Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa – Poglavlja I i II – Zapis u X Poglavlja

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa – Zapis  u 10. Poglavlja

Poglavlje 1.

Uvod

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Mon , slikar i aristokrata.
Najveći slikar među aristokratama. Moguće? Najveći aristokrata među slikarima. Vjerovatno!

Po mnogima – jedan od najvećih slikara  svjetske likovne umjetnosti. Vrlo dojmljivo.

Malo buni kako se pravilno piše njegovo ime. Genije je u pitanju, ne smije se griješiti na osnovnim stvarima.
Tuluz Lotrek ili Tuluz-Lotrek ?
I pronađemo odgovor. Tuluz-Lotrek.

Sa tim imenom se rodila magija jednog slikarstva koje svojom jasno izoštrenom poetikom plijeni dunjaluk već treći vijek uzastopice.

A tko mu bijaše taj čovjek , ili čovječuljak kako obavještavaju učenike i ljubitelje umjetnosti?.
Tužni gegavi smotanko ili raskalašni veseli čovječuljak?

Teško je sa ove distance biti jasan i određen , pričajući knjiški razumljivo i na osnovu nasumično odabrane građe i ličnih implikacija i opservaciuja. Moraju se pretražiti mnogi izvori , zaroniti u mnoge sehare koje skrivaju tajne o velikim ljudima, ali i u djela koja je ruka tog umjentika izbojila.

Srećom, njegova ostavština je bogata i raznovrsne. I veoma slavna i neponovljiva. A uvijek ima onih koji žele da se uklope u neki mit. I oni pišu. Pišu svašta, i istinu , i senzacije i tračeve. Ne prezaju ni od laži i podmetanja. Svakojakih nesuvislosti, izmišljotina i budalaština.

Treba pronaći prave riječi i napisati vjerodostojan zapis o slikaru , o kojem je iznešeno obilje podataka, vrlo često kontraveznih i neutemeljenih.

Mnogi se slažu da o Tuluz: Lotreku najiskrenije govori njegovo djelo.

Kažu ima mnogo zagubljenih radova. Zagubili se u vrelim Monmartskim apstintskim noćima , kad je čovječuljak zemljotresom kosio prijatelje. jednog po jednog. Svi veći za glavu i po od njega i za istu visinu manji od njegovog genija. Izuzev dvojice, trojice.

Rekoše , ima mnogo bespovratno mnogo  izgubljenih slika. Izgubile ih mnoge žene koje su voljele malenog slikara, ili se bar družile sa njim i češale se o njegovu opičenu slavu. Nisu ih imale vremena skloniti , jer dolazi im slikar posjetu. Smotane u rolu, zapale bi u neki čošak i eto fešte malim miševima. I žala generacijama koje dolaze.

Pa šta ako su redom bile prostituke? Dobro –  i poneka pralja. A pralje su u to doba bile jako slabo plaćene prostitutka. Ili igračice i pjevačice. Možda su i neke od njih bile „potajne“ prostitutke. One su bar znale pravu razliku između ljubavi i podavanja za novac. I nepogrešivo su znale u ljudima prepoznati tugu i dobrotu. Ali i zlo.

A to je sve što je maleni genije trebao. U svijetu koji je jako surov prema ljudima koji imaju bilo kakav vidljivi biljeg, “ljudima sa posebnim potrebama” Tuluz-Lotrek je tražio svoje mjesto , i samo malo topline i ljubavi.

I našao je Monmartr . Raj za umjetnike , avanturiste, boeme , posrnule ljude – ljude koji žele pobjeći od okrutne stvarnosti. Normalno , u sve to se savršeno uklapa polusvijet. Život bez polusvijeta nije život. To je i njihov milje. Nad Monmartom dominira i bdije čuvena prelijepa bazilika Sakre Ker , kao bijeli svjetlosni čuvar koji bdije nad čitavom okolicom i Parizom.

Vrlo kontrastno i simbolično . Bjelina i sveta tišina Sakr Kera, nasuprot polutami užurbanog Monmartra i raskalašnog Pigala ulicu dvije dalje. Lijek za dušu i lijekovi za čula na par stotina metara dalje. Pametno smišljeno. Zgriješiš i odeš u baziliku da ti dušu oprostom liječi.

To je postao svijet snova i života jednog hendikepiranog čovječuljka, koji nije imao djetinstvo. Čovjeka koji je iz agonije lomova, groznica i bolova preko noći postao čovjek sa dječijim nogicama. Vrijeme će pokazati da fizički nedostaci skoro nikad ne utiču na veličinu sjenke koju čovjek ostavlja za sobom. Bilo da je ona ogromna ili ne postoji.

Poglavlje 2.

Biografija

Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je rođen, 24. novembar 1864. u Albiju, nadomak Tuluza. Rođenjem je postao pripradnik stare aristokratske porodice koja porijklo vodi od Karla Velikog. Opet simbolika. Karlo veliki , Anri Tuluz-Lotrek patuljasti. Ne bi se tako lako mogli odlučiti ko je ostavio veči trag u historiji. Ili bi – odovjeno po sklonostima. Karlo Veliki je bio ratnik i veliki osvajač. Anri Patuljasti je bio slikar i veliki boem.

Jedini sin grofa Alfonsa i grofice Adele de Tuluz-Lotrek imao je sve predispozicije da postane uvaženi posjetilac salona najčuvenijih i nasjlavnijih imena  francuske aristokratije i visokog društva. Možda i njen predvodnik .

No tajne i namjere Neba su nedokučive. A ljudska činjenja i ne činjenja vrlo banalna i često poprilično grešna i nerazumna.

Blisko krvno srodstvo supružnika, djece brata i sestre je poremetila porodične planove. Da li su se uzeli zbog mladalačkih zanosa  i svrabeža , ili su ih odrasli natjerali radi očuvanja nasljedstva pod istim krovom – nije poznato?

Međutim , zakoni genetike su neumoljivi. Umjesto da pojača i stvori što čistiju aristokratsku krv i sačuva porodično bogatstvo na okupu, taj neuko skovani plan se kao mora i dvomoklov mač nadvio nad živote i budućnost čitave porodice. Prvorođeni sin Tulu-Lotrekovih Anri Mari Rejmon se rodio sa svim mogućim incestuoznim bolestima i manama.

Tri godine poslije mu se rađa brat , ali ubrzo, sa samo godinu dana umire. Tuluz – Lotrek ga se ne sjeća i nikad ga nije pominjao,. Iako mu je majka pričala o njemu , nije se osjećao vezanim . Više je bio začuđen činjenicom da je imao brata , koji se nije udostojio da proživi i da ga bolje upozna.

Dijete je svo djetinjsto probolovalo sve moguće infekcije i groznice, zbog izraženo oslabljenog iumuniteta. Pubertetske godine odrastanja , 12 i 13 godina dodale su svoje osobne biljege sa trajnim posljedicama. U tim kliunim i osjetljivim  godinama dogodile su se nesreće koje će Anrija Tuluz-Lotreka obilježiti za čitav život. Skoro iz čista mira (?) lomi prvo lijevu , potom desnu nogu (kuk) Neko bi rekao Usud. Možda? Ali to je bilo sasvim logično . Uzročno posljednična veza rodoskvrnuća.

Genetske mane, kasno otkrivanje uzročnika svih boljki – fibularne hemimelije . nezdravog stanja koja onemogućavapravilan razvoj donjih udova možda i neadekvatni tretrmani čine da se mladi grof razvija kako to nalažu osnovni  fiziološki principi, osim u nogama. Neukost onih koji su ga liječili pogoršali su stanje. Višekratno su mu lomljeni donji dijelovi nogu , a on boluje od bolesti koja otežava srastanje. Noge prestaju da rastu . Budući veliki umjentik postaje mali čovječuljak sa zakržljalim i nepravilno sraslim, u biti dječijim nogama. Dobro, što jes jes – maljave su. ali to mu ne pomaže da bude ni milimetar viši.

U potrazi za lijekom , još kao osmogodišnjaka ,Adele Zoe Tapije de Seleran njegova , pokazaće se dugovječna mati ga je dovela u Pariz.  Grad svjetlosti mu se dopao. Bila je to ljubav na drugi pogled, ali ostaće jedina ljubav koja mu je podarila svoju milost, bezuslovno. Skoro. Morao je osvojiti svoju svjetlosnu  ljubavnicu. Ona mu je pokazala put kako da to učini. No , otom potom.

U Parizu je već od  prije  živio njegov otac Alfonsa  Šarl Kont de Tuluz-Lotrek -Monfe Poslovi. Odvojenost od porodice po smrti njegovog mlađeg sina se reflektovala i na sudbimu Nasljendika , koji ipak plesom suđaja neće biti nasljednik.   Možda bijeg od obaveza, raskalašan aristokratski život, bračna dosada ili jednostavno nezainteresovanost za porodicu su učinili da ga sin nikada ne upozna na način kako to  , obično , sinovi upoznaju očeve. A ako ikome , Anriju je trebala potpuna emocionalna podrška i prisutnost oca. Imalo je slomljeno dijete totalnu finansijsku skrb i na osnovu nje i ostale pogodnosti dostojne  plemićke porodice . Ali novac je vrlo često proklet i ne može nadoknaditi nedostatka osjećanja potrebnih malenom , ranjivom biću.

Njegova majka  je vodila usamljenički život. Crkva , klupica za molitvu u spavaćoj sobi. Dosadni , bezgrešni život koji bi ponekad zaiskrio odlaskom u kazališće.Grof Alfonso je bio markantan čovjek pun života. Englezi bi rekli: pravi dendi. Ona skoro besprizorna i uspravna i ponosna do dosade. Ah, ti aristokrati. Puni sebe , hladni i bešćutni. Supružničke sobe su bile odvojene, kao i supružnički odnosi.

Škola  je Anriju već prvih dana dovela doživotnog prijatelja Moris Žoajana, koji će docnije postati bitan faktor u njegovom budućem životu.

Mati i sin su živjeli na bulevaru Malerb u velikom stanu , u raskoši. Okolo aleja kestenova i promenada aristokracije . Ali ipak to je iugledalo tako sićušno i siroomašnu prema njihovom zamku u Albiju. Život mu se odvijao po majčinim zamislima. Crkva i molitva su bili u prvom planu. Čak je imao pričešće. Igrom slučaja nedugo poslije pričešća počele su glavobolje i groznice.

-„Glavobolja,a ? Neveljala gadna glavobolja?

Porodični doktor se glasno, nesuvislo i bešćutno ,smijao u svoju četvrtastu bradu , misleći da su to pubertetske bubice razmaženog aristrokratčića.  

Poslije su se i doktori i porodica hvatali za glavu. Nisu znali šta je djetetu. Groznice i glavobolje su se smjenjivale . Razmaci između glavobolja bili su sve kraći. U tim razmacima liječenje po banjama, bolnicama, sanatorijumima, širom francuske. Nema pomoći.

„Ozdravio“ je nakon dvije godine. I onda je pao. Bezazlrn pad ,u kućnoj biblioteci. Lijeva noga je kvrcnula kao suha grančica.Mjeseci oporavaka , nezarastanja, i napokon poboljšanje. Hod sa štakama. Nada i radost. Aha ! Eh, kad bi život išao tako jednostavnim tokom.

I kamenćić , veličine graška , kažu poznavaoci, se našao na putu jedne od štaka. Novi pad i samo jednan užasni vrišteći krik :
-MAMA!

Dvije godine bolova, doktorskih namještanja, izazvanih lomova, novih bolova, jauka , vrištanja do iznemoglosti. Majka je otupjela, sleđena, shvatila je majčinskim instiktom da njeno milo dijete neće neće nikad ozdraviti.

Ipak nakom dvije godine Riri se probudio bez bolova i temperature . Kao da je došao sebi. Ubrzo je skinut gips sa obje noge. Bilo mu je bolje. Uputio se na stranu ozdravljenja. Za svo vrijeme bolesti,groznica i lomaova skoro da nije rastao.
Tada je već imao četrnaest godina . I odjednom počeo je rasti. Nesrećama nikad kraja. Rastao je gotrnjom polovinom tijela. Grudi, ramena, su poprinmali   konture odrasle muške osobe, ali noge su ostajale krhke, pune ožiljake ,dječije.Lice mu se izobličilo. Usne su mu odebljale obojene nezdravim skarletnim crvenilom, nos bezlična mesnata izraslina sa velikim nozdrvama. Oči si mu krasile naočale velike dioptrije jer mu se vid raspidno pogoršao.
Kada je ocu saopštio da će prohodati Anri je dobio čutljivu reakciju svoga oca grofa Alfonsa de Tuluz-Lotreka:
„Otac ga nije čuo.Ko je taj stranac? Taj odvratni bradati kepec koji se smiješi na njega iza svog smiješnog cvikera? Ne, to ne može da bude njegov sin! Njegov sin, njegov jedinac, poslijednji od njegove loze!
Iskrivljene noge i patkoliko geganje pri hodu su specifikum , koji je Anri morao kao težak krst nositi čitavog života. Propali su planovi grofa Alfonsa za Anrijevu vojničku karijeru , dobru ženidbu i produžetku loze.
Tu se završava biografija grofa Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa i počinje život i uspon slikara Tuluz Lotreka , visokog 150 centimetara.

Priča o Sarajevu počinje na Ilidži

Priča o Sarajevu počinje sa Sarajevskim poljem.

Priča o Bosni zemlji Božije milosti počinje sa Visočkim piramidama.

PRIČA O ILIDŽI

  1. 04. 2015.

Na prostranoj ravnici Sarajevskog polja, od strmih padina Igmana i brojnih vrela rijeke Bosne, do njenih pritoka Željeznice, Dobrinje, Miljacke i Zujevine, a okružena velikim lijepo uređenim parkom i čuvenom Velikom alejom, Ilidža je banjsko i klimatološko lječilište, rekreacijski centar i izletište.

Piše: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

Reljef područja Ilidža različitog je oblika – od tipičnog ravničarskog do brežuljkastog i krškog u području planine Igman koja je prirodno ograničila s jugozapadne strane, s najvišim vrhom (Crni vrh 1499 metara nadmorske visine). Smještena je na 490 metara nadmorske visine, 12 kilometara jugozapadno od centra Sarajeva. Upravo padine planine Igman čine prirodni amfiteatar od Krupca na istoku, preko Hrasnice do Blažuja i Raskršća na zapadu.

U tom međurječju koje obiluje izvorima slatke vode, na površinu zemlje izbijaju i topla vrela, zagrijavana magmom u dubinama zemljine kore, ali ljekovita zbog soli, klorida, kalcij-karbonata i ugljične kiseline.

“Pretpostavlja se da je rimsko naselje na Ilidži nosilo naziv Aquae Sulphurae (Sumporne Toplice) zbog blizine termalnih vrela, ali je to nemoguće sa sigurnošću utvrditi. I riječ ilidže (ilice) na turskom doslovno znači banja ili toplice.

Ovaj dio Sarajevskog polja najstariji je naseljeni dio današnjeg grada.

Na lokaciji poljoprivredne stanice u Butmiru otkriveno je 1893. godine prahistorijsko naselje, najveće neolitsko nalazište na prostoru južnoslavenskih zemalja. Prema radiokarbonskim analizama, život u ovim naseljima trajao je od 5100. do 4500. godine prije naše ere.

Nešto dalje od sumpornih vrela u ravnici živjeli su pripadnici čuvene butmirske kulture, zemljoradničke zajednice kamenog doba čiji se prestanak postojanja veže za najezde ilirskih naroda koji su poznavali metal.

Iliri su stanovali u gradinama na obroncima Igmana, Bjelašnice i Jahorine, a počinju se spuštati u ravnicu u 1. vijeku, kada Rimljani osvajaju Balkan i uspostavljaju trajni mir. Tada započinje prva prava urbanizacija područja Sarajeva”, kazao nam je historičar i arhivist Velid Jerlagić.

Pokraj sumpornog vrela nastaje multietničko naselje domaćih ljudi i isluženih rimskih legionara raznih rasa i religija. To je bila općina Aquae S… (Toplice S…), izgrađena uz cestu Narona (Metković) – Argentaria (Srebrenica) i rijeku Bosnu.

Arheolog J. Kellner otkrio je impresivne nalaze koji govore o luksuzu žitelja ovog mjesta. Prostrane terme i upravne zgrade krasili su mozaici vanredne ljepote koji se danas čuvaju u Zemaljskom muzeju.

“Stari Slaveni naselili su zgarište rimskog naselja poharanog u naletima Gotskih i Avarskih hordi. Iako nisu koristili terme, u 9. stoljeću u Vrutcima grade malu preromaničku crkvu, a u 11. stoljeću i šestoapsidalnu crkvu dalmatinskog tipa u Rogačićima.

Osmanlije tu zatiču naselja Blažuj i Lužani, te stari rimski most preko Bosne koji obnavljaju. Bosanski vezir Rustem-paša na Ilidži gradi karavansaraj i most preko Željeznice na čak 15 lukova, a bogate Sarajlije u okolini grade svoje kule (odžake) i ljetnikovce zbog posebne klime i prirodne ljepote”, dodao je historičar Jerlagić.

Austrougarske vlasti shvatile su vrijednost termalnih izvora i 60 vrela koja čine rijeku Bosnu, pa Ilidža postaje izletište i ljekovita banja (Bad Ilidže).

Gradi se reprezentativni kompleks hotela: Austria, Hungaria i Bosna okružuju jedan od najljepših parkova u Sarajevu, a velika aleja s 3000 sadnica kestena i platana vodi ka nekoliko kilometara udaljenom Vrelu Bosne i Zoološkom vrtu.

Sarajevo je 25. maja 1895. godine spojeno s Ilidžom uskotračnom prugom, kojom je popularni vikend-voz subotom i nedjeljom vozio stanovnike grada na izlet. Uz željezničku stanicu izgrađena je i pošta, dovedeni struja i telegraf, pa se Ilidža počinje formirati kao zaseban gradić.

Poslije Drugog svjetskog rata Ilidža se razvijala kao turističko i lječilišno, ali i industrijsko mjesto, pa je bila jedna od najbogatijih u bivšoj Jugoslaviji, s kontinuitetom naseljenosti od preko 5000 godina. Sa Sarajevom je povezana tramvajskom prugom u januaru 1960. godine, a danas je spojena s gradom i čini njegov nerazdvojan dio.

Polije potpisivanja Daytonskog sporazuma veći dio općine Ilidža ušao je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušla su naseljena mjesta: Gornje Mladice i Kasindo, te dijelovi naseljenih mjesta: Krupac i Sarajevo-dio. Od ovog područja formirana je općina Istočna Ilidža.

Spomenici i znamenitosti

Katolička crkva Uznesenja Marijina na Stupu, Ilidža, historijska građevina

Mezarje Velika drveta (Stari nišani) na Stupu, grobljanska cjelina

Prahistorijsko naselje u Butmiru, arheološko područje

Spomenik borcima NOR-a (Spomen-kosturnica u Velikom parku na Ilidži), graditeljska cjelina

Željeznička stanica Ilidža, historijska građevina

Zildžića kuća, historijska građevina

Navedene znamenitosti su proglašene nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Prilikom opravke Rimskog mosta u osmansko doba, kada je i dobio današnji izgled, korišten je kamen s obližnjih ruševina iz rimskog doba.