Dan deseti / nastavak
I evo ga .
Grad čednosti.
I evo je.
Bosna zemlja Božije milosti.
Još su tu.
Još uvijek živi i bijeli.
Življi i bjeliji.
I sneniji od prkosa i ljubavi što u sebi nosi.
Ljubav želi dijeliti svima.
Hoće li neko prvi pružiti ruku i pokupiti darove razasute širom dunjaluka.
To je samo jedan mic.
Ostalo će uraditi naše i ako želite vaše Sarajevo,Grad čednosti. I Vaša ako želite,ali svakako naša Bosna,zemlja Božije milosti.
Mi odlazimo,jedan po jedan.
Umorni smo,ali duramo.
Grad malo tuguje za svakim od nas.zhvalan na poklonjenom. Uvijek nastavlja da živi.Mora se, radi ljubavi i neke nove djece cvijeća koja stužu.
Mora se živjeti.Šta bi ova planeta i ovaj svijet da nema Bosne i Sarajeva.Čini bi se da bi bili mnogo sirmašniji,tužniji i bolniji.
Da nastavljaju da žive.Ljepši , sjajniji i sneniji.
Valjda ih suze naših najmilijih umivaju.
Čaršija je stroga i ne da da se neko hvalisa.
Ja ću rizikovati i reči. Ono što se ne smije.
Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti su uvijek umivale i činile blistavim riječi,muzika i djela ljudi kojima je on bio u srcu.
Ta ogromna ljubav i milost su darovi od Boga Milostivog koji se nikad ne prekidaju.
Kažem zboga testamenta mudraca i stećaka,nisam smio napustiti grad.Ostalo nas je jako malo bez kojih grad nije mogao opstati.
I hjoš jednu veliku ljubav mi na poček dao.Možda sam na ispitu ljudskosti pao.Divne,dobre,nježne i prekrasne Rade S. iz Belog grada iz vremena kada je on bio pobratim Dvoru.
Vjerovati nećeš,upoznah je slijedeće, hiljadudevetstotinašezdestdevete godine, kad sam je bol traganja za tobom bila tek svježa , otvorena rana.
Ova mila djevojka,djevojčurak je jedna od rana koje me tište.Nemam riječi kojima bi izrazio žaljenje i izvinjenje zbog toga.jedino vjerujem da je prerano došla. Svojom ljubavlju nme liječila i izliječila.
Možda bih i o njoj bajku morao pisati.Ili samo duže pismo,jer vremena ponestaje.O tome ne bih trebao razmisliti.
„Ta zašto pisati pisma,“ – nihilista si ti.
„Da poštari imaju posla.“ – cinik sam ja.
Sva naša pisma bila su čista ljubav.
Danas bi zbog pisama poštari gladovali.
Tako je zapisano u knjizi u zvijezama.Pupčana vrpca mene i moga grada još uvijek nije prekinuta.Nadam se i neće?
Bez želje da imalo fasciniram,l jekarske nalaze kratko definiram:
-ruke posustaju
-noge odustaju
-pluća ne dišu lako
-jetra nabrekla jako
-srce jako usporava
-bubregse zavarava
-kose sijede
-oči blijede
-uši oglušile
-guta na leđima
-misli usporile
na kednoj ruci četiri prsta
-ništa natoročito to nije
-dječak od 17 g. sve krije.
-ostalo kažu bitno nije
-od tog ostalog se redovno mre.
Sve u svemu dobro sam.
Uz sve to, mi se čini da me slijedi i sa mnom sijedi velika sreća .
Mnogih oko mene nema,dobrano prorijedili se,nestali su tako naglo,iznenada ,put jahača u magli,ako znaš šta mislim.Zbog te magle ničim izazvane pustopoljine i društva ponekad nemam.
Namćor postao nisam,čak ni ozbiljan ko tužni klaun.
Još uvijek mislim i sanjam ljubavi svoje.
Jedine.
Ne znam zašto,ali u mome srce ,za svaku moju ljubav ,odjekuje misao i trepataj srca : jedina moja.A opet imam osjećaj da nisam podjelio svu ljubav koju imam.da li je to u redu i imali nekog smisla,ne znam.
Neko bi reko’:“ U njeg’ pameti nig'di i nikad’ bilo nije.“
Po bosanski slovkano – rahat od pameti.
Neka, nek zbore.Ja još uvijek sam ono dijete tvoje.Samo snove i sanje neću više da krijem.Hoću ih poslati da lepršaju,da se igraju i jure.
Ostalo ni tebi nikad bilo bitno nije.Da sam ikad uspio ili htio definisati našu stvarnost nas ne bi bilo.Ni ljubavi naše.A ne ide to tako,mila moja.
Imama sina brižnog i kćerku milu,njima poklanjam ljubav moju i tvoju.
Mislim na dobro su izašli.Boljim od mene mi se čine, iako ,rat im je oteo dječije godine.Zeru su ,dvije ozbinija od mene.Nježnošću i brigom ljubavi svoje zbunjuju ljude mnoge. Mene ne.Škrt sam na riječima,ne želim da ih uplašim.Život se stalno dešava.
Da,ljubim i jednog unuka malog, četiri godine ima, najboljeg druga starog.Druga za igru, snove i maštu imam,njemu se mnogo sviđam.Puštam ga da radi sve što djetetu treba.Da igra i da se juri.Djedi, blenti kao čigra u zagrljaje da žuri.Ponekad i padne ili se klepi.Ali mi smo jarani i naše tajne čuvati znamo. Osim jedne.Koliko je ljubav bitna.
Kako i u svakom dječjem srcu mnogo ljubavi i radosti u njegovom ima i ja je primam.I uzvraćam ,dajem onako kako si me naučila.
Vrlo često,svakodnevno ,čak i noćima besanim i dugim , u mislima i snovima susrećem se najćešće sa tobom. Nekad sa nekom drugom, prizanću ti ,ja se družim.Znam ljutit se nećeš,nisam ja te sreće.
Onako iskreno ne radim ništa.Zaposlih se kasno,to nije bitno; već to, što me posao pomalo krao.Žustar ko „ munja“ kao što jesam, nikad se nisam dao.
Čupao,ritao,u bitke stupao ,ali snove i dječaka u sebi ,da mi ukradu ,nikad nisam dao.Tvoje savjete sam slušao.Neki zli ljudi me središe,drugi me prijje dvadeset godina u mirne vode baciše.
O’ i od tade životu kradem dane reko’ bi neko.
„Muškarci su po prirodi stvari jako lijeni.“ – feministikninja si bila ti.
„Samo oni koji pivo i špricere piju.“branim se ja.
„Ti mu ono konju trebiš,pa ne padaš u lenje.Svaka čast.“
„Šta ću,priznajem , svaki konj svoje piće ganja.“
Nikad pivo nisam ni volio ni pio. Čaj od hmelja,obična voda što usred razgovora,usred milovannja uskače i sveprekida.Moraš prošetati.Sa pivom je frka trka.Sa špricerom istva stvar.Voda sa dodatkom vina nikakva slast.
I sada mi neko od ovih sadašnjih ima pametovati o ljubavi.Nije nego ,spremno odbrusujem ja.
Od sada život počinjem nov,tamo gdje sam stao onih dječiji dana ne davne hiljadu devet stotine šezdesetosme.
Radim na sjećanjima tebe i mene.Vraćam se Aryacima, plemenitim,blaženim čista srca,izvorima moje mladosti.
Poeziju nešto manje trebim i samo ako je iz bašta:
Cvetaje,Ahmatove,Poa,Jesenjina,Mjakovskog,St.Egziperija,Prevera,Maka, Kulenovića, Montena…
Asja,Kao desna i lijeva ruka i druga pjevanja o boli i nadi dok djeca umiru od gladi,Rakvijum,Anabel Li,Ana Snjegina,Oblak u kratkim pantalonama,Mali princ,Barbara,Modra rijeka,Na pravi sam ti put majko, izašo,
Bacila je sve niz rijeku je samo djelić onoga što titra, lebdi ,diše,plače,vrišti i voli u moji damarima.
Tebe,to i još više toga nosih,na samaru – mene magarca poklonika čerge života.I uvijek sam dvije svijeće u džepovima nosio,da bih mogao reći:pogledom ugasila je plamen dviju svijeća,nestala je tama.
Nažalost svijeće je moje srce istopilo , u moje mile anđele krasotice lik,ali te ponovo nisam sreo.
Tu i tamo Tagora,Neruda,Hajam,Tina,Lorka i Bodler se gurahu u prvi plan,ali…
Nije mi strana ni proza,posebice Mešina,Markesa, Koelja i Kiša.Nisam bježao ni od ruske realne il'futurističke škole kao ni od francuza Rablea,Stendala,Fransa , Gi de Mopasanai, Zole.
Romantizam ,u stihu i prozi za klase više čak i istorija,uglavnom briše a ja zaboravljam. Pamtih stih jednog futuriste zagledanog u prošlost a pisao je o revoluciji,i ljubavi dakako.:
„Ja znam-
Svaki ekser,u čizmi mojoj
Strasniji je od Getea.“
Da, i njega su zaklali,kao Serjožu.
Mišljenja sam istog o napuhanim ublehama stvaralaštva mraka i uma.
Um da se sledi ,um da ti stane:Dante,Gete, Šekspir,Njegoš,Flober, Rembo stavom Ramba,Borhes sa ničim,…,ko će sve neuke i napuhane ćurane pamtiti i bilježiti.
U njih kao kod Homera i Ovidija,nema ljudi ,već više nako’ sve sama čudovišta i monstrumi. Njihova riječ nema ni potke, ni ljubavi, ni duše, već samo ništavila i praznina znak i zvuk. Poput nagosti Careva novog ruha.
Eto o tome pišem,bilježim ko’ notar,ćata il’ hronik neki.Sreća da nikad nisam volio bookkeepere. Zato Ljepotu zbrajam,ružnoću sklanjam,zlu ja sudim i čovjeku manje.Ljubav i naše ljubavi onim drugim ,dobrim beslatno nudim.
Neko bi reko, biblioteka babilonska neka manja, u jednu policu dječijeg bibliobusa bi stala. Možda, voljeli bi da je tako i da je neko primi.
Ljetno vrijeme,oliti Summer time , gura u prvi plan svoje štićenice,tri muze,tri umjetnice iskrenog,vrhunskog vrištećeg protesta i nježnog pjevanja o životu,traganju,nepravdi,ljubavi i bolu.
Bessie Smith koja je znala da te niko ne zna kad si donja i van, zato što je dobrog čovjeka teško naći.Odustala od traganja 1937.u 43. godine u zakucavši se u drvo.Dobri i bijeli,milosrdni krišćani odbiše, da je prime u bolnici ( što li Bože – nema veze sa popularnim američkim zdravstvenim osiguranjem).Iskrvarila je do smrti.
Billy Holidey – Ledi koja na plavom mjesecu pjeva o čudnom voću.Mnogo toga u životu je čudnog,gorkog i otrovnog probala,ali sreću od djetinjstva nije imala,sve do prelomne neke noći maja 1959.kada je jetra otkazala i u 44. godini i agoniju prekinula.
Janis Joplin – Peas sister selam i plači malo dijete sa mirom u srcu ,dok želiš voljeti nekog kobi se mogao truditi da bude žešći i ruja.Dok sve žuti i crveni u obilju prelamajućih boja nju,bešćutni i okrutni svijet se nimalo ne stidi. Po šabloni patološke laži konstatuje: predozirana.
Tog 4.oktobra 197o.g. nalaze je u kadi bez bila i svjedoka.U smrti kao i u životu sleđena umrla je u 27.godini poslijednja muza djece cvijeća i muzike.
Na identičan način u 27.god. završavaju Jimi Hendrix ,petnaestak dana prije, Jim Morison pola godine poslije.
Patalog engleski: predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja komirana.Hello – Chief , zadatak obavljen.Dokazi uništeni.Money please.
Patalog američki: predozirana,heroin,voda u plućima ,bez svjedoka.Hello – Chief,zadatak obavljen. Dokazi uništeni.Novac molim.
Patalog francuski:predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja ušlagirana.Bonjour – Chief zadatak obavljen .Money please.
Pjevače ubijaju zar ne.
Samo Indexi te zamke izbjegoše jer do kraja su htjeli ljudima do daju. Kraj Indexa dođe nekako s’ kraja proljeća mjeseca ljubavi prve,godine ljubavi prve,milenija novog.Tada sam užurbano počeo da pišem o tebi i svemu mila moja.Pjevati sam počeo s’ kraja ljeta hiljadudevetstotinašezdesetosme s’ kraja petnaest dana proljeća,Šaliti se neku godinu kasnije.krajem osamdesetih počinjah sumnjati da su ljudi baš ljudi,devedesetih se uvjerih u to. Mnogo vremena,a časak jedan.
Nakupi se svega i svačega.
O mraku boli i boli mraka nije teško pisati.Svjedočanstva lična i posredna na svakom koraku,iako pod tepihe,pod nadgrobne spomenike,ispod bombi i mikrogena ih kriju.
Pjevati o ljubavi je malo teže a neiscrpna tema.
O duši i tebi najteže je pisati ljubavi moja jedina.
Muziku čitat nikad naučio nisam ,iako neku muziku sam skoro kao tebe volio.
Ono skoro je kao jedan i milion,i malo više.
No o mnogim stvarima pričat još uvijek ne mogu.Nije tom vrijeme,a ni mjesto u ovoj bajci koju zorno stogi sud čaršije moje Palate posmatra.
Volim te ljepoto moja.
Jedina.