priznaje da ne poznaje svoj grad.
– Zapravo sarajevski Romi ne sviraju. Nikad nisu svirali. Sarajevski Romi se bave metalom.Za razliku od Roma u Srbiji. Tako da je to bilo na pogrešnom mjestu.
Htio biti muzičan , poetičan i zajedljiv.Ispao je samo bljutav i zao. Krampa jednom, krampa zauvijek.
Nije bolan beštijo Gora i Bregova to istina. Kad god dođeš u Sarajevo ti si u krivo mjesto došao, jer te ono abortiralo.
On nama naše cigane neljudski, beštijski našao vrijeđati i blatiti. Neće moći ove noći, kao ni prije ,a ni poslije nje.
Raspričaće se on kako Rome vezuje uz Alkohol i navoditi neke crtice iz života poznatih romskih muzičara , vjerovatno njima ne krade Šampanjac za cigare. Ne smije ,penali slijede.On to od ovih naših ili stepskih roma ne krade,već otima.
Sve što zbori, nema veze sa pravim Romima, ali došlo je vrijeme da ponovo javno zarovi u Romsku muzičku baštinu i da ih pokrade.Bagerom. U toj se krađi do tada još nije tako temeljno okušao. Preporučio bih Romima da obrate pažnju na sve radove vezane za Rome i da ga obavezno tuže. Nekom će tužba upaliti jedan kroz jedan. Eto dobre love.
Naši Romi imaju muziku u malom prstu ,koliko Beštija u mozgu. Nećemo se ponavljati pričom o malom i velikom.Ono velikog nema,a malog mu ponestaje. I naši cigani se ne stide što su skupljali metal, staro gvožde i lonce.
Skupljali , popravljali kišobrane i šerpe, oštrili noževe, gatali.Kokoši, ponekad i neki čaršaf maznuli. Čak i prosili, kad su vremena tandarli bila. Od ovih lošijih stvari uglavnom su bježali. U svakom žitu kukolja ima; pa tako i u cigana.Nisu oni krivi što ih svijet i dan danas u stranu , u geta gura.
To im on spočitava, a ne zna jado nepismeni da je život svakog cigana; od njihovog postanka do današnjih dana; čista anđeoska muzika.
I ne kradu je ko on. Oni u majčinom stomaku dok su, muziku čuju i komponuju. Neka siđe među srbijanske Romem ako ga nije strah.Neka njih pita od čega žive i kako zarađuju za život, muziku, igru i ples. Neka se sjeti Šabana Bajramovića i njega je debelo zakinuo.
Uh , greška u koracima; nije on nego onaj drugi čifo. Šta ćete, čovjek ponekad zabrza pa pogriješi.
Cigani se ne stide priznati da su sve ono radili. Jednostavno je reći bila loša vremena .
Za cigane su uvijek teška vremena u svim vremenima ,na svim dunjalucima bila, kao i za jevreje. Uvijek su ih proganjali u geta, konc logore izolovali i nestajali.
Evo i Beštija cigane u torove trpa i dijeli. Ovo su sarajevski, ovo su srbijanski, sigurno je mislio ima i onih stranjskih. ” Kosmopolitizam ” mu brani da mješa tujinske i domaće cigane. Možda misli stranjski emancipovaniji.
On ne kaže cigani , pazi se da tu riječ ne lane. On ih naziva Romima. Kao poštuje ih, a noževe im u leđa krha.Mi ih još uvijek, češće, nazivamo cigani.Tako ih milenijumima zvali.Još uvijek se ni oni, ni mi nisamo navikli na Rome.Ta nam riječ baš beštijski i čifutski zvuči.
Romi su morali svašta radit da bi se prehranili i ćemaneta prihvatili. ” Čisti ” ljudi u bijelom i arijevci koji ” vjeruju ” u zapaljeni krst im gadosti radili, protjerivali i ubijali.
Kad se ćemane ciganin u ruku primi i uz vatru počnu tonove ko niske bisera da nižu, majko moja , joj mamice …
Ne damo da ta ljepota ; u ovu ružnu priču o beštiji nečovjeku: uđe. Biće vremena, pojaviće se cigani naši tamo gdje ta ljepota zrači i gdje joj je mjesto. Ipak, moramo vam samo malo, tek zrnce te ljepote , cigana naših i svjetskih dati.U pomoć pozvali časnog Isaka i Cigan(k)e koji lete i nebo.
A kad ti bolan , naš sarajevski cigan, uzme ćemane u ruku , čovjek samo zine, sluša i plače. Čuje čovjek , ponekad ne razumije riječi , i prosto vidi muziku kako slobodna poljima, livadama , šumama luta i pleše.
Lepršava muzika nas vodi i vidimo vijekove lutanja, gladi i boli.
Vidimo zlo i patnju svijeta što prenosi se kroz vijekove; ali prije svega vidimo toliko radosti i ljubavi da poželimo biti oni.
Mi vidimo našeg Ibru Piljka ponosnog i prkosnog čovjeka i još ponosniju i prkosniju Hanku što terete čerge i života nose.
Osjetimo ljubav jer njihovi dodiri, pogledi, milovanja su čista ljubav i radost . Ispod šarenih, cvijetnih velova ciganki raspomamljeni ples se oko njih dvoje svija. Muzika sluti tešku bol , tragediju, jer sve ljubavi, ponajviše ciganske moraju biti sušta bol i tuga .
Naša Hanka nije Bizeova prevrtljiva Karmen. Ona nije neodlučna i nesigurna putana koja će pjevati : Ne znam kada ću voljeti , možda danas možda sutra.
Za našu ciganku je takvo razmišljanje smiješno,suviše maglovito i daleko. Ona hoće da voli juče, i još prije juče i prekjuče.Ona hoće da voli istog trena kada joj damar muzike i strasti rascviejtaju pupoljke i razmirišu ljubičice. Jer ona je Hanka, ciganka. Ona je princeza,plemkinja, jemenka i indijka , ona je sjaj u oku i vatra živa. Zbog nje se živi, ubija i umire.
Vidimo cvijeće; koje jecaj violine doziva i moli; i ono sa neba slijeće. Ne da nebo cvijeće tek tako; ono za uzvrat uvijek nešto traži. Ljubav se u dugu pretvara. Hanka, djevojčica ispod duge bježi , ne postaje dječak , jer Ibro Piljak je stiže.
On više nije ljubavnik nježni i zaljubljeni . On je srđa zlopogleđa što kamom joj nevjerstvo plaća. Violina ili harmonika,sad sve jedno je, ispuštaju krik i zanijeme, akorde više ne puštaju. Samo defovi u rukama anđela ,romkinja, tiho, najtiše trepere i krug oko ljubavnika prave , padajući na meku zelen .
Hanka na čuste dojke polaže ruku , kroz prste izviru crveni potočići, pruge.Bijela joj ručica na ružu nalik. Ona krvavi cvijet gleda i ništa ne shvata ,on je na ruke prima i jeca.
Ona umire u očima joj nevjerica : zašto Ibrahime mili , i grlica mala krhka , prozirno bijela i čista kao nebeska ruža,ka nebu se uznosi . Bol je suviše jaka i ona nema snage da vidi kako njen mili sebi nož u grudi zabija. Ili je znala šta će se zbiti i neće da gleda.
A slagali ljudi Ibrahima, što ga mi prozvasmo Ibro Piljak. Slagali ga, Hanku potvorili ljudi monoteisti , ljubomorni na tu ljepotu , na tu ljubav bili.
I on tom našem ciganu, i toj našoj ciganki Pogan kaže da ne znaju svirati,pjevati i život živjeti. On samo pokazuje da velikog mozga nema.
Kaže njegova fundacija u pogrešnom gradu među pogrešnim ciganima bila.
Gdje si ti vidio Roma da ne zna svirati, plesati i pjevati ? Nigdje, širom dunjaluka.
Gigansko biće se rađa uz muziku , ples i pjesmu. U koju god zemlju odiš dočeka te Romska pjesma i muzika i ples. Izvorna je nepatvorena i čista, samo njihova. Ali je poklanjaju i onom drugom surovom svijetu. Oni ne znaju drugačije , to je njihov život.
Vrijeđajući naše cigane on vrijeđa sve cigane i sve čerge koje još dan danas lutaju svijetom; i šabačke, i bežanijske i ribničke, i mitrovičke iz svih jatagan malih. Vređajući Rome svijeta on vrijeđa Grad čednosti i pokazuje koliko malo zna o Sarajevu.
Vidi se, nikad nije osvanuo na Gorici, Švrakinom selu, Buća potoku ili na Bjelavama. Kako će bolan ići među cigane , preplašneo haustorče. Kome troditelji nadjevaju uz breg ime gora ili gorana (šumara)?
Vjerovtno otac štoga je kao djete šutno i malo ga taslačio i tepo mu: vid mi brega, vid mi gore, viđu ga nalik onim sa brdovitog balkana.
Kako će ružna, kukavička i izdajnička , beštija ; koja nikad pravi život kušala nije; sjesti međ cigane , kad plašili su ga, da cigani djecu kradu. Za uzvrat on je njima i drugima krao muziku i nevješto, jako neznalački je svirao govoreći da je muzika njegova.
Cigani bilo naši bilo tujinski ništa od ljudi ne traže; darova danajaca i beštija se klone. Našo “fudbaler” sarajevske cigane muntat. Đes ba njih našo, matereti. Hakala i Piljak imaju više pameti u malom mozgu, nego beštija u obadva.
Ciganin je pametan, lukav i izuzetno častan čovjek ako su prave vrijednosti u pitanju. Usud ih tome podučio. Skontali oni da to Grobar preko njihovih leđa ” svoju” cigansku muziku, svoja dva albuma njihove muzike promoviše. Usput konta i koju donatorsku kintu iz fonda namknuti.
Nećeš beštijo preko naših leđa,tako mu poručili sarajevski cigani.
Levatu; idi drugim levatima prodavati svoje furdacije. Ko je od tebe čifutina, koju kintu džabaluka ikad vidio.
“Cijeli jedan tim ljudi cijelu je godinu odgovarao na te upite, ali imali smo samo 3 ili 4 upita, koji su bili više upiti za pomoć nego za obrazovanje. Ideja je bila da se pomognu Romi koji su talenirani za muziku. Ali nikako ništa od toga neće biti.”
Poručio lugar a mi skontali, dobar neki tim sastavio. Trebala im čitava godina da odgovore na tri ili četiri upita. Taman toliko Breg čekao donatorsku lovu,ali niko više na njegove folove ne nasjeda.A da on u svoju furdaciju kane koji dinar?Ne budite naivni; nije se rodio kome bi Čifutska Gora bilo šta poklonila.
Pa ako su pomoć tražili trebala im se dati, šta bi čuvenom čifutu bila koja stoja ka’emova značila i furdaciju otvoriti tamo gdje je mogla pomoći.
I onda ljudski objaviti da se zbog tehničkih i poreznih problema fondacija gasi. I nikom ništa.I mi ništa ne bi pisali.
Kakav je to čovjek koji zbog svojih nevidjela i gluposti tako štakorski blati časne ljude?
Kakav je to čovjek što po Beogradu lopte igra dok ” njegov” drug Ipe Ivandić sa šestog sprata leti i pada. Par dana prije toga za pomoć ga molio?
On po Beogradu igra igru koju nikad nije znao igrati; a u “njegovom” Sarajevu svaki dan njegovi saigrači ubijaju, nestaju minimum pedeset čeljadi na dan.
Pomnožite to sa četrdeset dva mjeseca i dobićete tek blijedu sliku o zlu, krvi, zločinu i neljdskostima genocidne sorte. Tome pet hiljada nevine djece snajperima i granatama ubijenih. Dodajte bol i patnje minimum pedeset hiljada ranjenih i osakaćenih. Tugu i bol za žalovanim nikad niko neće moći sakupiti u brojke. A to je samo u Sarajevu.
A on za tih četrdeset dva mjeseca sa krvavim koljačima lopte igra. I ima Beštija obraza, ljudskosti i prava sebe sarajlijom zvati i u Sarajevo dolaziti.
Neki ga zbog toga počeli zvati : onaj jado serajlija , jatak četnički. Mi nismo da se ne opoganimo.
Ne možemo dalje , bol Grada čednosti i Bosne zemlje Božje milosti je još svježa i pretška. Srce boli; hoće da vrišti i prepukne. Ne damo se , hoćemo još ponešto da kažemo o dobroti zlu.
Koliko samo ljubavi i dobrote u Gradu čednosti i Zemlji Božje milosti za sve dobre ljude svijeta ima? Dovoljno da se stvori jedna nova maglica u kojoj neće biti zla, bola i tuge.
I želimo Bosnu bez razmeđa poklanjati svima.
I da se zna, pamati i da historija piše :
Sarajevski CIGANI svi do do jednog Čovjeka su uz Mahalu , Čaršiju stali i Grad svoj , Bosnu svoju branili i odbranili.
Tako to pravi čovjek – Ciganin radi. Ili Rom ako vam je to draže.
Njima manje više svjedeno kako ih zovu. Njima je bitno da ih ostave na miru ili ako si čovjek ; da se sa njima radi ljubavi, muzike i ljudskosti družiš.
Zapis o Beštiji završavamo ponavljanjem izjave njegovog guznog havera, jednog drugog , već prozvanog lopova, Emira Kusturice. One druge beštije. Dva čifuta i beštije su prijateljstvo okončali svađom. Pogađate zbog čega, zbog love / para / penezi/ šoldi /gute /bare:
“Brega je jedan običan lopov,vješt lopov.Ja sam toga postao svjestan onog trenutka kada me Igi Pop pozvao i rekao:“ Kakav je to način da ja učestvujem u muzici koja već postoji ,koja se potpisuje kao autorska, aukradena je? Evo Enrike Masijas je tužio.” ( Emisija: Ljudi TV B 92)
Lopov kara i pljuje drugog lopova jer:
Kustu tužili Njemci zbog Lili Marlen.
Emir Kusturica je imao problem zbog korišćenja muzike bez dozvole, i to u filmu „Podzemlje“ na kojem je takođe sarađivao sa Bregom.
On je u jednoj sceni iskoristio pesmu Lili Marlen, zbog čega je završio na sudu. Vlasnici prava su se na kraju nagodili s Kustom nakon učešća na Kanskom festivalu. Oni su mogli da stopiraju distribuciju Podzemlja, ali kad im je reditelj uplatio oko milion maraka, odustali su od zabrane, kaže izvor Kurira.
Pozvali smo Kusturicu da provjerimo naša saznanje, ali je on ostao nedostupan do zaključenja broja,obavještava Kurir.rs.Pretpostvili zbog ženidbe sa mrtvom tetkicom Andrićem.
Naravoučenije : “Umjetnici” su vam danas taki su kaki su. Oni laju i zlo čine.
Na nama je samo da zapišemo,i ništa više.
Dobro ima još jedan potez nenabrojani,jedan klik i butum vaseljani je story dostupna.
62
Nikad srdit dečak ćup iz kojeg je pio,
sanjama i srcem i oblik njegov slio,
poželeti neće da taj spomen slomi,
ni u strašnom besu, ma kakav taj bio.
63
U grobnoj tišini, kad utihnu buka,
ružni lonac reče: „Tuđa je to bruka.
Smejete se meni, al’ niko ne pita
da li je grnčaru zadrhtala ruka?“
Rijetko obaćamo pažnju na polupismene , neutemeljene i uvlakaćke zapise, napose kad aje autor žene.
Ali nam ponekad pridođe muka , da niko ne reaguje na takve zapise , radi nekog mira, u zajednici prepisivača i uvlakača tlačiteljima bosanskog naroda. pa moramo ngdje izliti žuč,iritiranu neukoću i intelektualnoim mrtvajom.
Radi autentičnosti smatrali smo da je potrebno za prenesom nesuvisli i nebulosti tekst neke anonimke koja pokušava da se na silu utrpa i „bošnjački“ mit , kidišući na velikana jugoslovenske i bosanskohercegvačke riječi Skendera Kulenovića.
05.03.2005. je objavljen tekst:
STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA
Pjesnik i pripovijedac Skender Kulenovic bio je potomak cuvene begovske loze, u cijem vlasnistvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih. Komunisticka ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku, 1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knezopolja, kojoj su fasisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjecala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naisli su “fasisti – zvijeri”, zapalili kucu, ubili muza i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala uciti sva djeca u svakoj skoli, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim drzavnim praznicima, mucili nas njenim metaforama dok nismo zamrzli i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci vise nije bila umjetnicko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. A napisao ju je i dao njima u ruke Bosnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.
Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zlocina. Ali ako mislimo malo dalje od kucnog praga, makar malo univerzalnije, mozemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno dozivio ustaske zlocine nad srpskim civilnim stanovnistvom. On kao covjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oci pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zlocin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski nacin, napisao pobunu protiv tog zlocina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovica se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bosnjackim kostima nastale Republike Srpske, jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme “Stojanka majka Knezopoljka.” Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.
Ta poema je bacila sjenu na njegovu ostalu poeziju i prozu, posebno djeciju. Ne zaboravimo, ako zelimo vidjeti najljepse bisere turcizama i arabizama u nasem bosanskoj jeziku, prvo posezemo za drugim pjesmama Skendera Kulenovica. Da nismo toliko tesko ranjeni u ovom ratu, vjerovatno bismo bili ponosni sto je jedan Bosnjak svojom poezijom ustao protiv zla nanesenog bilo kojem narodu.
(Safeta Obhodjaš)
**
Moramo napomenuti da je „dotična „ Safeta Obhodđaš ,čitav rat , od početka 1992 godine provela udomljena u Švabiji, daleko od patnji i stradalništva korpusa kojem pripada i nikad se nije vratila među svoje „bošnjačko“ čitateljstvo, oim kada je trebala nešto objaviti i ogrebati se od tog naroda.I ona ima hrabrosti progovarati o izdaji i lažima.
Dakle tekst persistira od marta 2003. Niko da opomene i skrene pažnju na zlonamjesrnost jedne pobjegulje, koja se pridružje fundamentalističkoj hajki na velikane bosnske muslimanske riječi.
No ,krenimo sa dvije nebuloze u drugoj rečenici pisanije koja nam je skrenula pažnju da žena nema pojma ni sa sa faktografskim realitetom ni sa ukusom:
„Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista.“
Imalo savjestan zapisničar i prepisivač će upozoriti na tu notornu neistinu izrečenu koja se može provjeriti površnim pogledom na društvene mreže.:
„ Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis “Putokaz”.“
Njegovi roditelji su bili veoma ponosni na sina, jer se uzdigao iznad nametnutog siromaštva, postao uvaženi pjesnik i osnivač muslimanskog časopisa u jednom , ne baš zahvalnom podneblju za takvo nešto.
Već slijedeća rečenica dotićne i te kako odvraća pozornost sa suštine , namećući neke svoje nemušte stavove.
„To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih.“
Mi smo zaprepašteni plitkoćom razmišljanja , jer nemamo dileme kome će se prikloniti osiromašeni muslimanski intelektualac , čija je porodica opljačkana do temelja i ostala na ivici sirmoaštva:
Pljačkaškoj državi koja mu je otela sve ili pokretu koji se bori protiv te države?
Da li to dotična „od Titove vojske“ brani fašistički režome koji su napravili genocid nad muslimanima i opštu otimačinu ?
To nije bio problem mnogih poridica, to je bio jedina moguća reakcija savjesnih ,kojima je pripadao Kulenović.
I u nastavku prethodne rečenie, totalno neutemeljena laž , izašla iz neobrazovanog uma , žene koja hoće da se dodvori muslimanskim fundamentalistima:
…i tu je napisao ( na Kozari op.a.) i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom.
Ne razumijemo zašto je lažov i izdajica , i koji su to mnogi. Dežurni podanički kerberi ili oni koje se plaše snage Kulenovićeve riječi.
Da li muslimanska memorija zaboravlja da Drugi svjetski rat Skenderu Kulenoviću donio smrt oba brata, koja su zbog svojih ljevičarskih ideja ubijena od strane fašističkog okupatora.
Može malo pijeteta? Ali odkle uviđavnost kod onih koji pišu sa licemjernom namjerom.
Izdaja je zato što je pisao o ženi univerzalnk ili kako on reče:
Posvećujem ženi bezimenoj voljnoj u borbi rođenoj .
Imana u poemi su pdredili nacionalnu pripadmnost, ali poznavajući Kulenovićev poetski i intelektualni senzibilitet , njgovo poemi bi dobro pristajala imene druge nacionalne , vjerske i rasne provinijencije.
On prventveno piše o boli majce, o traganju za sinovima koje su njene grudi odgajale i hranile.Ona se svojoj boli i tuzi uzvisila iz majčinske nemoži. Ona traga za istinom , i da za osvetom. Ali ne krvavom osvetom , već onom koja stvari dovodi u redu, da se takvo ništa ne ponovi , ni njenoim narodu ni bilo kojem drugu. Univerzalnu poruku poeme izgleda svi zaboravlkjaju, i okežu se onome što im odgovara. Srbi svom stradalništvu, muslimani izostanku njihovo stradalađtva , napose na Drini.
Kulenović nije , kao bekan , polegao glavu na ogradu viđegradskog mosta. On je uzeo pušku i borio se za svoj život i život svih koji su stradalnici u tom rati. On ne može pisati o genocidu u Podrinji 1992. Tada nije bilo interneta i mobilnih aplikacija. I jer je to bila tabu teme. I tada i sada.
Van pameti zvuči konstatacija:
„…koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.“
A šta je radila i osjećala Obhođaška , dok se genicid nad muslimanima vratio u koš žešćem i stravičnijem obliku vratio u Podrinje- O tome ne priča . Valjda je ponosna na svoju izdaju ličnu laž, ali i svjesna nejne veličine i u slijedećem pasusu se pokušava blijedo „vaditi“.
Ima ona biser , sa drugalijom konotacijom ali jeoj se vraća lap bumeran:
” Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.
Jer njena dodvoračka pisanija upravo vrši manipulaciju , obezvređuje i baca nepostojeću„ sjenu“ nad djelom Skendera Kulenovća.
Iako je na prvi pogled izražen borbeni kolektivni patos , koji čitavim njenim tokom podstiče ritmičnost poeme, radnje je smjetštena u jednom veoma tragičnom momentu za partiznane i čitavu Kozaru – borba za opstanak. Zarsu tada koministi / parizani ilai vremena razmišljati o historiji ,ideologiji, naciji i vjeri. Kozaračka golgota završena Jasenovce i Jadovnim , kao monstruozno lice velike nesreće tolikih ljudi, žena i dece, pjeva o tragedijama bosanskih muslimana tokom II rata i rata 1992-1995. To je univerzalna poruka i pouka , zlo treba sasjeći u korjenu da se ne bi ponovilo. Tako Kulenović postaje Stećak, proročki svjedok stradanja svoga naroda, a njegova poema nema nikakvu ideološku konotaciju.
Nažalost ljudi ne znaju čitati. Nepismeni se mogu pravdati neznanje, ali ljudi „od pera“ bi trebali razumjeti ono što je pjesnik htio reći i pisati o tome.
Nije za neuke i zlonamjerne uopšte preporučljivo uzimati pero u ruke. Bolje da odu u ćenifu i tamo olakšaju svoje intelektualnio „umjeće“.
70
Pokajanje moje osjećam k’o teg.
Možda to moj bješe u pijanstvu bjeg.
Jer – proleće dođe i ruža procvjeta,
pa kajanje moje nestade k’o snijega.
71
Iako je vino zaručnik izdaje
Pitanje moje vječno će da traje:
Može li vinar sebi da kupi
pola vrijednosti onog što nudi?
pB
68
Pepeo mog tela kad pokopan bude
k’o mirisna zamka privlačiće ljude.
Čak iskreni vernik zastaće nesvesno
da udahne vazduh kada prođe tude.
69
Idolima davah svoju veru čednu,
sad sliku o meni načiniše bednu:
U plitkome vrču čast mi potopiše,
prodavši moj ugled tek za pesmu jednu.
385*Volimo ražanj, ali ne na svojoj koži.
386*Pržun , nije, ne nikako nije dobro mjesto za odmor.
387*Dani su krojeni tačno po mjeri ljudi. U cent , u dlaku ,u nafaku…za život i za smrt. Savršeni.
388*Interesantno , milina je uvijek milina, kada je milina.
389*Smijati se nesreći drugog nije humano.Izrugivati joj se to je već ludilo.
390* Ustrajavati na putima snova i ljubavi, znaći sretan biti.