Category Archives: Grad čednosti

Crno platno, košulje i krv

Crnim se mogu obojiti sve boje i uništiti bilo koji bitak. To se radi da bi se prikrile blato i prljavštine, kako uobičajene, tako i ljudske.

Ljudi  u crno boje i platno. Onda ono ima svoju svrhu.

Kaluđerice, pokrivene žene , fudbalske sudije, neki monaški redovi i florne trake na prsima ljudi ili na vijencima su uvijek traženi.

Frakovi, smokinzi i odijela, zatim kišobrani, kape i šeširi najgospodskije izgledaju u crnim bojama.

Da li možete zamisliti udovici u drugom tekstilu osim crnog. Ja, ne. Može biti udovička odora i svilena, i čipkasta u prozirna i izazovna, čak i odbojna, ali samo ako je Crna.

Sa druge strane imamo crni tekstil koji zaziva krv i smrt. Mnogo krvi i ništa manje smrti. Crne košulje i crne uniforme.

O Crnim košuljama i crnilu koje one nose najbolje ćemo naučiti proučivši život Dučea.

Benito Amilcare Andrea Mussolini je rođen u Predappio, 29. srpnja 1883.

Neslavno je skončao u Giulino di Mezzegra, 28. aprila 1945.

Musolinija je lako opisati, dovoljne su dvije riječi: diktator i fašista.

No, da li je sve tako jednostavno. Idemo zaviriti u prošlost. Diktator je bio od 1925. do 1943. godine. Fašista mnogo duže, biografi kažu od 1919. godine. Ma jok boni . Nečovjek i nečist se po samom rođenju postaje . I biva sve do smrti. I poslije nje. I ne prestaje to biti, jer se u pakluu roštilja na svojim djelima.

Neuki i nerazumni nikad naučiti da je nečist uvijek pogan. I dan danas Dučeolica maštu zastranjenih i poganih ljudi. Čak i mrtav ima sljedbenike, koji ga slave i hvale. Uvije je tako. Nečist slavi  poganluk. 

Politiku je počeo kao socijalist, sasvim oprečno od onoga što je postao. 1919. s istomišljenicima osniva Nacionalnu fašističku stranku (PNF), koja se brzo razvija i sve više približava desnici pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Čuven je njegov pohod na Rim 1922. godine. On mu otvara vrata apsolutnoj vlasti i diktaturi. Zbližio se sa Njemcima i Japancima u nakani da postane vladar svijeta. Nije uspio u naumu. Krajem II svjetskog rata partizani ga  zarobljavaju i strijeljaju.

Ali krenimo redom.

Rođen 29. srpnja 1883. godine u okolici sela Predappio, nedaleko mjesta Forli u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna , tada jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji. Majka, Rosa (djevojačko prezime Malteni) je bila  jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Otac, Allesandro, bio je kovač i odani socijalist. Kovači u svim vremenima su bili usko vezani sa drvodeljama. I ovi sa njima. Svoj posao su usklađivali i kada se to nije činilo zgodnim.

Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), koji su kao djeca umrli. Dakle poticao je iz niže klase. Mjerila tih  generacija. U katoličkoj školi je zbog toga bio ismijavan i omalovažavan od djece i učitelja. Kao desetogodišnjak je pokazao svoje crnilo. U svađi sa jednim učenikom nije mogao odoljeti porivu da mu ne zabije nož u ruku. Zbog toga je nsatavio školovanje u državnoj ili pučkoj školi, kako se to u narodu govorilo.

Bio je dobar i svestran. Uspio je završiti samo srednju školu. Pokušao je raditi kao učitelj. Neuspješno. Vrijeme je pokazalo da je njegovo znanje haotično i nedovoljno poštovanja onih kojima se želio dodvoriti. Već tada su ga pamtili po crnoj odjeći, tmurnom licu  i medaljonu sa ugraviranim likom Karla Marksa.

Nije uspio dobiti posao u upravi, zbog neiskustva. Vjeruje se da je to bilo ubogog  porijekla. 1902. godine migrira u Švajcarsku iz ekonomskih razloga. Moguće i da izbjegne vojsku: U odsustvu je  zbog toga osuđen. Sveopšta amnestija ga je spasila zatvora. Povremeno bi ostao bez novca pa je prihvaćao razne slabo plaćene poslove. Moguće je da je i često bio gladan i ogorčen.

Žestok stav prema crkvi nekako je pošao nezapaženo, kao i njegov literalni pokušaj u vidu  antiklerikalnog  romana Kardinalova ljubavnica. U romanu ukazuje na sebičnost, licemjerje, korumpiranost, raskalašnost i zločine crkve. Bio je gorljiv revolucionar i socijalista i nastojao se istaknuti i nametnuti  u intelektualnim krugovima. Nije uspio.

Kardinalova ljubavnica nije roman vrijedan pomena, ni sa estetske i jezičke strane.

Upiremo prstom na Kardinalovu ljubavnicu i kažemo :

– Društvo koje je stvorio Duče je upravo odrazu ogledalu onog  društva kojeg je osuđivao u romanu. Istovrsno po djelu i činu. Strahobalno nehumanom i uništavajućem društvcu i njegovom činjenju. Sa posljedicama koje zgrožavaju normalan um. Tama i crnilo. Mrak i najgušće , najslojevitije ljudsko crno.

Crno prati Musolinija od dječačkih dana. I nikad ne prastaje.

Poslije brata i sestre umire mu majka, 1904. godine kada se vratio kući. Zatečen je i pogođen. Kad je čovjek mlad nije ni svjestan da je ljudsko crno prisutno na svakom koraku i čeka prigodnu priliku.

Radio je par mjeseci kao profesor francuskog jezika, hvalio Marksa i Ničea, filozofiju ovog drugog je proglasio himnom života. Nacisti i fašisti su ideju nadčovjeka pokupili od Ničea. Niče je to prekopirao od Stendala. Možda je Musolini san o vlastitoj veličini počeo sanjati upoznavajući djelo ovog filozofa.

Možda i nije sanjao o tome da će jednog dana biti diktator koga nacija obožava. Ali je uvijek želio biti nešto više od običnog, siromašnog provincijalca.

Dalja biografija je svim Italijanima dostupna i poznata. Jedan kratki Musolinije životni potpuri:

– 1910.- Oženio je poznanicu iz djetinjstva, siromašnju i skromnu Rachele Guidi, koja mu je rodila četvoro djece. Bio je pristojan kršćanin koji je vodio normalan obiteljski život. To mu uopšte nije smetalo da ima brojne ljubavnice.

–  1911.- Bio je pacifista. Protivio se ratu Italije sa Turcima, što ga vodi u zatvor. Ali diže mu cijenu i 1912. Postaje direktor Socijalističke partije. Pacifista Musolini se protivi i I svjetskom ratu, ali želi da Italija bude na strani onih koji se bore protiv Centralnnih sila. Na strani crnila koje jurišaju na Evropu. Valjda tada prestaje i njegov pacifizam.

I ne samo to.

On počinje da se izdvaja od političara svoje stranke.

Kaže im:

“Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste vi imali hrabrost da idete do kraja , a to znači, izazovete ustanak. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspjeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta.”

I to je njegov razlaz sa socijalizam i uplivavanje u vode fašizma. Priključuje se pokretu

Fasci d'azione rivoluzionaria internazionale.

– od 1915.- je bio učesnik rata, ništa posebno mu se nije desilo osim , ohrabrujućeg i željenog ranjavanja zbog kojeg je demobiliziran.

– 1919. godine sa s bivšim lijevim intervencionistima i mladim ratnim veteranima osnovao Fasci Italiani di Combattimento. To je početak Musolinijevog puta po kome je poznat.

Ciljevi su im bili: proglašenje republike, ukidanje Senata, reforma parlamenta, konfiskacija crkvenih dobara, djelomična eksproprijacija kapitala i agrarna reforma.

Kada je oteo vlast, Benito Musolini je zaboravio svaku stavku svojih htjenja i razmišljanja.

Od pacifiste je postao nasilnik.

Stranačke mase su se naoružale i terorisale sve koji se nisu slagali sa njima. U ljeto 1921. Musolini na kratko napušta stranku zbog sukoba sa vodećim ljudima, ali to je vodilo slabljenju stranke, a Musolini sebe nije mogao vidjeti u nekoj drugoj stranci, pa dolazi do pomirenja. Povratak u stranku je bila ona prelomna tačka koja ga je gurmula u zagrljaj     radikalnijim desničarskim idejama.

– Krajem 1921 godine stranka mijenja ime u Partito Nazionale Fascista, da bi 1922. postali najbrojnija stranka u Italiji. Svjesni svoje snage i moći više ništa nisuželjeli prepustiti slučaju.

– 24. oktobra Musolini je rekao.

„Naš program je jednostavan: želimo da vladamo Italijom”.

Bilo je to na kongresa u Napoliju koji je upriličilo 60.000  fašista. Zauzeta je rijeka Po, i svi važniji gradovi u Italiji. Crnokošiljaši su krenuli u Marš na Rim.

Vojska nije intervenisala, kralj Viktor Emanuel III 28.oktobra daje mandat premijera vlade  Benitu Musoliniju, koji će trajati do kraja njegovog života.

Pola godine kasnije Musolini ima 700.000 registrovanih pristaša. Isto toliko crnih košulja.

Rađa se Duče koji više nema obzira ni prema kome, osim prema samom sebi. U sebi vidi božanstvo. Poput Nerona paljevina i smrt, mnogo smrti mu je životna hrana.

Duče je svemoćan, sve zna, i mora mu se polagati račun za svaku sitnicu. On je vođa svemoćne Fašističke stranke i stranačke milicije koju je obukao u crne košulje. Znak prepoznavanja crno zaziva crno i radi najcrnje  stvari.

Benito Musolini – Duče  postaje vođa cijele Italije, sviđalo joj se to njoj ili ne.

Slobode je zavijena u crne odore.

Duče je legenda u koju svaki Talijan vjeruje ili Duče misli da vjeruje.

Sjećate li se njegovog romana Kardinalova ljubavnica i  napomene o tom romanu. Sada to zaboravite, jer je i sam Duče zaboravio i izbrisao dio svoje mladosti.

Gorljivi ateist   i antiklerikalac se približio Crkvi i pojeo je sva istupanja protiv nje koje je imao. 1929. potpisuje konkordat s Vatikanom. Neko će reći politika, jer je Vatikan napokon priznao italijansku državu. I biće u pravu, ali dijelom. Sa crkvom Duče postaje neprikosnoven. Jer Duče je ta država.

Ne zaboravimo, on se većini Italijana sviđa. Budi im nadu u slavu nekadašnjeg Rimskog carstva. Zar simbol Dučeove stranke nije bio snop pruća sa sjekirom u sredini – fasces – starom rimskom simbolu discipline. Porobljena je Albanija, Libija i Abesinija. Na žalost i Dučea i mnogih Talijana to je bio san, koji je trajao samo dok je Duče bio živ.

Mnogi zaboravljaju da je Duče bio uzor drugim crnokošuljašima i drugim crnilima. Frankovi falangisti , Hitlerovi nacisti , hrvatske krvoločne  ustaše… i sva druga monstruozna fašistička bagra su najviše voljeli crne košulje i sijati tamu i crnilo. Smrt i pošast.

Pričati o savezništvu tama i crnila je samo kratak tren Dučeovom životu i historiji italijanskog naroda. Italijanima će donjeti mnogo crnog. Patnja, bijeda, užasi rata i mnogo smrti. Milioni Italijana nestaju širom Europe.

Dobar dio u logorima smrti nacista, ironično nazvanim spa banje u kojima je kulminacija gostoprimstva „tuširanje“ ciklonom B.

Više od pola miliona Italijana , neki pominju i milionske cifru osta zaleđeno po ruskim stepama.

Nek je progutala, Afrika , a dio je zaglavio na brdovitom i negostoljubivom Balkanu. Nijemci porobiše Italiju. Saveznici je bombardovaše, pa načiniše invaziju da bi istjerali Nijemce i ubili fašizam. Italija diže ruku na Italijana. Partizan na fašistu.

Tama se uvija, crnilo se  grči i jauče. Ništa ne pomaže. Ni jedna tama ne drži do vijeka. Mora mjenjati mjesto sa svjetlošću i Crnilo sa bjelilom i drugim bojama.

Porazi su vodili ka izdaji. Dučeova veličina se raspada.

Stranačke kolega glasaju protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. Sasvim dovoljno za rušenje mita o Dučeu. Kralj mu oduzima mandat, on biva uhapšen i interniuran u hotel na planini Gran Sasso d'Italia. Međutim Hitler nije voljan da partnera prepusti stihiji koja zahvata Italiju. 12. rujna 1943. oslobodili su ga njemački padobranci predvođeni SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem.

Postavljen je za premijera marionetske države Talijanske Socijalne Republike (Republica di Saló). Duče zna da je bez talijanskog naroda koji se okrenuo protiv njega. On ih je izdao. Nije uslišio njihove snove, zemlja je porobljena. Dvije sile na njihovoj zemlji vode rat, najviše strada talijanski narod.

Ipak Duče hoće da se dodvori sunarodnjacima:

– „Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta.”

Beu obzira na nadošlu „miroljubivost“ naložio je da se pobiju svi učesnici urote koja ga je makla sa vlasti i uništila mit o njegovoj nepogešivosti. Nije poštedio ni zeta, grofa Galeazza Ciana.

Historija nas uči da sve  ima svoj rok. Rat se bliži kraju. Amerikanci su nezaustavljivi. Nijemci bježe.

U Dongu na jezeru Como 28. aprila 1945., kod mjesta Giulino di Mezzegra se Duče zaustavio da predahne prije nego što će pobjeći u Švajcarsku. Nije uspio popiti kafu   sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci do kraja . Iznenadili su ga partizani. I pazite sad – pitaju ga:

– “Zašto si izdao socijalizam?”.

Nemojmo zaboraviti najistaknutije osobine crnog vraga nisu snaga i sijanje straha. Zavodljivo oko i dopadanje su glavne odlike Sotone.

Partizanima je bilo bitno što je izdao ideju, ne i to što je unesrećio Italiju. I oni čine nešto što je nalik tom Dučeu i njegovim crnokošuljašima.

Streljan je po kratkom postupku. Kao da se nekom žurilo da mu zatvori usta. O onda kruna Crvenog humanizma sa svim odlikama crnog:

– Musolinijevo tijelo i tijelo njegove ljubavnice   i drugih fašista je  naglavačke obješeno u Milanu. Razularena gomila se se iživljavala nad mrtvim truplima. Truplima kojima su, koliko juče eskstatično klicali.

Crna i morbidna slika. Pobješnjela masa izvlači iz ljudi najcrnje iz njihovog mozga.

Musolinijeva skromna supruga je preživjela rat i njeno troje djece, sinovi Vitorio i Romano, kćerka Edda udovica Grofa Ciana. Treći sin, Bruno gine u avionskoj nesreći.

I to bi trebao biti kraj Benita Musolinija, Dučea Italije. Ali nije.

Legenda ne umire, čini se da oživljava.

Predappio danas. Rodni grad Benita Musolinija koji je kao Duče planirao obnoviti Rimsko carstvo. Uspio je stvoriti samo državu u kojoj „je vođa uvijek u pravu“. Od lijepe, otmjene i pitome Italije stvorio je rigidnu i ružnu državu.

Zar je to važno? Nekima nije.

U Predappiu je vikendom gužva. Iz svih krajeva Italije, a i iz Evrope ljudi se dolaze pokloniti kostima koje su sahranjene na lokalnom groblju. Neprirodno velikoj glavi od bijelog mramora – Zuri u posjetitelje. I vrlo bitno:

– Svastike, fascio te biste Mussolinija ili Hitlera se slobodno prodaju. Biznis je biznis.

– Rodna kuća talijanskog Dučea i njegov mauzolej mjesto su hodočašća.

Kad ulazite u rodni grad Dučea na pravo stanje stvari upozorava grafit na jednom od zidova.   – Nekadašnja poruka „Romagna, zemlja antifašista“ prepravljena je i danas glasi  – „Romagna, zemlja fašista“.

Nevjerovatno.

Crno da crnje ne može biti.

Crno i crnilo 

Stendal je preteča Ničea. Umro je dvije godine prije nego što se rodio filozof koga je Benito Musolini neobučno cijenio. Ni Niče nije mogao crniti stvarnost  kako je ljudi mogu ocrniti. Zapravo stvarnost je malo kriva. Ona , ni kriva ni dužna  , postaje saučesnica zla po htijenju poganih, pohlepnih i bešćutnih ljudi .

Oktobar 1929. je rodio crni utorak u SAD i diljem svijeta. Haos u kretanju kapitala vodio je strmoglavo niskim indeksima vrijednosti tržišnog kapitala.Slom tržište dionicama i drugim vrijednosnim papirima vodi do nezaposlenosti i očaja najsiromašniji populacija. Čak i mnogo bogatiji nisu bili pošteđeni agonije beznađa , bijede i siromaštva.

Skoro se niko ne sjeća vremena tih događanja kada se samo u jednom danu „crnom utorku“ promjenila demografska slika širom svijeta, posebice u SAD. I tumbe okrenula živote desetine miliona ljudi, gurnuvši ih u najdublje ponore  tame i crnila. Do gladi i umiranja od gladi.

Amerika tih godina (1929.-1933.) više nije bila željena  zemlja velikih gradova na čijim pločnicima rastu zeleni zlatnici.Nije više bila eldorado – obećana zemlja. Postala je zemlja kolona ljudi  koje su lutale širom sjevernoameričkog  kontinenta u potrazi za poslom, kojeg nije bilo. Kolone su se razlijevale na sve strane poput paukove mreže. I zaista ljudi su ličili na muhe bez glave , koje se zapliću u toj mreži.

Pomoći nema, ali se ide naprijed. Tvrdoglavo i beznadežno.

Ljudi marširaju sa sjevera do juga pa se vraćaju nazad na sjever. Oni drugi idu sa istoka na zapad,pa se ponovo vraćaju na Istok. Mimoilaze se, nemaju snage ni da razmijene koju riječ. I boje se. Da jedni drugima mogu reći samo tri riječi:

-Nigdje nema posla.

Prvo su započeli traganje za korom hljeba vozeći se u automobilima i kamionima. Brzo je nestalo novca i benzina, okrenulo se na lutanje zaprežnim kolim, civarama ili jednostavno i najmasovnije i najrentabilnije: lagano – pješice. Sa imovinom i krpicama koju mogu tegariti na leđa.

Tako se sporije i lakše umire. Od gladi, ponekad od tuge , malčice i od iscrpljenosti. Korice hljeba nigdje nema. Ni mekinja. Svuda je crnilo i tama. I smrt na svakom raskršću. I prije raskršća. Da, i poslije rakršća i na sredini puteva i na svakom koraku.

Smrt je imala toliko posla da se umorila. Često je pogledavala ka nebu tražeći pomoć. Nikakvog znaka. I šta će, nego nastaviti raditi svoj posao. Čini se da  u takvim vremenima samo smrt ima stalno zaposlenje. A njen očaj nadmašuje očaj umirućih.

Pored puteva, ostavljeni kamioni, automobili, motori i krstovi. Mnogo krstova. Milioni. Veliki krstovi za odrasle. Mali krstovi za malene. Ovi maleni su višestruko brojniji.

Imam jedno sjećanje o tim vremenima.

Dugo sam razmišljao da li da vam ispričam priču koju sam slučajno saznao. Boli me i sama pomisao na nju.

Zapravo, ne znam kako  mi je u ruke dospjelo par listića, ispisanih nevještim rukopisom koji je miješao američki i Bosanski jezik. Američki Bosanac piše nekome (vjerovatno braći , roditeljima i sestri – oprost moli):

…

Ispovjest Ismail Šaban Hadži Hasana ( fragment )

…

„Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama.

Ne, ne znate.

Oprostite mi , ali malo vi o tome znate.

Malo ih je koji imaju to znanje. To se ne nauči. To se jedino može iskusiti.

A možete li zamisliti kada vam četiri male ljubavi umiru na rukama.

Ne, ne možete ni zamisliti da toga  ima.

Znate li vi kako vas sve boli, sve umire u vama ,a vi se igrate radosti. I to četiri puta.

Ne, ne znate.

I bolje vam je. Ne biste to mogli preživjeti. To može osjetiti  samo onaj  koji to iskusi.

Vi vidite život, male ljepotice se polako tope. Postaju vazdušaste. Pretvaraju se u providnu paučinu jer danima nisu jele. Gladne su , ali hljeba ne ištu. Toha su jednom imale. Željne su ponoga što nikad okusiti neće.

A vi morate pjesme i priče ljubavne da im pišete i pričate.

Prerasle su uspavanke i bajke.

Hoće da  im pričam o ljubavi. Jer u mojim riječima i bajkama  je čitav njihov život, koji neće proživjeti.

Znate li to kad im pjevate, voljećete ih do kraja života, jer one tako žele, a život im izmiče.

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju. A znaju da voljeće se i poslije života.

Imao sam četiri grlice mile. Sve jednako lijepe i ne zna se koja je ljepša od koje.

Tri male očeve bebice.

Imao sam ljepoticu ženu,moje radovanje.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to posljednji put.

Ne, ni to ne znate.

Nemojte ni pokušati. Slomiće vas.

Sve u vama vrišti, a vi ste delfin što uranja u plavet dubine, dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji koji hoće da plače i raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan dok njih glad boli, a neće da vrište, jer ponosne grlice su ona. Na oca i na njegove priče o stečcima i Modroj rijeci.

Ne, ne znate.I bolje vam je.

Nemojte ni pokušati zamisliti. Budite ponosni na stećke i Modru rijeku jer će vas uvijek čuvati i braniti od zla.

 Niko to ne može pojmiti , osim onih koji znanje u srcu nose. Njima će biti zeru lakše. Vratiće im prizore davne zapretene u damarima istetoviranih čemerom. Nije važno što su tužni i što bole. U njima je sva ljubav i život voljenih.

Jedino vam preostaje, da ih zagrlite, nježno kao bebice, jer sve ih boli. I život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti. Ponajviše glad  za životom koju nikad neće moći utoliti, jer im vrijeme ponestaje.

Znate li kako izgleda kad bol od gladi umine i ljubavi male, i ona velika usniju.

Ne ,ne znate.

Jer, niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih i crnih sa rukom u ruci, dok one odmaraju do sljedećeg jutra do sljedeće boli.

Ne, nikako se niste molili, jer bi vam se srce slomilo, što molite Nebo da ih uzme što prije, samo da ih glad i život koji nestaje manje boli.

Da li znate kako je to kad shvatite da one znaju da je zadnji dan došao , a smiješe se na vas..

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Svjetlost je prisutna. Čitavog našeg puta nas je pratila. Nestavarna bjelina koja titra i nježno kao treptaji lahorca  za nama lebdi. Toliko je umilna i lijepa da bi se čovjek najradije uronio u nju. Ali ga strah, suviše je vezan za ovaj život i tlo kojim sve umornije i pogrbljenije korača.

Tu svjetlost ponekad obliju plaveti i rosa. Naučili smo da je tada tužna. Neko je usnio dubok san i posadili su novi krst pored puta. Djecu su obično sahranjivali u sred neke mirisne livade sa cvijećem, koje bi preko noći naraslo.

Ja sam pomagao koliko sam mogao. Zanat mi je to. Drvodelja sam. Priučeni. Mortao sam se priučiti. Dobar sam čovjek , a jedino sam u ovom vaktu mogao pomoći nesretnicima. Lako je za djecu sanduk napraviti. Ali i najteže. Nema tu posla i treba tako malo materijala. Par daščica.Uredno ih posložiš u tabut tahtu,a ona mokra od suza koje ne možeš zaustaviti. Postaješ robot koji se više i ne pita šta je to djetešce ikom skrivilo.

Znaš da se i prelijepa i nježna  Smrt prestala pitati o tome. Ali ni ona se nije naučila kako zaustaviti suze kad malena bebica umire jer majčine grudi su presahle od hgladi , a mlijeka , kapljice bijele tekućine koja život znači, nigdje ni za ilađa ni.

U mojim ušima je uvijek neka naša sevdalinka, neka sjetna sefardska   balada ili kancona, nježna i mirisna svirala dok su prelijepe oči mojih ljubičica u snu smiješile.O , i sasvim spokojno umirale. Jedna za drugom. Uvijek sam znao kad je ljubav pobijedila.

Najsvježije se sjećam smrti najmlađe ljubavi. Sjedili smo oko vatre. Sisali smo neke suve slamčice da zavaramo stomak. I do vode je sve teže bilo doći.Kao da su se putevi gladi i bijede urotili protiv života i vodili sve dalje od vodenih tokova.

Mjesec je lebdio. Zviježđe žmirkalo, lagani vjetrić je pirkao. var+tra je lagano pucketala. N anjoj sam neke mlade kore roštiljao. I njih je bilo sve teže nači. Mnogo je gladnih prolazilo tim izgubljenim putevima bez nade , poločanih kostima i krstovima .

Ostalo nas je troje. Moja malena, moja mezimica. Najmlađa,a najduže je izdržala. Moja velika malena, moja  ljubav, mila žena moja ,više nema ni snage da gleda i miluje kćer koja mre. I  ja, luda koja je pošla u novi svijet, jer je čula da u njemu zlato na svakom koraku viri, samo ga treba iščeprkati i pokupiti. Jeah’ , kako nije.

Malo, sa strane,  nedaleko od naše svjetlosti u prozraćnom žbunju plakala je smrt. Prelijepa u bijelim velovitim haljama , strpljiva , očajna i pokunjena. Bespomoćna u svojim iskonskim ovlastima. Svjetlost joj je prišla   i znam da je zamolila da prošeta u zvjezdanu noć , obriše siuze  . Nikako ne pristaju njneoj ljepoti. I neka se  osvježi. Niko joj neće pobjeći. Smrt bi se postidjela i izgubila u Crnilu .

I onda se muzika polako utišavala i mješala sa blagim noćnim povjetarcem gubeći se u preriji , ka nekom drugom bivku gdje još jendo biše polako pada u samrtničku agoniju..

Malena je zaspala i više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila gladna i umorna. Želio da je to bude san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, a muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah, što stidljivo je dolazilo iz tame noći.

Ljubio sam joj rukice. Vodom kvasio usne, želeći joj dati godina svojih. Milovao kose koje su sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je volim. Da je ona moje malena što mi život  znači. Ali, bebica moja bila je tiho i   postajala je sve  prozračnija.

Vatra  se skoro ugasila, pogledao sam  u ženu. I ona je usnila. Otvorio sam i Kura'an i Bibliju, moje utjehe i zalegao kod malene. Još uvijek je bila tu. I osjetio sam da Svjetlost bdije nad nama.

U glavi mojoj misao umetnuta:

-Oprostite dobri ljudi. Sada ne razumijete, ali jednog dana shavtićete da je to najbolje za sve. Sve počinje i završava  u sveznanju milosti i ljubavi Božije.

P

Mostajala je sve blijeđa. Vidim svjetlost joj  prilazi i ljubi je. I suze koje ne žaluju, već slave život, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim i slutim riječ:

– Oprosti mi Oče. Nisam ništa zgriješila.

Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da smo tu.

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava mi slijeće na lijevo rame. Kljunom mi dotiče usne, vesela je, razigrana, ali znam da mora ići.

Odlerpršala je.

Dugo sam  je čeznutljivo gledao i mahao, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih, koje iz vedra neba , poput slavljeničkih iskrica  zapadaše po nama.  Malena je leprešala ka nebeskim dverima. Ne znam šta mi je. Nema sunca, a meni oči vlaže. I potocima niz slice slaze A mislio sam da sam sve suze isplakao.

Moje su molbe uslišene.

Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć.

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj. I mojoj ženi.

Ona je umrla sljedećeg jutra. Tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali. I ovaj posljednji.Onako kako je to uvijek željela. Mlada i lijepa i poslije noći ljubavi.

Kada sam Malenu pokopao, malo dalje od puta u šumici sa ljubičicama bio sam malo  umoran. normalno i gladan, ali sam ipak zaspao. Odmah do žene, pazeći da je ne probudim. Nisam želio da i ona tuguje.

Probudio me glas  ljubavi i čežnje.

–  Mili dođi mi i zagrij me. Malo mi je hladno.

Legao sam uz nju, čvrsto je zagrlio, da mi  i ona ne pobjegne.

–  Mili moj, hoću da ti pričam o onoj noći kad smo prvi put ljubav vodili.

Htjedoh reći:

–  Nemoj mila, štedi snagu.

No, znam ne bi bilo nikakve koristi. Kad moja ljubav nešto naumi to tako biva. Jer ona nikad ne griješi. A sad je i tako dockan za sve.

Ili nije?

– Znaš mili, u svoj dnevnik sam sve zapisala. Evo ti ga pa mi čitaj, evo odavde gdje mi je kažiprst legao:

“Ustaje, malo mi pomiluje grudi, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Štiti moju nevinoszt.Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri.

– Bože mili, kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boli ta ljubav.

Ne znam odakle mu to, ali on nije htio da bude talijanski žigolo, on nijje htio da bude nalik francuskim ljubavnicima. Negdje je o tome nešto čitao. On je htio da bude samo jedan bjelavski mahalaš , koji zna znanje  i koji je na privremenom radu u zemlji popločanoj zlatom. I uredio je da noć ide tim tokom.

Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasuo dva konjaka u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srce , od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju onih žestokih francuskih cigareta, blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno, sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorio bi kutiju, stavio dvije cigare usta, pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu, onu ljubavnu od srca. Sebi onu desnu, nevjernu skitalačku.

Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, nije mi prijala.

– U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj manji dim.

Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.

Tada počinje igra rozaklije ,ribizli, baklave i tulumbe.

Jedno zrno grožda ja njemu,on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni i tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljupca. Ja njemu jedan, on meni jedan. On bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio da mu i tulumba ili baklavica ispadnu. Onda bi ih tražio, dotaknuo bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.

Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne promašio i u lice, uši, vrat i grudi me ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .

Odjednom sam  naga i uzbuđena, a da toga ni svjesna nisam. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo te večeri.”

I dok završavam čitanje, vidim da ona stvarno vidi i ležaj, i svijeće, i grožđe i ribizle, i Curvoasier i Gitanes i da se zanosu uvija kao da je mazim. Znam da me želi i ruke mi pruža i ja joj se priključim.

Meni nije padalo na pamet da bih mogli voditi ljubav. A evo mi je vodimo, i isti žar iz nas izbija, kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, ona ih prima i jača ih i šta ću nego se predati i vrisnuti:

– Mili, moj. jedini moj, volim te – navsegda.

Ona me ljubi i ljubi, nježno miluje i pripija se uz mene  se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja je stišćem i ne dam da mi i ona ode.

Otvaram oči, i vidim da se ona smješi i kaže mi:

– Volim te ljubavi moja jedina.

Zatim je  klonula.

Da i ona je usnula.Nisam sebičan bio. Nisam je zadržavao. Pustio sam je da odleprša u susret našim sjevojčicama.

Pokopao sam je pored kćerki. Na grob sam joj stavio  mali drveni nišan nalik ljiljanu. Taki je i ovdje naš običaj.

I ona je bila moja malena djevojčica.

Rastali smo se se u blagoslovljenoj noći.

Bože ljubavi i milosti  molim te, uputi me da ti se zahvalim na blagodatima kojima si me darovao.“

****

Žig na pismu govori da  mu srce nije  prepuklo.

Valjda je imao dovoljno uspomena da nastavi živjeti i sanjati.

*

Crno i svjetlost

Životi prolijeću i nestaju pred nama, tako brzo, da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove Neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

Reći ćete : zaokupili su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati. I tako bi došli do crnog platna krojenog po stasu svakog muškarca, rjeđe žene. No, ne žurimo.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju. Ni u onim prošlim vremenima. U budućim. Ko da zna?

Sve će proći, i bol i tuga. Usnuli će otići tamo gdje vječno proljeće sja i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa nametnutom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Hoćemo da pričamo o Crnom, a samo nam je Svjetlost na umu.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan, dok ne padne noć i dok ne usnijemo. Kad padne noć i  usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.  Ali, ne možemo zanemariti Crno, jer ono postoji , koliko i svjetlost.

I tako čitav naš život; koji traje kao let grlice . Sve se kreće brzinom od pedeset hiljada kilometara na sat,  ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Crnom i bojama pa tek o svjetlosti.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje. I Crno.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija. Koja uključuje i Crno.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu, drugi oblik Crnog, svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to, da bi joj Crna tama pomogla da sve u Univerzumu bude uravnoteženo.

Dok se širila, svjetlost je hodila ka jednom određenom mjestu u Crnoj praznini, koja nije praznina, već nepregledni nizovi Zviježđa, koji u okrilju Crnila, blješte i izviru u prelijepim   bojama nezamislivog kolorita, koje je samo Njegova Milost mogla osmisliti.

Svjetlost traži mjesto u Tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde, nakon osam kao tren  dugih milijardi godina lutanja i stremljenja ka jednom pravcu  Svjetlost je zakovitlala i smotala Crnu prašinu jedne zvijezde do Crnila. Iz te Crne  vreline trebalo je da se rodi nešto jedinstveno i dostojno Božjeg Stvaralaštva.

Samo par stotina miliona godina poslije, osmišljena je i uobličena Plava planeta. Da ,izdvojena je najljepša boja iz spektra boja, koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom. Plava boja . Sinonim svetosti, čednosti i uzvišene plemenitosti.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla. Toliko detaljčića, koji su, do u valere, morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi je namjenio svoje čedo. Čovjeka. Znao je da će on stvoriti smutnju i izigrati povjerenje Stvoritelja , ali sve je to zapisano u Knjizi koja pamti svaki tren od nastanka Univerzuma , do njegovog nestanka.

U Svojoj uzvišenoj nakani Čovjeku  podari  razum i svoje darove: Svjetlost i Ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemljanih planeta  ima na svim nebrojenim putanjama i stranama univezuma, a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi. Tako smo je mi , vođeni nebeskim proviđenjem i naukom ,nazvali .

A ta čeda, ljudi, mnogi od njih , toliko nerazumni bivaju da svako malo pretvaraju nebesko  plavu boju u krvavu, rubin boju. I stvaraju haos koji Crnilo i Tamu nose njihovog uma 

Da, ljudi, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti nerazumom  izazivaju. Ti ljudi navuku crne odore ili samo crne košulje i više nisu ljudi. Oni postanu  monstrumi. Ali mi opet žurimo.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar traajanja i ljepote njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar, ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću, toliko milosti i oprosta .  A biće ima um a ne shvata. Ima srce a ne prima .Ima oči a ne vidi. Ima uši a ne čuje. Ima dušu a darove ljubavi i milosti  ne prima.Postaje još bjesnije.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i prihvataju njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku. Ljudi neuko vezuju smrt sa crnim.

Ne bi trebali. Crno nije tužno, a smrt je samo presijecanje korijena sa fizičkim životom.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom Svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnije videnje svjetlosti, koje smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama, naročito crnom.

“Svjetlost je boja sunčevog sjaja  ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar najljepših duginih boja: crvene, narandžaste, žute, zelene i plave boje.”

U prošlosti su  govorili da Crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Ispravili su se na vrijeme, da bi mi mogli na miru pisati o oblicima Crnog. Uz Crno vezuju neke grozne i nerazumne pojmove. Neka govore i neka vezuju šta god hoće1

Htjeli smo, ali nam ne ide od ruke da Crno bude sinonim Crnila.

Za nas je Crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik svjetlosti koja ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav. To se ne da , niti može riječima objasniti.Ni okom obuhvatiti. Objektivno to što oko ima obuhvatiti je Crno, ali Sunce i danje svjetlo ga sakrivaju.

Crno

Uvod

Crno !

Vrlo teška riječ. I za razmišljanje i za tumačenje.

Višeslojna i višeznačna. Mistična i zlokobna ?

Ne može je čovjek ni pogledom ni riječju obuhvatiti. A još manje o njoj pisati i reći:

-Evo, ovo je crno.

Može samo pokušati nešto smisliti, u neke riječi zaviti i biti zadovoljan ako se barem nisu promašila osnovna značenja.

Crno.

Od iskona ma svoju stvarnu funkciju i ljudsko tumačenje.

Funkcija mu je prirodna i sveobuhvatna. U principu jednostavna. Tu je sve jasno, osim onoga što nije. To nejasno je zaključano u Nebeskim tajnama.

Ljudska tumačenja crnog su oprečna i vrlo često sukobljena. Može se reći da skoro svaki čovjek ima svoju vizuru onoga što crno znači ili pretpostavlja.

Kažu:

-De gustibus non disputandum est. (latinska izreka: O ukusima ne vrijedi raspravljati)

A zašto  da ne! Moramo raspravljati. Mnogi ukusi su zapravo neukusni.

I o tome nećemo polemisati. Samo ćemo pregledati pojmovnike o crnom i dati svoje viđenje.

Ništa više.

Možda poneki zaključak iznijeti i ništa više.

Sve je vrlo jendostavno i crno . Osim da počesto nismo ubjeđeni u  tačnost  i pravilne interpretacije latinluka i prepisivača.

Zapravo napisaćemo malo više.

Imamo mnogo toga zaključanog u našoj mladoj duši. Ne znamo odakle nam. Valjda od neba.

Nero. Black. Noir.

Crno. Mrak. Tama

Sve asocira  na tamu, a nije tama kojom je neuki najčešće karakteriziraju i hoće da nam boje  svjetove.

Iskrena mladost jednostavno ne može prihvatiti da nešto, poklonjeno od Boga kao milost ljudima, može biti zlo.

Da nam ne bi zamjerili moramo pažljivije odrediti crno, ma kamo nas to vodilo.

Mi ćemo nastaviti ovaj, recimo , emotivni eksperiment o crnom, na način kako to mladost inače čini:

Spontano i iskreno.

Prva asocijacija na crno nas vezuje za svjetlost.

Zašto?

Oslušnimo!