VIII
Nikad te ne otimam zemlji
šta bih s tobom i umjela
do među svoje zidine
pod svoj krov
da zanoćim s tobom kraj uzglavlja
nećeš dočekati
plodnije crnice od mog sobnog kamena ne ima
pa da se iz tmine u gorostas razviješ
da se katice u čeljust gladni rastvore
snenu da me takneš
dah utihneš
nikada !
imaš svoje cvjetokružje
i svoj sit plijen
od zova tvoga priljepaa
otimam se vješto uklanjam
i bježim