Category Archives: Petnaest dana proljeća

Dan deveti

Slaveći jutra i naše susrete svaki naš dan smo okivali ljubavlju.Noću smo skidali okove i stavljali ih na oltar milovanja i sanja.

Tačno deset godina poslije na praznik tuge sam saznao i uobličio one nagovještaje satkane u prazničnoj bajci. Posao me vukao u tvoju varoš Zaposlio sam se te godine,zapravo zaposlio me otac jer mu je dosadilo ono što se sklapalo oko mene ili se to njemu činili.Pokazalo se da je nekad dobro poslušati starije.

Posao mi je vrlo brzo počeo odgovarati.Kad sam se malo priklonio poslu moj prvi službeni put vodio u tvoj region na dva dana.Prvo sam posjetio tepiharu u susjednom gradiću.Kasnije te večeri sam stigao u tvoju varoš,tako da nisam vidio ništa niti poduzeti bilo kakav korak.

Možeš zamisliti moje uzbuđenje,nestrpljenje.Ja u tvom gradu.

Hotel u kome sam odsjeo bio na obali jedne modro-zelene rijeke nalik onoj  Makovoj i mojoj  Modroj rijeci.I ona je imala aleju platana što išla je do izvora pa se završavala,ili se mnei zaljubljenom samo činilo.

Svu noć sam probdio.veliki okrugli srebreni mjesec i sićušne zvjezdice su mi namigivali.I avgust je bio,ali nebo nije imalo maglica.Rijeka je bila dovoljno široka,da mi se činilo da je to neko jezero na kojem  nestašni jesec hoće da najavi djecu koja se igraju i jure.

Samo se šalio, mene zezao jer iako je bio deset godina stariji,ja sam ga prepoznao.Bio je to onaj isti mjesec sa onih naših obala pustih,obala vrelih kad molio sam te da budeš kao more.

Bio je to onaj isti jesec što poslao nam je maglice,zvjedice i Bolero i okretao leđa da bi se mi bezbrižno igrali i jurili.Tada smo djeca i stidljivi bili,pa smo poljubce i milovanja u  uzburkanom i zapjenušanom moru poljubce krili.

Sutradan kontakt sa  špedicijom sa kojom sam trebao sarađivati vrlo brzo je završio.Po završetku poslovnih razgovora ,u neformalnom časkanju pokušao sam dobiti informacije o tebi i tvojima. Nisam govorio previše o značenju zanimanja koji me navode na raspitivanjima,osim onih koje nalaže pristojnost;slučajno poznanstvo prije deset godina.

Osjetio sa da čovjek poznaje tvoga oca.Raspitujem se o tebi i tvojima.Čovjek je postao hladan i zakopčan. Spartanski je naglasio da da je najbolje da se ne zamaram potragom i da to uopšte nije dobra zamisao.Poslije toga se užurbao i okončao sastanak.

To nije mirisalo na dobro.Zatim  sam žurio na drugi sastanak u narodnu banku.Jedna ljubazna srednjovječna osoba me samo trebala uputite na svoju blisku saradnicu sa kojom sam ja trebao sarađivati.Nisam se libio odmah pitati za tebe.

Ona se zamislila,skoro ukočila ali mi je u povjerenju rekla da si imala problema sa ocem i maćehom i da si po završenju srednje medicinske,otišla u Njemačku,gdje si se u 22-23 godini udala dobila dijete.Neko joj je  rekao da si opet trudna,i da si se dobro snašla.Nije znala ili mi nije htjela reći u kojem si gradu.

Moje pitanje o tome je bilo kurtoazno jer moj svijet se ponovo srušio.Nije bilo nade za bilo kakav trun sna.

To veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,na nekom malom splavu,što se sa obale nadvio nad nju.Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.Zvjezdice su stidljivo žmirkale.Ni on ni one nisu mogli moju tugu.Bila je tako teška da je splav počeo tonuti u vodu kad sam legao na njegov drveni pod.Ni zrikavci se nisu glasali.Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke pokušalvajući  mi nešto kažu.

Čini mi se da sam ih razumio.Dolazila si na isti taj slap i vrlo često znala slikati  krajolike tvoje modre i malog princa dozivati,o majci razmišljati,od oca,maćehe bježati i bijele dvore sanjati.Zelene modrina i  zelenobijeli žumor su te tješili.To me umirilo.Znao sam da si imala moćne zaštitnike.Aleju i modro zelenu rijeku.Nekako,ne znam zašto sam zaspao i usnio.

U snu ti na splavu sjediš i krajolik slikaš.Osunčana zracima sunca što se vješto kroz platane probijaju rubin boje iskri i pleše na tvojoj kosi .Vidim oči ti još uvijek iste.zaljubljene i čiste

kao onaj moj Izvor.Ja te posmatram i šutim,ne želim da te preplašim.Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak, tek iskrica tuge.Ti se predala slici.Ne želim odvojiti pogled od tebe da te ne izgubim.Ti mi tako često,prečesto bježiš.

Tvoja veselost,zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove modro-zelenkastih tonova.Na slici:šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti) kao nastavak kompozicije,mladić  naslonjen na ogradu mosta,gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.Punoća iznijansiranih boja koja nadomješta nihilističku prazninu govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

A onda pozornije pogledam i vidim da to nisu patke nego  su galebovi.Odjednom čujem galebova let i krik.I osjetim  ono jako sunce deset godina mlađe kako nas miluje i grli.Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.To je princ mali i to sam ja,zamišljeni smo i tužni što nam djevojčica nedostaje.Slikarku kosne ta tuga i ona uranja u krajoli.Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,zahvalno gleda ka suncu i suze teku.Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.

Djevojčica ga ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,sve će biti u redu.Evo držim te mili moj,nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.Nisi luda mila moja,izgbiti mene,sreću svoju.*

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.Ničega i nikoga nema.Ni galebova.Samo mi oči vlažne.Mislim oni galebovi ili ovo vrelo avgustovsko sunce krivi su za sve.

Poslije sam još nekoliko puta dolazio u tvoj grad.Nisam više pokušavao bilo kakvo traganje.Par puta sam išao do tvoje ulice i prolazio kroz nju.Taksistu bih zamolio da me sačeka kod stadiona.Bilo je to vrijeme kada se taksisti nisu mogli naći na svakom koraku.

Kada je vidio da ne pokušavam od njega bilo šta saznati špediter je poslije postao vrlo ljubazan. Ni bankarka  ni ja više nikad nismo pomenuli naš razgovor.Pri svakom susretu u njenim očima sam vidio neku simpatiju,znak samilosti ali i nešto tužno u  očima .Ostalo mi je u sjećanju da je jedna službenica banke,ničim izazvana, bila vrlo neprijateljski raspoložena prema meni.Ličila je na tvoju maćehu,ali nisam bio siguran da li je to ona.Nisam upamtio njenu kreaturu.

Obično sam boravio u hotelu  na obali one  rijeke čiji mi je slap pružio utočište i san one večeri kad shvatio sam da bajka početa na moru ne završava tu veče i na tom slapu.

Svi ljudi sa kojima sam dolazi u kontakt su bili ljubazni ali i  suzdržani.Kao da su svi krili neku tajnu od mene,kao u nekom činu teorije zavjere koja se,sasvim je moguće neprimjetno plete u odbrani od znatiželje stranaca.

Slijedeće godine, prilikom oproštajne posjete,bankarka je  krenula je ka meni, zastala,kao da mi je nešto htjela reći,ali se suzdržala u odmahivajući okrenula glavu..Ona je čini mi se bila jedino svjetlo tvoga grada.

Možda je zbog toga direktorica na trenutak srušila tabue male varoši.Varoši i njenih ljudi koji nisu imali volje da spase jedno divno biće.To je bio moj poslijednji dolazak u tvoju varoš. Posao sa špediterom i bankom je prebačen u glavni grad.Slučajno ili namjerno,nije me interesovalo.

Detalje o poslu sam ti ispričao tek toliko da razaznaš kakve je osjećaje je izazvao nedostatak  informacija.

Jedino tih dana ,kad sam posječivao tvoj grad ,često me modrozelena iskrenost pitala:

“Da li sam te mogao zaboraviti.“

Odogovor je bio još iskreniji i uvijek isti:

“Nisam i nikad nisam ni trudio.“

Godinama poslije kada bi se koja decenija upotpunjavala svaka je postavljala pitanje onih prethodnih:

“Da li je vrijedilo sve to?“

Sve to je podrazumjevalo tebe,tebe i mene,nas, tu ljubav,te uspomene,sva ona sunca,mjesece,maglice,zvijetdice,more,pjesag i dane proljeća.

Odgovor je bio uvijek isti, jasan, trenutačan ,konačan,beskonačan,potvdan.

„Da vrijedilo je mila moja.“

Svaki dan mog života u kome si bila ti bio je neki praznik,najčešće praznik ljubavi i radovanja.Te godine dok sam spavao na splavu Indexi su nam poklonili onu tužnu :

“Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Dan osmi

OVA EPIZODA JE DUPLA – SVE JE ZAPOISANO U OSMOJ EPIZODI.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxx

xxxxxxxxxxxxxxxxxx

Nisam te htio uputiti na Poa,Prevera,Jesenjina, Cvetajeve,Maka,Majakovskog,Sen Egziperija…Bio sam sebičan, a ti premlada.Nisam htio izgubiti ni jedan tren sa tobom.

Ja sam ih tek upoznavao,a najviše ti si mi pomogla da ih shvatim i prigrlim.

Bila si suviše mlada za nestvarne svjetove ljubavi i bola : Mislio sam,imaću vremena,kasnije ću te ili češ se sama  uputiti u nestvarni vrtlog poezijeAnabel Li,Ane Snjegine, Barbare, Marine.

Bilo mi je drago što nisam.Izbubio bih mnogo radovanja.Izgubio bih dragocjeno vrijeme  utkivanja tvoga lika u srce.Tvoje ljubavi u moju dušu.

Jednostavno –  bio sam sebičan.

Poslije  sam saznao da je tvoje vrijeme za naših dana  već  bilo prožeto tegobom i tugom,moja malene ruke mile.

Sutradan se budimo,svako za sebe.

Sneni od snova,topli od sanja,ni gladni nismo,skoro da bježimo.Da ,djeca se ponovo igraju i jure,sada već i kradu.

Nesvjesni prisustva mnoštva započinjali smo svaki dan put šarenih leptira što miluju cvijetove  i utapaju se u njima,

Ne bojim se da se jednog jutra neću probuditi.Bojim se da ovaj testament neću završiti.

I shvatim:“O milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam,tad bila si dijete.“

Ti se sjećaš:“Nema veze mili moj,ni ja o tebi,ti kao dijete malo veće.“

Mnogo mi nedostaje ta godina mila moja.Mnogo mi nedostaješ jedina moja.Nikad više sunce,mjesec,zvjezdice,maglice,more i pijesak nisu izgledali ni mirisali isto.

Ponekad,samo ponekad i to u pravo proljeće sam dao naslutiti mirisne valere krajolika  ljetnih dana našeg proljeća.I to je jedan od razloga što volim djecu cvijeća i cvijeće.Njima se proljeće dešavala kada i nama naše.

I isti kraj nam je namljeno.Te godine su počeli da nestaju i njih i nas.Oni su se izgubili.Mi  smo se zagubili.

Boli sve to ljubavi moja i nedostaje mi.Mnogo mi nedostaješ maglice moja.Ni plakat ne mogu.Nisi me tome naučila.

Još uvijek se smijem i radujem.Tvoje oči i osmjeh tvoj još uvijek imam.I poljubac osjetit mogu.I tvoju ruku na mom licu.Tvoje ruke male na mom uzdrhtalom tijelu.

Malo teže mi je naći tvoj vrat,ramena grudi.Još teže ono što trebao sam ,a nisam dobio. Uglavnom to mi nije žao.Možda bio samo jedan od onih koji su blatili nevino dijete,djevojčicu moju.

Naši susreti,divni susteri,susreti nježni kao preplašene srne dah.Kada djeca otkrivaju novi svijet ne vide strah, igraju se,i jure a ne žure.

Kad bi ih pustili igrali bi se svaki dana za danom,neprestano dok ih silom ne preobrate u zamišljena i gruba bića  nalik ljudima.

Mnogo mi nedostaje to proljeće kad bježeći  završavali smo naše noćne na susrete pješčanim plažama ljubavi.Dovoljno si se davala da još uvijek osjećam miris djevičanskih ljubičica i rose pupoljak ruža.

Naću ti  reći hvala za sve što si mi ili nisi dala, jer evo Bajku o nama samo za tebe pišem.

Dan sedmi

U vremenima naših života sve je bilo nalik na jedan začarani svijet iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći.Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje , sve radi radosti povratka.Svuda odi ali svom Gradu čednosti dođi.

Krajem ljeta 1969 god. sam dobio od tebe poslijednje pismo.

Pet godina poslije Indeksi pjevaju Bacila je sve niz rijeku.Iste godine ti odlaziš u inostranstvo.Ja to saznajem tri godine poslije.Tri godine prije Indexi objelodanjuju Budi kao more.

Ponekad neka viša sila ili priroda pod nazivom sudbina odlučuju umjesto nas.Sve što mi je ostalo to je poneka ogrlica od staklenih perli,tri fotografije i neizbrojeno mnoštvo ljubavi

Bile su to prve prave a možda i jedine naše ljubavi. Mnogi u Dvorima su mislili da bi sve one mogli biti žešča i iskrenija verzija  Julija iz romantičnih komedija.No,sve one su krenule putem sreće svoje.

A mi nismo bili glupi poput Šekspira ili Dantea.Ako želiti prekinuti snove i prizvati smrt samo pozovite  njih dvojicu u pomoć.

A poslije toga?

Kako nismo voljeli tragedije,a ni romantične komedije,ni vozove što odlaze,ni vozove što ne dolaze,perone sreće kao da smo izbjegavali.Ili su oni izbjegavali nas.Sasvim svejedno je.Znali smo Putevi se ne vraćaju onako kako mi to želimo,postaju drugačiji i trošniji.Čak i kada se obnove gube onu dječiju draž i nevinosti mirisnih ljubičica.

Kad izgubiš nekog,ko ti je drag,kada neko koga voliš skrene sa puta koji vodi u središte srca ili barem u tvoj Grad, u početku ništa ne osjećaš.Misliš kako je sve lako i prolazno.

Onda se javi bol,oštra parajuća bol što ledi mozak.Pa opet bol  što guši i neda da dišeš.Nakon nekog vremena panika,napadaji panike i svjesnosti da nikad više nećeš imati ni upola onoga  što si imao,mislio da imaš i mogao imati.

Praznina,bujice praznine i bespomoći.Svuda se okrećeš na sve strane lutaš i tražiš je.Nje nema,Ti to znaš i,ali opet te nešto tjera u potragu.Jedna završena potraga,još veća praznina.

I dok i dalje tragaš vrijeme prolazi.Mnogo vremena prošlog.Tada shvataš da možda uopšte ne želiš da je nađeš.Pomišljaš da to vjerovatno neće biti ona ista djevojčica kojoj si sebe,svoju ljubav poklonio,već nepoznata žena,možda čak starica neka.

Sleđeni mozak ledi srce ti postaješ usporen i sasvim nihilistički kao da ti uopše ništa nije bitno.Obamreš i postaješ ravnodušan.

Samo duša i dalje rovari i sni,bajke prelijepe piše.Bajke o kojima nikad ne progovaraš,sve dok ne bude kasno za sve.

Kažu imati pa nemati je najteže ili najbolnije.Nisam siguran da je tako.Nemati pa na kraju imati je nekako bizarno i glupo. U tom slučaju čovjek čitavog života ostaje uskraćen,zakinut za nešto.

Čitav život gladuješ,čezneš za nečim,tragaš za nečim i onda kad si na cjevčicama ili štakama neko ti ponudi to nešto što si želio.Mala,sasvim mala djeca kažu: bljak.A mala djeca,posevice djevojčice su itekako iskrena.

Imati pa nemati te nauči svemu i oplemeni.Puno je tu  neke bremenitosti i bogatstva.Ono nemati poslije imati ti pomaže da se sjetiš bogatstva koje si posjedovao,a koga se neko odrekao.U tvome srcu ostaje neslućeno i nesuđeno bogatstvo koje ne možeš potrošiti za svog vremena.Obogaćen si toliko da se daješ i daješ i ne prestaješ da daješ i ne možeš prestati da se daješ.

Toliko toga bogatog,nadnaravnog i prelijepog ima;ljubavi,dobrote,čežnje i strasti u čovjeku koji je imao pa nemao ima, da poželi to pokloniti svim ženama svijeta.Nekima onim iskrenim i dobrim pokloni i one to prihvataju kao sveobuhvatni ddar koji se vraća.Druge biraju,prihvataju ono što im odgovara.One same sebe uskraćuju.Neke se nisu svikle davati,one i ne primaju darove.Neke i ne znaju šta žele.

Potom ,mislili smo umrijećemo od tuge.Svi smo bili  svoj Dvojnik.Gledali se u ogledalu viđali nekog drugog,kojeg jedva prepoznajemo.Vrijeme leti u snovima vidimo one djevojke,žene koje smo imali.One uvijek izgledaju,nježne i lijepe; mlade i zaljubljene,čak možda mlađe i zaljubljenije,nježnije i ljepše,nalik anđelama.Na licu stranca u ogledalu kupe se bore,kupe se sjedine,vid se muti,misao se brka.

Sanje o anđelama vremenom postaje jasnije,svjetlije i bolnije.Nije to bol zbog odlaska.Bol je zbog neznanja i nemogućnosti sveznanja.Više nema tuge,možda malo.Samo blještava radost i neizmjerna zahvalnost nebu  i djevojčicama na darovima i ljubavi za čitav život.I potreba za informacijama,Gdje je,šta radi,dali je dobro,da li bij mogao ikako pomoći?I nadanja:sve je u redu,ljubav i dječicu ima,ponekad se sjeti mene.

A bilo nam je , zaista bilo nam je lijepo,milo moje.

Onda shvatimo od tuge se ne umire tek tako.Samo poneka budala presvisne.Pogledamo u sunce,ono zablješti , suze priziva ;mi se trgnemo trenutak prije i ne osvrćići se krenemo dalje.Nikad nismo bili budale.Romantici da.Htjedoh reći možda previše,nepopravljivi;ali u ljubavi nema ničega previše.

Svako se mora kretati putem svojim i izboriti šansu da ne postane kreten.Vrijeme pokazuje da su mnoge prve i većina pravih ljubavi in bolne i tužne.I one kasnije.I one poslije njih. I svaka sllijedeća.Sve zaslužuje svoju priču ili barem pjesmu,ili više njih.Beskonačno mnogo njih.

Bajku to je već malo teže ostvariti.

Žao nam onih koji je ne dožive.U ovom užurbanom svijetu kada se za ljubavna pisma, ljubavne pjesme i ljubav nema vremena,nema vremena ni za bajke.

Često prelistavam jednu mudrost koju sam kasnije spoznao:

„Vi nešto volite a to je za vas zlo,vi nešto mrzite a možda je to nešto dobro za vas.“

Jedna prava ljubav je sasvim dovoljna da vam pomognete svu ličnu bol,tugu i jad-Prava ljubav može pomoći da podnesete mnogo bolu,tuge i jada ovog svijeta.Prava ljubav vam pomaže da se molize i za ljubavi prošle,i ljubavi buduće,njene i svoje.

I imate toliko ljubavi i dobrote u sebi da se molite za ljubav i dobrotu čitavog svijeta.

Probudiš se a onda počinje luda trka vremena.Prolazile godine,prolazile decenije.A tek dani.To nisu dani to su djelići sekunde.Mi se poudasmo i poženismo.U svom užem i širem krugu postadoh jedan od poslijednjih.Poslijednji koji je uletio u kanone pristojnosti koji obavezuju  je bio Davor.Neki se nisu nikad kanonizirali.

Osvrtali kao da se nismo.Znali smo, iza nas je bio bol i tuga.Ali srce nija dalo da se ikad razvedemo od ličnog  bola.Znali smo da bi rastanak od boli značio rastanak od onih dječačkih dana i snova kada sve bilo je tako tako lijepo,usporeno i umirujuće.Bol smo podnosili i ona je vremenom jenjavala.

Otala je čista ljubav i snov koje smo sa njima snili.

Nismo bili spremni ubiti dijete u sebi.I ta dijeca,ah, bila su,sasvim izvjesno, izvor svjetlosti svih onih ljubavi što oko sebe smo sijali. Sve ove godina.Zbog tog djeteta i te djece, ona i one,svjejedno je,ostavljale su tragove duboko usječene u grudi,poput ordena  okačenih u nutrini srca.Što se desi  srcu to ostaje  srcu,zauvijek.Što se duši desi to ostaje u duši i rastače se po Univerzumu.

 

Dan šesti

Sve se normalizovalo.Ti i ja smo,ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.

Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.

Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica.

Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati ni znati.Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.

Ni kakav je svijet.

Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli,usud nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara  se u kako da bi na kraju postalo zašto.Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se:eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto iako ga u duši nosimo.Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto, jer ti si moj život.

Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače jedan niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.

Ako dobro sjećam s sjećam tvoj otac je bio inženjer.

Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene,njome govorila ne,stani,nemoj molim te.

Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke prema tebi.

Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi. Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli,i uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne.

Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja,ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi proljeća tog i tih dana.

Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više,svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica  u tebi za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni za tebe jedina moja.

Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje.Život je kao vuneno ćebe od stakla,oštro,otrovno i stalno grebeTi to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,stala.

O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu za mene za moju dušu.Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se  iza ugla valja ,što tvoje dječije srce i duša nježna nije znala.

Oh Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno od sanja.

Oh Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog,odstranite od njega zla.

Iskreno se nadam da su u tvojem životu poslije petnaest ljetnih dana proljeća moje molitve uslišene.

Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.Zaboravih na molitvu što svaki rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.

Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima. Ne nije to bio utisak,bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.

Susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala,ili bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako davala.

Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da nećeš  moći doći,tačno na vrijeme kao i uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.

„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“ – šaputao sam.

„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju  sreću“ – smijala si se .

Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje nije bilo,bez prestanka me gladala u oči.Smiješila si se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.

Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje oči.Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram i upijam one usne što nekad ne umiju da stanu.Ljubimo se i ćutimo vrijeme koje kao da želi stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.

Sunce treperavo uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu  ka nama.Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno,uporno,akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,zaustaviti Bolero odvraćam pogledom ,sliježem ramenima kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone.Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer novi akter bajke ove nići je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi  mjesec koji katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu ipodvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju  i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja ,stvara onaj isti put sa biserjem,rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i  poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih,bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle  i miluju.Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi..

Krešendo.Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba,ne ,nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.,prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale  prestajati liti.To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih  odsjaje što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica,zvjezdica,mjeseca,Bolera i nas.

Bolero posustaje.Usne rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.Proljeće i dobrota.Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja,Bolero nestaje nošen vjetrom.More se talasa.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela

Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao,naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,

Na obzorju je zlo izgubilo trag.

„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“-  odmisliš ti.

Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi sebi,nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu: Obala pusta,obala vrela…

 

 

Dan treći

 

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio.

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo te.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.

Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,moja te duša poznaje i vjerujem da su to učinili oni loši ljudi ove priče.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.

Mnogo toga nisam htio da ti govorim. Boljelo me. Svoje bolove sam samo duboko zepretao u maglama malog mozga. Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru jedan.Djeci ne treba mnogo govoriti.Djecu ne treba plašiti.

Djecu ne trabaju stariti.

Niti im bilo šta braniti.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

A mi!

Samo smo se igrali i ljubili i jurili i opet igrali i ljubili i jurili.

Jer život je samo igra i zabava,rekao je mudrac znani.

Igrali.I jurili.I ljubili.Za loptom.Za nebom i suncem.Jedno za drugim.Za mjesecem i zvijezdamaZa morem.I opetJedno sa drugim.Igrali.I jurili.I ljubili.Sa pjeskom.Sasvim sami. Oko nas kao da nije bilo nikoga.Nije nas bilo briga.Ta bili smo djeca.Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi

se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno

vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem

Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema.prvi od Indexa je

prvi otišao na ugodno i tiho mjesto.Koga će očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.Vjerovao sam ti,ljubiti je nevino,

dječije.

Zatim šaptah volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano,Vjerovao sam ti,voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.Vjerovao sam ti,željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosnoVjerovao sam ti,svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“ zastaješ,tješila si me.

“Obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći poslije.Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će ih donijeti

u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti

Bio je svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak i kamen.Stećci i naša mladost,to bi

bio turoban spoj.

 

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si

bila muzika.

Još gledam -osmijeh balada. Još pamtim pokret – arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – milovanje bolero.Još ćutim – poljubac fuga u C-duru.Još osjećam –

pogled  rapsodija.

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da

sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio

uplašiti.Ti se nisi okretala iako da gledam te si vrlo dobro znala.U gledanju nisi

htjela me ometati.Nisi me htjela postidjeti.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne

prepoznah.Dok muzika,predivni tonovi si lila,siguran sam o našoj ljubavi si

snila.Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila kada

bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila.

Naznaka moje kasnije sudbine.

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na

pokrete njihovih usana sam navikao i slogove prepoznajem. Glasovi drugih

se ne broje i ne interesuju me previše,uklopiše se u masu onih koji rekli su

laži same i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas

ni djece cvijeća.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i

Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća.

Da ubiše ih ,da prekinu,da unište  i svaki trag ,svaku misao i pomen u

pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim

godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo

toga,ali ubitstvo,smrt ne može.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bila

sama i upućena na sebe..Nije mogla živjeti bez muzike.Ne nalazeći ljubav

osim u pjesmama  uvijek je ostajala sama.Samoća kao usud.Kako to poznato

zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja

procvaju sjećanjima,muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica

unosi u srce,dušu i misli najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej

i tvoga glasa,i pomislim:

Koja to više nikad neće  pjevati  moje pjesme

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme lako sanjala.

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

 

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj.

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J'er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

djeto to nemoj voljeti.

 

/In memoriam Đugum Frka/

Stihovi neki koji kao da se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu donose,

i pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje pjesmu i pjesme moju više ti ne pjevaš.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac

neki šalje nježne i tužne  riječi.

Milo moje…

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet,

a crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

Našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definizivno ubili mila moja?

 

Dan drugi

 

Na moj prvi rođendan poslije tebe,na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969.

dobio sam dva poklona.

 

Ti si poslala stihove upućene nama.

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja nada nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.

 

Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu.

Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koji ništa pa ni smrt neće moći prekinuti.Njihove pkesme i moja ljubav živjeće vjećno.

 

Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova.Jednostavno poklopilo se.

 

O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.

 

Videla sam naše nebo pahuljasto,

ono samo naše sunce vragolasto,

one samo naše  stidljivi mjesece,

one samo naše lelujave zvijezdice.

 

Sanjam samo naše more opjevano

onaj naše pjesak  leglo uzburkano

onog samo našeg  ljeta raj plodovi

na  našoj jedinoj plaži Ljubavi.

 

Još vidim tebe,moj mili i jedini

tebe i mene zagledani zagrljeni

dva srca,dvije duše,usana poj

dviju ruku,lijeve i desne spoj.

 

Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.

 

Početkom ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.

Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.

 

Vremena su prolaze.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju

na nekom od onih petnaest dana proljeća.

 

Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene

samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe a oni se vrate nama.

 

(Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More i More.Ostrvo…)

 

Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,suviše slučajnim i nenamjernim,ali sve

njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve baš sve:one tužne ljubavne,

pjesme sanjanja i prelijepe.pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme

ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne

i proklinjanja.

 

Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama

tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su

bili za ljubav nisu nikad molili.Tvoj Mali Princ im je vremenom sve više nalik

bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.

 

Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima

zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?

 

Ne,nismo bili mačo muškarci ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su

vrili,kiptjeli,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili,a srca u led

ledili.Sreća Indexi i ja imali smo duše,one su nas spašavale pa smo preživjeli.Bogami mi Miloga po neki i nije.Izgrizla srca i dušu ta prva ljubav,pa tiho presvisnuli.Ljekari dobri

neke druge dijagnoze dali ljudskosti radi.

 

Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi zaljubjeni momci,skoro dječarci

koji ne shvataju šta se dešava,vjerovatno ko suha grančica prebijenog  srca.Jedno

nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce.

 

Ipak svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna,bonaca ili bura  pjesma Negdje na kraju u zatišju nas jačala.

 

Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavi se mnogo

kasno,u suton života.

 

Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu;srećna.Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije diobro.Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno jer se moralo ubrzati, pa nam se osvetilo.

 

Pričala si mi o Malom Princu.Nisi ni znala da u stvarnosti postoji.Imala si sreću d si

ga našla.Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi

ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila da ga do smrti ne izgubiš.

 

Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i Malim Princem u tvoju predivnu dušu i milo srcezaključanim.

 

Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom

u Dvor male planete otpravio?

 

Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebnu.

 

Oprost će doći mnogo mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, kasnije,

u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve ni jednu

misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio ni pogubio.

 

Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.Šala i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavni  pred slijed onoga što se nije snilo.Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se Jutro će promjeniti sve.

 

Nije.Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,

 

Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!

 

Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi,i da se nadaju.

 

A ispod našeg neba ti si se tako vedro  smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio

sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:

 

Idi,bre pa se leči !

Nije ti ovo san.

Opa,ti to ozbiljno!

Koji ti je naopaki dan?

 

Ili nešto malo ozbiljnije  upitnim pogledom,onako s kosa izvijene obrve i malim crticama na čelu:

 

Hm.Hm.

Neštom si mi znan.

Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.

Ti imaš neki plan.

 

Ili nekako strogo,bez riječi, trepereći  kažiprstom,okretala glavu  prema moru,

potom  prema suncu,ponekad stišćući pest.

 

A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet.

 

Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.

 

Drugi put kada ti oca spomenuh.

 

Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.

 

Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“

 

Tada bih vidio i suze u tvojim očima.

 

 

Ipak danas ćutim i slutim te suze i one neke jedva primjetne sjete,možda boli.

Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica.Toliko

brzo prolijeću da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:

 

„Zašto  te suze ?

Ta sjeta!

Zašto ta tuga?“

 

Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu.A nekako,tog ljeta su

se misli sporije kretale.

 

Glupko – razdragano bi govorila.Princu Malom ponovila bi da smo isti.

 

Bunio sam se,rekla bi:

 

“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj

Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica

plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,

(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.Ai pamtalone ću ti skrojit po

mjeri.

 

Dobro,već kad se buniš, staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da

imaš.Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,

insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ

dušu da je slučajno ne upraljaš.

 

Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje

ili troje, jer ću tvoja princeza biti i bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje

nositi.

 

Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačno

tisuću ljubičica il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene,

beskonačne ljubavi dane.

 

Za tu stranu naše aplamete ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje

ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama  u igri

lovice teže našao.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas neko

sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više

nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od  radosti i

snova.“

 

„I to bi bilo sve“ – ko’ razočaran ja.

 

„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena,

kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš..

 

U čekanju i snovima ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada

se pitam:

 

-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila

moja.

 

Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima  i željama  mladosti,te davne,još

uvijek magične i mistične godine i potonjih dana  nadolazećog poluvijeka samoće,

nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i  ubica i još štošta.

 

 

U proljeće jednog ljeta

neke davno ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset neke

Upoznah jedno dijete.

 

Dijete

Milo

sneno

u ljubavi procvjetalo.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotina šezdeset i neke

Postadoh lopov koji krade.

 

Tijelo

Misli

Ljubav

i još štošta

Djevojčici

Miloj

dragoj.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset i neke

To je meni malo bilo

Te postadoh ja ubica.

 

Zadavih

te objesih

i ubijah

mnogo

često.

 

U proljeće neko davno

Ubijah kažem

Čak hiljadudevestotina

šezdesetosam

I još preko nekoliko puta

U svom srcu ljubav svoju.

 

Al’ se ona nije dala

Već je jačom postajala

Radost rose njenog  bića

Meni sretnom poklanjala.

 

Pjesmom odaslano

Tuga – sjeta!

Sjeta – tuga!

Oči suza bjelilo.

 

Ne boj se ljubavi moja

Ne strahuj mila

Koračaj polako ljubavi

Koračaj hrabro mila moja.

 

Bilo je to zbog Malog Princa?

Ili zbog svoga malenog brata i sebe?

Ne okreći se jedina moja

Sve će to ljubičice mirisom prekriti..

 

Naznake sjete  u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne što traži odbačenu majku-ženu ili  odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće,izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.

 

Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.

 

Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da  će vremenom ć izgubiti i brata.

 

Kako da se onda, ljudi moji, priča o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!

 

 

Dan jedanaesti

Mržnja mržnju rađa.Mržnja mržnje radi. Ne razumijem to.Mržnju treba izbrisati.I  Džek trbosjeke,manijake sa lica zemlje pomesti turbo usisivačem i šutnuti kamo pripadaju.

Bol boli rađa.Bol boli radi.Ni to ne razmijem. Bol treba isušiti. Nisam ubica ali uzrok svakog kolektivnog bola treba uništiti.

Taj dvanaesti dan je osvanuo sasvim nakrivo nasađen.Sve je izgledalo čoškasto i krivo.Ti si skoro čitav da čutala.Ja također.Osjećali smo se tjeskobno,mrven ništavno iako nismo,ni ti ni ja ustali na lijevu nogu.

Nad našom plažom,nad našim moram,ispod našeg Sunca,ispog našeg Mjeseca,ispod naših Maglica i zvijezda uvukli su se vjetrovi i kiše.Ne oni blagi,osvježavajući vjetrovi što ljubav i plodnost nose.Ne one umilne i blagorodne kiše što oči suzama sreće vlaže i oživljavaju uspavano.Bili su to neki drugi razorni i neplodni vjetrovi i kiše,što mnoge rastanke nose.

Trajali su tri dana i tri noći .

Četvrti je bio najava povratka svojim domovima.

Na južnom moru,onom našem moru kažu ima prirodni zakon,jednom mjesečno sve se naglavačke okrene.

Ti si imala mnoštvo onog što čarobnim slovi;zalazak sunca u kosi,iskrenost srca,prostranstvo u očima.Poslije tebe ljubav je bila sva čežnja,sva htjenja moja.Orijenta lirici kažu“Tame nastupa,pa opet svjetlo prodre“.I zaista ljubavi  na tren,za dan,mjesec, godinu ili dvije,pet,i sedam,čak i dvadeset su stalne izmjene tame i svjetla.Čak i ona dva-tri  trena što se decenijama se poštovanjem  ui ljubavlju u duši nose.

Sve suze,tuga, i krici u ovoj bajci su iskljčivo upotrebljene kao stilske figure kojom se iskazuje   imaginarna poetika bola i patosa.Niko,nikad nas nije vidio da plačemo,ni tada ni nilo kada.Ni tebe ni mene.Ni Pjevača i Indexi.Indexi su se služili sličnim figurama u svojim pjesmama.

Ti : „Suze su sasvim suvišne kad srce plače.“

Ja : „Suze su svim suvišne kad duša plače.“

Snovi mi klize, suze dozivaju  i  nastavak  desetog dijela brišem.

Nema mjesta boli i tuzi u bajci našoj mila, samo bjelina i dječija nevinost,  ako smo i zgriješili.

Dan dvanaesti

Dan dvanaesti

Vjerujući u Boga Jeidnog spoznao sam da je uz njegovu Milost sve moguće.I da ne postoji ono čuveno i nevoljeno nikad.

Nikad ne reci nikad.

Poslije su neki mislili da sam hrabar.

Vjerovatno.

Ali mislio sam da je to i zbog toga što poslije ispovjesti na splavu više nisam imao iluzija.Znao sam da te neću nikad više sresti.

Najvjerovatnije.

Prestao sam tragati za tobom,osim u snovima.

Znao sam dvoje djece imaš i samo sebičan čovjek bi to rušio.

Ja ,ili ni sam bio sebičan ili sam bio samo mali blesavko koji te voli.

Život je tekao.Hvatao sam zalet.

Živio punim plućima i uvijek tebe sanjao,svih oni noći kad druge žene u naručju sam držao.Kroz život jurio ,uvijek misleći na proljeće onih dana, kada se i nama, i djeci cvijeća činilo da ljubav sve može.

Život je bio uglavnom dobar,ili barem podnošljiv.Mali Princ me napustio jer sam ja njega razočarao. Nisam više nikoga spašavao.Onako usput i slučajno da.Ali to nije traganje za spašavanjem, dan za danom,čas za časom kako bi on želio.

Sada,   zbrajam i sabijam šezdeset pet godina u jedan dan. Ili petnaest  dana u šezdeset pet godina. Čini da   nemam za čim žaliti. Skoro. Ovo skoro ide na tvoju dušu?

„Normalno, šalim se.“ pišem ja.

„Šta je normalno?“ kao da čutiš ti.

Dva-tri žala od tog skoro mogu samo sebi na srce priheftati.Ali jednostavno,činilo se da mi nedostaje vrijeme.Kao i sada.

Pješčani satovi se nekad ne smiju okretati,ni lomiti.Iako maš to Sunce,taj Mjesec, te Zvijezde,ta neba,more,okeane ljubavi u sebi koje želiš da daješ i poklanjaš.

Sve one ljubavi, onih niski bisernih perli udahnutih sedmog dana proljeća,ljeta tamo neke hiljadu devestotina šezdeset osme.

Ljubavi tvoga testamenta.

Pamtim sve duboko usiječene biserne puteve dijamantskog sjaja.Puteve ljubavi onih samo naših dana,onih samo naših noći , kad sve bilo je muzika i Bolero.

Pamtim i riječi  baš sve riječi,čak i neke  pokupljene u bibliobusu muzike.

„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.

„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se slagao

I nosim ih,lepršave i nedirnute,spojene i utkane u sjećanja na tebe i mene,ljubavi moja.

To je jedini put kada smo se mimoišli i jedini put kada si odlučno okrenula glavu od mene,pokazujući mi dlan sa pet raširenih prstiju kao da me zaustavljaš,kao da me odguruješ.

No,brzo si okrenula u oči me gledala,pa si se nasmijala,pa si mi ruke pružila, pa si mi poljubac nudila.

I ja sam se nasmijao,ruke tvoje prihvatio,poljubac uzeo,u tvojim očima vidio i tebe i sebe.Nikad mi nisi rekla šta si u mojim vidjela.Vjerovao sam isto što i ja.

Ti proljećni dani, tog ljeta ,odrediše sve moje buduće dane.

Pokušavao sam da ljubav i sebe dajem onako kako si me ti učila.Onako kako si se ti davala i kako si ljubav udahnula u mene-

Dječije,jednostavno, bezuslovno,neštedimice,nesebično,u igri kroz igru i jurnjavu,u traganju i davanju,milovanju,sanjima i snovima.

Kasnij,mnogo kasnije , sam shvatio da ljudi imaju veliki problem koji im život nosi u pogrešnom pravcu  i čine sumornijim.Neke godine čiji broj unaprijed zamisle,ili im okruženje nametne:zanemare, napuste,unište,zakopaju ili ubiju dijete u sebi.

A sada mila moja slušaj kako te zvuče odvojeno:

-zanemare sebe

-napuste sebe

-zakopaju sebe,

-unište sebe

-ubiju sebe

Jeza ,činiti to sam sebi.Obarabatiti sebe,strahovita je jeza i strava.Zato nije ni čudo što su mnogi ljudi izgledaju zanemareno,napušteno,zakopano,uništeno i ubijeno.I zaista posrano.Izvini na grubosti,neće se ponoviti.Kada ljudi to čine sami sebi, šta tek mogu činiti drugima.Ili šta mogu očekivati od onih drugih.

I žao mi što nikad ne pronađu svoje sunce,svoj mjesec,svoje zvijezde,svoje more,svoju plažu i svoj pijesak.A vremena  im još brže klize kroz zgrčene prste sa kandžama ,koje su već svikle da rade sve one stvari nedostojne čovjeka..

Našeg pretposlidnjeg dana zamalo ne učinismo ono što nismo trebali ili smjeli učiniti

Veče je započelo vjetrom,kiša je počinjala,pa stala.Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – zimsko dijete ja.

„Jagode i malina u polju,eto slatkog dara.“ – maleno dijete ti.

Neko će misliti da se ponivljam.Ti znaš da se ta noć ponovila sama od sebe.Nisam u tome  umao upliva ni jednog jedinog djelića sekunde.Priznajem samo sam ponovio onaj prvi dan.

A ova noć se ponavljala,jer nas je neko odozgo,ponovo stavljao na kušnju.

One  riječi iz Petre i nisu bile tako čudne,bili smo okruženi slasticama.

Ako se sjećaš naš jedini omiljeni kutak u zatvorenom je bila  ona mala slastičarna ispod stijena, što na Petru su nas podsjećale.Slastičarna se,kojim li čudom zvala Petra.

Bio je to kraj trećeg dana pobješnjele bure,koji nosi njeno jenjavanje.

Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica,a negdje bestija ili jednostavno vještica.U zraku je lebdilo nešto moćno isvježe.

Noćna tama je nosila nešto teško i upitno.Noć postaje tmurna,skoro jeziva.nagomilani crni oblaci se ne kraću..

Kiša prestaje padati..Mi smo na plaži,omiljeno mjesto,par metara od mora,na pjesku, tridesetak metara nasuprot ulaza dva,leđno par metara desno ka ulazu jedan.Ovaj put sam se sjetio primaći onaj suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog zlata vrijedi.

Mi  nismo znali šta slijedi.Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:

„A sada spektakl!“

Iako  je tek ugrijavanje,mogao je da počne.

Potmuli  zvukovi su se približavali.Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

Glebova nigdje ni,prije tri dana negdje odoše,sakriše se,izgubiše.Iako ih ni :krikovi,vriskovi ko da ih neko žive čupa.More krikovima bjesni-vri škripa huka i buka stapaju se u zvukove koje um prazne.

Misli nema.Mrak se može sijeći. Gust je , tvrd,u njemu kao da nešto upitno lebdi.

Nama nepozvani akteri tek pristižu.Lica im strogo ozbiljna.Ne gledaju se.Hodaju poput hipnotisanih hodača, na duge staze kojima je ucrtano odredišno mjesto:gradska plaža.U mraku se stvara privid da neki nose noževe i sjekire.Poneko veslo il’ motiku,neki naramke drva.Mnogo željeza klepeće.

Nemamo se vremena plašiti ,mislili smo da sve neka igra kojoj je cilj da se sve pretvara u grotesku.

Neki nose jastuke i dušeke.Neki čak krevete i goleme francuske ležaje.Svi imaju otvorene crne kišobrane i vesele razbojne suncobrane.

Zveket flaša, bocune i buradi je skoro nečujan..Mirišemo vina,piva,konjake,loze,šljive, sva sila mogućih alkoholnih isparenja.Da smo znali kako tikvenjača miriše vjerovatno bi i taj miris prepoznali.

Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri.Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže kontrast nasuprot nebeskog crnila.Sada se  u morskom odrazu stvarala staza  popločana plamenim pramenovima.

Ni danas mi nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu.

Vijekovno iskustvo,možda?

Mnoga lica obasjana vatrom bila su klovnovski ofarbana.Neka lica su bila našarana,neka diskretno našminkana.Neka su osmišljena, neka kričava,a neka pak grozno išarana u antivukodlavskom ili antidrakulovskom zanosu.Svi su obučeni u  mornarska odijela. Muškarci u plavo bijela,žene u bijelo plava.Kape im različite.Ženske su kapetanske,muške popajevske.Umjesto opasača svi imaju svilene šalove, plave i roze.

Osjetismo i miris pršute,skuše, sredela,ponekog cipola sa gradele.Sokova nije bilo.Ni sladoleda od vanilije.

U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži.Stotine,moda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano,sve dvoje po dvoje.Sjede zagrljeno i tiho gledaj u  tmurno nebo, čiju dubinu niko ne nazire.Blažen,upitno „glupav „ osmijeh se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa,ni sjekira ,ni gomile zajedništva koja razoružava.

Ne bojimo ni prizora što slijede.Znamo da nešto neobično,čarobno mora da se desi.Niko ne obraća pažnju na nas.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.Oni gledaju  u more,u nebo, u prazninu. Pozorno,bez daha i zvuka.Gledamo i mi.Sve se stapa u muk,tišina,tajac.

I tada…Prasak,ne prasak to rika saturn rakete  što šatl iznosi van granica zemlje,ali reskiji prirodniji.I odmah potom bljesak munje.Bljesak,prasak,bljesak.Bljesak prasak.Ko’ ubrzani rafali topova prošlosti  sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad gradom vijekovima.To nebo poklanja vatromet boja,zvukova i mirisa koje samo Univerzum može nadmašiti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom.On usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru.Svaki  prestanak pojedinog bljeska  u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.Munja – maglica.Kad munja zaroni u  pučinu eksplozija svjetlosti kao spiralne igle spojene ušicama poput spljoštenih galaksija vijugaju  u potrazi za družicomU ružičastim, zelenim,ljubičastim,žutim,plavim i obodima svih bojao neba ka moru,od pučine do plaže,od plaže do neba plovi munja za munjom.krik za krikom.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od ovih sretnika sa plaže.Nekad sušto srca,nekad duše čini se oslikavaju.Dvije sa tri,tri sa dvije i još dvije,tri sa četiri,dvije i pet, kombinacija mnogo.Sedam munja kao da je optimalan  formulističan broj.

Glave posmatrača razletle se na sve strane.Gore,dole,lijevo,desno , kao ringišpil ukruk,ukrug.

U toj raspomamljenoj žurki boja i krikova sa početka nevidjela skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza.Na zidinama titraju,plešu plavičaste sablasti goniča i robova u igri svojstvenoj izgubljenim dušama.Tvđava se sve više nadvija nad plažu kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže,sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme:osam sati.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju,i one i njihov ples.Ples kovitla oblake,oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje,munje ne mogu da pobjegnu oblacimaJedna munja nalik na granu sa grančicama.Više grana,mnogo više grančica ,stabla u vrtu.Sedam grana,šumarak.Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja,mahnitanje oluje hoće da zapali nebo progutaju oblake nebo.Nebo je tamna dubina bez dna,smireno zna da je jače od oblaka i munja.

Klimaks.Neprestano pet,šest,pa opet pet,šest pa sedam munja.Bljesak,blic,bljesak.Pa opet,pa opet i opet. onda odjednom sasvim jasno osam munja zasjaje na nebu Boje vrište; modra,žuta,smeđa, zelena, roza,plava,ljubičasta ne bježe i drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih  poput potke,poput kvočke okuplja i sve se zajedno kupaju u moru.  Osam pucnjeva  sa  neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan kao rafal.

Tišina.Tajac.Zaglušene uši boli ta tišina.Munje su popadale u moru.Totalna pomračina na nebu.Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka  uvlači u nosnice u usne šupljine

Glupavi-demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja,ja tarzan – ti đejn ,kepatanica-popaj,ili samo ljubav radi ljubavi.Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra

se može…

Suvisle misli namjerno bježe,nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčići se lete u zagrljaj neba.

Vatre se gase.Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže.Više nikakva svjedočenja neće biti moguća.Sve što se desi na plaži neće ostati na plaži.

Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona naumu tijela.Sve se čini sasvim jednostavnim  prirodnim.Nije nas briga što hoćemo činiti ono što ne smijemo i što u dubini duše ne želimo.Mi već ne možemo da dišemo.vazduh u plućima postaje sve rjeđi.Osjeća ka da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.Ali mi se ne želimo vratiti.Nije nas briga.Tonemo,tonemo,davimo se gubimo svijest.

Polako otkopčavam dugme po dugme bijele haljine sa stotinu utkanih ljubičica.Ljubim te i uvlačim miris maglica iz tvoje kose ,sa tvojih usana.

Milujem te lagano,ti se opuštaš,ja se gubim.Ni daha više nemamo.Biserne perle poskakuju,ogrlice  nas guše.Polako rukom dolazim do grudnjaka hoću da  otklonim još jednu prepreku.

Kažem ti :“Mirišeš  na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :“Nemoj – mili moj. jer te volim.“

Još kažem :“ Neću – oprosti .Volim te  jedina moja.“

Prve izgovorene riiječi kao da su vraćale um,umirili perle.Nekakv ogorman teret pada sa prsiju,opet možemo da dišemo,blizu normale

Tada prestravljeni krik čovjeka što vrišti tvoje ime.Za trenutak svi na plaži prestaju raditi  to što rade i gledaju prema ulazu dva.Tamo čovjek skoro da čupa kosu,držeći baterijsku lampu i gleda tamu kroz koju ne može prodrijeti.

Ti se trgneš.Svijest se vratila.Ti se osjećaš nelagodno,ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me,stišćeš se uz mene,čvrst ,očajnički..Dug mekan,nježan poljubac.Ruka u ruci,one dvije ruke,lijeva i desna.Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena  duša.Duša je ljubav naša.Snovi su srca naša.Lijeva i desna ruka su zavjet naš.Zagrljaj je rastanak naš.

Čovjek sad već očajnički  vrišti tvoje ime.Marinci više ne obraćaju pažnju na njega i nastavljaju raditi ono što su radili.

Ti se odvajaš od mene,još jedan poljubac sad već užurban.
-To je moj otac.Meni je  petnaest  i po godina.Ali sutra ćemo biti sami i ja ću ti poklon jedan,sebe,ako poželiš dati.

Da li si jecala nisam siguran bila je mrkla noć.

Znam – htjedoh  reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu.neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.samo mi sutradan,tvoj mlađi brat donese zlatni upaljać,nježa i blitav ko duša tvoje.

Djetinji glas prozbori:Od nje je.

Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost : Od nje je.

Nismo znali da je to naša poslijednja zajednička noć.Poslijednji poljubci,milovanja,dodir ruku,šapat taj.

Nismo podlegli iskušenju ponovljene noći.Možda smo morali.Možda ne bi bili kažnjeni zbog toga.

Znam da nije tako.Niko ne kažnjava ljubav.Ljudi kažnjavaju sami sebe.Imaju glupi ponos i sijetu.Kad imaju ljubav nemaju iskustvo.Kad imaju iskustvo ljubav je već odlepršala.Osim one u srcu.Ta je jako ljuta i boli.

Da tako je to bilo, nije nam se snilo.Mila moja.

La vita e bella,zar ne.Jedina moja.

Univerzum i nebo sve znaju.Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.

Četrnaest godina poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:

„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Mnogo toga se pregrmjelo u kasnijim godinama.Nekad gusto i brzo.Ponkad tankovito i još brže.

Poklonjenim danima treba zahvaljivati.

Nikad se nisam pitao šta sam nam to uradio,mila.

Nikad se nisam pitao šta si nam uradila jedina.

Znao sam tu sam  ljubav,tu si ljubav,tu smo ljubav snili i dosnili ljubavi moja.

Da smo samo mogli znati,da smo samo mogli sniti,pa zastati i u oči se pogledati.Našli bi sve ono što iza brda leži.Sve ono što što se nježnim,lijepim broji.Sve ono u aleji platana,još od dana,još od rana,još od tuge kada izvor najavi svjetlost novog dana.

Vidjeli bi kako kraj izvora naša ljubav izvire.Radost ljubavi što suze,moje i tvoje zatire da bi potekla dalje,dalje i jače,još jače ko nemirna Modra rijeka,što skače i skače.

Ti se  tada ne bi morala truditi  nigdje ići i samoću svoju ubijati.Znala bi da nisi sama i da te nisam napustio.samo si trebala stati,zamisliti,poželjeti i svojim snovima moje oči dozvati.

Tada bih se ja ukočio i  zastao,desnom rukom se iza lijevog uha počešao i smislio šta ću.Potrčao bih,dolepršao,dosanjao kao u priči koja snuje,kao u snu kad priča ljubav rađa.Priča sanja,san priča i miluju sve one radosti ljubavnih darova,boli,sreće, tuge,lepršanja, igranja, milovanja, diranja i strasti.Sve bi tada od punoće zanosa i poljubaca grudi rasle,ne hajući što se sve dešava kraj prljavog asvalta.

Puste želje,pusti snovi.

Sada čekam tebe u posljednjem od halvata što dah utješni,samrtni zahvata.Tvoje je ljubavi željan tvoj zamlata,koji jednako pa jednako ne shvata.Zašto dugine boje očima sa prošlošću ne mješati nikako,ako je to ljubav prava.

Da li seopraštam od tebe mila,kad ti poručujem idi u red života bez snova stani.

Ne jedina moja.To samo umor progovara iz mene.

Ništa se ne boj.ja se opraštam od tebe još od juna nesporazuma,mjeseca ljepote rastanka.I od  lipa što cvatu opijajući snove mirisima plavetniloa nebeskog što pore Djetinjem rijeke na splavu krvavo srce čuva,jer podsjeća ga na tebe ,tvoje snove i ljubav.

Ne mila ,ja se ne mogu oprostiti od tebe jer snove snivaju oni koji se vole ljubavi radi.Oni koji volke ubijaju one druge koji vole.Oni drugi koji vole ubijeju one prve zato što ih ubijaju i hoće snove da im kradu.

Oni prvi i ubijeni,ljubavi jedina,na crni petak i ostalim danima kradu ružine pupoljke iz Velikog parka ljubavi.

Dan deseti / nastavak

I evo ga .

Grad čednosti.

I evo je.

Bosna zemlja Božije milosti.

Još su tu.

Još uvijek  živi  i bijeli.

Življi i bjeliji.

I sneniji od prkosa i ljubavi što u sebi nosi.

Ljubav  želi dijeliti svima.

Hoće li neko prvi pružiti ruku i pokupiti  darove razasute širom dunjaluka.

To je samo jedan mic.

Ostalo će uraditi naše i ako želite vaše Sarajevo,Grad čednosti. I Vaša ako želite,ali svakako naša Bosna,zemlja Božije milosti.

Mi odlazimo,jedan po jedan.

Umorni smo,ali duramo.

Grad malo tuguje za svakim od nas.zhvalan na poklonjenom. Uvijek nastavlja da živi.Mora se, radi ljubavi i neke nove djece cvijeća  koja stužu.

Mora se živjeti.Šta bi ova planeta i ovaj svijet da nema Bosne i Sarajeva.Čini bi se da bi bili mnogo sirmašniji,tužniji i bolniji.

Da nastavljaju da žive.Ljepši , sjajniji i sneniji.

Valjda ih suze naših najmilijih umivaju.

Čaršija je stroga i ne da da se neko hvalisa.

Ja ću rizikovati i reči. Ono što se ne smije.

Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti su uvijek umivale i činile blistavim riječi,muzika i djela ljudi kojima je on bio u srcu.

Ta ogromna ljubav i milost  su darovi  od Boga Milostivog koji se nikad ne prekidaju.

Kažem zboga testamenta mudraca i stećaka,nisam smio napustiti grad.Ostalo nas je jako malo bez kojih grad nije mogao opstati.

I hjoš  jednu veliku ljubav mi  na poček dao.Možda sam na ispitu ljudskosti pao.Divne,dobre,nježne i prekrasne Rade S. iz Belog grada iz vremena kada je on bio pobratim Dvoru.

Vjerovati nećeš,upoznah je slijedeće, hiljadudevetstotinašezdestdevete godine, kad sam je bol traganja za tobom bila tek svježa , otvorena rana.

Ova mila djevojka,djevojčurak je jedna od rana koje me tište.Nemam riječi kojima bi izrazio žaljenje i izvinjenje zbog toga.jedino vjerujem da je prerano došla. Svojom ljubavlju nme liječila i izliječila.

Možda bih i o njoj bajku morao pisati.Ili samo duže pismo,jer vremena ponestaje.O tome ne bih trebao   razmisliti.

„Ta zašto pisati pisma,“ – nihilista si ti.

„Da poštari imaju posla.“ – cinik sam ja.

Sva  naša pisma  bila su čista ljubav.

Danas bi zbog pisama poštari gladovali.

Tako je zapisano u knjizi u zvijezama.Pupčana vrpca mene i moga grada još uvijek nije prekinuta.Nadam se i neće?

Bez želje da imalo fasciniram,l jekarske nalaze kratko definiram:

-ruke posustaju

-noge odustaju

-pluća ne dišu lako

-jetra nabrekla jako

-srce jako usporava

-bubregse zavarava

-kose sijede

-oči blijede

-uši oglušile

-guta na leđima

-misli usporile

na kednoj ruci četiri prsta

-ništa natoročito to nije

-dječak od 17 g. sve krije.

-ostalo kažu bitno nije

-od tog ostalog se redovno mre.

Sve u svemu dobro sam.

Uz sve to, mi se čini da me slijedi  i sa mnom sijedi velika sreća .

Mnogih oko mene nema,dobrano prorijedili se,nestali su tako naglo,iznenada ,put jahača u magli,ako znaš šta mislim.Zbog te magle ničim izazvane pustopoljine i društva ponekad  nemam.

Namćor postao nisam,čak ni ozbiljan ko tužni klaun.

Još uvijek mislim i sanjam ljubavi svoje.

Jedine.

Ne znam zašto,ali u mome srce ,za svaku moju ljubav ,odjekuje misao i trepataj srca : jedina moja.A opet imam osjećaj da nisam podjelio svu ljubav koju imam.da li je to u redu i imali nekog smisla,ne znam.

Neko bi reko’:“ U njeg’ pameti nig'di i  nikad’ bilo nije.“

Po bosanski slovkano – rahat od pameti.

Neka, nek zbore.Ja još uvijek sam ono dijete tvoje.Samo snove i sanje neću više da krijem.Hoću ih poslati da lepršaju,da se igraju i jure.

Ostalo ni tebi  nikad bilo bitno nije.Da sam ikad uspio ili htio definisati našu stvarnost nas ne bi bilo.Ni ljubavi naše.A ne ide to tako,mila moja.

Imama sina brižnog i kćerku milu,njima poklanjam ljubav moju i tvoju.

Mislim na dobro su izašli.Boljim od mene mi se čine, iako ,rat im je oteo dječije godine.Zeru su ,dvije ozbinija od mene.Nježnošću i brigom ljubavi svoje zbunjuju ljude mnoge. Mene ne.Škrt sam na riječima,ne želim da ih uplašim.Život se stalno dešava.

Da,ljubim i jednog unuka malog,   četiri godine ima, najboljeg druga starog.Druga za igru, snove i maštu imam,njemu se mnogo sviđam.Puštam ga da radi sve što djetetu treba.Da igra i da se juri.Djedi, blenti kao čigra u zagrljaje da žuri.Ponekad i padne ili se klepi.Ali mi smo jarani i naše tajne čuvati znamo. Osim jedne.Koliko je ljubav bitna.

Kako i u svakom dječjem srcu mnogo ljubavi i radosti u njegovom  ima i ja je primam.I uzvraćam ,dajem onako kako si me naučila.

Vrlo često,svakodnevno ,čak i noćima besanim i dugim ,  u mislima i snovima susrećem se najćešće sa tobom. Nekad sa nekom drugom, prizanću ti ,ja se družim.Znam ljutit se nećeš,nisam ja te sreće.

Onako iskreno ne radim ništa.Zaposlih se kasno,to nije bitno; već to, što me posao pomalo  krao.Žustar ko „ munja“  kao što jesam, nikad se nisam dao.

Čupao,ritao,u bitke stupao ,ali snove i dječaka u sebi ,da mi ukradu ,nikad nisam dao.Tvoje savjete sam slušao.Neki zli ljudi me središe,drugi me prijje dvadeset godina u mirne vode baciše.

O’ i od tade životu kradem dane reko’ bi neko.

„Muškarci su po prirodi stvari jako lijeni.“ – feministikninja si bila ti.

„Samo oni koji pivo i špricere piju.“branim se ja.

„Ti mu ono konju trebiš,pa ne padaš u lenje.Svaka čast.“

„Šta ću,priznajem , svaki konj svoje piće ganja.“

Nikad pivo nisam ni volio ni pio. Čaj od hmelja,obična voda što usred razgovora,usred milovannja uskače i sveprekida.Moraš prošetati.Sa pivom je frka trka.Sa špricerom istva stvar.Voda sa dodatkom vina nikakva slast.

I sada mi neko od ovih sadašnjih ima pametovati o ljubavi.Nije nego ,spremno odbrusujem ja.

Od sada život počinjem nov,tamo gdje sam stao onih dječiji dana ne davne hiljadu devet stotine šezdesetosme.

Radim na sjećanjima tebe i mene.Vraćam se Aryacima, plemenitim,blaženim čista srca,izvorima moje mladosti.

Poeziju nešto manje trebim i samo ako je iz bašta:

Cvetaje,Ahmatove,Poa,Jesenjina,Mjakovskog,St.Egziperija,Prevera,Maka,  Kulenovića, Montena…

Asja,Kao desna i lijeva ruka i druga pjevanja o boli i nadi dok djeca  umiru od gladi,Rakvijum,Anabel Li,Ana Snjegina,Oblak u kratkim pantalonama,Mali princ,Barbara,Modra rijeka,Na pravi sam ti put majko, izašo,

Bacila je sve niz rijeku je samo djelić onoga što titra, lebdi ,diše,plače,vrišti i voli u moji damarima.

Tebe,to i još više toga nosih,na samaru – mene magarca poklonika čerge života.I uvijek sam dvije svijeće u džepovima nosio,da bih mogao reći:pogledom ugasila je plamen dviju svijeća,nestala je tama.

Nažalost svijeće je moje srce istopilo , u moje mile anđele krasotice lik,ali te ponovo nisam sreo.

Tu i tamo Tagora,Neruda,Hajam,Tina,Lorka i Bodler se gurahu u prvi plan,ali…

Nije mi strana ni proza,posebice Mešina,Markesa, Koelja i Kiša.Nisam bježao ni od ruske realne il'futurističke škole kao ni od francuza Rablea,Stendala,Fransa , Gi de Mopasanai, Zole.

Romantizam ,u stihu i prozi za klase više čak i istorija,uglavnom briše a ja zaboravljam. Pamtih stih jednog futuriste zagledanog u prošlost a pisao je o revoluciji,i ljubavi dakako.:

„Ja znam-

Svaki ekser,u čizmi mojoj

Strasniji je od Getea.“

Da, i njega su zaklali,kao Serjožu.

Mišljenja sam istog o napuhanim ublehama stvaralaštva mraka i uma.

Um da se sledi ,um da ti stane:Dante,Gete, Šekspir,Njegoš,Flober, Rembo stavom Ramba,Borhes sa ničim,…,ko će sve neuke i napuhane ćurane pamtiti i bilježiti.

U njih  kao kod Homera i Ovidija,nema ljudi ,već više nako’ sve sama čudovišta i monstrumi. Njihova riječ  nema ni potke, ni ljubavi, ni duše, već samo ništavila i praznina znak i zvuk. Poput nagosti Careva novog ruha.

Eto o tome pišem,bilježim ko’ notar,ćata il’ hronik neki.Sreća da nikad nisam volio bookkeepere. Zato Ljepotu zbrajam,ružnoću sklanjam,zlu ja sudim i čovjeku manje.Ljubav i naše ljubavi onim drugim ,dobrim beslatno nudim.

Neko bi reko, biblioteka babilonska  neka manja, u jednu  policu dječijeg bibliobusa bi stala. Možda, voljeli bi da je tako i da je neko primi.

Ljetno vrijeme,oliti Summer time , gura u prvi plan svoje štićenice,tri muze,tri umjetnice iskrenog,vrhunskog vrištećeg protesta i nježnog  pjevanja o životu,traganju,nepravdi,ljubavi i bolu.

Bessie Smith koja je znala da te niko ne zna kad si donja i van, zato što je dobrog čovjeka teško naći.Odustala od traganja 1937.u 43. godine u zakucavši se u drvo.Dobri i bijeli,milosrdni krišćani odbiše, da je prime u bolnici ( što li Bože – nema veze sa popularnim američkim zdravstvenim osiguranjem).Iskrvarila je do smrti.

Billy Holidey – Ledi koja na plavom mjesecu pjeva o čudnom voću.Mnogo toga u životu je čudnog,gorkog i otrovnog probala,ali sreću od djetinjstva nije imala,sve do prelomne neke noći maja 1959.kada je jetra otkazala i u 44. godini i agoniju prekinula.

Janis Joplin – Peas sister selam i plači malo dijete sa mirom u srcu ,dok želiš voljeti nekog kobi se mogao truditi da bude žešći i ruja.Dok sve žuti i crveni u obilju prelamajućih boja nju,bešćutni i okrutni svijet se nimalo ne stidi. Po šabloni patološke laži  konstatuje: predozirana.

Tog 4.oktobra 197o.g. nalaze je u kadi bez bila i svjedoka.U smrti kao i u životu sleđena umrla je u 27.godini poslijednja muza djece cvijeća i muzike.

Na identičan način u 27.god. završavaju Jimi Hendrix ,petnaestak dana prije, Jim Morison pola godine poslije.

Patalog engleski: predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja komirana.Hello – Chief , zadatak obavljen.Dokazi uništeni.Money please.

Patalog američki: predozirana,heroin,voda u plućima ,bez svjedoka.Hello – Chief,zadatak obavljen. Dokazi uništeni.Novac molim.

Patalog francuski:predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja ušlagirana.Bonjour – Chief zadatak obavljen .Money please.

Pjevače ubijaju zar ne.

Samo Indexi te zamke izbjegoše jer do kraja su htjeli ljudima do daju. Kraj Indexa dođe nekako s’ kraja proljeća mjeseca ljubavi prve,godine ljubavi prve,milenija novog.Tada sam užurbano počeo  da pišem o tebi i svemu mila moja.Pjevati sam počeo s’ kraja ljeta hiljadudevetstotinašezdesetosme s’ kraja petnaest dana proljeća,Šaliti se neku godinu kasnije.krajem osamdesetih počinjah sumnjati da su ljudi baš ljudi,devedesetih se uvjerih u to. Mnogo vremena,a časak jedan.

Nakupi se svega i svačega.

O mraku boli i boli mraka  nije teško pisati.Svjedočanstva lična i posredna na svakom koraku,iako pod tepihe,pod nadgrobne spomenike,ispod bombi i mikrogena ih kriju.

Pjevati o ljubavi je malo teže  a  neiscrpna tema.

O duši i tebi najteže je pisati ljubavi moja jedina.

Muziku čitat nikad naučio nisam ,iako neku muziku sam skoro kao tebe volio.

Ono skoro je kao jedan i milion,i malo više.

No o mnogim stvarima pričat još uvijek ne mogu.Nije tom vrijeme,a ni mjesto u ovoj bajci koju zorno stogi sud čaršije moje Palate posmatra.

Volim te ljepoto moja.

Jedina.

Dan osmi

Slaveći jutra i naše susrete, svaki naš dan smo okivali ljubavlju.Noću smo skidali okove i stavljali ih na oltar milovanja i sanja.

Tačno osam godina poslije, na praznik tuge ,sam saznao i uobličio one nagovještaje satkane u prazničnoj bajci. Posao me vukao u tvoju varoš Zaposlio sam se te godine,zapravo zaposlio me otac. Njemu je dosadilo ono ,što se sklapalo oko mene ili se to njemu činilio.Pokazalo se da je nekad dobro poslušati starije.

Posao mi je vrlo brzo počeo odgovarati.Kad sam se malo priklonio poslu ,moj prvi službeni put vodio u tvoj region na dva dana.Prvo sam posjetio tepiharu u susjednom gradiću.Kasnije ,te večeri ,sam stigao u tvoju varoš,tako da nisam vidio ništa niti poduzeti bilo kakav korak.

Možeš zamisliti moje uzbuđenje,nestrpljenje.Ja u tvom gradu.

Hotel u kome sam odsjeo je bio na obali jedne modro-zelene rijeke, nalik onoj  Makovoj i mojoj  Modroj rijeci.I ona je imala aleju platana što lelujala  do izvora pa se završavala.Možda se meni , hudom i zaljubljenom, samo pričinjavalo.

Da volio sam te i bio zaljubljen.Kao i uvijek prije.Od rođenja.

Nemoj se smejati.Istina je.

Neki ljudi ,čim se rode u oblacima vide lik svoje jedine ljubavi.

I onda,kroz život hode i tragaju za njom.

Neki je nađu.

Neki se mimoiđu u djeliću sekunde.

Neki nespretni budu,nađu je, pa se izgube.

Svi su oni sretnici jer snivaju o ljubavi.

Svu noć sam probdio.

Veliki okrugli srebreni mjesec i sićušne zvjezdice su mi namigivali.I avgust je bio,ali nebo nije imalo maglica.

Rijeka je bila dovoljno široka,da mi se činilo da je to neko jezero , na kojem  nestašni mjesec hoće da najavi djecu ,koja se igraju i jure.

Samo se šalio, mene zezao jer iako je bio osam godina stariji,ja sam ga prepoznao.Bio je to onaj isti mjesec, sa onih naših obala pustih, obala vrelih kad molio sam te da budeš kao more. Te su sada obale postale bijele i crne.

Bio je to onaj isti mjesec, što poslao nam je maglice,zvjedice i Bolero .Okretao leđa, da bi se mi bezbrižno igrali i jurili.Tada smo djeca i stidljivi bili,pa smo poljubce i milovanja, u  uzburkanom i zapjenušanom moru  krili.

Sutradan kontakt sa  špedicijom sa kojom sam trebao sarađivati vrlo brzo je završio.Po završetku poslovnih razgovora ,u neformalnom časkanju ,pokušao sam dobiti informacije o tebi i tvojima. Nisam govorio previše o značenju zanimanja, koji me navode na raspitivanjima,osim onih koje nalaže pristojnost;slučajno poznanstvo prije osam godina.

Osjetio sa da čovjek poznaje tvoga oca.Raspitujem se o tebi i tvojima.Čovjek je postao hladan i zakopčan. Spartanski je naglasio da da je najbolje da se ne zamaram potragom i da to uopšte nije dobra zamisao.Poslije toga se užurbao i okončao sastanak.

To nije mirisalo na dobro.Ne nikako.

Zatim  sam žurio na drugi sastanak u Narodnu banku.Jedna ljubazna srednjovječna osoba me samo trebala uputite na svoju blisku saradnicu sa kojom sam ja trebao sarađivati.Nisam se libio odmah pitati za tebe.Poznavao sam je.

Ona se zamislila,skoro ukočila,ali mi je u povjerenju rekla da si imala problema sa ocem i maćehom .Da si po završenju srednje medicinske,otišla u Njemačku,gdje si se u 22-23 godini udala i  dobila dijete.Neko joj je  rekao da si opet trudna,i da si se dobro snašla.Nije znala ili mi nije htjela reći u kojem si gradu. Samo negdje na jugu prema Francuskoj.

Moje pitanje o tome je bilo kurtoazno, jer moj svijet se ponovo srušio.Nije bilo nade za bilo kakav trun sna.

To veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,na nekom malom splavu,što se sa obale nadvio nad nju.Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.Zvjezdice su stidljivo žmirkale.Ni on, ni one, nisu mogli slušati moju tugu.Bila je tako teška, tako0 glasna, da je splav počeo tonuti u vodu, kad sam bućnuo na njegov drveni pod.

Ni zrikavci se nisu glasali. Samo su se s vremena na vrijeme javili ,jedan po jedam. Jedan.Duboka tišina.Drugi.Duboka tišine.Njih osam se oglasilo te noći.Osam zrikavaca za svaku godinu naših snova.

Jedino su se glasali šum lišća i žumor modre zelene rijeke pokušavajući  da  mi nešto kažu.Obratio sam pozornost na njihova šaputanja.

Čini mi se da sam ih razumio.

Dolazila si na isti taj slap i vrlo često znala slikati , krajolike tvoje modre rijeke i Malog Princa dozivati.O majci razmišljati,od oca,maćehe bježati i bijele dvore sanjati. Bila si neutješna i bolna. Zelene modrina i  zelenobijeli žumor su te tješili. To me umirilo. Znao sam da si imala moćne zaštitnike. Aleju i modro zelenu rijeku.

Nekako,ne znam zašto,tu sam smireno zaspao i usnio.

U snu ti na splavu sjediš i krajolik slikaš.Osunčana zracima sunca ,što se vješto kroz platane probijaju,rubin boje iskre i plešu u tvojoj kosi .

Vidim, oči ti još uvijek iste.Zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.Ja te posmatram i šutim.Ne želim da te preplašim.Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak, tek iskrica tuge.Ti se predala slici.Ne želim odvojiti pogled od tebe da te ne izgubim.Ti mi tako često,prečesto ,bježiš i nestaješ.

Tvoja veselost,zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na tvoje  platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove modro-zelenkastih tonova.Na slici:šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti) kao nastavak kompozicije,mladić  naslonjen na ogradu mosta,gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.Punoća iznijansiranih boja nadomješta nihilističku prazninu i govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

A onda pozornije pogledam i vidim da to nisu patke nego  su galebovi.Odjednom čujem galebova let i krik.I osjetim , ono jako sunce ,osam godina mlađe, kako nas miluje i grli.Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.To je Princ Mali i to sam ja,zamišljeni smo i tužni,to nam djevojčica nedostaje.Slikarku kosne ta tuga i ona uranja u krajolik.Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.

Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,zahvalno gleda ka suncu i suze teku.

Hoće to,ponekad ,ne treba gledati u sunce.

Djevojčica ga ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,sve će biti u redu.Evo držim te mili moj,nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim u  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.Nisi luda mila moja,izgubiti mene,sreću svoju.*

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.Ničega i nikoga nema.Ni galebova.Samo mi oči vlažne.Mislim oni galebovi ili ovo vrelo avgustovsko sunce krivi su za sve.

Istog momenta, otišao sam pred tvoju kuću.Trošno posivjelo zadanje od kojeg je sunce skretalo sjaj. Činilo se da nikog u njemu ni.U lijevom uglu jedan prozor razbijen zvjezdanim otiskom. Tužan i neopran.Poderana zavjesa visi i leprša. Leprša i pjeva.Vrati se mila domu svom.

Stajao sam satima i zurio.

Prišao je jedan policajajc i rekao da se sklonim.Izazivam sablazan.Još samo minut molio sam ja.

Ostao sam do večeri i zurio.Ostao sam do ponoći i zurio.Ostao sam do jutra i zirio.Zurio.

Zurio i upijao svaku prašku na slomljenom prozoru.Znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti.

Zurio sam u svaki titra zavjese.Znao sam da je zavjesa tvoja poderana mladost.

Zurio i upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče.

Zurio i klanjajući se sobi djetinjstva tvoga ,samo sam poželio ,vrati mi se jedina moja.

Poslije sam još nekoliko puta dolazio u tvoj grad.Nisam više pokušavao bilo kakvo traganje.

Uvjek bih završio u tvojoj ulici.Prolazio kroz nju, došao do tvoje kuće i zurio u slomljeni prozor i poderanu zavjesu. Ubrzo bi nam postzalo nerugodno.Mi smo stranci.Niko nas nije predstavio.

Samo jednom,jedan jedini put sam vidio da neko ulazi u kuću.Bio je to dječak koji mi je dao tvoj poklon.Zlatni upaljač, da mi vrijeme mjeri kada ćeš mi doći.Po cigaretama.Jedna cigareta svaki sat.Upitao me da li nešto tražim.

Ne,odgovaram ja. Samo mi onaj tužni prozor snove zove.

Učini mi se da me mladić prepoznaje ,da mu suze pune oči ,on se sagnu,poljubi mi ruke i reče:

-Izvini Prinče Mali ,sve znam.Sele mi pričala o vašoj ljubavi,moru i tuzi.Sačekaj na tren.

Uđe u kuću,brzo se vrati,dade mi požutjelu sliku i reče:

-Znala je da ćeš jednom doći.Na krevetu isplakanih suza ,ostavila ovu sliku,dar za tebe.Željela bi da je se ovakve i po dobrom  sjećaš, da znaš niko nije kriv.

Bila je ona treća slika,od tri jedine koje imam.Ti u polju ljubičica ,vesela i blistaš,meni poljupce šalješ.

Slika me zaslijepila.Taksistu bih zamolio da me sačeka kod stadiona.Bilo je to vrijeme kada se taksisti nisu mogli naći na svakom koraku.Ne znam da li sam ga ja našao ili je on po mene došao.Bio sam obnevideo.Gluhoća će doći kasnije,sa njom i nijemost.

Kada je vidio da ne pokušavam od njega bilo šta saznati. špediter je poslije postao vrlo ljubazan. Ni bankarka  ni ja, više nikad nismo pomenuli naš razgovor.Pri svakom susretu u njenim očima sam vidio neku simpatiju,znak samilosti ali i nešto tužno u  očima .Ili se samo sjećala dana provedenih u mom gradu.

Ostalo mi je u sjećanju da je jedna službenica banke,ničim izazvana, bila vrlo neprijateljski raspoložena prema meni.Ličila je na tvoju maćehu,ali nisam bio siguran, da li je to ona.Nisam upamtio njenu kreaturu.

Obično sam boravio u hotelu  na obali one  rijeke, čiji mi je slap pružio utočište i san one večeri, kad shvatio sam da bajka početa na moru, ne završava tu veče i na tom slapu.

Svi ljudi sa kojima sam dolazi u kontakt su bili ljubazni, ali i  suzdržani.Kao da su svi krili neku tajnu od mene,kao u nekom činu teorije zavjere ,koja se,sasvim je moguće ,neprimjetno plete u odbrani od znatiželje stranaca.

Slijedeće godine, prilikom oproštajne posjete,bankarka je  krenula je ka meni, zastala,kao da mi je nešto htjela reći,ali se suzdržala u odmahivajući okrenula glavu.Ona je, čini mi se bila jedino svjetlo tvoga grada.

Možda je zbog toga direktorica na trenutak srušila tabue male varoši.Varoši i njenih ljudi ,koji nisu imali volje da spase jedno divno biće.To je bio moj poslijednji dolazak u tvoju varoš. Posao sa špediterom i bankom je prebačen u glavni grad.Slučajno ili namjerno,nije me interesovalo.

U tepiharu u susjedstvu sam išao još nekoliko godina.Morao sam ići češće,ali sam izbjegavao.jedna prekrasna djevojka je pokušala ukrasti moje srce.No ono je uvijek bilo u tvom gradiću dok sam bio sa ITI djevojkom.

Detalje o poslu sam ti ispričao ,tek toliko da razaznaš, kakve je osjećaje je izazvao nedostatak  informacija i čeprkanje po njima..

Jedino tih dana ,kad sam posječivao tvoj grad ,često me modrozelena iskrenost pitala:

“Da li si je  mogao zaboraviti.“

Odogovor je bio još iskreniji i uvijek isti:

“Nisam i nikad neću , jer duša ni željela.“

Godinama poslije, kada bi se koja decenija upotpunjavala, svaka je postavljala pitanje onih prethodnih:

“Da li je vrijedilo sve to?“

Sve to je podrazumjevalo tebe.Tebe i mene.Nas.Tu ljubav,te uspomene,sva ona sunca, mjesece, maglice ,zvijetdice,more,pjesak i dane proljeća.I svi potonji sni i dani ljubavi.

Odgovor je bio uvijek isti, jasan, trenutačan ,konačan,beskonačan,i iskreno potvdan.

„Da vrijedilo je mila moja.“

Svaki dan mog života ,u kome si bila ti ,bio je neki praznik.Najčešće praznik ljubavi i radovanja.

Tih dana je bilo 17 163 , tek toliko da znaš.Sate i sekunde računaj sama.To je tako lako računati.

Mnogo  teže,nepodnošljivo teće,je živjeti te sate i sekunde bez tebe jedina moja.

Te godine dok sam spavao na splavu, Indexi su nam poklonili onu tužnu :

“Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Ono malo škrtih riječi koje sam povezao sa tobom , mi je govorilo da je život je vukao da ličiš na Pepeljugu.

Ja sam volio zamišljati da si  proljeće koji će, eto , ja Mali Princ poljubcem probuditi tvoje srce iz dubokog  sna i spasiti ga.Spasiti proljeće i odvesti ga na malu planetu ,na kojoj ima mjesta samo za baobab,ružu,njih dvoje i ljubav.

Ah da,sjećam se.Tvojom rukom malo proširenu i docrtanu, za majušno  polje mirisavih ljubičica, sa one nevidljive  strane planeta, za čije postojanje niko osim mene i tebe ,pa čak ni Egziperi,nije znao.

To polje  ljubičica što  krasi i naša srca ,nećemo gaziti ni ti ni ja.Ljubičice su tako krhke i nježne ,a tako mirisne.Mi ćemo ih jednog dana zajedno samo mirisati i pogledima milovati.Nema veze ako moramo pričekati još  samo pedesetak godina ili nešto više do ponovnog susreta i poljubaca.

Vrijeme brzo leti,igra se i juri.A djeca ko djeca, šta ona znaju šta su godine?Ili četrdeset sedam godina samoće ljubavi moja.

A ja imam i dovoljno vremena da smislim  kako da tebe prenesem na moju planetu u moj svijet.Treba samo da postanem alhemičar.Ti si mi toliko predivnih i neobičnih darova dala, da je dovoljno da zavirim u taj trezor ljubavi i odmah  mogu sa postanem čarobnjak..

Meni je to lako.Ja sam sviko da me guje svako malo gricnu.Uz sve to ,ja volim pune brojeve.Sto godina samoće sasvim okrugla je cifra koja tako lijepo zvuči.

Jedanaest godina poslije,mjeseca osmoga ,našeg mjeseca ljubavi je snimljena Modra rijeka.Ta čarobna, tajanstvena, nepodnošljiva, bogata Modra rijeka.Vanvremenska kamerna rok fantazija tkana na lirskoj potki savršenstva stihova Mak Dizdara.Ja sam u tvojoj varoši,  iznad tvoje modre rijeke, poslijednji put spavao i krajolike tvoje snio  desetak dana prije.

Divni su ti prijatelji,naši Indexi.Iz ugla decenija gledajući,naši najbolji i najdugovječniji prijatelji.Niko nije bio  upoznat sa našim  tajnama kao oni.Niko nije mogao bolje zaviriti u naše duše bolje od njih.Niko ljepše od njih nije pjevao tebi i meni,o nama i ljubavi; ljubavi moja.

I zato ,hvala im na ovih, skoro pedeset godina pjevanja o ljubavi, pjevanja o nama i sa nama, ljubavi moja.

A ja ?

Neki dan sam slavio  praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja.Tvoje usne na mojim usnama,tvoje usne,usne meke,vlažne,vrele,pohotne,pune i blage,usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja.Tvoje grudi u mojim rukama,tvoje grudi djevojačke,čvrsta bista ustrptjela,milodarje radovanja mirišu na strast i pupoljak ruže.Grudi milovanja.

Poslije  ću slaviti Praznik čežnje Tvoje tijelo moje tijelo ,tvoje tijelo na mom tijelu,tijelo djevojke,mirisno,raskošno,podatno,rosno,miriše na nevinost i ljubičice,tijelo za milovanje.

Ali danas slavim Praznik snova jer tvoje oči na mom licu ,tvoje oči mile,nježne,blage,sjajne, snene,zaljubljene mirišu na mladosti i more.Oči za sanjanje…

 Jedne godine,mnogo mnogo poslije, možda  godinu iza one godine, kad bezuspješno sam te tražio  u po tvojoj varoši ,bio sam na plaži velikog pijeska.Ta plaža Velikog pijeska je bila malo dalje,pet , šest kilometara južnije od naše plaže Malog pijeska.

Nešto sam poranio,kao i uvijek tebe tražio i nisam baš najbolje mogao spavati.Nisam se ni obazirao na okolinu.Sunce još nije sjalo,vrijeme nije stalo,ali sam se namjestio i za nevjerovati istog trena zaspao.

Zaspao i tebe sanjao.Teški stihovi mi u sanje dolazili.Ja se branio,oni se gubili ,pa se vraćali.Htio sam tebe,ti si moj stih,ti si pjesma moja.Opet smo bili u moru,sami,daleko od obale.Ljubio sam te na isti način kao onaj prvi put,ali i drugačije.Nežno,grzničavo i čvrsto.Ni sada se nisi bunila ,već željno čekala onaj drugi mnogo duži,nježniji i  smjeliji.

Odjednom si se zbog nečeg uplašila i ne ,nestašno  smijući se,već grubo, divlje rukama i nogama me  guraš pod vodu.

Ja sam prestravljen,zabezeknut, nemam vremena da se pitam;što i zašto.Gubim dah i davim se.

Ti se uspinješ prema svjetlu koje se krije i prodire sa površine.Ja tonem,mrak se javlja,postaje gušći,misao lebdi:pa neka, to je dijeto moje.

Tada neko me blago za ruku prima, ja otvorim oči i mislim da to anđelčiča vidim.Dijete malo,nježno žute skoro bijele kose, za ruku me dira i u oči gleda.I vidim  smeđe prelijepe oči.Čiste,jasne,skoro ljubičaste,a ipak u svemu nalik na oči tvoje,mila moja.

Djetence malo,anđelak pravokosi neki,vidi se,prije mjesec dva očvrsnula svoje noge. Vuče me za prst  desne  ruke i nešto cvkuće,špreha.Ja joj ručicu dirnem,hoću kanticu iz lijeve ruke da joj, kao ,otmem. Ona se smije i vrisne ana mene najn, najn.

Toliko njemačkog znam.To najn,najn je bilo toliko djetinje,slatko i nježno kao ono tvoje: ne,nemoj,kada sam te htio milovati, a ti  se,kao,kao nisi htjela dati.U hipu anđela malog   prozvah Najn.

Kada se probudih i odmah se zaljubih u to dijete.Dijete to osjeti i hoće da se igra.Tada mu dolazi mama.Ležeči okrenut ka Najn samo joj  noge vidim.Noge mi poznate,malo čvršće i punije.Pravo ženske.Mama na njemačkom  dijete  nešto kori,valjada što nepoznatog budi.

Sledim se.Dižem pogled.Stas i glas poznati.Kosta ista,rubin svetlucava što se sunce,ono naše, u njega ogleda.Kostim isti,svileni i crveni.Bože moj,pa to ona,ljubav moja .Mila moja to moraš biti ti.

Ja te zazovem,prolječe moje,ti se trzneš,tek tada si me prepoznala.Čuh prigušeni krik ,samo jedan jecaj i samo jedno bolno:Najn.

Odmakla si se par metara dalje i leđa okrenula.Učinilo mi se ,da ti se ramena nešto malo tresu.Da li si u sunce pogledala?Ne znam.Pozornost mi je odvučena na drugu stranu.

Najn je dotrčala i poljubac dječiji,sočan i vlažan mi dala.Ručicom desnom usne, traljajući jako, obrisala.Lijevu sa kanticom u nepovjenju od mene odmicala. Dešnjakinja je vjerovatno bila i tom me rukom nježno po licu udarila i nasamijala  se.

Nasmijao sam se i ja.Rekao joj blago najn ,majn herc dum dum von katedral.

Nasmijala  se i žena za koju mislim da si ti,a onda se naglo osmijeh sakrila okrećući se.Znao sam i zašto se okrećeš,radosna što sićušno dijete tvoje bezrezervno,onog tvoga Princa Malog ,već na prvi pogled voli.I zato što te Mali Princ, deset godina poslije , još uvijek voli.Kao i što znali si, da za nas  je kasno i prekasno,milo moje.

Taj osmijeh i svi osmjehi onog ljeta naših proljeća bili su isti.Sjaj leprša u kosi,svjetlost obasjava lice,to se anđeo javlja i smješi.Nemoguće je zaboraviti taj osmjeh, kao što je nemoguće ne prepoznati ga.Tvoji osmjesi su bili oni trenuci kada sve stane,trenuci , koji  kao da žele da se ovjekoveče u sjećanje onog sretnika koji te gleda.

Uvijek se desi nešto , pa  sreću i radovanje presjeca i kvari.Odjednom se pojavio  čovjek poveće glave,kojeg je kosa napuštala .Nervozno vodeći četvorogodišnjeg dječačića za ruku,nešto oštro,odlučno je rekao.Pretpostavio sam da ti je muž.

Ti si se pokunjila,snuždila i brzo se spremila.Samo još jednom si me pogledala.U tom pogledu je bilo toliko vrišteće boli,toliko neizecive tuge što dušu slama.Moja se treći put slomila. I zavrtjela ona naša četiri stađuna usmjerivši ih ka decenijama.

Nedostaje mi ta mala Najn,onaj mali vlažni poljubac, što nosi  tračak nade, da si ti bila njena majka.Da sam te ipak na trenutak vidio.Bio sam zahvalan tom malenom djetešcetu,toj miloj mrvici što se barem časak na pijesku sa mnom igrala.Zahvalan na igri  na pijesku pod onim istim Suncem i Nebom,na onom istom moru i pjesku kao nekada ti i ja.

Deset godina kasnije sam dobio svoju Najn.Plava,mila,nježna i tatina.Prva riječ joj je bila: ne.Možeš misliti,na isti način je kanticu nisila,prste savijala i tati šamarćiće,pod istim našim sunce i morem,darivala.

I nju i sina sam u momentu začeća zavolio.Takve stavri i znanje su od Uzvišenosti darovane.

Nikad nisam pogledao kćer a da se nisam sjetio tebe i najn.Takav mi usud bio.I sprva je bolno bilo,kasnije sam se navikao.Sada imam tri radovanja,svakog dana.O njima ne mogu da ti pričam,oni su nova bajka.

Ti i ja ,rastajući se noću,okivali smo ljubav čeličnim alkama ,na crnačkim dokovima ljubavi.Mila moja, sjećaš li se one urote anđela.Sunce,mjesec,maglice i Bolero su bili opsjenari; zvijezde, more, oblaci i vjetar  samo krajolik,ti i ja žrtve okivanja.Moji ožiljci su još uvijek sasvim novi i jasni.Sve ove godine nisam uspio da te pronađem i da vidim,pa ne znam šta je sa tvojima.

Rastanci su deo života.Tebe mila, moja  poznavao  sam samo tren.Izgubio sam te u slijedećem.Ima jedna knjiga života u kojoj je zapisan i određen život svakog čovjeka i sva njegova djela,dobra i loša,i svo njegovo činjenje ili ne činjenje.

Ova postavka zvuči previše fatalistički i beznadežno.Nije, vjeruj mi ,čak naprotiv .Knjiga je savršenstvo znanja i koja,između ostalog govori ,da je čovjek tvorac svojih djela i svoga života.Laički gledano stvari se trebaju gledati  iz ovog ugla:

„Zamisli da ima neko uzvišeno Biće koje može sagledati stvari i dešavanja od početka Univerzuma  do njegovog kraja.Shvataš koliko je lako spoznati život bića čiji život ne traje ni tren u pojmanju tog vremena .“