Dan deseti
Ono malo škrtih riječi koje sam povezao sa tobom, mi je govorilo , da je život je vukao da budeš pepeljuga.
Ja sam volio zamišljati da si proljeće koje će eto Mali Princ poljubcem probuditi iz dubokog sna i biti tvoje spasenje. Spasiti je i odvesti na malu planetu na kojoj ima mjesta samo za baobab, ružu, nas dvoje i ljubav. Ah da, malo proširenu i docrtanu za malo polje mirisnih ljubičica sa nevidljive strane planeta, a za čije postojanje niko osim mene i tebe , pa čak ni Egziperi, nije znao.
To polje ljubičica što krasi i naša srca , nećemo gaziti, ni ti ni ja. Ljubičice su tako krhke i nježne , a tako mirisne. Lebdjećemo preko njih. Mi ćemo ih svakog dana zajedno mirisati i pogledima milovati. Nema veze ako moramo pričekati još nekih pedesetak godina ili nešto više do ponovnog susreta i poljubaca.
Vrijeme brzo leti, kad igra se i juri. A djeca ko djeca, šta ona znaju šta su godine?
A imam i dovoljno vremena da smislim kako da tebe prenesem na moju planetu u moj svijet. Treba samo da postanem alhemičar. Ti si mi toliko predivnih i neobičnih darova dala da je dovoljno da zavirim u taj trezor ljubavi.
Meni je to lako. Ja sam sviko da me guje svako malo gricnu. Uz sve to ja volim pune brojeve. Pedeset , sto godina samoće , su sasvim okrugle cifre koje tako lijepo zvuče i samuju.
Jedanaest godina poslije, mjeseca osmoga , našeg mjeseca je snimljena Modra rijeka. Ta čarobna, tajanstvena, nepodnošljiva, bogata Modra rijeka. Vanvremenska kamerna rok fantazija tkana na lirskoj potki savršenstva stihova Mak Dizdara. Ja sam u tvojoj varoši iznad tvoje modre rijeke poslijednji put spavao i krajolike tvoje snio iste godine.
Divni su prijatelji, ti naši Indexi. Posmatrano iz ugla decenije , što su se preko nas prelomile , naši najbolji i najdugovječniji prijatelji. Niko nije bio upoznat sa našim tajnama kao oni. Niko nije mogao zaviriti u naše duše bolje od njih. Niko ljepše od njih nije pjevao tebi i meni, o nama i našoj ljubavi; ljubavi moja.
I zato hvala im na ovih skoro pedeset godina pjevanja o ljubavi, pjevanja o nama i sa nama ljubavi moja.
A ja ?
Neki dan sam slavio praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.
Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , e mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.
Poslije ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje..
Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje…
Jedne godine, mnogo mnogo poslije možda iste one godine kad bezuspješno sam te tražio u tvojoj varoši, bio sam na plaži velikog pijeska. Ta plaža velikog pijeska je bila malo dalje, pet šest kilometara južnije od naše plaže malog pijeska.
Nešto sam poranio, i kao uvijek, tebe tražio i nisam baš najbolje mogao spavati.Nisam se ni obazirao na okolinu.Sunce još nije sjalo,vrijeme nije stalo, ali sam se namjestio i za nevjerovati istog trena zaspao.
Zaspao i tebe sanjao. Teški stihovi mi u sanje dolazili, ja se branio, ja te branio , oni se gubili pa se vraćali. Htio sam tebe, ti si moj stih, ti si pjesma moja. Opet smo bili u moru, sami, daleko od obale. Ljubio sam te na isti način kao onaj prvi put, ali i drugačije. Nežno, grzničavo i čvrsto. Ni sada se nisi bunila već željno čekala onaj drugi mnogo duži, nježniji i smjeliji val doticanja i davanja.
Odjednom si se zbog nečeg uplašila i ne nestašno smijući se,već grubo divlje rukama i nogama me guraš pod nogu.Ja sam prestravljen,zabezeknut nemam vremena da se pitam;što i zašto,gubim dah i davim se.Ti se gubiš prema svjetlu koje se krije i prodire sa površine.Ja tonem,mrak se javlja,postaje gušći,misao lebdi:pa neka to je dijeto moje.
Tada neko me blago za ruku prima ja otvorim oči i mislim da to anđelčiča vidim.Dijete malo,nježno žute skoro bijele kose za ruku me dira i u oči gleda.I vidim smeđe prelijepe oči:čiste,jasne,skoro ljubičaste,a ipak u svemu nalik na oči tvoje,mila moja.Djetence malo,anđelak pravokosi neki,vidi se,prije mjesec dva očvrsnula svoje noge vuće me za prst desene i ruke i nešro svkuće,špreha.Ja joj ručicu dirnem,hoču kanticu iz lijeve ruke da joj kao otmem.Ona se smije i viče najn.Toliko njemačkog znam.To najn je bilo toliko djetinje,slatko i nježno kao ono tvoje: nemoj,kada sam te htio milovati a ti nisi kao htjela dati.Ja je u sebi prozvah najn.
Ja se probudim i odmah se zaljubim u to dijete.Dijete to osjeti i hoće da se igra.tada mu dolazi mama.Ležeči okrenut ka Najn samo joj noge vidim.Mama na njemačkom dijete nešto kori,valjada što nepoznatog budi.
Sledim se.Stas i glas poznati.Kosta ista,rubin svetlucava što se sunce,ono naše, u njega ogleda.Kostim isti,svileni i crveni.Bože moj,pa to si ti,moraš biti.Ja te zazovem,prolječe moje,ti se trzneš,tek tada si me prepoznala.Čuh prigušeni krik ,samo jedan jecaj i samo jedno bolno:najn.odmakla si se par metara dalje i leđa okrenula.Učinilo mi se da ti se ramena nešto malo tresu.
Pozornost mi je skrenuta na drugu stranu.Najn je dotrčala i poljubac dječiji,sočan i vlažan mi dala.Ručicom desnom usne traljajuć jako obrisala.Lijevom u nepovjenju od mene odmicala. Dešnjakinja je vjerovatno bila i toma me rukom nježno po licu udarila i nasamijala se. Nasmijao sam se i ja.Nasmijala se i žena za koju mislim da si ti,a onda se naglo osmijeh sakrila okrećući se.Znao sam i zašto se okrećeš,radosna što sićušno dijete tvoje bezrezervno,onog tvoga princa malog ,već na prvi pogled voli.Kao i što znali si da za nas je kasno i prekasno,milo moje.
Taj osmijeh i svi osmjehi onog ljeta naših proljeća bili su isti.Sjaj leprša u kosi,svjetlost obasjava lice,to se anđeo javlja i smješi.Nemoguće je zaboraviti taj osmjeh kao što je nemoguće ne prepoznati ga.Tvoji osmjesi su bili oni trenuci kada sve stane,trenuci koji kao da žele da se ovjekoveče u sjećanje onog sretnika koji ga gleda.
Uvijek se desi nešto sreću i radovanje presjeca i kvari.Odjednom se pojavio čovjek poveće glave,kojeg je kosa napuštala nervozno vodeći šestogodišnjeg dječačića za ruku.Pretpostavio da ti je muž.Nešto oštro,odlučno je rekao.
Ti si se pokunjila,snuždila i brzo se spremila.Samo još jednom si me pogledala.U tom pogledu je bilo toliko vrišteće boli,toliko neizecive tuge što dušu slama.Moja se treći put slomila i zavrtjela ona naša četiri stađuna usmjerivši ih ka decenijama.
Nedostaje mi ta mala Najn,onaj mali vlažni poljubac, što nosi tračak nade da si ti bila njena majka,da sam te ipak na trenutak vidio.Bio sam zahvalan to malenom djetešcetu,toj miloj mrvici što se barem tren na pijesku sa mnom igrala.Na pijesku pod onim istim Suncem i Nebom,na onom istom moru i pjesku kao nekada ti i ja.
Deset godina kasnije sam dobio svoju Najn.Plava,mila,nježna i tatina.Prva riječ joj je bila: ne.Možeš misliti,na isti način je kanticu nisila,prste savijala i tati šamarćiće,pod istim našim sunce i morem,darivala.I nju i sina sam u momentu začeća zavolio.Takve stavri i znanje su od
Uzvišenosti darovane.
Nikad nisam pogledao kćer ada se nisam sjetio tebe i najn.Takav mi usud bio.I sprva je bolno bilo,kasnije sam se navikao.Sada imam tri radovanja,svakog dana.
Ti i ja ,rastajući se noću,okivali smo ljubav čeličnim alkama na dokovima ljubavi.Mila moja, sjećaš li se one urote anđela.Sunce,mjesec,maglice i Bolero su bili opsjenari; zvijezde, more, oblaci i vjetar samo krajolik,ti i ja žrtve okivanja.Moji ožiljci su još uvijek sasvim novi i jasni.Sve ove godine nisam uspio da te prenađem i da vidim,pa ne znam šta je sa tvojima.
Rastanci su dio života.Tebe mila, moja poznavao sam samo tren.Izgubio sam te u slijedećem.Ima jedna knjiga života u kojoj je zapisan i određen život svakog čovjeka i sva njegova djela,dobra i loša,i svo njegovo činjenje ili ne činjenje.
Ova postavka zvuči previše fatalistički i beznadežno.Nije vjeruj mi ,čak naprotiv knjiga je savršenstvo znanja i koja,između ostalog govori da je čovjek tvorac svojih djela i svoga života,laički gledano stvari se trebaju gledati iz ovog ugla:
„Zamisli da ima neko uzvišeno Biće koje može sagledati stvari i dešavanja od početka Univerzuma do njegovog kraja.Shvataš kaoliko je lako spoznati život bića čiji život ne traje ni tren u pojmanju vremena Univerzuma .“
U svemu ovom mene čudi i veoma,veoma žali pomisao da ljudi vjeruju „vidovitim“ ljudima,gatarama,magima,lažnim prorocima,astrolozima, a odbijaju ruke Ljubavi i Milosti Boga Jedinog.