Aprilili – Naruženi smo

 

Mi smo insani. Svaki insan sanja. I mi.

Samo,  mi smo malo blesavi. Pride , još i sanjamo. I kad smo budni i kad ljubav vodimo. Dobro, moramo priznati to je malo urijedilo, mislimo sanjanje dok ljubav vodimo.

Ne mere više  čovjek kao prije.  Dvije stvari stalno  objene raditi, kontate . Bilo je ili , ili. Mi se odlučili, za sada; odreći sanjanja.

Snove  uvijek možemo nadoknaditi. Ono drugo , ne.  Jednom fuliš natakario si se.

Pravilan izbor. Šta vi mislite?

Naše nam kažu:

-K'o da ste nas pitali?

Baš su fine. Usta im se pozlatila.

Od radosti , mi fesiće nakrivili.

Taki smo van mi. Veseljaci i malo takarli insani. Mislimo u glavu.

Ih , kaki ste. Nemojte nas za svaku sitnicu jamiti.

Glava je glava, mada ih ima koje nemaju mozga. I nemojte nas pitati koja glava nema mozga. Glava blentavog insana.

A mi tek sada skontali da smo blentiovije. Od sanjanja i onoga nismo stigli da mislimo. Odakle ti vrijeme frajeru. I tu je bilo: ili, ili i ili. Mi se odlučili da ne mislimo.

Kontamo za ono i snove je dovoljan i mali mozak. Nikad nismo bili sigurni , da li veliki uopšte imamo. Kako ćeš znati , ako si odlučio da ne misliš?

A one kažu da imamo velike. Šta ćemo, moramo im vjerovati. One se najbolje razumiju u veličine i tako te stvari, kao što su veliki i mali. Mozak , dakako. A razumiju se i u ono veliko i malo što nema veze sa mozgom. Ili ima. Šta ga mi znamo? Mi ne mislimo.

Kako smo skontali da smo blentovije?

Lako, ali kasno. Trebo da nas život mine. Ono skoro.

Od onoga i snova, nismo obraćali pažnju na sitnice.

Recimo , na riječi, ili datume.

Nama sve riječi iste. Iz jednog riječnika smo ih vadili. A dobri ljudi samo lijepe riječi rabe.

Datumi nam nisu trebali, jer smo se trudili da svaki dan bude isti. Sunčan i lijep. I vazda raspoloženi za ono u  ono.

Muško u žensko.

Joj , što ste vi pokvareni.

Mi mislili , raspoloženi za muziku.

A kako ćeš je slušati ako ne staviš ono u ono. Muško u žensko.

Uvijek smo imali jezičkih problema jer smo rođeni u mahali. Tamo insani ne govore ko ostali svijet. Tamo je ” ono ” utikač. A ” u ono ”  je utičnica. Prosto ko pasulj. Ako te neko ne razumije, ti mu kažeš stavio sam onu mušku u ono žensku stvar  i priključio gramafon .  Jedino kad prikljućiš  mušku aparaturu  u ono žensko moš čuti pjesmu.

Nažalost imali samo jednu ploču, iz nje se neka dere :

-Joj mamo mamice  crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice.

Joj blesave ženske. Ja kakav će biti bona, nego crven. Ko je vidio da fesić bude recimo , modar ili crn.

I to se ponekad desi, pa čak i zelen ali poslije,kad čovjek ohane i zasjedne,i ako  ga je prignječio ili pricvrljio  malo prije i malo više.

Eto jesmo vam rekli da smo najrahatniji kad ne mislimo. Evo, sada ni sami sebe ne možemo anlaisati.

Čak ne znamo ni šta smo hotjeli rijeti.

No, bit je da one nama kažu:

-Mani se čoravog posla i puštanja te jedne jedine ploče. Ja ti mogu bolje i prirodnije otpjevati pjesmu i refren ponavljati koliko ti na um padne. I to samo za tebe i na uho. Hoš tiho ili glasno , samo kaži. A mogu i vrištati da vaskoliki dunjaluk misli da me kolješ , karaš oliti  ružiš ili  takariš , a gluho bilo tučeš.

I mi,  ko mahlukati naletimo na minu i nagarimo da slušamo kako one cvrkuću.  Namjestimo se , cigar u ruku , čokanjče u drugu  i čekamo. Ali one počnu izvoljevati.

-A jok nema pjevanja dok ne uključiš ono u ono, muško u žensko. I nama treba  poticajna energija.

I šta ćemo moramo. Nije nama mrsko. Ali , navade se grlice. Te nisu se upjevale, te jadna nota im izlećela  na falš, te zvuče ko pokvarena ploča. Visoko Ce im za oktavu niže , pa nije razlilo čašu i tako dok se ne baildišemo.

Ako se  obandačiš , gotovo je,  bivaš naružen.

Vrlo hladno , svaka od njih, svakog od nas vako ruže:

-Ih ,kaki si. Ne mreš ni čestitih osam puta uključiti ono u ono i odslušati kako pojem najčuveniju opersku ariju na svijetu. Drugi put uzmi gramafon na krilo,uključi ono u ono i radi šta ti je ćeif.

Naruženi mi se pokunjimo i od tada gledamo kako da se naštelimo i da se ne baildišemo ,makar dok ne zapoje  dvadeset tri puta. To je Bosanska norma za obdan .

I ne volimo da nas iko kara. To je samo za ženske. Joj što ih mi volimo ružiti , nalet nas bilo. Ko neki neandertalci. A njima drago i samo se smiju:

Joj mamo mamice. Baš volimo da nas ove Blentovije  ruže.

Nedelja je udarni dar

Nedelja je večeras sve do 00 00 ako nas sjećanje ne vara.

A oni nama nedelja je neradni dan. Jeste li vi vidjeli ikad većih levata?

Da je petak , jalijaši bi rekli tane , nisu voljeli banalne rime. Zrna su čuvali za osatale dane. I zrna i tanadi su imali hejbet. Nikad im nije zafalilo. A nikad nisu ratovali. Osim ako su morali. Oni su samo udarali.  Zato su im trebala zrna i tanad.Valjda otud riječ tandarali. Dobro i metkovi. Da bi metkovali. To je već bolje. Poezija.

I oni nama Nedelja je neradni dan. Blećci. Nama je nedelja udarni dan. Ali ko smo mi da kvalifikujemo dane. Nama je svaki dan –  udrani.

Kako udarni?

Fino. Udarni pa udarni! Volimo udarati , kad god nam se pristavi udaraljka. A udaraljki hejbet, na sve strane. Gdje god makneš udaraljke vriju. I sve vole da se udaraju. I kako ih čovjek ne bi volo i udarao.

Prelijepe, nježne, snene, mirisave, čeznutljive i bome podatne. I vole da se sudaraju i udaraju. Po mahalski bubaju. Savim logično. kakva je to udaraljka , a da se ne voli bubati.

Joj levata, majko moja.

Kakve modrice. Aba zo, vi mislite na vaše papansko bubanje. Nosite  ga kući . cImate frižider pa njega bubajte. Nema ništa za poplaviti. Ni u frižideru , ni na vama. Po koje zrno gorušice i koji trnić. Od toga se neda ni senf napraviti, iako je to vaše gnjecavo.

I oni nama nedalja neradni dan. Kako bolan neradni? Nama je svaki dan neradni. Mi nikad ništa ne radimo, osim što udaramo. oliti bubamo. Tako pravimo život ljepšim. Što više bubaš to je ona cvrkutavija, ljepša i milosnija a život dostojniji življenja.

Ma miriše i cvjeta ko najmirisnija ruža. Ako neko voli slatko, ko neka  najslađa mubarek baklavica. I kako je čovjek ne bi volio i bubao. Čitov bogovjetni život. Ona se ne žali. Već kaže, vidi jel zapisano bar još koji put. Nema kod nje jednine. Zato je išćerali iz hlada gdje vječno vode teku .

I neka su. Šta bi mi blentovije radili da   ih nisu iz raja nama poslali. Ne smijemo ni pomisliti.

Što bi poete rekle:

Udaro ti, ne udrao isto ti se piše.

U prevodu:

-Ne mo'š joj pera odbiti.

Njegoš nenajavljen ušeto u Debine snove

 

Svaka noć Debina  savjest  odleprša tužna i zamišljena.Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.

Previše boli pritišće ovaj svijet.Ne može se to više podnijeti.Ljudi zaboravljaju da je Plava planeta nakrhkija  zvjezdica u Univerzumu.I najedinstvenija.

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu na ljuljašci ne probudi.

Deba  se naslonio na krvavi dovratak , usnio utvrdo i  sanja.

Lagan je ko perce, i još lakši. Nadvio se nad Bjelave ko kobac i gleda koke kako guzovima tandaraju,grudi im se uzbibale,kosa zalepršala,jure na posao.Neke vala i sa posla.

I tako leti on  ,došo do na po Điđikovca ,pred kapiju Velikog parka. Ustremio se na jednu plahu kokaru, samo što je nije spičio i  jamio .Pomišlja ,samo što ne leti perje, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta ,otkad se to Njegoš njemu javlja. Njih dvojica smrtni neprijateli još od kako ga ovaj istraživo,a nije mu mogo dohakati.Ni rodu njegovom.

A on, evo leti po Bjelavama živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj vehti jado nije znao , ni umio. Nikad anamo onu stvar probo nije, a ni okusio. Kod njega žene njegove vjere , u onom vaktu tuknule, nisu se podugo kupale.Ali nije zbog toga Njegoš posto i osto hadum .Malo stisneš nos i tuti-fruti.Debin recept.Njegoša nisu interesovale žene.Hadum , amere bit i tetkica bio.

Jedna baba Vidna pod stare išla na Ribnicu prtljačom mlatit haljinke. Mlati i olajava, a nebo kažnjava. Jedan krš joj se izmakne ispod nogu i ona zarovi u plićak na leđa i poče zapomagati; kuku lele poturčih se. Nisam se u životu okupala i sada predsmrt da postanem turkinja. Joj jadi moji, kuku meni ljudi pomagajte. Zov'te popu da mi pomast da.

Jedna Lepava Mušović, ništa u rodu bosanskim Mušovićima, otišla u jameriku na turneju. Tamo naglo zahladilo, zove Lepu Lukić zabrinuta majka ,rano jedne subotu ujutro.

-Ćero nemoj da bi se ku'pala u ovi mrzli vakat.

Lepa joj odgovor šilje:

-Neću majko ,nisam luda. Će se kupam u drugu surbotu. (Ovo objavljeno u minimaxu.)

Ima ljudi i neljudi,Tako je uvijek bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno  hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi…

Ono o suRboti ćemo  namah,malo pošljen,dok ispravimo ono Debino hek.Mučko i ničim izazvano Hek. Mislimo da je tu  sudjelovala čista ljubomora .

O tome kako je Deba Hekno i šta je bilo poslije ćemo neki drugi put.Otegnuta priča i  Deba samo što  nije otegnuo papke.

Deba malo zašo u godine , pa razmišlja da ništa nije kao prije.Evo moro se dogovoriti sa Mikom,da se takar mere desiti samo danima u mojima obitava slovo r .Ono  fonetički „er“, Debi je sada bilo  sasvim bez smisla.Sa er se završava riječ Lipcaner,što je  on ko biva posto. Jer tri puta hevtično nije kakav takar za njega ;nekad bio.Danas,šta je tu je.

Eh ,nekada. Sa er počinje ergela. On pastuh Lipicaner,jedan jedini. A pun i ubitačan ko ergela konjina.Joj,šta se moglo tada…

I dok mu   kroz blentoviju proljeću iskre nekadašnjih džidži- midži đardina ,on osjeti da buja i zove Mirjanu:

-Dušo jel danas suRbota.

-Dušo mila,ogovor je dogovor.Jeste ,Lipcanere moj Lipicanerski. Čak mislim da je suRRRRRbota.Sutra će biti nedRRRRRelja,pa ponedeRRRRRljak.Pa onda idu naši dani,pa petRRRRRak i opet suRRRRRbota.Sve dok nam se ne zamanta.Nego hajmo to sve dušo obaviti i zakukuljiti u današnju surrrbotu.Ko zna šta nmože sutra biri.Mo'š ti jal slučajno ,jal namjerno roštilj razbaciti, pa ti se anamo onaj na njega nalaktiti i eto belaja.

Ne ulazimo u detaljisanja koliko se rRRRRazbijanja desilo i roštilja nabacilo.To je već intima.A intima je svetinja.

 


												

Preživčari

U Blekijevom pojmovniku sigosmo do izraza : preživčari.

Neobična i nepoznat riječ. Nikad čuli.

Vjerujemo ni vi.

Odlučili smo da vam napravimo ispis te stranice:

Preživčari – kovanica dvije riječi: preživati i čari ( neumitni Deba uključuje i rigoleto: šta ćemo,kooautor se more poslušati )

Znači oni koji uživaju u čarima hajvanjskog preživanja i insanskog rigoleta;osobe koje jedu i piju,preživaju,nekad se obaljeste,ali najčešće povraćaju hranu i pri tome uživaju.

Mnogo komplikovano. Naš narod bi to skratio i rekao izjelice (poguzija). Naš narod je fin.U svijetu te individue nazivaju žderonje.

Inače ,riječ preživčari ima smisla u jednom dijelu, u drugom i nema. Naš izjelica može pojesti bruku jednu, ali rijetko , skoro nikad, ne povraća.

Da bi se izbjegle nejasnoće i eventualni nesporazumi,kao svi kojima je istina primarna,navodimo neka obrazloženja.

Stari rimljani su najveći preživćari u povijesti. Njihove krkanluke,gozbe i orgije zapisali su njihovi čuveni oratori. Nije čas oratorstva pa ih ne moramo nabrajati.

Ni drugi barbari nisu zaostajali za njima. Avari, Huni, Goti, ,Briti, Germani, Gali su ih u Debinom kontekstu debelo nadmašili.

Rimljani su to radili sa stilom i dozom elegancije.Normalno oni bogati.Gdje ste vidjeli da siromah u bilo kom vaktu pravi alave gozbe.Dakle kod rimljana je preživčarski pir uključivao:izobilje raznovrsne hrane, pića i slastica.

Čari sofre su tamanili uz muziku,ples i seks,do bjesomučnosti. Malo bi preživali; neki bi se obaljestili, pa jeli i ponovo malo preživali. Potom obavezno prst u usta i rigoleto. Pa opet isponove. Dok neko ne rikne ili neko cezara ne ubije.

Tada se fešta prekidala; cezar bi se na brzaka pod ledinu metno ,pa ope’ isponove. Dok se svi ne urokaju ili obeznane;ovako ili onako.

Avari,Briti,Goti ,Germani i drugi varvari su se prežderavali samo mesom i alkoholom.Na to ih tjerala milenijska glad,pustare i močvare. Nije im uošpte bilo bitno koje je meso,samo nek je sa ražnja.

Mesa nije smjelo nedostajati.Ako nema hajvanskog dobro je i insansko.Nisu se libili okrenuti insanski ražanj.Jok,nikako. Samo su Bizantinci bili iznimka koja potvrđuje pravilo.Oni su prvo žive insane čerečili ili na kolac na bijali,pa onda radili šta im volja.

Kad se ko preždere,on povrati,otkunja,pa ponovo.I tako sve dok im krv ne provri pa se među sobom pokolju. Najčešće su pravili pauze da kolju one nenormalne;one koji nisu ni preživčari ni kanibali.

Ne znamo, možda su zato rimljani stalno kukali: Kanibal Ante portas.

Kurtizane su taj stil čarobnih preživarsko rigoletskih čari pretvorile u nešto mnogo suptilnije i isplativije i bez mrtvih,barem ne masovnih smrti.

Kleopatra je to dovela do savršenstva. Dionizije i bahinalije joj nisu mogle pera odbiti. Tada se to prozvalo Kleopatrizam. U prevodu kleo domovinu.Ima li to nekog smisla ne znamo.Neki drugi put ćemo navratiti kod Blekija.

Tada se ljubomorni Dionis organizovao usud. Učinio je da Kleopatri sve dosadi i na gozbu pozove kobru.Naivna bila; vjerovala Dioniziju , zmiji otrovnici.

Od tog vakta kleopatrizam i preživčarenje su polako padali u zaborav.

Termine je oživio konvertit i žbir Savle oliti Pavle proturivši hin bogatim rimljanima i zapadno europljanima i njihovim jatacima. Ovi su se tih uzansi strogo pridržavali,proširivši ih do neslućenih mogućnost.

Šta je riječnik ovim pasusom htio rjeti nije nam jasno,tu se objašnjenje završava ,kao i naše pisanje o njimu.


												

Danas je Svjetski dan smijeha

 

*

Svjetski dan smijeha slavi se dva puta godišnje – 10. Januara/Siječnja i 2. Maja/Svibnja.

Globalna vlastela nam odredila da se smijemo dva dana godišnje.

U inat njima mi ćemo se smijati svaki nam od Boga milostivog  poklonjeni dan.

I to ne po 17 puta dnevno (kažu taki prosjek) ,

već kao djeca po 300 put obdan.

Pametna su djeca.

Samo bi se igrala i smijala.

A to je svrha života.

A onda im odrasli , zaboravivši svrhu postojanja ,počnu polako ubijati smijeh na licu.

Treniraju strogoću da bi djeca bila poslušna , pametna,ozbiljna i naravno tužna, kao i oni.

U prilog današnjem danu , u želji da vam bar jedan smješni mišić zatitra na licu,pristavljamo vam ničim vezano mahalsko “filozofiranje” o smrti.

**

Riknuti ili crknuti pitanje je sad?

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su .Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da skine celofan.Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera,ona je otvorena.Spušta Gitanes,uzima drinu ,otvara poklopac ,uzima cigar,lagano ga o kutiju lupka,stavlja ga u usta,prinosi upaljač pa zastane,nešto se premišlja.Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu.Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi.Gleda Debu,pa Dobrog ,pa Mojsija.Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak.Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove,Modra rijeka blista,more se valja,sve je kako treba.Krajolika i muzika se stapaju.Biće dobro,konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna ,zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte.Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno.Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea ,u ruku je prima,obrće i razgleda.Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio.Pogled mu se utopiso u slova.Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati.Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i ž'tem i takvih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti ,a kamo li pročitat.To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi počnu.

-Baš si glupak Deba,ne čita on, boju gleda.

-Natakarila te boja ,šta će mu boja.Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu?

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja načuo, kada je spopa'ne jal’ jedno, jal’ drugo,žena veš mijenja barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno,budaletino , nije luda.A i što će joj uopšte gaće , ako ih treba svaki čas skinuti.

-A ako boja procuri , jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boje sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit,ne gleda ti on taj tvoj poganluk.On po boji vidi koliko je konjak dobar,jel’ dovoljno star,jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.Jel dobra za heknuti.

-Ma nije konjak žena da ga moreš heknuti.Otkad si progovorio ne može te čovjek dohavizat.Prije ni jedne nisi htio beknut.A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji.Sve jasno i razumljivo.A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti,ostariti ili pomladiti.Gdje si ti vidio da insan mere konjak pomladiti.

-More bolan ,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat na skupocjena piša, kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut, ako kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut, nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem,jaran si mi?

-I Dobri mi jaran i on će riknuti,a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi grehote, to mu sasvim logično zvuči.A Mojsije?

-Šta Mojsije!

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće. -Kako neće?Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve,on će krepat.

-Kako znaš blentovijo sveznajuća?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne more biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije u najstrožem povjerenju ;da nikom ni je'ne ne zucnem, on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt natalambačiti ,i jednostavno će krepati.

Debi se namah prosvjetlilo.

-Mojsije,kako ćeš krepati?

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.

-Lenji.Kaže ti mu strogo pov reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ.

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio ,onda je to da riknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti neće riknuti , ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacuje se Lenji ponovo u igru.

-Eto ,ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš?

-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju…

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev kod: manite se šuplje priče.

Vidi on,ova bi se filozofija mogla vrtjeti, barem, dva tri dana.

I on zvizno. Uhavizo ; pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe.

Blantavi su ko blesavi mahnitovi.Ne može ih čovjek pameti nadolmiti.Samo svoje pa svoje.

I o smrti , od opšte ka konkretnoj, smijeh konkretni ka opštem štele.

Jedino im buka može poremetiti tok misli,ako je imalo misli u njima preostalo.

 


												

Tajna smrti je da smrti nema

 


*

Eto, ima svakakvih ljudi, luđaka, akademika, naučnika, prevaranata…

Najviše je ipak, mislimo , hablečina.

 

Znate onu o bubrezima?

Ne znate!

Ko vam kriv.

Mi smo fin kulturan svijet, nećemo vam prodavati priče o bubrezima.

A ima ih i bijelih.

 

Svi oni debelo kidišu na naš mozak.

Sa tim bijelim.

Ko vele ; slična boje neće se primjetiti.

 

Filuju nas svim i svačim.

Eto oni nama otkrivaju toplu vodu:

Smrti nema.

Jesu nas plaho obradovali.

Namah smo roštilj nabacili i turili bijele bubrege na žar.

Joj ,jeste mahniti. Ne naše. Već ovčije, teleće, a bome poneko ima i volovske.

 

Kod nas dijete čim se dofati sise skonta da smrti nema.

Đe će ba biti smrti pored te ljepote što ti u ustima život daje.

I dite se počne  češkati. Ajd’ pogodite kuda.

 

Poslije dolaze i one druge, finte, pardon ljepote.

Đe ćeš ba umrijeti pored tih silnijeh ljepota za održavanje život.

Mi se ne smijemo počeškati. Sad već znate kuda.

Moramo otrpiti koji minut.

Joj rahatluka i radosti naše.

Sve je fino što se fino… Hajd reciti i vi je'nu.

Ne moramo se mi vazdan uvaljivati.

Hoće neko pomisliti samo nam one stvari u glavi. A jesu.

Povazdan i obnoć. Ne mrda nam iz blentare.

 

Nećemo reći šalu na stranu, jer one stvari nisu za na stranu, ni za šalu , nego drito u sridu,

ali moramo vidjeti šta nam sada  poručuju.

 

Nauka se zabavila. Pa ovo pa ono, normalno ili nenormalno.

Izmislili i njaku riječ paranormalno.

 

Mi u prvi mah mislili neko nešto para, treba mu za novo pletivo.

U prugi mah pomislili evo para, što za nas jope’ nije normalno.

Onda nam objasne to je nešto tik pored normalnog.

Mi se ne havizamo , kažemo pa to je nenormalno. Ma nije to, nego pored normalnog.

Lakne nam. Dobro je , neka njima to more, a nama nek ostave ono u sridu.

Valja ova, pajdo.

 

A mi kao mali  uzeli Veliki Kitab. Nije baš da ponekad  nije bilo milom.

Ono jes šipka, tanka ko prst, a savitljiva kao žena uz šipku, radila ,

dok nauk  nismo prifaćali kako triba.

I prvo što naučimo je da nema smrti.

Kako će bolan biti smrti kada ima raj i pakao?

Dženet i džehenem.

Istovremeno i milina i da se naježiš.

Pa vi vidite šta vam je raditi.

 

 


												

Mujo i kraljica Marija Terezija / Iz Arhiva

Mujo i kraljica Marija Terezija

Anegdota dana / malo bajata al’ dobra

Neko pomenu Mariju Tereziju a mi zaintrigirani pročeprkasmo po ličnoj sehari,danas se to zove vikipedija,ili vicoteka,i isčeprkasmo nešto o njoj i Muji.

Mujo zaglavio u Beču,dekintiran.Bila neka teška vremena;ne možeš groš zaradit.Tek,nekako Mujo sazna da neka kraljica Terezija prima u službu,među svoje  gardiste naočite ,mlade i kršne ljudi radi ličnog obezbjeđenja i zadovoljstva.Mujo onako mlad,kršan i naočit sazna da je plata što se nudi dobra ,što jes-jes.

 Mora tu  postojat tu neka caka razmišlja Mujo,ali šta će,mora se prijaviti ili umrijeti od gladi u stranjskoj zemlji.I ubrzo on sazna šta je to ono nešto.Izvedu Muju pred Mariju Tereziju i ona ni jedan ni dva,onako kraljičinski odrešito:

„Mladiću platu treba zaradit tandaranjem,dvadeset pet puta na noć.Ako ne bude tako ide glava.“

Bila ta ona Marija Terezija  je bila na glasu da je nezasita i da je dobar provod u krevetu voljela.Mujo nikad nije saznao da li je to ona Habzburgovica ili neka druga,ili je pak neka grofica nju glumila dok je kraljica državničke poslove obavljala.

Gleda Mujo i ibreti se ; žena obzkla safir haljinu aman anterija. U njoj izgleda mrakuša, mada je u stvari mislio: nije ova žena ni tako loša;u dobrim je godinama,da nije strankinja čovjek bi reko,kršna je.

„Nema frke mala moja,može to,rodio Mujo janje svoje!

Kraljica ko kraljica hladna ko led, ali u sebi misli : Sredićemo mi drznika koji se tako mazno dami natakarenu na baldahin tako po bosanski umiljava.

Kako se veče spuštalo to oni odmah krenuše na posao.Kad Terezija vidje Mujini golotinju zakoluta očima i samo izusti:ohoho.I ništa više. Kako poslije reče,Mujin jedini zadatak je bio da piše recke koji je to tandar i da takar glasno izgovara.

Mujo počine da radi i broji;Jedan…dva,tri… Tandara Mujo, kraljica ili ciči,ili vrišti ili pjevuši

Četiri,pet,kad Mujo izgovori deset izbi ponoćni sat.Tereza crvena,zajapurena,vesela i sretna.

Nastaviše oni i pred samu zoru Mujo oglašava dvadeset četiri.

„Nije Mujo nego dvadeset tri!“-oglasi se Terezija.Ili je škrta bila ili joj se omeračilo; mrebiti hoće da uštedi penzi ili se samo sveti za ono mala moja. Ona aman kraljica , a on njoj mala moja ,ko da sam neka vojvotkinja.

„Jok,bona,evo lijepo vidi dvadeset četiri crtice.Ni manji,ni više.“

„Nemoj ti meni bona.Briši jednu crtu ili ode glava.“

Pozva stražu,uđe straža,vidi Mujo ode glava ali ne bi da popusti,čast da ukalja to nikako,pa se nešto premišlja.

Reče on kraljici:

„Hajde da mi lijepo zaboravimo da li je  to bilo dvadeset tri ili četiri puta.Može čovjek pogriješiti.Da bi sve bilo fer i korektno i da nikom ništa ne zafali idemo se mi tandarat ispočetka,ab ovo(upismenio se Mujo) .A straža neka ovaj put broji i svjedoči.

Dopade se kraljici Mujino poštenje i nije imala srca da odbije ovaj takarli prijedlog , cika i vriska : joj,mamo mamice se nastavi dva tri dana.  Nisu se ni racke pisale. Nije bilo vremena , a i najbolji računar ne bi te tandar crte mogu gigabajtima podolmiti.

Kraljica sve nešto pjevuši;tako ti je mala moja kad ljubi Bosančeros.Više ni njoj ni maloj nije smetalo ono mala moja.Muji ostade glava na ramenima i kraljica zadovoljna.Proboravio Mujo nekolike godine  u Beču spašavat čast kod kraljice.Znao se prevarit pa spašavat obraz kod neke druge koja nije kraljica.

Zanese se čovjek,lako je pogriješit i obogatit se.

Možda se nešto i začelo,ko to zna.U tom slučaju;  možda je ona pogan Gavrilo Princip ubi0 rođaka svog jarana Avde Sumbula.Mujo mu pra-pra-pradjed bio.

Belaj živi,ništa čovjek ne m're uhavizat,osim da je ljiljan uvijek ljiljan,i da je za dobrog grba dušu dao. 

Pijačarska fukara Milorad Dodik

Iz Arhiva

BY ADMIN31. OKTOBRA 2019.HUMORPRIPOVIJESTI

 Dragan Bursać / Odlazi Milorade, pa da počnemo

ispočetka!

 Mefisto

Pijačarska fukara                                                                                       Mefisto

(“Mefisto (Mephistophiles) je demon ili Vrag iz njemačke pučke mitologije. U književnosti se prvi put pojavljuje krajem 16. stoljeća u drami Christophera Marlowa Doktor Faust, u kojoj stari doktor Faust prodaje dušu Mefistu za dar bogastva i mladosti. Kontraefekat: stabizam, hadumost, fukrastost, neljudskost i vječni pržun.”)****

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat?

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat?

Znam ja da je tebi do naroda kao do lanjskog snijega i znam da su ti stavovi i mišljenje rastezljiviji od jeftine žvake, ali stvarno? Hoćeš li slati ljude u rat?

Piše: Dragan Bursać za BUKA

Sinoć reče predsjedniče kako svi trebamo krenuti ispočetka. Lijepo si to rekao predsjedniče Dodik i slažem se sa tobom. Samo ovaj put bez tebe. Bez svih vas. Ne bi bilo loše.

Nego, prijetiš referendumom, ucjenjuješ, prizivaš aveti rata. A, to se ne prašta. Znaš zašto? Ne znam jesi li gledao seriju “Dva i po muškarca” u kojoj mlađi brat Alan, kaže starijem Čarliju-“Ne znam kako, ali kad god ti jebeš, ja najebem”. E, tako ti je i sa narodom Milorade. Kad god ti izvodiš predizborne i ostale vratolomije, narod najebe.

A, to se više ne prašta.

I mogao bih ti oprostiti što si krao, unakazio ovu zemlju, napravio od nje jedan veliki grnutovni socijalni slučaj. I to što se svake godine iseli iz ove vukojebine 80 hiljada ljudi, i to ti mogu oprostiti. To što su oko tebe u sistemu nesposobni poltroni, sposoni tajkuni, umobolni ideolozi skribomani… Oprošteno. Ta, nisi ti ni prvi niti posljednji sa takvom preporučenom svitom.

Ali to što zazivaš rat, ne bi li ostao na vlasti i slobodi, to se ne oprašta. Nije ljudski predsjedniče Dodik igrati igricu u kojoj bijeda daje sinove, a gazde volove. Napisa neki dan idealista dobri kako svako onaj ko zaziva rat, rat mu u kući bio i djecu svoju na ratište slao. Na žalost narodnu, ta igrica se ne igra tako.

Kompletno ratno rukovodstvo Republike Srpske nije svoju djecu gubilo po čukama Bosne i Hercegovine. Namjesto toga, podgojeno u poratnom vremenu, kupovalo im je stanove od Milana do Londona, od Moskve do Njujorka. Najbolje ti to znaš. Ili ne znaš?! A, da, u vrijeme rata si se banjao i bavio trgovinom visokoakciznom robom, pa isti ni osjetio nisi.

Nisi poput unakažene generacije iz sedamdeset i neke osjetio slankast ukus krvi, bajat Ikar, trulu zemlju, lagano peckanje prije spoznaje da si ranjen… Nisi imao poratne napade panike uzrokovane PTSP-ijem. Nisi se budio istraumiran u bunilu. Jebi ga, razumijem, traume nisi imao. Valjda zato i nisi postao narkoman i alkoholičar. Valjda  jer ne znaš kako je spavati u rovu sa lešom najboljeg prijatelja. Ali, eto, znaš djetetu svom dati nekoliko miliona marakakredita, e da se ne bi narkomanisalo.

I lijepo je to.

Kažu imaš petoro unučadi. Neka su živa i zdrava. Ali Milorade ima ovdje u ovom entitetu još milion ljudi sve sa ženama, muževima, djecom i unučadima.

A, neoprostivo je da oni naplaćuju tvoje političke grijehe. Jer, ko će se i za šta boriti u zlohudom ratu koji nam huči ponad glava? Šaka obespravljenog jada protiv sve sile međunarodne zajdenice, pravde i osvete željnih ljudi u Federaciji? Pa izginuće u par dana zarad tvog dupeta hiljade ljudi u blic- krig apokalipsi.

Sa čim ćeš braniti ljude i sa čim im garantuješ mir? Istim riječima kao i Karadžić 91’? Sa tvojih 200 pretorijanaca? E, to ti ne opraštam.

Vidiš, imao sam i ja jednig Milorada u porodici. Otac mi bio. Poginuo je ponad Bihaća. Njega i ostale odrpance su kao šintori pse potrpali u kamione i odveli na klanje. Tek tako. Da bi ti i slični tebi rekli kako su dali svoje živote za Republiku Srpsku. A, vidiš nisu!

Samo su bili obični ljudi koji su izginuli. I to je neoprostivo.

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat? Znam ja da je tebi do naroda kao do lanjskog snijega i znam da su ti stavovi i mišljenje rastezljiviji od jeftine žvake, ali stvarno? Hoćeš li slati ljude u rat?

Nestaće ti Republike Srpske! Jebo nju! Kao što treba nestati zajedno sa Federacijom, blentavim kantonima i ostalim administrativnim vampirima.

Praštam.

No, ne praštam suzu majčinu i dječiju, kap krvi očeve, mrtvo tijelo, invalida, patrljak noge ili ruke, mentalno oboljelog čovjeka, hipertrofiranu i drogiranu naciju… Ne praštam sve ono do čega će dovesti tvoje čačkanje mečke zarad ostanka na vlasti.

Kaže Selimović da su alkohol, kocka i vlast najveći poroci. Opet, veli da se sa prva dva i nekako možeš skinuti, ali sa trećeg jok.

A, ja opet vjerujem, nekako patetično i naivno, imaš unučad, djecu, zdravu familiju… Igraj se sa njima! Živi. Vrijeme ti je za penziju. Kažeš da možeš još politički potegnuti i vjerujem ti. Ali nemoj, ko boga te molim.

Tvoju prošlost, sadašnjost i nekako mogu svariti, ali budućnost kako si je ti naumio, vala-NE MOGU!

I krenimo sad svi ispočetka. Evo i neki novi klinci kreću u školu. ‘Ajmo, jebemu mater, stvarno ispočetka. Ali bez tebe, bez Bakira, bez Čovića, bez vaših satelita.

Suviše ste opasni po bezbijednost djece u saobraćaju, koji se životom zove. Poput pijanog vozača ispred škole, sa tom razlikom što opasnost aplicirate masovno.

Ne moramo čekati rat za restart. Ljudi smo. ‘Ajte vi fino u penziju, dok penzija nije došla po vas.

A, za narod ne brini, Milorade. Sve će ti oprostiti, samo idi u penziju, na selo, u vilu, bilo gdje.

Odlazi Mile, sve ti je oprošteno!

(Preuzeto sa Radio Sarajevo.ba)

Trump , porno zvijezda i Sirija

 

Vako vam na priliku stvari stoje.

 

Porno zvijezda Stormy Daniels je dobila  130 000 $ za jendokratni , ništavni  seks sa Donaldom .

Pošto se ćelavi kauboj u krevetu nije pokazao na zadovoljavajući način, očito je da  je taj iznos porno  starleti malen, sa jansom asocijacijom na atribute ponosa predsjedinka Sjedinjenih Američkih Država.

Melani je to odavno sasvim  svejedno. Ona zna svoje znanje i radi to što radi. I u Bijeloj kući i van nje, jer nametnik, nimfi od žene nikada nije mogao pera odbiti.

Klinton je zbog orala  usred ovala moroa abdicirati.

Trumpu to isto možda prijeti, jer je razlika između djetinje sekretarice i  porno akterke evidentna.

Shvativši da je Vatikanski đavo odnio šalu , odlučio je po kaubojski malo zapucati. Tek toliko da skrene pažnju sa svog klitorisčića.

Briga za posljedice?

Otkad je predjednika SAD  najmonstruoznije i najgenocidnije institucije poslije Vatikana , i njegove terorističke militantne  mentore  briga šta će se desiti. Ratovi su najisplativija grana SAD gospodarstva , već duže od stoljeća.

A onako usput 110 bombiispaljenih na mjesto takozvne upootrebe hemijskog oružja, će sasvim logično i efikasno uništiti mogućnost otkrivanja objektivne istine o hemijskom oružju.

Dakle, neinteligentnom klitorisčiću se može smijati ili čuditi njegovim gupostima i bespomoćnosti u krevetu,ali nemojmo podcijeniti moć onih koji žele ratove.

Može nam se o glavu slomiti.

 

 

Saga o Alji , nesuđenom navijaču zlih hordi

Aljo nije položio za navijača Hordi zla

Najgore šta se nekada; birvaktile, na sportskim događajima moglo desiti je da se Alj'a po čelenki bubne sa dvije cigle ili dva cegera opeka na utakmicu ponese.

Alj'a je bio momak više Bjelava i navijao za Sarajevo. Nije neke škole imao , malu maturu, ali je radio sve što se moglo raditi da nikom na teretu ne bi bio. Iako su to bili hamaski poslovi, dobro je zarađivao. Vrlo je vrijedan i kuvetli bio. I u vatru i vodu za crvenog cenera je ronio. Njemu , a bome i ponekom grebatoru sasvim dovoljno za kafaansku laganicu bilo . Mater i oca plaho pazio. Bio im dika i ponost. kako ne bi. Mala matura , a nikad nikome nije na teretu bio. Osim sebi kad na tekmu pođe,

Njegovi navijački  rekviziti su bili dvije obične , najpolovnije bordo cigle. Tada se na tekme nisu smjeli nositi nikakvi rekviziti, osim meze i cuge. Jedino i glasa. Kakve petarde i topovski udari. Kad aljo il Kemo Lakača riknu, lav u pinirskoj se u gaće barabati.

Aljo od vas kolikog dunjaluka imo te povlastice , ko neki njegovi imenjaci sa Ade ciganlije  u kasnijem vaktu.

Nisu to bile bile kakve cigle. Zapravo jesu, bile su to obične zidarske cigle. Činilo ih izuzetnim to što su bile Aljine cigle . Da bi odgovarale Aljinim standardima morale su imati savršenu: bordo boju. E, takve cigle su bile veoma rijetke. ne zna se oklen , ali Aljo bi svake druge hefte odnekle iščeprko dvije polovnjače. Ma ne ženske. Nego ciglene.

sa ženskinjama je bio malo tanji. Za njega vrijedilo pravilo:

-I ćorava koka ubode zrno.

Da li je Aljo šta ubo nije znano . Pošteno govoreći nismo voajeri , pa tako nismo nazočili bilo kakvom , čak i najmanjem nagovještaju takarenja. Za Alju , po piutanju insanki vazda su bila takarli vremena.

U neko doba mu dosadili  jahanje preko sedam gora i preko sedam mora da bi nabacio dvije polovne , takarli bordo cigle. Počeo je sam polufabrikovati  cigle. Po gradilištima i ruševinama je skupljao bilo kakve cigle, normalno čitave, u jednom komadu. Dakle taj dio repromaterijala  je bio totalesku džabalesku.

Zatim je preko bordo hamalskih veza nabavljao ostatke skoro sasušene plave, bordo i crvenu polikolor boju. Nije se libio jamiti i masne boje  koje moleri ostave ispred  bracine kafane kad uniđu na obvezatno vikend  lagumanje.

Jedino mu je problem bio nabaviti živi kreć Na stupu bio jako skup. I taj problem je umkno riješio. Bilo ljeto ili zima , nabacio bi šamiju, široke dimije , ceker ispod njih.i kišnu kabanicu made in Trst. Pretpostavljate – bila je bordo boje. Toliko drčeava i sjejna da je krečara uvijek zaboljela glava i moro je malo ohanut. alju bi se ženskim glasićem ponudio da mu pripazi štand. Naravski pripazio bi ga na onbostrano zadovoljstvo , posebce na svoje.

U dvorištu je imao iskopanu rupu. Hekno bi pričuvani kreč , zalio ga vodom , nježno i pažljivo kao da su bijele ljubičice. Kad se živi kreč zaogasio , odnosno umrtvio , stekli su se svi uslovi za  bordo tinkturu. tinkturu.

Mješao je i eskperimetnisao sa bojama dok ne bi dobio željenu ; koja je, u anamo onog dlaku odgovarala boji dresa Sarajeva. Onda bi farbao cigle. Tada, to više nisu bile obični blokovi za zidanje. To su bile navijačke relikvije prvog reda..

Toliko se izvještao u mješanju boja , da je postao sasvim solidan i prihvatljiv moler. Nije postao Mikelanđelo, Karavađo ili Da Vinči , a ni ni slikar iako je mala matura bila dovoljna preporuka za moleraj. Pederi i njihovi mentori, sveti oci  su mu ogadili umjetnost.

Dok je bio hamal niko ga nije zajebavao. A vazda je bar jednu ciglu nosio u džepu.Čim se počeo baviti molerajem počeli su ga neki papci takariti na pasja preskakala. Ta nema veze sa hamalenjem ili molerajem. To je imalo veze sa bolesnim krkanskim razmišljanjem.

To u mahali nije red, niti su ga mahalaši zezali. On bi se za njihove hastale sklanjao, kad bi praporci i brabonjaši za njim  zvečali i smrdjeli. Ti se abortusi se pred zadnje klanje sa svih strana u ljepotu od Grada sjatili.

Mahalašima se učinilo da je Aljo vremenom  počeo usporenije misliti. Pomišljali su da znaju razlog.

Aljo je bio jako dobar čovjek i uljudan hamal. Poslije je bio jako miran i dobar čovjek i moler, a ponekad kad zatreba i mahalaš i hamal. I sada , ako novi , raznovrsniji čovjek koji sporije misli , po potrebi mahaaš, moler i hamal bi uvijek našao neku da je pricrvlji.

Je li jaukala nismo svjedočili, nismo voajeri, mada se pronio glas da je znao natjerati ženske da zajauču i zacvile – Joj, mamo mamice. Eto to vam ga je znak da  mozak nema nikakve veze sa anamo onim ili anamo onom. A najvjerovatnije da ima. Stanje svijesti, što bi reko naš drug Platon. Ili Frojdove podsvijesti. Ća mu ga mi znamo.  A možda se to mozak pred utakmicu odmaro.

Aljo je imao samo jednu pasiju: FK Sarajevu i pola druge, kad se nahorozi: žene. Ni jednu bordo utakmicu nije propuštao. Radi utakmica, neke garant žene  je sa guštom propuštao. Najdraže su mu bile takarli, derbi utakmice vječitih  Sarajevo – Željo.

Tada bi na utakmicu, u dva cegera, nosio pet cigli. Zbog toga se godinama malog pogrbio. U jednom dvije bordo cigle; u drugom dvije plave cigle, nalik željinim drsovima. Ona peta , nikakva je bila farbana u crnu boju. Valjda sudijsku. Molovanju plavih i crne previše pažnju baš i nije posvećivao. Nismo ga pitali za taj diskriminatorski odnos , bojeći se da ne ottkrijemo , gluho bilo da je rasist. Njegov problem , mi se ne faćamo tuđih imtima.

Kad bi ga pitali zašto je crna sa plavim , hinjski bi se kezio. Kad god bi Sarajevo izgubilo ,  sudija je moro jal u hitnu , jal u bolnici. Svjedoci su uvijek tvrdili da ga je u blentaru strefio gavran crn ko crna cigla. Mnogi su pomišljali da gavrani navijaju za Sarajevo , ali to se nije moglo potvrditi samo radi razbijene sudijine glave.

Ni slučajno se nije smjelo desiti da se cigle pomješaju. Bordo dijelove budućih zidina bi zamotao jal'u mušemu , jal u voštano platno, jal u neki nepropusni materijal. Za plave cigle i onmu sudijsku  ni’ mu brige . Što se njega tiče mogle su kisnuti ili tucane biti, samo da se ne dotiču njegovih miljenica.

U početku se ljudi ibretili što će Alji dva cegera. Kontali u jednom zlatne kašike nosi, a u drugom vreće ili barem dva-tri kila narodskog  zlata. Pogriješili ljudi. Taj vakat će kasnije doći. I to kod onih ko fol begova,
Alju boli nešto šta oni misle. Izvadio bi umotane cigle i poredo ih pored sebe na lijevu stranu , onu do srca, na desnu stranu onu od pištaljkinog jada. One plave bi stavio ispod nogu i dobro, ljucki ih čepio vas cile utakmice.

Onda bi pogledao prema sudecima i dao im znak da mogu prvi zvižduk heknuti i utakmicu započeti. Nikad se nije desilo da utakmice počne, a da se Alja ne našteli i ne da znak za početak. Bojali se ljudi u crnom da ih ciglom, dobri čoek sa tribina, ne zaždije.

Prvo poluvrijeme bi bodrio bordo momke i lupao plavim ciglamo o beton i kršio je. Valjda bajao pobjednički usud za fk Sarajevo. Do poluvremena nema jedne plave sprčene gline. Za intermezza bi drugu plavu skršio. Drugo poluvrijeme bi bilo dostatno za treću sudačku . Jal treću sreću jal treću nesreću..

I nema Želje. Slupo ga jal’ Aljo, jal’ Sarajevo. Tada bi Alja rahat bio. Često.

Koliko pitari lupali, tolko im mašinovođe vrnuli. Znao Željo preskočiti njegovo bajanje i natakariti pitare. Alja bi prozborio ” viđu vraga sa sedam binjiša ” i hek ciglama o vlastite sljepočnice.

Aljo nedelju dana ne bi jeo ni burek,ni bilo kakvu pite, čak ni ćevapčiće. Nije mogo, slupo vilicu. Dok nije projeo ,konto bi konto, i na kraju bi skonto  i da njegove cigle nisu autorizovane ko ilmijske sihirske bajalice.

Kad god bi pitari gubili okupljeni dunjaluk bi jednoglasno zaorio i gromoglasno skandiro:

” A sada spektakl. ”

To je onih pet minuta slave za koju se Aljo mjesecima pripremao i živio . Potaknut publikom Aljo bi uzeo bordo cigle i junački, a bome i krvnički bi ih sastavio sa sljepočnicama. Nekad bi ga krv oblila, ali hećimu nikad nije išao. Proslavio se Aljo kod navijača oba tima, čak i kod onih koji su dolazili sa strane , od onih drugih timova.

Aljo dobar bio , nije nikog htio razočarati i uneko doba počeo krajem svake utakmice glavu junački poturati pod bordo cigle. Sad više ni rezultat nije važan. Bitan je ritual i slava. E zbog toga ga oni bilmezi i pogančeri handrili; krivi im tuđi rituali i slava.

Poslije ovog zadnjeg genocidnog rata, ne znamo mu broj, one pređašnje ne meremo izbrojat, toliko ih bilo, zabraniše koševske ažbahe Alji da na stadion dolazi. Jadni Aljio pita što je skrivio.

-Jel ti dvije,tri cigle u cekeru nosiš?

-Samo dvije, majke mi tvoje.

-Nije bitan broj nego objekat.

-Jeste bitno samo dvije glave imam, jednu za cigle, drugu za bubanje, bubno te objekat u blentaču.

-Ja o ciglama a ti o glavama i bubanjem,kakve to veze ima.

-Ima, kako nema , drug , jedna glava za bubnut ciglama, druga glava za bubati smokvice ili papke u mozak.

-Kakve veze imaju cigle i bubanje smokvica. Koje vidio da se smokvice bubaju. Smokvice se jedu i kad si vidio da papak mozak ima.

-Joj blentovije, ljudi moji. Da bi bubo smokvicu hanblečina ti mora biti ko cigla, drukčije ne mereš brati i bubati smokvice. A gdje ću, ba tu ljepotu jesti, nisam kanibal. Ona ti je bolan med medeni ,slasna…

-Pustimi sad Debine nabrajalice, nemam ja vremena za te mahalske  finte i s tobom se naduravat ; nego ukratko: unosiš li ti cigle na stadion; unosiš. Jesmo li ti mi dozvolili; jesmo. Jesi li ti ikad protivničkog igrača hekno, bubno ili ubio sa tvojim navijačkim rekvizitima? Nisi. Ili barem protivničkog igrača i li sudiju strefio; nisi.

-Normalno da nisam. To je grehota i Mili Bog ne da da se insan ubija , osim ako nije zločinac od hordi zla ili manijak. I gdje ćeš bolan insana ciglom bubati, krhkiji ti je on od prelijepe , mirisave smokvice.

– Što ćeš nam ti i tvoj rekviziti kad ne pratite savremene tokove. Zbog tvog rigidnog i oportunog stava od danas, nadalje i ubuduće, ti je za sva vremena zabranjen ulaz na ovaj travnjak.

Kažu nije položio za navijača Hordi zla. Nije kajl nekome smrskati glavu.

Aljo slegnu ramenima, kaže natakarim i vas i vaše vam stađune i vakumli podrumaške i trezorske  blentare. Ceger pod ruku i kod Bajrića. Tamo ponekda zaluta neki od mahalaša; niko od konzilija, možda Mojsije,ali nije nam prijavio.

Sada Alju možete u kafani Višnjik na Bjelavama vidjeti, i to samo nedeljom kada Sarajevo igra. Sjedi on, na stolu dvije cigle, neumotane ,  klipača.o tanjirić sira. Kokuzna vremena za pošten narod.

Natakari ti on tranzistor na uho, ovi mlađi i ne znaju šta je to. Nema prenosa, tranzistor pokvaren još za rata. Nije bitno , on to  Kamenjaševića sluša kako Haseta slinu i Osima štrausa i njine majstorije i driblinge  žmiri i fali , a on Aljo , čuveni spktakl insan, na haberu svaki potez u bordo boji gleda i smješka se.

Ponekad uzdahne, to majstori, tako se fudbal igra. Zapali cigar, duboko udahne pa još dublje izdahne, dobar gutljaj iz klipače srkne. Nabode čačkalicom komadić sira , valja tu crkavicu razgodit  dok tekma traje . I sve tako u krug i ukrug, i opet i opet dok ga ne šukne i na hastal glavu ne prisloni.

Glavu prisloni i zaspe , da bi meštre bez obzira na boju  i čehru: i sanjo i gledo i uživo, ako treba i sebe ciglama ponekad o blentaru u snu bubo. Samo ovi puta, nježnije i obzirnije. Skonto glava je njegova i jedva je živa ostala. Rat i zabrane ulaska na stadion mu pomogle da pameti dođe.

Što ti je vakat, rat sve natandario i nema više:

– A sada spektakl.

Rat svu slavu čudesima svojim pokupio. Ali, naravski  ima popravnog , uvijek ga je bilo.