Grbovnik,patrijarh Mojsije, oni jašu gusle i na prangijama lete / III Dio

Nema ti kod konzilija ni cile mile.Ima da ima ili ima da ima,nema treće.Ni po babu ni po stričevima već konzilijski,jednoglasno.

Možda Deba ne bi skonto da u samostanu i nekih ženskinja ima?

Sporo ti on inače misli,a kad na hastalu rujna vinca hejbet zasvjetluca i pečeni vo ko opijum zamiriše ,zinula bi Debi  gospođica k'o tunel.Gospođica je zvao,niko je nije diro nit je smio.Ima mrtva glava da padne i jednom o kasnijim danima jeste,molimo se;valjda nije?Al'nećemo sada o tome nije fer prekidati ovu priču,konta patrijarh.

Možda bi se Herco i Lenji mutavi pravili,časne su to,iz njihovog puka su ?

Đe ćeš  ba dušu griješit pa majci reći:

“Ja zapeksinio časnu  našeg roda.“-ne bi  smjeli rijeti da je bilo malo više njih.

Nema veze što će majka reći:

„Ako je htjela nije ti grijeh.“ – i oprost dati.

„Ako nije,ti joj nebi ništa uradio što ona ne bi htjela,je li tako“-i opet bi majka oprostila.

Take su majke.Ima ih i da nisu take.

Fratrima,hodžama i popovima u vezi oprosta nisu vjerovali,a nisu voljeli džabaluka,bez veze pare bacati.Nije to tako jednostavno.Nisu to one sestre što stanuju na Bjelavama ili Provarama,ili one što na očnoj ili kožnom rade.Već one iz Kraljeve sutjeske.

Kad pomeneš Kraljevu sutjesku ili Bobovac sva ti se časnost svijeta u grudi stisne.I ti blistaš i Bosnu sanjaš.

(Prolupo popo,načisto,on i Bosna ko opanak i lakovane cipele,ili gusle i harmonika.)

Ali Mojsije i Dobri nebi se osvrtali pa sve da su iz njihovog roda.

Sve što je žensko i može laktom šteku dohvatiti i vrata otvoriti valja i dobro je.I ne samo da se ne bi osvrtali već bi i ostatku konzilija pamet zamutili.

O milodarnoj ljepoti da ne govorimo.Ta blaženost i nevinost ne bi imala šanse.Ne bi ih čovjek mogao po’ godine izbacit  iz manastira,garant.Koliki je ne bi ni izlaz sami mogli naći,a one ih ne bi njemu vodile,to je zasigurno.

Jedino jazuk ima tu onih muškinja što nisu muškinje,i onih muškinja što su muškinje ali nisu muškinje jer ženskinje ne traže.Valjda ih stariji oci za mladosti nisu naučili ili ih je stid.

(Vala prota sve nešto mota okolo kere na mala vrata ;kao Dobri kad stane figurisati u oblande uvijati,odnekud se ubacuje Deba,a čuje se smijeh Lenjog,možada se i Mojsijeva ramena klate.Recite im pederi onako po Bosanski jasno,glasno i u sridu,govnarsku im mamu ne takarim.Sada da  se  patrijarh ili ja pokušamo javiti sa onim:nije fer,nije korektno,to je diskriminacija,nije kreditibilno,to je govor mržnje,ne ide iz više razloga.Prvo to se priča otela kontroli.Drugo,glavno treba pomenuti;ili bi Deba razvezo do besvijesti ili bi Mojsije harmoniku hekno sa vrha samostana u ambis sutjeske,makar ona bilo amanet tri kralja .U svakom slučaju kraj,finito priče i čitalac osta uskraćem za svršetak.To već nije pošteno iako svršetnici nisu nikad onaki kako ih čitalac zamišlja.)

Mogli bi konziliju prijetiti pržunom,inkvizicijom,lomačama, fetvama, poslanicama.Ne daju ti oni pet  para na to.Ko se ikad plašio papirusa faličnih pogančera.

Odlutao Patrijarh,zamišlja sa konzilijem se druži,volio bi u njegovom vaktu da su živjeli i baš u ovom samostanu sa njim se družili.Ta vremena su bila nekako sporija,tiša,blaža.Što bi to akšamluci,fešte bile.Ni Rio im ne bi ravan bio.Pa zamišlja sestre sambe,čoček rumbe,poneka bolerka,baladica,e moralo se tu naći i par cigančica.Jedna za njega da godine liječi,jedna  za Debu da mu jetru zdravi i roštilj pazi.

I taman ti mitropolit Mojsije svoju cigančicu na srce prigrlio po kosi pomilovo,u sred grudi ga nešto udari,jednom pa drugi put.Udari bolan kao da mu neko dušu vadi ili grkljan čupa.Vidi klizi mu ciganka iz ruku,on ne može da je zadrži i glava mu na sto pada.Štap masline se sam od sebe lomi.Kažu to je peh,na zlo sluti.Poslijednje što vidi,cigančica mu prilazi,gleda ga u oči koje se mute,miluje ga po licu,plače i moli se za njega.On spokojno zatvara oči i blijedi.

Daleko je od Bosne do Beča.Nije tada helikoptera i Umprofora bilo.Kak'i!.Ako nađeš kočije za bolesnika dobro je.Inače taljige.Pa taljigaj iz srca Bosne do krajine.brdo do brda,zavoj do zavoja,dolina do dolina,rijeka do rijeke.Valja to prijeti,a čo'eku samo što odzvonilo nije.

Od krajine do save dva tri cigara taljiganja.Valja sada preko Save,svima već nečega preko glave.Kraljeva sutjeska otvara sva vrata,svi čuli za ujudurmu papsku.Od Save do Siska nije daleko.Dok dođeš do Zagreba već si prošo dobar dio puta,ali ni polovinu.Sada je već lakše,pukla ravnica i mekan put.Pređeš ti i zagoru,eto te opet uzbrdo i tada udariš na nekog zadrtog Slovenca.

Sve on prosim lepo,tovariš,šenkrat plaho kam se delal i slično.Uvijek se taj Slovenac plašio da će biti izrađen.Siromašna zemlja,siromašni ljudi,hladno i maglovito.Nepismeno.Neko bi reko siromašan duh.Nije bolan smrzo im se mozak od pogleda na ljepote jug-sjever i istok-zapad. Nekako ih nebo zakinulo.Zato kiseli i osvetoljubivi,samo svoji bili.Mimom svijeta.

Mitropolit svjetski čovjek;reko bi on,svaka ti čast ti će one jetime izradit ko Penelopa Odiseja.Mučki,hinjski iz potaje, a on radostan i ne zna za kukavička jaja.Tada onaj zadrti slovenac prolaz dao,nekoliko dukata cestarine uzeo.Nije on džaba Janša bio.Da li je rođak Kučanu ili Janezu bio,to ne znamo.

Od tog slovenca prenijeli  ga Dunavom do Beča ,gdje je još uvijek  znake života davao,smješak na licu imao,ali se nije osvijestio.Da li ga je to srce,zbog grijeha prema Bosni i straha od više sile ili anđelak tamnoputi spriječio grijeh da  napravi?Možda je čarolija konzilija za njega prejaka bila?

Bilo je kako je bilo.Nisu mu parastos napravili,rekvijum mu dali.Nisu ga ni za sveca proglasili,nije svoj kroj završio.

Ni smrt nečija krojače ne može zaustaviti.Rad na kroju je nastavio patrijarh/mitropolit Stefan Stratimirović,od grbovnika stratište napravio ničemu nalik.Nervićak bio,a bolje se sa fra.Grgom slago.Ne m'remo vam rijeti zašto?Odmah bi nas osuđivali.Nervićak bio i vino po povelji,svedočanstvu prosuo.Iako je književnost volio u nju se razumio k'o Mara daskara u neku stvar,pismen previše nije bio.Zna se; sa Vukom i Dositejem se o pismenosti i jeziku kačio i sporio.Zato je njegov  rukopis i her i kičast i nepismen.

Ne znam mogu dušu griješiti i bubat tek tako.Po pismenosti bi Stratimirović rod mogo biti onim Ohmučevićima,savjetovali mu oni o krojenju grbovnika,maheri za to bili.Ja bih  sve njihovo  pet šest puta provjerio.

Ovo o Patrijarhu nisam nikom smio pominjati.

Kako ću Mojsiju ispričat da mu je neki patrijarh mjerko Zlatu?

Kako ću Debi ispričat gdje ima dobrog pića i ića koje on nije kušo?

Pa onda da ima neki ženski samostan u vrh klisure,niđe muškog a guta posnog ženskinja,i stara i mlada!

Pa vrtovi,bašte,đardini,hamami,šadrvani,još i sauna ima.

Moro bi to konzilij sve  provjerit.Svaki od njih na svaku stvarčicu svoj biljeg,muhur udarit i upečatit.Koliko god to puta trebalo uraditi?Historie est mater studiorum et repeticium.Ostalo bi se tu i do godinu dana.Jest da toga mnogo ima i da bi se neke od ženskinje nekako bunile.Sa onim puritankama je možda i najlakše.Ima lijek za puritanstvo.Sa neuhvatljivo uhvatljivim ništa lakše.Ima i trećih,one samo zalegnu.

Nije se konziliju teško vratiti dvjesta dvadeset godina unatrag.Šta zna konzilij šta je vijek dva.Navikli oni na milenij,pedesetak godina  do vijek više.Bosna tada nastala ,a oni i dalje  na vijekove računat ne znaju.Njihovi susjedi još manje o vijekovima imaju pojma.Istočnim hronometar stao 1389 god.Kod zapadnih se historija nije micala,ono skoro da i nemaju svoje istorije,zato tuđu moraju prekrajat..Sto godina ovi,sto godina oni,pa neki drugi, i rako redom redali se bliži i dalji susjedi na kravate svakih sto godina.

Od nastanka Bosne konzilijumu se nije teško nigdje uvaliti.

Ono konziliju niko ne bi mogo ništa zamjeriti,ko je samostan i crkvu tjero da na Bosnu svako malo udaraju.Čast bosanska se mora braniti.Nekad u uvaljivanju prekrdašit debelo znaju, naročito onaj fićfirić Deba.Samo ga u pamet,u krestu dirni,eto ti belaja,mere velika nesreća izbiti.

Fata se zvijer, fata se za svaku sitnicu,ponajviše za krupnicu.Tako navikla.

Sada bi Baška Baša reko:Samo jedno jedino slovo u zadnjoj rečenici izmjeni i dobiješ rešenje rebusa,plus aforizam.Zakon je ta lijepa Bosančica.

Ponavljam da ovo nisam sve ovo nikom ispričao zato što vas moram zamoliti;nemojte ni vi.

Ispričaš li nešto jednom čovjeku u mahali,ili polu čovjeku  u Predvorju ,sutra čaršija gruha ko topovi sa Žute tabije.

I eto ti po’ mahale u kraljevu klisuru,briga njih koja je godina.Čim nešto tuhne eto njih.

A možda ništa neće biti.

Da će mi mnogi  rahmetli mater plaho pominjati,to zasigurno hoće.

( Oni još ono svoje novo krojenje nisu objavili!? Ako nisu i neće,ali nikad se ne zna. )

 

* riječ balija upotrebljena u izvornom značenju:

-balija od riječi bal = pčela

balija pčelar,narod pčela,pripadnik naroda pčelara

Debina majka i njena sestra u sred grada imale u svojoj bašti desetak košnica

 

-kovanica Balkan:

bal = pčela

kan = krv

bal + kan =  pčelar u krvi / pripadnik naroda pčelarea u krvi/ narodi u krvi

Balkan = zemlja okrvavljenih naroda

 

1.Pogađajte ko su najokrvavljeniji narodi Balkana?

-komunizam riječ balija veže za mahalu (vidi tumačenje mahale u Blekijevom riječniku) u smuslu:

neukog,neobrazovanog,siromašnog,jadnog čovjeka

2.Pogađajte gdje su sada komunisti i u kakve su se zvijeri pretvorili?

-fašisti,ustaše i četnici,sve samo benocidni koljač i ubica su su taj vulgarni,bestijalni i zvjerinji izraz počli upotrebljavati da bi označili svoje žrtve muslimane – nešto poput nacističke žute davideove zvujezde, odnosno da bise lakše mogli identifikocati i pogubiti.

3.O genocidnim zvijerima vam ne postavljamo pitanja.Njihova sudbina se zna:ustaše i četnici su sada u Hagu,ili nekim drugim zatvorima.Mnogi čekaju na red.Nekima je ludnica presudila,neki sami sebi.I ostalima slijedi slična sudbina.Bitno je da se genocidom sv i obznane i žigošu. o žigosani.

To je ujedno odgovor na veći dio razmišljanja pitanja 1.i 2.

Naše malenkosti se trude da svemu tome daju svoj udio..

 

Pokušaj prekrajanja Bosne / Grbovnik, patrijarh Mojsije…II Dio

 

Grbovnik, patrijarh Mojsije,  oni jašu gusle i na prangijama lete

II Dio

 

Sastajali se oni još od ranije od 1780.god..Veliki je to pos'o skupit,iscrtat, retuširat,prilagodit,oku svome i papinom i ostalih ugodit.I vuci (zvjeri) siti i sve ovce k'o fol na broju.

Ali ove 1790.g. godine  baš požurili iako su svi na broju bili.Posao morali završiti,rok isticao.Požurili Mojsije nešto kaharli bio,valjalo mrijeti pa se dvoumio.Nije ono da je vakat bio,jako je šezdeset i dvije kuke imo.U cvijetu mladosti.Kažu dobar čovjek;pa se oko ujdurme dvoumio.Ne valja na se po stare dane grijeh navući.Ono brat po krstu jeste brat,al'nebesa su nebesa,valja između ladovine i pržuna birat.Nije to izbor ho'š vino ili špricer piti i stolove rušiti.

Dobila dva sveštena lica domaći zadatak:

“Bosni grbove predstaviti a kukavičja jaja u gnijezda uvalit i istoriju „malo“ promjeniti.“

Prekradašili bolan,haman pola svojih mućaka hotjeli zboksati.Triba sve  po redu ka'sti.Zasjeli u Kraljevoj sutjesci jer  franjevci u samostanu i crkvi fojničkoj nisu neki nagodan svijet.Ne vole oni mućki i mućaka,pa makar oni došli i iz Sutjeske partiznaske;e i tamo mučki bilo.

Kraljeva sutjeske je i Bobovac,prestolnica bosanskih Banova i Kraljeva.To je onaj Bobovac što sada je nalik nekom ružnoj planinarskoj šupi.Onaj srednjevjekovni Bobovac je na neki način trebao dati legimimitet sveštenoj lakrdiji.

Oslonili se na štapove.

Biskupski lijep,ukrašen, nekolik'o dijamanata,poneki safir i rubin,može to narodska grbača podnijeti i još toliko i još tisuću preko nekoliko puta..Nema tu ima nema.Mora.Ima tu papa,pa kardinali,pa biskupi,pa episkopi pa njihovi činovnici i garde,pa obični fratri i đakoni.Treba sve nadolmiti.Ove đakone za kraj ostavismo jer bi oni k'o narodu trebali milostinju davat.

A ‘di si ti  vidio,bolan,da bilo koje svešteno lice svijeta il’ bogomolja,crkva,džamija,sinagoga ili neki hram milostinju daje.

Znamo svi će reći nikad i amin.

Nećete se prevariti. Nijedan sveštenik,ni jedna crkva od manje(g) do velje(g) nikad ni cvonjka.Bio on latinski fratar ili papa ,pravoslavni, pop ili patrijarh, čifutski rabin,farizej i saducej, muslimanski hodža ili reis, budistički monah ili dalaj lama ili urođeničkih šamančića  ili šaman; ne da on milostinje.Nije naviklo svešteno lice davati, već uzimati,najčešće otimati.Svi znaju onu o popu (fratru,hodži) kad se davio i udavio.

U sveštenih lica i karaktera  je duboko ukorijenjena želja:poklon,zlato,dragi kamen,lovu, dolar,frank, eur,jen ili juan otimaj i otimaj i opet i opet otimaj i otimaj makar one  krvlju naroda gladnih bili obojeni.

Patrijarh svoj štap nije  ukrasio.Jok,lukav je on.Njegov je isposnički nalik prosjačkom, vjekovima sveti i maslinov,jal’ sa Atosa, jal’ iz Jerusalima.štap sve govori:Udijelite mi, siromah sam.

Kažem na štapove se naslonili,pomolili se i prekrstili.Jedan slijeva na desno,drugi sa desna na lijevo.

Ja se zaibretio,jedan se naopako krsti garant.Nemože to ,jedna je to vjera,morali bi isto radit k'o što uvijek rade.A onda skontam i sam sebi kažem:

„Jok ne griješi ni jedan.To se oni dogovorili da jedan bude odraz drugog, ko ono u ogledalu ili kada se dva blizanca ili dvije budale krste.Pametni su oni,Savle ih,lažni apostol svemu naučio.A možda se pocijepali u vjeri.“

Jedan se krsti sa pet a drugi sa tri prsta.Dum'o jal’ ne dum'o isto ti se piše.Ovu foru nikako nisam mogo skontat.Ili je neki svetac ili patrijarh sakat na jednu ruku bio;ili se isti jako iz ćenife vratio dva mu prsta kenjava bila ,ea se on bez njih krstio.Puk vidio pa se i on tako počeo krstiti.

 

Što puk vidi to puk oponaša.

 

 

Pokušaj prekrajanja Bosne – Grbovnik,patrijarh Mojsije …

 

Grbovnik,patrijarh Mojsije, oni jašu gusle i na prangijama lete

 

I Dio

Scenarij : Izrada  grbovnika bosabske vlastele

Njesto radnje: Kraljeva sutjeska

Likovi: mitroploit Mojsije i vikar Grgur Ilić 

Dodatak likova i radnji (mimo autorove volje) :Jahače i harmonikaša pozvo mitroplit Mojsije Putnik u besjedu o grbovima.Misli  takvo što bez konzilija ne smije proći.

 Znate li da smo pisali o Grbovima bosanske vlatele?Jesmo!Ako niste čitali ,žao nam je.Trebali ste,poučno je.

Mi sadržaj prethodnih epizoda ne prepričavamo. Nekad to nije ni bitno,kod nas skoro svaka epizoda (nastavak) fura sam za sebe.

Imali smo poučan nastavak prošle epizode ali nam ga neki ukrali u namjeri da ga falsifikuju,prekroje i proture javnosti da bi nas diskreditovali i u bulu uvalili.

Nismo mi naivni. Njihovog se uradka dokopali;mrven po Bosanski ugladili i

sada ga prije njih objavljujemo:

 Lažovi i krojači

Nema sumnje ili je gornji ili donji tekst fojničkog  grbovničkog svjedočenja  naknadno ubačen.A možda i nije.Mi skeptični kao što smo uvijek bili pomišljamo na ovaj scenarij:

Nije grbovnik nastao tek tako.Jok,nikako.

Prirodno,historijski,istorijski ili pak povijesnui tok mogućnosti nastajanja  grbovnika smo već isključili.

Na grbovima se radilo se svojski i zajednički.

Sastala se družba krojača,niko šivaće mašine nema.Sve sama sveštena lica,jal'su fratri jal’ su popovi.Hodža ovdje ni primirisat.Žao nam je.Ne zbog hodža,oni su svakako zaslužili prisustvo ili ne prisustvo.Sveštena i učena lica ne treba razdvajat.Žao nam nas samih.Dobro bi hodže  pasovali u ovoj priči,iako ne piju,koliko mi znamo,bar neki od njih.

Rahmetlija,nama dragi Hafiz Cico i ne baš drag hodža Amer Mujo;oni nisu pili;to nikako.Oni su lokali.Nisu krivi,slušali Debu kad je rekao da je lokanje samo izvedenica od  Lokativa. Sedmi padež određuje destinaciju.Ako Lokativ tako kaže,a to je pismen iz gramatike,a ne iz birtije.,čovjek ga mora slušati i lokati. Đeš’ ba vjerovati Debi.Jednom hodži halal bilo,drugom kom si kom sa;kako mu bude određeno.Nažalost ništa o tim grbovima im ne možemo priheftati.

A da prave svoje neke grbove, zastava i bule mimo bosanskog  svijeta,prave.Svako malo,pa opet  svako malo,nešto mjenjaju i prekrajaju,još gore neke stranjskije grbove,riječi i zastave ubacuju.

Grga i Mojsije nam grbove i zastave iz komšiluka donijeli.Ništa strašno da nas dvije rijeke i dva instrumenta ne dijele dijele.Krvava Sava i krvava Drina,ne zna se koja je krvavija,samo je Drina češće krvavija bila.Bojili ih krvlju jal’ zakrvavljene ustaše jal’ zakrvavljeni četnici;sve samo go fašista.

Bilo je takmičenje ko će veći genocid napraviti.Igralo se na sportski i fer način na dva poluvremena,cifre milionske,zasluge nacističke.

Prvo poluvrijeme,ono četeres i neke dobili zapadne komšije,kroatjanci,nešto malo veća razlika.

Drugo poluvrijeme ono devedeset i neke dobili,srbalji isto nekom većom razlikom.Trenutno je rezultat nerješen.

Danas bi kladioničari rekli namješten rezultat.Kladioničari sve znaju.

Nezavisni i nepristrasni komentator predložio da se treći i odlučujuči susret zbije na ravnicama Slavonije i Vojvodine,negdje na po puta  između zvijeri.

Nema u finalu neriješeno.Kom obojci kom opanci,u njih toga ima na bacanje.Ovaj put fer bi se odigralo demokratski, bez treće strane.Novi svjetski poredak insistira na demokratiji.

A boj polje,hem široko,hem plodno,može namah upit svu krvcu i namah pođubrit plodne njive.Može se predhnuti,ne ko na Kosovu za dan završiti,turci nefer igrali.Nema ono, završi se susret pa svako svojoj kući.Turci ostali pet i po de šest vijekova.Ovi nacisti dvadesetog vijeka misle isto.Neće moći,zakačili se za pogrešnog i po običaju popušili.

Organizovao bi komentator i medije novog svjetskog poretka,one druge genocidne sorte.Igralo bi se do konačnog pobjednika.Ako treba i produžetke.Gdje ćeš naći bolje a besplatnije đubrivo,i domovinu učiniti uslugu.Rješili se đubriva i zemlja plodna.

Kažu za sve je krivo jahanje gusala i  let prangija.Dođe mu to ko neka dobra izvlakuša.Milioni mrtvih a ti kažeš krivo je neko ćemane:klavir,harmonika,harfa,       balalajka,truba, saksofon,def,triangl,kasenjete, trzalica,instrumenata i pomagala hejbet..

Svi aplaudiraju,nije genocid,nije čovjek kriv,kriv je pojedinac koji svira ćemane,zanio se.Najviše vole negirati oni razrooki svinjoliki  degenerici,cvajtaši,pogančeri i njihova svojta.

E toga ima u izobilju.I coprnice vole da jašu i lete.

Uz prangije koje lete i gusle koje se jašu se lakše kolje.Ponese čovjeka muzika rodne srca i ne osjetiš ni napor ni umor.Vijekovima uvježbavali ljudi.Ne mogu se tek tako uzeti gusle i prangije i klati ljudi.Treba to orkestralno uvježbati.Vijekovi za to trebaju.

Nemojte slučajno biskupa i mitropolita,za nešto optuživati ili u fetve ili bule uvaljivat.Ni slučajno,to su male mace,nikome oni zlo ne bi učinili,samo su htjeli dijelove svoga naroda udomiti.Domoljibi su to.Nema  veze ako neke druge naroda za domoljublje treba istrijebiti.

Kuvalo se to još otprije.Zapisano je da je papa Grgur IX  popušlić 1.234 god. organizovao inkvizicijsku klanicu na Bosnu.Po uspjehu pohoda su ga neki i prozvali.A možda i još zbog  nečega.Poslije skoro svaki papa krstaše na Bosbu slao.Njih nisu zvali popušlići.Dosadno je to.Tepali im na drugi način.

Tek ovaj novi papa Fanćesko odlučio se pozabavit tom sortom.Dajte mu roka,zaslužio je.

Neće uspjeti,garantujemo.To se zlo vijekovima od Savleta ukorijenjivalo.

Krojači grbovnika svjedoče da je srbalj Dušan silni 1350 upao u Bosnu.Pohod se razvukao kao nešto ljigavo,pa ga u narodu prozvali Dušan slinići.Od jeda za godinu,dvije rikno.Na vrijeme,ovi njegovi i bez mora i ilira ostali. Sada nek vide kako je Balaševiću.

Neka tako treba Vrijeme će pokazati hoće li ostati bez Sandžaka i Vojvodine.Još da se plodne ravnice i vrijedni ljudi uhavizaju,a hoće,takare ih.Nije kod njih ništa brat brata zaklat.To ti je svako malo,sad pa sad.I eto ti Obrenovića pašaluka.Taj Obrenović kuma,pobratima na spavanju zaklo.Taka im vjera.

Napadalo se Bosnu i prije i poslije,nebrojeno puta,a svi napadači homoseksualci postadoše, svo do jednog ga popušiše.

Mi se raspričali samo što ne dođosmo da Kulina bana,onog što je takario kćerku srbaljskog Stefana Nemanje pa je morao oženiti.Još mnogi je bosanski ban,kralj,paša,beg ,aga ili prosto Bosanac takario kraljeve kćeri i žene.Nikad silovao.Časnom Bosanacu to nije u krvi.Što'š silovati kad možeš na meraku akšamlijski ašik ljubu dobiti.I još ti zahvalne budu.

Čitali ste Mujo uvalio Mariji na dvoru bečkom.Koliko bosanaca širom evrope ima,a da nisu svjesni porijekla i ne pitaj.Tma i tmuša nepregledna.Dobar ovaj Mak koju god prozboriš eto ti njega ko muhur.

Dakle sastali se Grga i Mojsije.Bio takav vakat,a gori se spremo.Za ta dolazeća vremena trebalo pripravit fermane,edikte , bule, poslanice,crtanija i načrtanija da se unaprid zna komu š'a valja radit.Ništa se na priliku ne smi pripustit.Takvi su stađuni,da prostiš.

Sastali se krojači,kažemo,sve sveštena lica nijedan Bosanac.Jednog ovlastio sviti čale,a drugi pravo pravcato iz Beča došo,sam sebe poslaniso.Sastali se za veliki sto od trpeze za dvanaest do trinaest čeljadeta,onaj vikarski za vikanje,za trpezu sjeli i rujno vino u butelje k'o pijanci  nasuli.Ono trinaesto mjesto zna se kome je nanijećeno.Pozivnicu zaboraviše odaslat.Ko poslijednji dođe,jal'ne dođe,taj je svakako nagraisao.

Nasuli i skoroj diobi Bosne nazdravili.Na čelu im  fra.Grga  i  Mojsije.

Gdje god okreneš a ono neki se Mojsije strefi.Ne zna čo'ek jal je čifut,jal je pravoslavac,čafir latinlučki ili musliman,a možee biti i sam firavun ili beduin se nacrtao.I među njih se i dan danas Mojsiji metiljaju.

Znano je,od Mojsija biblijskog da su svi Mojsije zafrkano duševili i ljutito izgledali.Ali časnost nisu nikad iznevjerili.Koliko se zna?Takva im čehra i usud.

Sastajali se oni još od ranije od 1780.god..Veliki je to pos'o skupit,iscrtat, retuširat,prilagodit,oku svome i papinom i ostalih ugodit.I vuci (zvjeri) siti i sve ovce k'o fol na broju.

Nastvak slijedi

Dnevni osvrt

Danas je četvrtak  18.Avgust / Kolovoz 229 . dan 2017. godine. Do kraja godine ostalo je još 126  dana.

Vi nikad ne mislite da se,  recimo, na današnji dan, prije hejbet godina  desilo nešto što će bitno uticati na vaš život.

Eto recimo priča o surboti.

Uticala je na čitavo čovječanstvo. A ljudi nikad nisu čuli za nju.

Eto , ni  vi  ne znate da se nekad subota zvala surbota.

Ako nama ne vjerujete pitajte žene. One još i dan danaske kukaju zbog tog izbačenog slova R.

Kažu oštećene su, debelo su oštećene. Nama ih žao i vjerujemo im. Kako im bolan nećeš vjerovati. A bome nam i nas žao. I mi uskraćeni.

Znate ono:

Raj je bio uređen kako treba i po tabijatu. Ali ona firaunka Eva, naša pomajka  nam natakari praoca Adama, ko najvećeg levata i dobiše izgon iz raja.

I gdje će ih poslat?

Baš na Zemlju. Ne znamo zašto je ona izabrana od tih silnih mirijadi planeta , sunca i mjeseca.

Kažu ima vode i đardina, lijepog cvijeća i trave. I svega nečega baš za insane sve podređenog. Rečeno im :

-Idite tamo pa tamo jedite zabranjeno voće koliko vam ćeif.

Ali detalji na Zemlji nisu ugajguljeni i morale se na brzaka stvari sređivati. Tako se dogovore takrli dani,do u tančine. To su oni oni dani za branje voće, ali samo ako u njihovom nazivu    ima slovo r . Ako nema, strogi post ili na mah pržun.

Eva ko Eve , nekako proturila surbotu kao šesti dan u sedmici. Vidi se namazanija mastima od onog blećka Adama. On neki jado izgleda bio. Na sve što Eva kaže on klepi ušima. Zato je prvo matrijarhat nastao. Garant.

I sve je dobro štimalo i za njene nasljednice dok se Jevreji ne pojaviše i “muškarčine” čopili vlast.I jade namah surbotu prozvali sabat.

Žene zavriskaše kakav vas  crni sabat snašao, to je naša  surbota.

Nema to veze sa Isusom ili black sabatom  . To ima veze sa farizejima. Kažu oni škrti , škrtiji od prosječnog Jevreja barem dva puta i gledali da uštede gdje god stignu, čak i  na slovima.  Moš'te mislit’ koliko su štedljivi bili. A bili i licemjeri. Zalagali se za neku vjersku čistoću. I tako je dugo moralo da se ne praktikuje branje voća subotom. Zabranili i bilo kakav rad. Znači i ljenštine. To jopet podrazumjeva  i ima i  nema, onoga što je u raju zabranjeno.

Ali tu nije kraj. Starorimske, starogrčke i sve ostale staro žene se pobunile i zavele višeboštvo. Tamo se svaki   dana moglo brati voće. I bez obzira što je pola dunjaluka prešlo na monoteizam i dan danas vlada neznabožački sitem branja voća.

I ko kaže žene nisu moćne. Jesu , samo zaboravile svoje moći. Ili čekaju pravi vakat?

Dobili smo dojavu da Lizistrata , negdje na visinama kuka ko godina ,za njenim slavnim vremenima.

Mujo i Fata – Pripovijest u četiri čina / Čin četvrti

                                                                                                        

 

Prođe četiri pet godina. U kasabi ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma oporavila. Ni jedna ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu isputila.

I on brzo za majkom mandrknuo.

Begovica se malo usplahirila kad je čula da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas; podnošljiv. Mujo se i nepominje.

On se iz vojne sa Kozacima napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio pa se i smrt od njega odmaknula. Činova se hejbet dograbio i agom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se živ vratio. Osjedila ona skroz, ali ništa to spram radosti što je ljubi.

Sa njim dječaćić od pet godine isti on. Ništa ne objašnjava nego dijete za jednu ruku, dugom rukom jatagan pridržava, dvije kubure ga opasnim čine. Brkove kozačke zapustio, pogled mu se usurio. Da čovjeka , tujina strah spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se ovrat vješe, nema bitno što se zadjevočila. To je Mujo njene neprežaljene Fate dragi.

Izlazi i begovica Fatma čula radosti glasove. Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo. Druga polovina uzdisala. Jedino joj kćer Fata ravna bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju hanterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu, a on joj se smijo. On krivac za to bio. Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.

Sjeća se i priča. Zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko. Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa, sve to njega i dalje ubija.

Vojna sa kozacima se dobro završila. On aga posatao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho poštovao i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk imanje odabrati. On izabrao Efes ; čuo da se jedan agluk tamo prodaje. Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Efes bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj agluka sandžakbega Fatinog dvori.

Kad je Mujo došao Fata malo poboljevala. Sada sandžakbegovica i dvostruka udovica postala. Pričakla mu to, kada je obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza sve ih za pet i po godina isplakala.

Ni on ih skoro nema, on je svoje ubijajući dušmane prolijevao. Žao mu insana; ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se ko bijesne zvijeri. Ili oni njega, ili on njih, nema treće.

On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za insanom, a najviše za Fatom, tek ponekad za Fatmom. Krvlju bol za Fatom pokušava da umine.

Ima tu i krivnje zbog Fatme majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu već se veća javila. Čuo Sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i ženu u poganluku.

Njen Mujo nju potražio i kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava jeli san , melek ili njen Mujo.

Uletje troje djece, dva sina i kćerkica. Pet, četiri i tri i po godine, jedno drugom do uha. Kad Mujo vidje ono najveće srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče Bosnom gazio.

Upitno gleda u Fatu ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešti i turkiš čavrljaju, ali stariji neće da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac, a sa majkom mu veselo priča. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije kad je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje,Fatima uze petogodišnjaka za ruke,posjede ga u krilo i reče mu :

-Evo ti babo , napokon došao, poljubi ga u ruku maleni moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci, svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje, i sada ne zna da li ih voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava; Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu pa na obraza stavlja. Dijetetu neugodno , ali i miri sa nježnošću muške ruke nove. Ode i on na spavanje.

Danima se oni viđali i ponovo upoznavali. Nigjde im se žurilo nije.

Da su znali ono što nisu ni sekunde ne bi gubili.

Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom trudna.

Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže. Ako kaže sramota, svašta može biti. I vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati.

Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Dojilje i dadilje se uzvrtjele nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve, reče sedmanče je i njegovo. Tačka nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.

Ipak ili od jeda ili od slabog srca u neki brzi vakat se prevrnuo. Obradovala se Fata, eto kući može hodit. Ne prisni joj se.

Brat begov je sebi za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beya, i ona izrodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovaj mandrknu ha se kćerka rodila.

Fata slobodna , ali kasno. Dva tereta pride ima. Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali. To joj najmanja briga.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece reći? Stid je bilo. Hej ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit i oženiti i još koju pride.

Vrijedan je on. Kod njega nema ništa labavo več čvrsto, odrešito ; joj mamo mamice. Zato se iz Efesa nije micala, a i čula u vojni je oko turskijeh se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, nezalječive.

Kako to boli nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš, dušu, srce da ispunuiš. Tako šest punih godina. Praznina se neka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj, ne može se insan nikako naviknuti na taj bol.

Živi čeljade, mora se, život kao ide dalje. Mujo njoj ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao pa opet bolovao. Više od pet godina prođe dok je nije našao. Bona da si i stotinu rodila ja bi ih sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena , pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. One ih nikada neće obući. Šta zna , hudila čitavo vrijeme, možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.

Jedno veče sjede oni u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu sa prerezanim demirom. Muji ugodna, osjeća se kao kod kuće. Dobro Fatine , ispravlja se on i nije mu žao. Što to bijaše neprebolni vakat.

Akšam samo što nije zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom, vrijeme ih naučilo nekim datostima i stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene. Ona se trgnu, prima ga za lice ljubi i šapuće.

Dobro mi došao,mili moj. Šeret se u njoh poslije vijeka studeni budi ,pa ga pita:

– Da li ti je otpao još koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat . Hoćeš ga pogledati, mila moja, bolje te našao?

Bijela hanterija neće više da se sa njima igra,na nju niko ne misli, ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi, ruke, noge. Bjelasa i tamni nešto između nogu i pupka. Fatima se na anteriju ljuti što je otkriva i slasti Muji u susret baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće gubi se u dobro poznatim izvorima, udolinama i uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki dol da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri. Ali tjelu ti ne možeš naredbu izdati četo stoj , jurišaj, povlačenje, u napad.

Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Usne su spojene, ruke su spojene, tijela su spojena. Mujo se uspinje ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnom čežnjom i bolom prodire u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata , pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, pa opet prihvata i ječi. Opet je sve u redu. Šilte je dugačko i široko, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni .

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili bol im miline ,snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni ona nestašna djeca Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo teklo da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona prvi put u njihovoj ljubavi može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet vrišti:

Joj mamo, mamice.

On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće i ljubi je u čelo, nježno polako da je , meleku, ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on gol, golcat gori od sinićnje večeri, u bunilu gori, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona gola. Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi , oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade.

Pustimo se sidra i mornara.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa tugom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo u rađanju onog: joj mamo, mamice. Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni bjesomučni i izbezumljeni; obeznanjuju se iznova i iznova.

U akšam,ezan se nekako usporeno ,tužno jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smirili.

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno: joj, mamo mamice.

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo, očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi, srce zariva. Iz očiju joj suze bespomoćnice klize, ljubi Muju poslijednji put, kaže volim te dušo moja i umire.

Grlica safirove boje ka nebu leprša, krug ka nebu pravi , maše krilima i poručuje:

-Čekam te mili moj.

Što ti je život. Dvoje se našlo, pa se nije našlo, posle mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka iz čista mira ponovo se zauvijek izgubilo.

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život jedan jedini tek tako dogodi.

Konta Mujo svisnu ko mirisna djevičanska ljubičica. Jedno jedvačujno joj, mamo mamice izusti, samo jedno volim te i nestaje.

Vojničina, asker, janjičar, aga, vezirova desna ruka, Mujo Fatimin i Fatmin ,plače ko malo dijete , kojem sise iz usta otimaju. Plače ko godina, ako znate šta je to.

Mislio Mujo da je sve suze isplakao. Ni jedan insan ne zna koliko suza za isplakat ima.

Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.

Jebo ja takvu sreću i takvog hećima.

Ne kaže to Mujo već pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se činilo da je vakat i da je morao.

Mujo šutio i guto, naučio se, što se srdit kad će biti kako će biti. Mož zaplakat, tugovat i jaukati, ali psovati i ružnu riječ nikako. Nije to za dobre ljude. A i pogano je.

Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka u hladu jasmina pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.

Htio i ono dvoje Fatimine djece povest, ne dade rodbina i vlast. Rekoše, ono svoje kopile vodi sa sobom, nama naša ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako, već vojnički, ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, ona je zvjer, otac njen ubi. Plaču petegodišnjeg Fatmira grle i ljube. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Mila , ljubavi moja, za nas, sve sa Fatom umrlo je.

Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Efes vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj drgoj Fatimi , ljubavi svojoj, počasnu stražo davo. Dvadeset četiri mjeseca duga dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha.

Gleda jasmin, gleda behar i đule i baštu. Na mezar gleda . Pogled ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok nijednom.

Mjesec , zvjezde i maglice više ne svijetle. Ublijedili se i žaluju.

Zatim okrene pogled na mramorni šadervan sa šest česmi , on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita: -Bolan Mujo kad ti je nokat otpo.

Vidi šadervan da šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan njegove dvije česme mogu preliti ko sve moje. Nešto se tu računica ne slaže.

Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto oniliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima. Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.

Begovica Fatma se razbolje ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jedno sunčanog zimskog dana u vrijeme đenaza, vrati se Mujo. Vratio se Mujo iz Efesa. Konja ,vranca jaše, ovaj silno poskakuje.

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi ; dosta žala za Fatom. Ljut na nju ,ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori:

-Živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu.

Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi Mujo Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.

Fatma na tabut tahti mrtva leži. Nema druge.

Mujo se čini je hladan kao hiljade hiljada pahulja bijelih .

Polako konja zauzdaje, iz bisaga tri stambolske tunje vadi i silazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje ih sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi, daje im po tunju jednu i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke daje. Iz đepova pune šake dukata u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.

Prilazi tabut tahti, čohu skida i marame sa lica miče i gleda je. Anđeo samo spi. Moli se da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu remenima.

Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama rukama steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu,i to je to. On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze ispred šadervana zastaje.Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.

Ode i Mujo.

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke, mame, mamice i sestre seje, sejice.

Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila; onako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije prijavio.

Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila. Sabah ezan blagoslovljene noći je pozvao i ona tek tako , jednostavno i lahko bez imalo straha , odlepršala ka nebu u susret mami, mamici i seji, sejici.

Nije vjerovala da će Mujo sa njima biti.

Djeca sve znaju,zar ne?

 

 

 

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin treći

Poručio Mojsije, pismeno neki hamal dostavio.

U pismu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi.Gdje će ti duša.Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam reći ćeš nije lijepo mrtve na krivo napisati. Obrazli si ti. A kakv ti je obraz kad istinu prešutiš. Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku ili se boj pržuna. Indexi i Fatma će ti oprostiti.

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa neba naređeno.

Mujo se ono jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu opet prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne more zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj stani bolan Mujo kori on sam sebe. Grudi ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešta nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin,ta bašta mirisava, izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo; on skoro po ‘godine on bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin, ta đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe, sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdjeće ti bolan veće slastice od uzavrele djevojke . Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala.Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona. Mujo došo vidio da je name pa otišo. Mujo došo i drugu noć, vidio da je nema pa otišo. Srce Fatino, dobro je što ga nekim očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se neštoi i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu opjesmu,i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti. I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala.

Naveče ti Mujo odmah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daj Muju da je stigne pa bjež, uzalud ,kuka la ti majka-Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne BIjle tabije ne bi čula.

Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke djevojačke sehare. Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i povlači Fatu, ona se ne da, neko će čuti ,dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on fatu neda.

U buli je velikoj Mujo sada. Tandaro sa strane a nesmije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koga je on natjeravao na upjevavanje: joj, mamo mamice. To mogla biti samoFatma; Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa. Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi se komeša. Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najjasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole. Jok Mujo tebe mi kaže ona. Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasnijiji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati ,jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije ispračno.Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube.A i sluge bi koju sluškinje u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili,ne znajući da ih radoznalo dijete gleda šta rade. Vidjela  ona Fatu i Muju .Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; ta frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila,još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Nebi ni rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma ,nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše, u usta peškire i jorgane stavljala i tiše majku dozivala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala niti joj išla pomoć dati.

Opet se razboli nena i Fata i Meleke kod nje da je liječe. Fata Muju obavijsetila da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica, znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene. On kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na Beogovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvati. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola. Pred sabah besu jedno drugom dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Čestitost misle da su povratili. Morali se oprostiti, ljudski je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Begovica Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala.

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki javili da se nešto čudno oko Fatinih hodaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je takav,sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana ni dobar dan ikome i bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, ni u cijeloj kući nema.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu evo nekoliko dana kod majke mu, poboljeva ona izgleda vakat došo mrijeti. Jali tamo Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet, nisu za Muju znali. Zastidje se beg i fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Što ti je sudba. Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata jal’ mama joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir skinut. Nikakvu ljutnju nije pravio, nit je kome bilo šta pričao.

Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stisakao i vrebao. Ni disati nisu mogli. Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamluk, ni dukata prebijenog nema.Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbeg Smirne, mladoženja od šezdeset ljeta . U varoši se oko svatova sjatilo i veliko i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac na begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati ,sandžakbeyi mogao da bide.

Fata vrišti,jauče  i zapomaže, nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udavajte me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa begom i begovicom oprostili.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti ili joj pomći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Efesu naprevljen, odmah Mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče stigao ferman  da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uh. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront. Begovica više ne izlazi, beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio,i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se saušila.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. sve imaš, pa onda u čas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jest jest. Ne mere to nebo trpjeti.

**

 

Četvrti nastavak 16.8.2017.

Mujo i Fata – Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 Fata obdan pjevala crven fesić mamo,crven fesić u dragana joj,mamo mamice.

Kada bi se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice.Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i jecaja…

Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo.A možda je neko i plaho tuče i ruži.

Ponekad bi joj izletilo nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolaztila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik,koji u njenoj sobi nešto udaro i rušo.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić,ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla,misli majka.Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije joj jednomn  tražio,kaže sevap je hodži dati.On ilmija „iz“.Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio,dibidus.Tako vam to ide,aferim za aferim.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  nena Fatina.Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana.Majka sestru Meleku joj poslala sa njom.Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio.Hoće Mujo,ugursuz je to.

Majka nije mogla neni ići,nema bega a begluk veliki.U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.Umorila se begovica,čitav dan radila.Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki  posao za ženu.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe.Kod Fate sve uredno,sve na svojem mjestu,Tako je ona riktala i nariktala.Blista soba cakum pakum.Kako akšam počeo padati,sunce u zalasku prikrile bivši demirli penđer.Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.Zaspala i sanja i umeko i utvrdo, jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja prsta bez nokta, dobrano odocnio.Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće.On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio.Dok se žensko čeljade probudilo i snašlo Mujo već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio,moralo je nekako nadomiriti Fatin lelek.Bio silovitiji i žustriji nego inače.Žena nije imala kud,nego mamo,joj mamo mamice.Izmicala se ona ali Mujo ne da.Majka i Fata glasom i stasom nalik.U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti. Stalno je stizo i prestizo.Mislio to ga Fata izaziva.

A žena opet nema kud nego: joj mamo mamice.Više i ne bježi.Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj,mamo mamice.Sada zna da Fata nit je bolesna,nit su je džini zaposjeli,niti hodža sihire bacao.Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti,ali sada ne može,Mujo ne da.I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka,već samo:joj mamo mamice.

A beg ,muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče.Zalelekala majka načisto,grlo je od leleka zabolilo.Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti.Nije to ni njen,glas konta.Fatin je.Tako se Fata glasa:joj,mamo mamice.I poneka suza,ali i nezadrživi vesili smijeh,Morala ga prigušivati.

Što ti je život.Morala majka na ćeru da posumnja,da je provjerava pa da zaleleče.Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući,nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu,samo poljubac na brzaka,pa kliz da ga ko ne vidi.Htjela ga žena još jednom povući na sebe,ali skontala uskoro će sabah,prepoznaće je Mujo i eto sramote.Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao.Čerinog ašika ona povalila.Miris je odaje.Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati.Nije samo ona kriva,Fata je više,pravda sama sebe.U početku.Poslije joj se nije dalo.A najposlije joj se i omilililo.

Okupa se begovica,namirisa i rubin odoru obuče, pa je brzo svuće.Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi Muju dočekala.A ima posla,begovica je ona i zastidi se.Večeras će ona Muju dočekati.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana,vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala:Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice.Butum se komšiluk zaibretio.Fate nema,sad joj majka istu pjesmu pjeva.Nisu to čista posla.

Dan majku izmorio,a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila,pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine.Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta.Mislila Mujo dolazi nešto kasnije,k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala.Ne mere poslije sinoć biti:Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko,jadna li joj majka.Nije više neupućena.Mujo je bezbeli dobro uputio.

Dođe Mujo,mrkli mrak,noć bez mjesečine.Pronađe Fatin krevet,ovaj poširok k'o francuski ležaj,sav u šiltetima i dušecima.Leže Mujo pa stade milovati Fatu.Majka joj toliko umorna bila da se probuditi nije mogla.Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne,ali ne može slaba je.Mujo je mazi i miluje i ljubi i svalči.Lako mu hanteriju svuči.Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena,majka ga odguruje,pokušava da se rasani.Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi,da ga odguruje,mami i odbija.I uvijek bi dala da je on nadvlada.I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla.Krv joj već uveliko prokolala ko vodopad sa Skakavca,u glavu,u srce, u đardin je udarila i ne može ona ništa drugo samo ono:joj,mamo mamice.

Mujo je opet mazi,ljubi i miluje,nježno mazno,pa jače i čvršće.Tako se to radi,misli žena a ne ko muž joj trt,mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti,bez riječi bez milovanja, cigar ispušiti i zahrkati.

Tako misli a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni ponovo i gore i dole,i uzduž i poprijeko,i ukrivo i upravo,i utvrdo i u meko,preko šilteta,dušeka i jastuka.sve dok ne bude ono njeno:joj mamo mamice i malo potom ono njegovo:uh,uh i uh.

Prođe ponoć,sahat kula otkucava,čuje se.Ona shvati da nije Muju nalijepila što joj ćeri ovakve stvari radi.Sada je i kasno da to učini.Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću.Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki,ali to bega i dunjalok to ne bi interesovalo.Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne,namah.Joj majoko moja; črečenja valjda neće biti.Normalno,ako preživi kamenovanje.

Šuti begovica,negodovanja nema,malo se radi svoje časti otima i ne da.To Muju pali i uzbuđuje,on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago:joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako se vas cijelu noć ganjali.Ona sve ko bježi i neće,svako malo zacvili i zaplače,nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga ona zajaše.Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore mora Mujo megdan napustiti,žao mu volio bi on još,ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima.Begovica ga zadržava,zaboravlja na stid i kamenovanje,gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila.Mujo jako zavolio Fatu,ne želi da ona nagrabusi i pati.Poljubi žensko,pomiluje po kosi i grudima da ga želja mine:pa kroz prozor klisnu.

Osta begovica na ležaju,gola i uzavrela,čaršafima se obmotava,prelijeva se sjajno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na šiltetima i jastucima.Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos:joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas,kristalno čist i ženski snažan:

Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice.

Ona je radosna i tužna.U njoj procvjetava  djevočica koja  nikad nije nabrekla u ženu.Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu,željnu prave ljubavi i strasti.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera,to se njene ćerke Fatima i  Meleka vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu,raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Šeherezadu,Salomu  i Alhambru.Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo,koje još vri od cjelova,milovanja i obljuba prethodne noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz haljine.On im ne da,vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio.Sada vajar sedefaste noge i bjelokosti ruke bježe iz anterije, postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana ,pljusne se i plakne po licu,grudima i kadifnom đardinu,da se malo ohladi i smiri.Teško će to ići,žena se probudila i sada budna ,ovog dana;noći dvije svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj,majka Fatma ih ljubi i plače.Od tuge i sreće.Ljubav je sustigla.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost.

**

Treći dio 15.8.2017. u 20 08

Mujo i Fata pripovjest u četiri čina / I čin

                                          

 Čin prvi                                                                                                

Bili jednom,u nekom vaktu jednoj bosanskoj varoši Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ opetu prešla,bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja..Mujo bi se popeo na trešnju, primakao bi se prozoru i krz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Drugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.Navikao on na milovanje.Tada bi brstio trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi vidio.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo;pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj na Muju,sve dok oko ne bi iščašila.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz rešetke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala.Bio to Fatin dio akšikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se ne zrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razcovarati,beg bi ih mogo čuti i eto frke.Ponekad bi samo šutjeli a Fata bi milovala i milkila.

Jednom Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio.Popeo se na dunju i primako se prozoru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena,Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja slugi jedinom pomagao,drva  cjepao.Pa hek po prstu.Otpade nokat.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako otekao.

-Kako neće bona.Kad nokat otpadne prst mora oteknuti.

-Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem otekao,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

-Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolni prst pokažem.Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,jali nešto treće,smislićeš ti pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata-babo otišo u Stambol nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo već sletio sa grane.Od silnog trzanja; prije kočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo sa drveta hekno u bašču. Srećom na kadifice i mehku zemlju pao,ništa mu nije bilo.

Ta dunja nikad više nije rodila,pa je posijekli i novu zasadili.Malo ugruvan i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo.Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se popeo.Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj.Ipak glasno bilo.Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac  i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja,butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni prst pokazivao i šta su radili,to ne znamo.Nismo nazočili ni svjedočili.Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće bi se odmah po akšamu uvukao.Tunja  krila demirli prozora na kome nema demir rešetaka, izjutra,prije sabah zore bi se iskrao.Fata bi tokom dana bogate se meze i slastica za večer nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u drgana moga,joj mamo mamice.

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Potrideset  puta,od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio nismo ni nazočili ni svjedočili?!Aman,nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik o njima ,onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Na ovom dunjaluku sve je moguće.

**

Drugi dio 14.8.2017. u 20 08

Parkhour na Bembaši

Svako malo nam na nekim portalima  tupe  da u Sarajevo stiže parkour.

Baš su dosadni.

Sarajlije znaju za njega decenijama prije nego što je nastao. Poslije prve rečenice ja zaklopio portal. Neću budalaštine gledat. Idem viceve tražit. Ali ne ide to tako, crv se uvuče pa crvulja ko crvuljak.

Kontam devedesetih nas krenu svaki belaj i glupost nama uvališe, k'o budali novine. Toliko in je da ih insan ne može sve popisati i uhavizati.

Obrnem ti opet onaj radio S što i nije i što jest radio.

Đez’ ba ti vidio čitat radio, gdje to ima.Joj j..,(zvežem;kontam kćer nadamnom bdi) jazuk vakta, kad ti radio možeš čitati i gledati. Ako hoš čitat, haber slušat, ćemane i akšamluk slušat i gledat,ti lijepo ti kupiš ono haber kutiju sa slikom i upucaš se.

Joj blente reći će neko. Kupio televizor i onada se upuco. Baš ovi svijet komad govedine. Kad dođe do toga da ti nekog slušaš, čemane i ašikovanje na haber kutiji gledaš ,makar ona i sa slikom bila, jedini ti je izbor presvisnuti ili se ljudski i junački na ahirat preseliti.Metak iz uha, lice da ne nagrdiš.

Prvo se pripremim pa obrnem nazad i pročitam i pregledam,kako dolikuje.

Kad čitaš ove nove haber kutije sa slikom mora čo'ek obrazli biti. Šta znaš: možda su nešto postavili. Ima kažu neka uš,pristave je a ona sve vidi i snima. Ja ti se zato pred izlazak pred portal, to mu dođe ko neki kont, vas sredim i preipremim. Kravata, bijela košulja, odijelo, ogledalce cipele nabacim, vazu sa svijećem natandarim i svijeću za svaki slučaj natandarim.

Nisam naučio, a neću da molim da mi pokažu,kako se buket portalu uvaljuje. Nokti podrezani, okupan, ošišan, frizura fen-kare jal’ tarzanka, može i skijaška, ali nikako ona gologuza što nalik je anamo onom. Ispod pasa ne moram ništa imati, mogu gologuz biti, to ne snimaju nisu za navirit bube izmislili. Ne bi niko vidio šta li dole landara jal’ ne landara.

Dakle pročitam, utrnem haber kutiju skroz . Sigurno je sigurno što bi rekla opatica. Nešto sve više opatici ličim, samo što nisam celibat potpiso i amanet i halal svijetu dao. Tako ti česne rade kad nešto u penziju šalju. Ali lako se njima predomisliti. Kad ja to uradim povratka nema.

Provjerim još jednom da li je sve isključeno, čak i ono muško iz onog ženskog iz zida, i tada se razvalim od šege. Oni meni o dječijim igricama pišu.Vuk bi parkhout preveo: čas u prakuši.

Nije i nije to ba za portal i jeste.

Ono jest to svakako i svakako. Treba djeci i mladima prikazat kakvih gluposti ima. Nisu to obične dječije gluposti. Ovo su pogibeljne gluposti, može se noga ruka, kičma ili rebro slomiti. Glava ili vrat razbiti i usmrtiti. Nije dobra igra taj parkour. Smrtonosna je to igra i pogađa samo najmlađi, najljepti naraštaj.

Taj parkour treba zakonom zabraniti, odmah i trenutno. Njemu slične vratolomije takođe. Majke i očeve po đepu dobro udariti, prije nego ijedna majka zaleleče.

Ono jedno nije je zato što i djeca i omladina gledaju portale i slične stvari. A šta zna dijete šta je parkour. Što dijete vidi to dijete imitira. Čim prije nešto na zabranjeno voće liči to će ga djeca prije prihvatiti. I eto masovnog belaja. Nesreće nikad ne valja prozivati,i one nikad nisu usamljene.

Ono drugo nije je za mene. Mene našli izazivati. Đeš’ ba čo'eka čist načisto izazivat sa nekim tamo parkourom?

Sarajevo puno historičara. Svaki čovjek historičar i svaki svoju priču nudi. A ima i arhivarakoji sve bilježe i slažu. Vole naši ljudi i redati i slagati i lagati čudo jedno. Bogat je ovaj naš maternji jezik. Recimo ova riječ slagati. Kako jaka, moćna, višeznačna i više slojna riječ. S njoim možeš i cjepanice slagati.

A ima i ljudi koji imaju pamćenje. Ti nisu ni historičari ni arhivari, oni su kao Kameni spavači.

Spavaju i pamte. A onda nenadano progovore. Hajd što su progovorili; to ni po jada, red je. Poslije ih nemreš; ni topom sa bijele tabije; zaustaviti kad bujicu riječi suknu.Ili one žute zavodove ili halne. Zahod se prije hala ili ćenifa zvala.

Bila jednom prelijepa Bembaša. Ta stara Benbaša nalik raju. Sva ljepota koja se na dunjaluiku može zamisliti,i bašće i đul bašte, šadervani i hamami, hanovi i harami, vakufi i mezarje, deset džamija, pedeset ezena dnevno i koji više ako bi ljepota zaigrala, pride deset gasulhana. Sijaset gajeva, đardina i gradina i jedan Jekovac i jedan Babin zub.

Usred Bembaše na krivini jezero i brana na njoj. A bilo povrh nje i sa strana i krša i hridina raznijeh visina.

Dio te Bembaše živio i u naše vrijeme.

Nemojte vi meni Bentbaša,na vašoj Bentbaši se niko ne kupa, namjerno je opoganili paljanski počkovići i papci za rata.

Ko je vodio ovce na Benbašu ? Niko. I nisu ovce vođene ni na Darivu na kraj Benbaše. Jok bolan! Ovce su vodili čobani,papci i levati. Gdje će voditi hajvan hajvane u ljepotu. Može kroz, sokakom nek blene i uživa. Vodile se ovce ka Darivi pa izviše nje sve do Kozje ćuprije. Ne zna se ko koga vodi. Jal’ pa'pak papka ili papak pa'pka

Nije ni ta ćuprija za koze napravljena. Hajvan je to koji se može i na Babin zub popeti i sići. Opet popeti i sići sve dok i jedne vlati trave ima. A onaj WW peško, rek'o bi Deba i uvalio bi se u pisaniju da može, ali mi ne damo. I još bi svašta nešto zakantačio.

Trebao je nekako taj seljak, papak, čobanin sa kozama ili ovcama i drugim hajvanima u Saraj'vo, u grad doći. Prčaju stariji, mi ne pamtimo ta vremena; kad bi oni na kaldrmu ili asfalt stigli skidali bi opanke da tu ljepotu ne uprljaju.

Opanke su po skidanju u ruksake sakrivali da im gadski jalijaši pakosti ne bi radili. Čuj molim te kuka na mokasinama. Znalo se zašto služi, ali se nije moglo vjerovati da neko za zahod nije čuo.

Levati su bili od onih sa opancima sa kukom, što u grad su došli da se obučavaju za hamale i sluge. Iz njihovih redova su se regrutovali novi levati, blentovije i blećci. Ovi su se i u mahali mogli rodit. Ili im majka nije pazila s kim se spanđala il’ se insan taki rodi. Fali mu daska u glavi,pa mu onda nisu sve koze ili ovce na broju.

A onda se neko ” pametan ” našo pa ih u pjesmu kad ja pođoh dao, da ih k'o fol takari. Peder neki garant. ” Dobar ” posao ostalim mahalašima napravio.

Nisu ni opjevani vazda naivni i mokrom krpom opičeni.udareni. Ima ih i lukavih i podmuklih i opasnih. Mnogi je kont siguro propao. Počeli mi i talijanski šprehati. Po francuski odavno znamo svašta nešto zborit i pride raduckati. Ovce se iznenada znaju vratiti. nema belaja, ali ne stigneš ni đulu zakitititi.

Jezero i brana bijahu znamen Benbaše.

Nad branom zgrada brane; sa onim zupčanicima ko cirkuski šator, oko zgrade hridine i stijene na još većim i manjim visinama.

Šta su tu ljudi svega lijepog i prelijepog radili? I staro i mladi i djeca. Sada ćemo govoriti samo o skokovima. Lasta, salto, orao, dva salta, kobac, trokstruki – četvorostruki aksl sa ili bez salta, aksel salto, lasta i salto, aksel lasta, poneka žaba, gušter ili kamen.

Nije bitno kako, samo nek se skače, šti više. Iz šarene množine može se roditi blistava jednina. Bilo je samo jedno pravilo skači: ali nikad ni za živu glavu inside axel (unutrašnji aksel). Ako ga uradiš , načisto si nagrabusio. Tres u branu i nema te više.

Kombinacija ko u riječi slagati. Svi se trudili za što veće visine, ljepše, uvrnutije i riskantnije skokove. Sve do jednom.

Najčešće se skakalo subotom i nedeljom. Tada je najviše posjetilaca na jezeru. I ženskog svijeta polugolog. Kad je psisustvovalo skoku žensko polugolo to ti je mnogo značilo.

Sve sama Đejn do Đejn. Sve nasmijane, vrckave, migoljave i uspaljene. Valjalo se tada Tarzana igrati ne sa brane, niska je ona. Sa zgrade i hridina poviše nje se skakalo. Da ti neka kaže da se treba sa Babinog zuba skakati, skočilo bi se.

Poslije se može i o igri ja Tarzan ti Đejn razmišljati. A nije da nije bilo i toga i bez skokova. I tada nisu bile polugole, zaćas postale bi nage ženskinje. Dariva haman tu do Bembaše bila. Niko se nije brino za guje, a bilo ih hejbet.

Poginuo jednom jedan čo'ek. I pad je let. Poletiš nema više povratka i padaš dok se vode mile, drage i nježne ne dočepaš.Joj rahatluka, kajko mila.

Čo'ek trostruki aksel plus dva salta sa krova kuće na brani izveo. Jak vjetar iznenada zapuhao, na branu ga bacio. Nije on htio inside axel jok. Vjetar ga izokreno, ni kriknuti nije stigao Jedno muklo tres i gotovo.

I bi čovjeka pa ga nema. Branu odmah spustiše jezero isprazniše. Džaba, čoek mrtav pa mrtav. Godinu dvije niko ne skače, u plićaku se dunaluk brčka. Starija generacija više ne skače niti uči mlađe. Mlađa polako, bojažljivo, za par godina stasa i posta glavna.

Poginu drugi put jedan od ovih mladih. I pad je let. On dvostruki salto plus aksel izveo. Nije on htio aksel inside,jok ni za živu glavu. Neki se tuberan u publici na zdravo zakašljao, onaj ga pogledao , zaboravio da je u letu i hek o branu. Začuđen toliko bio da ni kriknuti nije stigao. Jedno muklo tres i gotovo.

I bi mladića pa ga nema. Branu namah spustiše jezero isprazniše. Džaba, mladić mrtav pa mrtav.Godinu dvije niko ne skače u plićaku se svijet brčka. Mladići više ne skaču niti djecu uče. Djeca polako bojažljivo za par godina stasa i postadoše glavna.

Poginulo treći put neko dijete.I pad je let.Ono samo lastu izvelo. Iznebuha orao na njega naletio. Niko nikad ne sazna što i zašto. Vidjelo se kako.Orao zagrebao dijete ono kriknulo. Dijete malo, ni krivo ni dužno, hek u branu.Jedno jedvačujno kvrc i gotovo.

I bi djeteta i nema ga. Jadna li mu majka. Branu namah razmontiraše. Džaba, djete mrtvo pa mrtvo. Djeca više ne skaču i nemaju koga učiti. Niko slijedećih godina nije bojažljivo stasavao i postajao glavni. Koliko se znalo niko više nije skakao. Plitko za insana.

Poginla je i četvrta osoba. Jedan pijani hajvan se za opkladu trebao popeti na nekadašnju kučicu za branu. Oklizno se, kažu u letu se pokušao za nešto uhvatiti ali ništa ne nađe. Nije bilo hek i tres. Kiša padala, Miljacka nabujala nije bilo je buć. I bi pijanca pa ga nema. Nisu imali šta spustiti. Džaba pijanac mrtav pa mrtav. Pijana hajvanska posla.

Nije se tek tako išli skakat ne benbašu. Svaka škola imala fiskulturnu sekciju. Ko svaka jednoumna politika i socijalizam htio praviti svoje ubermensch.

Sjećamo se fiskulturne sale Hrasno i priprema fiskulturne sekcije za dan škole. Tada ta škola bila četvorogodišnja, mala matura kažu. Dvadeset gimnastičara završnog četvrtog razreda je trenilralo za slet. Tako je bilo u svakoj sarajevskoj školi, maloj ili većoj.

Faruk Šuko trebao na rukama prohodati duž sale. U prvoj polovini iz ručno hodajućeg stava napraviti dva salta i između premet. U drugoj polovini sale isto tako.

Naki Dobro Dobri zvijezde dijagonalno salom trebao raditi. U prvoj polovini dva premeta i jedan salto između,u drugoj isto tako. Il’ mu teže išao salto ili je to bilo radi sinhronizacije.

Njih dvojica su morala to sinhronizovati, na pola sale se susresti i na centru jedan salto drugi premet za cenat se mimoići. I nikad nije bilo ni hek ni tres.

Poslije na red dolazili preskoci preko kozlića i sanduka. Tu je glavni bio Edin Sprečo. Šta je taj dječak radio radi. Bio najviši od svih, štrkljast i krakat. Premet sa saltom, aksel sa saltom, salto sa akslom, aksl sa saltom. Konj, Miro Cerar u najboljim danima nije mogao raditi stvari kao Sprečo. Valjda dijete pa ne zna šta su mogućnosti ili nemogućnosti. U parteru Šukalo, Sprečo i dobri neprikosnoveni.

Neko nešto zezno i sleteri prestali vježbati. Kažu roditelji se pobinili, djecu na smrtonosne park hour vratolomije tjeraju.

I neko će nam pričati o park houru.

Ubrzo poslije ipak održanog sleta generacija malomaturanata se raspršila u druge škole. Neka djeca nalik parkourima nisu došla ni do trećeg razreda, a kamoli do male mature.

Šukalu se krv u mozak malo slila, pa je ponekad neko salto znao izvesti kao inside aksel i ruku slomit vrlo često. Samo jednom glavu glavu. Šuti, belaj živi. Nije imao nikog da ga na Benbašu vodi il’ mu stari lovu za tranvaj propio. Dobro ispalo, pametan mu otac, kakve je sreće zijan; garant.

Sprečo se fudbalu dao. Po makazicama se vidjelo da je gimnastičar bio. Skokovi ga nisu zanimali. Čitaj roditelji zabranili. I fudbal je skoro kao gimnastiku znao.

Sreća Dobrog ponovo u mahalu vratila. Išao je često na Benbašu, stigao do skoka na noge sa brane. Kažu za početnika skoro solidan bio. Ono skoro je rastegljiv pojam. Sreća njegova, ubrzo branu rasturiše pa se nije morao plašiti ni vjetra, ni tuberana, ni orlova ni inside aksela. Što je taj Dobri sreće u životu imao,to se ne mre opisati.

Da li je neko još koji put na Benbaši poginuo, jest. I više puta. Sa Babinog zuba ili sa Jekavca su se skokovi izvodili. Oni letovi sa Jekavca nisu romantični, niko te ne vidi i mnogo su rjeđi.

Letači sa Babinog zuba se trudili da taj usud romantičnije i nježnije ispune. Poslijednji je to let u životu. Nesretno biće se popelo, ne može ga niko zaustaviti. Oni na estetiku i složenost letova nisu obraćali mnogo pozornosti.

Jedno muklo hek, tres, kvrc i buć i nesretnika nema. Iako je visina bila nije ga briga za inside aksl bilo.

I onda oni meni parkhour. Nemojte više tu ruiječ špminjati, zbog djece, njihove nerođene djece i poginulih parkhouraša.

Grbovnik,patrijarh Mojsije,oni gusle jašu i na prangijama lete II dio

Nema ti kod konzilija ni cile mile.Ima da ima ili ima da ima,nema treće.Ni po babu ni po stričevima već konzilijski,jednoglasno.

Možda Deba ne bi skonto da u samostanu i nekih ženskinja ima?

Sporo ti on inače misli,a kad na hastalu rujna vinca hejbet zasvjetluca i pečeni vo ko opijum zamiriše ,zinula bi Debi  gospođica k'o tunel.Gospođica je zvao,niko je nije diro nit je smio.Ima mrtva glava da padne i jednom o kasnijim danima jeste,molimo se;valjda nije?Al'nećemo sada o tome nije fer prekidati ovu priču,konta patrijarh.

Možda bi se Herco i Lenji mutavi pravili,časne su to,iz njihovog puka su ?

Đe ćeš  ba dušu griješit pa majci reći:

“Ja zapeksinio časnu  našeg roda.“-ne bi  smjeli rijeti da je bilo malo više njih.

Nema veze što će majka reći:

„Ako je htjela nije ti grijeh.“ – i oprost dati.

„Ako nije,ti joj nebi ništa uradio što ona ne bi htjela,je li tako“-i opet bi majka oprostila.

Take su majke.Ima ih i da nisu take.

Fratrima,hodžama i popovima u vezi oprosta nisu vjerovali,a nisu voljeli džabaluka,bez veze pare bacati.Nije to tako jednostavno.Nisu to one sestre što stanuju na Bjelavama ili Provarama,ili one što na očnoj ili kožnom rade.Već one iz Kraljeve sutjeske.

Kad pomeneš Kraljevu sutjesku ili Bobovac sva ti se časnost svijeta u grudi stisne.I ti blistaš i Bosnu sanjaš.

(Prolupo popo,načisto,on i Bosna ko opanak i lakovane cipele,ili gusle i harmonika.)

Ali Mojsije i Dobri nebi se osvrtali pa sve da su iz njihovog roda.

Sve što je žensko i može laktom šteku dohvatiti i vrata otvoriti valja i dobro je.I ne samo da se ne bi osvrtali već bi i ostatku konzilija pamet zamutili.

O milodarnoj ljepoti da ne govorimo.Ta blaženost i nevinost ne bi imala šanse.Ne bi ih čovjek mogao po’ godine izbacit  iz manastira,garant.Koliki je ne bi ni izlaz sami mogli naći,a one ih ne bi njemu vodile,to je zasigurno.

Jedino jazuk ima tu onih muškinja što nisu muškinje,i onih muškinja što su muškinje ali nisu muškinje jer ženskinje ne traže.Valjda ih stariji oci za mladosti nisu naučili ili ih je stid.

(Vala prota sve nešto mota okolo kere na mala vrata ;kao Dobri kad stane figurisati u oblande uvijati,odnekud se ubacuje Deba,a čuje se smijeh Lenjog,možada se i Mojsijeva ramena klate.Recite im pederi onako po Bosanski jasno,glasno i u sridu,govnarsku im mamu ne takarim.Sada da  se  patrijarh ili ja pokušamo javiti sa onim:nije fer,nije korektno,to je diskriminacija,nije kreditibilno,to je govor mržnje,ne ide iz više razloga.Prvo to se priča otela kontroli.Drugo,glavno treba pomenuti;ili bi Deba razvezo do besvijesti ili bi Mojsije harmoniku hekno sa vrha samostana u ambis sutjeske,makar ona bilo amanet tri kralja .U svakom slučaju kraj,finito priče i čitalac osta uskraćem za svršetak.To već nije pošteno iako svršetnici nisu nikad onaki kako ih čitalac zamišlja.)

Mogli bi konziliju prijetiti pržunom,inkvizicijom,lomačama, fetvama, poslanicama.Ne daju ti oni pet  para na to.Ko se ikad plašio papirusa faličnih pogančera.

Odlutao Patrijarh,zamišlja sa konzilijem se druži,volio bi u njegovom vaktu da su živjeli i baš u ovom samostanu sa njim se družili.Ta vremena su bila nekako sporija,tiša,blaža.Što bi to akšamluci,fešte bile.Ni Rio im ne bi ravan bio.Pa zamišlja sestre sambe,čoček rumbe,poneka bolerka,baladica,e moralo se tu naći i par cigančica.Jedna za njega da godine liječi,jedna  za Debu da mu jetru zdravi i roštilj pazi.

I taman ti mitropolit Mojsije svoju cigančicu na srce prigrlio po kosi pomilovo,u sred grudi ga nešto udari,jednom pa drugi put.Udari bolan kao da mu neko dušu vadi ili grkljan čupa.Vidi klizi mu ciganka iz ruku,on ne može da je zadrži i glava mu na sto pada.Štap masline se sam od sebe lomi.Kažu to je peh,na zlo sluti.Poslijednje što vidi,cigančica mu prilazi,gleda ga u oči koje se mute,miluje ga po licu,plače i moli se za njega.On spokojno zatvara oči i blijedi.

Daleko je od Bosne do Beča.Nije tada helikoptera i Umprofora bilo.Kak'i!.Ako nađeš kočije za bolesnika dobro je.Inače taljige.Pa taljigaj iz srca Bosne do krajine.brdo do brda,zavoj do zavoja,dolina do dolina,rijeka do rijeke.Valja to prijeti,a čo'eku samo što odzvonilo nije.

Od krajine do save dva tri cigara taljiganja.Valja sada preko Save,svima već nečega preko glave.Kraljeva sutjeska otvara sva vrata,svi čuli za ujudurmu papsku.Od Save do Siska nije daleko.Dok dođeš do Zagreba već si prošo dobar dio puta,ali ni polovinu.Sada je već lakše,pukla ravnica i mekan put.Pređeš ti i zagoru,eto te opet uzbrdo i tada udariš na nekog zadrtog Slovenca.

Sve on prosim lepo,tovariš,šenkrat plaho kam se delal i slično.Uvijek se taj Slovenac plašio da će biti izrađen.Siromašna zemlja,siromašni ljudi,hladno i maglovito.Nepismeno.Neko bi reko siromašan duh.Nije bolan smrzo im se mozak od pogleda na ljepote jug-sjever i istok-zapad. Nekako ih nebo zakinulo.Zato kiseli i osvetoljubivi,samo svoji bili.Mimom svijeta.

Mitropolit svjetski čovjek;reko bi on,svaka ti čast ti će one jetime izradit ko Penelopa Odiseja.Mučki,hinjski iz potaje, a on radostan i ne zna za kukavička jaja.Tada onaj zadrti slovenac prolaz dao,nekoliko dukata cestarine uzeo.Nije on džaba Janša bio.Da li je rođak Kučanu ili Janezu bio,to ne znamo.

Od tog slovenca prenijeli  ga Dunavom do Beča ,gdje je još uvijek  znake života davao,smješak na licu imao,ali se nije osvijestio.Da li ga je to srce,zbog grijeha prema Bosni i straha od više sile ili anđelak tamnoputi spriječio grijeh da  napravi?Možda je čarolija konzilija za njega prejaka bila?

Bilo je kako je bilo.Nisu mu parastos napravili,rekvijum mu dali.Nisu ga ni za sveca proglasili,nije svoj kroj završio.

Ni smrt nečija krojače ne može zaustaviti.Rad na kroju je nastavio patrijarh/mitropolit Stefan Stratimirović,od grbovnika stratište napravio ničemu nalik.Nervićak bio,a bolje se sa fra.Grgom slago.Ne m'remo vam rijeti zašto?Odmah bi nas osuđivali.Nervićak bio i vino po povelji,svedočanstvu prosuo.Iako je književnost volio u nju se razumio k'o Mara daskara u neku stvar,pismen previše nije bio.Zna se; sa Vukom i Dositejem se o pismenosti i jeziku kačio i sporio.Zato je njegov  rukopis i her i kičast i nepismen.

Ne znam mogu dušu griješiti i bubat tek tako.Po pismenosti bi Stratimirović rod mogo biti onim Ohmučevićima,savjetovali mu oni o krojenju grbovnika,maheri za to bili.Ja bih  sve njihovo  pet šest puta provjerio.

Ovo o Patrijarhu nisam nikom smio pominjati.

Kako ću Mojsiju ispričat da mu je neki patrijarh mjerko Zlatu?

Kako ću Debi ispričat gdje ima dobrog pića i ića koje on nije kušo?

Pa onda da ima neki ženski samostan u vrh klisure,niđe muškog a guta posnog ženskinja,i stara i mlada!

Pa vrtovi,bašte,đardini,hamami,šadrvani,još i sauna ima.

Moro bi to konzilij sve  provjerit.Svaki od njih na svaku stvarčicu svoj biljeg,muhur udarit i upečatit.Koliko god to puta trebalo uraditi?Historie est mater studiorum et repeticium.Ostalo bi se tu i do godinu dana.Jest da toga mnogo ima i da bi se neke od ženskinje nekako bunile.Sa onim puritankama je možda i najlakše.Ima lijek za puritanstvo.Sa neuhvatljivo uhvatljivim ništa lakše.Ima i trećih,one samo zalegnu.

Nije se konziliju teško vratiti dvjesta dvadeset godina unatrag.Šta zna konzilij šta je vijek dva.Navikli oni na milenij,pedesetak godina  do vijek više.Bosna tada nastala ,a oni i dalje  na vijekove računat ne znaju.Njihovi susjedi još manje o vijekovima imaju pojma.Istočnim hronometar stao 1389 god.Kod zapadnih se historija nije micala,ono skoro da i nemaju svoje istorije,zato tuđu moraju prekrajat..Sto godina ovi,sto godina oni,pa neki drugi, i rako redom redali se bliži i dalji susjedi na kravate svakih sto godina.

Od nastanka Bosne konzilijumu se nije teško nigdje uvaliti.

Ono konziliju niko ne bi mogo ništa zamjeriti,ko je samostan i crkvu tjero da na Bosnu svako malo udaraju.Čast bosanska se mora braniti.Nekad u uvaljivanju prekrdašit debelo znaju, naročito onaj fićfirić Deba.Samo ga u pamet,u krestu dirni,eto ti belaja,mere velika nesreća izbiti.

Fata se zvijer, fata se za svaku sitnicu,ponajviše za krupnicu.Tako navikla.

Sada bi Baška Baša reko:Samo jedno jedino slovo u zadnjoj rečenici izmjeni i dobiješ rešenje rebusa,plus aforizam.Zakon je ta lijepa Bosančica.

Ponavljam da ovo nisam sve ovo nikom ispričao zato što vas moram zamoliti;nemojte ni vi.

Ispričaš li nešto jednom čovjeku u mahali,ili polu čovjeku  u Predvorju ,sutra čaršija gruha ko topovi sa Žute tabije.

I eto ti po’ mahale u kraljevu klisuru,briga njih koja je godina.Čim nešto tuhne eto njih.

A možda ništa neće biti.

Da će mi mnogi  rahmetli mater plaho pominjati,to zasigurno hoće.

( Oni još ono svoje novo krojenje nisu objavili!? Ako nisu i neće,ali nikad se ne zna. )

 

* riječ balija upotrebljena u izvornom značenju:

 -balija od riječi bal = pčela

balija pčelar,narod pčela,pripadnik naroda pčelara

Debina majka i njena sestra u sred grada imale u svojoj bašti desetak košnica

 

-kovanica Balkan:

bal = pčela

kan = krv

bal + kan =  pčelar u krvi / pripadnik naroda pčelarea u krvi/ narodi u krvi

Balkan = zemlja okrvavljenih naroda

 

1.Pogađajte ko su najokrvavljeniji narodi Balkana?

 -komunizam riječ balija veže za mahalu (vidi tumačenje mahale u Blekijevom riječniku) u smuslu:

neukog,neobrazovanog,siromašnog,jadnog čovjeka

 2.Pogađajte gdje su sada komunisti i u kakve su se zvijeri pretvorili?

 -fašisti,ustaše i četnici,sve samo benocidni koljač i ubica su su taj vulgarni,bestijalni i zvjerinji izraz počli upotrebljavati da bi označili svoje žrtve muslimane – nešto poput nacističke žute davideove zvujezde, odnosno da bise lakše mogli identifikocati i pogubiti.

 3.O genocidnim zvijerima vam ne postavljamo pitanja.Njihova sudbina se zna:ustaše i četnici su sada u Hagu,ili nekim drugim zatvorima.Mnogi čekaju na red.Nekima je ludnica presudila,neki sami sebi.I ostalima slijedi slična sudbina.Bitno je da se genocidom sv i obznane i žigošu. o žigosani.

 To je ujedno odgovor na veći dio razmišljanja pitanja 1.i 2.

Naše malenkosti se trude da svemu tome daju svoj udio..