Autor
Hajro Šabanadžović
Svijet ruža Zeleni perivoj
Cvijetna tananost Vitez splav i Sirena
Purpurno nebo Djevojčica sa lutkama
Sanjajući milost Noć i dan
Zaton Opsjednuta ruža
Jesenja rapsodija Proljetna rijeka
Tama Scjetlost i plamičci
Kućerak svjetlosti pun Dvorište djetinjstva
I ovde, na ničijoj zemlji,
ulaziš mi u san kao u dvore
koje si napustio tek juče.
Ulaziš kroz zatvorene kapije
i kroz pore,
kao da si od moga sna u dugom putu
pogubio ključe.
Ulaziš u zaključane prostore
sluha i vida,
provućes se ispod očnih kapaka
kao mesečeva zraka,
kao lopov preskočiš
snu preko zida.
U zemlju ničiju
sklizneš po jave i nejave samom šavu,
probudiš ponoć uspavanu,
suza ukapaš u kladence,
negde digneš,
negde spustiš bolu branu,
i tek te jutro odnese na svom splavu.
A srcem djetinjim
kiše ljubavi i dalje sniježe
kao kapljice rose na ledenjaku
snova iskrenih a ljubavlju
tonu tagovima nerazuma
tangom bijele dame
oko plaveti oltara
usnulog maksumčeta
nikada ne tugujemo
kada anđeli promjene
zvijezde
slavimo život
koji boli djecu
što ljubav željenu
među maglicama nađu
a srcem djetinjim
i dalje kiše ljubavi snježe
Autor : Vedad Šabanadžović
PRVO
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
DRUGO
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?
TREĆE
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?
ČETVRTO
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’
Prvi?
PETO
U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
Danas je petak 6. Oktobar / Studeni 279. dan ove, plaho ljubavne nam 2023. godine. Do kraja godine jema još 86 dana.
Nama je do sada bila ljubavna , onima kojima nije , bila je zaključna. Dakle ostali su nepovratno zamandaljweni u prethodnim danima.
No, nije se šaliti sa danima.
Iako će ovaj rest proći dok rekneš seks, pardon , keks , ipak je jako mnogo zapisanih , odnosno predbilježenih u njihovoj ljepoti.
A keks i seks se rimiju.
Razlika je što mi volimo keks , pogotovo u kolačima , mere i u čokoladi,bijeloj kafi , čaj je upitan, jer ne volimo očajavati , a zbog toga ne volimo ni seks.
Seks ostavljamo neukim i očajnim. To je ono nešto na brzaka. Ni vam'te ni tam'te .Jeza . Ide zec ulicom , trt – vrt i finito. Jadna , huda ženskinja se nije ni počešala , a onaj jado je pita:
-Ha , kakav sam, jel bilo dobro?
-Aha jesi , ko lanski snijeg na isteku preklanske zime. Sad ga vidiš, a bolje da ga ne vidiš, jer se istopio kao da nikad nije ni bio.
Mi smo vam pak , za vođenje ljubavi. Stvar navike . Polako, po istilahu . Bez žurbe , natenane.
Sve poduhvatiš i obiđeš po hejbet puta i draga sikće ko domaća zmiuga ili barem cvrkuta ko stranjska papiga.
Što bi poete rekle:
-Zmiuga ili papiga isti takarli belaj stvar!
U prevodu:
-Ma, zmijugaj ili papigaj samo nek je veselo.
Autor
Hajro Šabanadžović
Spomenka M. Čudesni oblaci
Krakolik mojih snova Proljeće sniva
Đardin stat i plakat Još jeseni
Razigranost Modre rijeke
Plavetni dan
Sjaj druge
Noć kada su z6vijezde snova padale
Jesenje tkanje
Ćelije
Autor
Hajro Šabanadžović
Cvijetna milina Lebdeći đardin
Srce ke krhka ruža Jesenje stablo u cvijetnjaku
Magla nad crvenim krajolikom Raznježeno
Svijet je sada podjeljen na dvoje:
no put moj i put tvoj sastati se neće.
Neobuhvaćenih daljina
za naš susret u prostranstvima
ipak ima.
Tu li si,
ili na drugom kraju Zemlje,
ili na nekoj planeti
nepoznatoj –
jednako smo daleko jedno od drugoga
kao u mraku između nas prostrtom
ne čuje se
ni zov,
ni zvuk,
ni znak.
Što ako isti zapjenjeni val
i tvoju
i moju obalu
prekrije?
I najmoćnija tvoja želja bespomoćna je danas
ukloniti polegnute prepreke,
a ja –
krila nevidljiva sticati ne mogu
da posljednju stazu preletim
i da ti na večeri tužnoj
budem gutljaj vina
i zalogaj kruha.
Svijet je sada podijeljen na dvoje:
no put moj i put tvoj sastati se neće.
pB