Lice mi je mrtvački blijedo:
Apolon pod maskom fauna.
Pozdravljam te. Čekam te, Ledo.
Ovde, kraj Dunava, prollećni je dan.
A ja ponekad bacam krv:
lep je tu život. Kao san.
Tražeći po bespuću Pana,
ja, putnik purpurnih galija,
našao sam samo neminovnost dana.
I lak vjetar s telom bi mi golim
leteo put Hada. Duša mi je
u prnjama. I: volim te. Volim.
Nemam novih pjesama cvijeće,
ni poljubaca izvor nov.
Al’ potrebna si mi u proljeće;
da bih se kraj tebe skrio
i da mi šapneš na uvo, nkežno:
faune moj, Apolon si bio.