Mili naši,
evo stiže Vam pismo iz ovoga,donjega takarli sveta,
nikoga ne bi pomiljali ,osim onih iz naših ljeta.
Ljeta hiljadu devestotina šezdeset osme i još okolne neke ,
kada sve bilo je tako puno ljubavi ,milosti,snova i muzike.
Pregršti boja rasulo se u mirisna cvijeća
sada nam osta samo pokoja tanka svijeća
jer u đepu ne nađosmo od kopejke više
novac posta težak teret i stalno snježe kiše.
Mili naši,vi znate
hteli ste da date
život je još lijep
čovjek je slijep.
Ostalo nije bilo do vas
vjerujte ni ič od nas
šta se tu iole može
bijedu neuki množe.
Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća živeljenja“.
Đenis je plakala Ljetne stađune.
Bitlsi su poruku slali : Ljubav je sve što želimo
Dorsi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“ da bi im djevojčice palile vatru.
Indexi su pokonili „Nepodnošljivu plemenitost muzike“ , negdje na kraju u zatišju.
Mi smo živjeli „ Laganu bremenitost ljubavi“.
Zajednička crta ; svi smo djeca cvijeće i ljubavi.
Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.
Peas brother,peas.
Selam sister,selam.
Hvala vam na muzici i ljudskosti.
Blagdan je. Nama je svajki dan blgadan.
Znate nas, a nema vas .
Nestali su vas.
Hvala vam i čestiti vam snovi.
Slutimo da tamo negdje slavite Stvoritelja i ljubav.
Make love , no war.
Alelujah!
I Amin!
Mili naši,
Vidimo vas u prelijapim poljima cvijeća,obasjani ljubavlju i milošću.
Tamo vlada vječna blagost i mir.
Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.
Normalno i još neki.
Istovjetni sni.
Svi smo imali zajedničku viziju.
Svjetlost i Ljubav.
Svi smo voljeli cvijeće.
Svi smo voljeli najljepši cvjetak.
Ženu
Lotos Milosti .
Neke se nestali zajedno sa vama.
Neke su odustale od snova.
Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.
Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.
Neki su pjevali do groba.
Nisu se oni umorili.
Ne može se čovjjek umoriti od muzike, koja milost i ljubav priziva.
Nego se to grob , ponekad,neprimjetno prišulja.
I šta će slabašni čovjek!?
Nema izbora.
Prileći mora.
Svi zajedno snivali o ljubavi i lotosu, i poslije groba.
Znali smo, to nam niko ne može oteti.
Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.
Njegovo ime je Svjetlost.
Sve ljepote su njegovo djelo.
Mi smo te ljepote upijali i slavili.
Muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali ( i još svašta nešta…) .
Milostiv je On,možda i previše.
Oprostiće.
Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je u srca usadio.
Dobri smo mi.
Bar tako mislimo.
U svakom slučaju,nismo rđavi.
No, nikad se ne zna.
Mili naši.
Mi još hodimo prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.
Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.
Ostala je kao i uvek prije, modro zelena i prelijepa.
Samo jedan njen dio je nijansu plemenitija i prefinjeniji.
Za to ste krivi vi i Indexi.
Učitelji i savršeni učenici.
O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i snijemo.
Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.
Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo nutrinu, srce i dušu.
Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.
Sve nas je manje.
Sve smo ranjiviji.
Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje u sebi nosimo.
Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.
Vi ovo sve i onako znate.
Bdjeli ste nad nama.
Čuvajte nam naše mirisne grlice.
Krhke su one ,ali lepršave.
Mogle bi odlepršati.
Mnoge smo umorili i rastužili.
Nismo htjeli ,ali desi se.
Neka se mole za nas i Nadu da se sretnemo.
Mili naši,
Halelujah!
I Amin.