Dan osmi
OVA EPIZODA JE DUPLA – SVE JE ZAPOISANO U OSMOJ EPIZODI.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxx
xxxxxxxxxxxxxxxxxx
Nisam te htio uputiti na Poa,Prevera,Jesenjina, Cvetajeve,Maka,Majakovskog,Sen Egziperija…Bio sam sebičan, a ti premlada.Nisam htio izgubiti ni jedan tren sa tobom.
Ja sam ih tek upoznavao,a najviše ti si mi pomogla da ih shvatim i prigrlim.
Bila si suviše mlada za nestvarne svjetove ljubavi i bola : Mislio sam,imaću vremena,kasnije ću te ili češ se sama uputiti u nestvarni vrtlog poezijeAnabel Li,Ane Snjegine, Barbare, Marine.
Bilo mi je drago što nisam.Izbubio bih mnogo radovanja.Izgubio bih dragocjeno vrijeme utkivanja tvoga lika u srce.Tvoje ljubavi u moju dušu.
Jednostavno – bio sam sebičan.
Poslije sam saznao da je tvoje vrijeme za naših dana već bilo prožeto tegobom i tugom,moja malene ruke mile.
Sutradan se budimo,svako za sebe.
Sneni od snova,topli od sanja,ni gladni nismo,skoro da bježimo.Da ,djeca se ponovo igraju i jure,sada već i kradu.
Nesvjesni prisustva mnoštva započinjali smo svaki dan put šarenih leptira što miluju cvijetove i utapaju se u njima,
Ne bojim se da se jednog jutra neću probuditi.Bojim se da ovaj testament neću završiti.
I shvatim:“O milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam,tad bila si dijete.“
Ti se sjećaš:“Nema veze mili moj,ni ja o tebi,ti kao dijete malo veće.“
Mnogo mi nedostaje ta godina mila moja.Mnogo mi nedostaješ jedina moja.Nikad više sunce,mjesec,zvjezdice,maglice,more i pijesak nisu izgledali ni mirisali isto.
Ponekad,samo ponekad i to u pravo proljeće sam dao naslutiti mirisne valere krajolika ljetnih dana našeg proljeća.I to je jedan od razloga što volim djecu cvijeća i cvijeće.Njima se proljeće dešavala kada i nama naše.
I isti kraj nam je namljeno.Te godine su počeli da nestaju i njih i nas.Oni su se izgubili.Mi smo se zagubili.
Boli sve to ljubavi moja i nedostaje mi.Mnogo mi nedostaješ maglice moja.Ni plakat ne mogu.Nisi me tome naučila.
Još uvijek se smijem i radujem.Tvoje oči i osmjeh tvoj još uvijek imam.I poljubac osjetit mogu.I tvoju ruku na mom licu.Tvoje ruke male na mom uzdrhtalom tijelu.
Malo teže mi je naći tvoj vrat,ramena grudi.Još teže ono što trebao sam ,a nisam dobio. Uglavnom to mi nije žao.Možda bio samo jedan od onih koji su blatili nevino dijete,djevojčicu moju.
Naši susreti,divni susteri,susreti nježni kao preplašene srne dah.Kada djeca otkrivaju novi svijet ne vide strah, igraju se,i jure a ne žure.
Kad bi ih pustili igrali bi se svaki dana za danom,neprestano dok ih silom ne preobrate u zamišljena i gruba bića nalik ljudima.
Mnogo mi nedostaje to proljeće kad bježeći završavali smo naše noćne na susrete pješčanim plažama ljubavi.Dovoljno si se davala da još uvijek osjećam miris djevičanskih ljubičica i rose pupoljak ruža.
Naću ti reći hvala za sve što si mi ili nisi dala, jer evo Bajku o nama samo za tebe pišem.