Venerin brijeg, capin i meze

Zove neki dan Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili derdana prisnila. Ne zna ti više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio. E taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni ,najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer šteo mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jas da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoćiali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se razneženo smješe; bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papake, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

. Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onad znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto uako vas život nešto biše, to što rde rade daleko od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Najbolji je onaj capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. To se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogiro, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset čertri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

. -Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za toj besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.

Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.

Neki će drugi neće ćeprekat il nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale sa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lalo njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta šta on podrazumjevaje kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi našto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što tren prije je na trn srce svoje nabola da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja  uspomena iz srcu .

Mare – II dio / Iz Arhiva

Mare – II dio

 

 

Radi se o narodnoj izreci:

Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.

Pučanstvo je takarli insanluk.Ono ima svoje tokove koji proističu iz jednostavne inačice:

-Takarim, dakle postojim.

Pošto smo pučanstvo mi vjerujemo da među svakakvim tandar aparaturama ima i poneka kriva blentovija.Tu ne bi trebalo biti ništa sporno.Ako ima mali i veliki;jaki i slabi,crni i bijeli,žuti i crveni,plavi i rozi,čokoladni i sladoledni,tvrgi i mehki ko friško pače,a poneki se i visuljak zove,zašto se ne bi među njima zakofrčio i neki krivi.Ništa on ne bio drugačiji od onih koji se hoćkaju i blesavo glavom klimataju.

Nikad jasno i pobliže da konkretizuje svoje umotvorine.pa smo se zbog toga uvijek pitali kakvo žensko je ta ženska koja se ne razumije u poglavatog krivog bezmozgaša.

Dvije nam Mare povećale dilemu.Koja se od njih ne razumije u ono o čemu znanje samo po sebi dolazi ha se žensko čeljade šteke može dovatiti.

Mara daskara je uvijek imala frculet na glavi i ohrndani svileno cvijetni šlafruk na kabastom tijelu.Navlačila je i najlonke na bretele ili haltere.Nismo zavirivali,dlakava ko srodnik primata bila.jedna joj uvijek pobjegne i i sleti na kaubojke,nekad lijeva nekad desna.Imala je brčiće i po neku dlačicu na licu.das ezbude ko u priči:

-Starija ,dobrostojeća i držeća brkata gospođa.

To je vješto krila jer je po vas cijeli dan nosila masku za skidanje dlaka.Kit ili neku dugu cjepidlaku.Noću,u radno vrijeme bi palila samo jednu svijeću pa prorokovala.Gatanje bi uvijek ,u inat Mari daskari započinjala:

-Gospodarica mraka,grada i svjetova. (Vatikanski .Mater familijas oskuro urbis et orbis)

Znala ona to i na latinskom prozboriti ,ali nije htjela da je porede sa onim individuama koje se   sikstinskom svodu  mole.Opis ove upečatljive osobe je sasvim odgovarao   vješticama  Nativitas Solis Invicti (Rođenje nepobjedivoga Sunca) kojw su se posvetile otimanji love  od naivnih budaletina.To nam  je dalo naznake da nju nije briga ni za šta osim za gatanje.

Mara Daskara je jopet bila ravna ko taraba od od fino izdeljanje  bukve.Nikud se nije micala bez širokih farmerskih pantalai blejzera sa tri reda zlatnih dugmadi raznih gravura.Oko vrata bi vezala svileni šal cijetnog dezena impresivnih boja radi uroka.Daske koje je prenosila morale su biti čiste ko dječija guza poslije kupanja.Nije željela da se uprlja dok tegari.Nikog nije zavarala.Kad bi pučanstvu dosadilo da je zovu Mara Daskara,radi promjene zvali su je Košćata Mara.Zbog istih razloga su Maru Gataru zvali Vještica Mara.

One bi se ponekad osladile.

Maru Daskaru je ponekad obhodio Deba.Htio je da mu gata.Zbunjivala ga njegova indolentna sudba.Ona ga vrnula jer mu je sve bilo jasno zapisano i ona tu nema šta tražiti;a ni on.Deba ko deba;inađija i uporan vazda bio,pa se navadio.A i znatiželjan bio,nisu ga ženskinje išle tih dana.Navadio se svaku veče da mu Mara Vještica gata.Mi se nismo čudili šta mu je jer takav je on.

Jednom on došo na gatanju a osto na rimi.Maru,jal  Gataru jal Vješticu tu veče plaho prisvrbilo.Deva nikad nije bio veliki đentlmen,tek osrednji.Međutim za rješavanje vještičijih svrabeža dušu dao.

Poslije se komšiluk čudio kakve to Deba teške muke ima kad mora svaku noć na gatanje.Mara jedno vrijeme prestala da prima drugi svijet što u kugli pomoć vide.Narod se pobunio, transparenata se dohvatio pa na bjelavske džade.Nmorala Luca intervenisati.Možda joj se tada Deba zamjerio.

Oma opet prolazio pored komšinice Mare Daskare i pozdravio je.Ona se zacrvenila ko bulka u cvjetanju i moli ga da joj pomogne dvije tri bukove daske pomaći,ne može sam teške joj.Oma se ne bi prljo,ali odbiti molbu komšiluka u mahali je veliki jazuk.

Ono nisu bile dvi tri daske nego sto dvi tri.Lipsko oma ko ker kad vija fiću.Lipso i zaprašio se.Šefica od dasaka ga uvede da ga raspraši,a ispalo je da je Oma nju dobro isprašio.Poslije se kleo da ubopšte nije daskara već iza široke odjeće skiva čusto i savršeno usjedeličko tijelo.

Bi nam lakše.Deba i Oma se nisu fačali neznalica po pitanju krivog sudionika takar priče.Ali i dalje smo tragali za Marom iz narodnog predanja.Možda vam jednog dana ispričamo kraj.

Naravoučenije :

-Sabur , saburli ,strpljen spašen.

 

Mare / Iz Arhiva

Mare

Mare

 

 

Bilo je nekoliko Mara u našim mahalama.Uglavnom su to bile skraćenice imena Marija.Samo je jedna Mara imala puno ime Mara. Čudno, baš tako su je i zvali. I još jednu Marinu smo zezali da je Mara.Ona se ljutila,a nama je to bilo vrlo simpatično.Kada se prestala ljutiti ,znali smo da se zaljubila i mi je više nismo zvali Mare. Postala je takarli,šta god mu to značili.

Mara koja se najčešće pominjala u našem komšiluku su zvali Mara Gatara.Nećemo vam otkriti toplu vodu kad kažemo da je ta znala gatati.Nikad nije fulila.Nema svjedoka da je išta potrefila.

Narod ko narod.Ode kod mare i debelo joj plati za gatanje.Sve što ona izgataoni obrnu naopako i ibrete se kako ona naopako pogađa.

Gatara je bez gatanja sve znala.Ko s kim,koja je ovo,čija je ona-Čak ni koja je i ovo i ono joj nije moiglo mašiti.Svi svetski šund mediji tog vremena prenosili njena zapažanja i komentare i tračeve.Čak i ono „ozbiljni“ mediji je počeli ozbiljno shvatati.

Opet onu drugu zvali Mara Daskara.Ona nije znala gatati,ali olajavati je mogla po čitav dan.U tom faxu je bila i ispred Mare Gatare na top deset gatara svijeta.

Prvo mjesto su ubjedljivo držali Vatikanski  jal bećari,jal hadumi,jal tetkice.Nikako ljudi.Ne mo'š biti čo'ek ako nisi ženjen.Njihova olajavanja i laži i mali vrapčići znaju pa ih nećemo pominjati.A i bliže se blagdani.Nije vakat dušu griješiti olajavanjem.

Drugo mjesto drže glavno svećenici Jehovinih svjedoka .Od sanstefanskog mira 1878.godine laju na sav mah oglašavajući apokalipsu.Od tada svake godine o tome kukuriču po više puta godišnje.Mi izbrojali do sada su 411 puta najavili smak svijeta.Merete skontati  koliko su puta fulili.

Treći si bili Buš i Bler,oliti kapiciner i drekavac.Iako su  oduvali fenjer nije zgoreg ih pomenuti,jer imaju naslijednike.Oni su kevčući obznanjivali da su upucali Bin Ladena, zaboravivši obznaniti da su ga stvorili.Njihov lavež su mediji  u stopu pratili.Irak gomila hemijsko i atomsko i oružje prijeti Izraelu ,njihovoj mazi.Sadam je bez njihovog dopuštenja nekoliko puta pustio vjetar.To rokanje im je posebno išlo na živce.Zbog toga su nalajavanjem ujedinili zapadni dunjaluk da porobe i razruše Irak.Irački narod još uvijek u krvi plaća njihovo olajavanje.Olajavali oni i Iran ,no to je malo čvršći orah.

Trenutno treće mjesto drže kreacionisti.Oni olajavaju starost Zemlje.Kažu da su svi drugi ludi ako misle da je Zemlja stara koliko je stara.Jojk ona je stara 4006 plus 2015 godina i nema druge.To je tako jer oni tako skontali da bi pučanstvu lovu otimali.I jošte svake godine ,zadnja  64 stađuna otkrivaju po jednu Nojevu barku.

Mara Daskara je ili olajavala ili slagala daske po dvorištu.U intermezzu bi se falila četvrtim mjestom svjetskih olajavača.Iako je slagala daske po vas cijeli dan, nije dobila ime po daskama.Jok.Ime je dobila zato što je bila obla k'o tabut tahta.

I tako neprimjetno se prišunjasmo temi koja nas zaista tišti.Moglo bi se reći ne da nam mira još od pubertetskih dana.Stariju su to tada zvali jutroklik dani.Danas se vabe kao tinejđerski dani.Mi bi prije rekli dani zbunjene mladosti.

Radi se o pučanskoj izreci:

Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.

 

Kraj prvog dijela.

Sutra u isti vakat , se ako Bog da , faćamo drugog dijela.

Dijagnoza,dva jahača i hećim

 

Jednoć, Oma i Deba bili u posjeti jednoj u bolnici. Palo je tu i cvijeće.Bolnicu niže ginekološke, u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili, a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Jedni kažu prosimo zvjerinje Evropskoj zajednici nazadaj vrnuli. Nikad ih nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo
naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac i ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali. Ono zbog polnog općenja sa tujincima u sindrom amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali. Zbog toga smradaju, a nama ne treba njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.

A za ono zavodljivo prosim ubavo mili moj smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Miogla bi umobolnica Franja jope proraditi.

Cigare njihov izum a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.

Oni drugi što im ispod grla nešto klatara; oni što su praznik, drugi februar najviše voljeli, kulturno se odmaknuše. Rekoše to ne bum naš probljem. Svoje smo zvijeri u kamenjar torove prangijama zbili i pustićemo ih kad stađun bude.

Treći bi odmah da kolju neuškopljene i nevine lavov. Naprosto se zajapurili, pobješnjeli i pomahnitali i ubarabatili. Donijeli i uneređene gusle ko dakaz: kažu vidite šta izmetli drvo kaže kako se to radi.

Četvrti misle malo ekološki, malo humanije; možda bi ih trebali sterilisati ili uškopiti. Bijele bubrege otfikatiri , što bi reko Deba.

Njih odmah oneređena vojska srbalja sa svih strana i sa brda i sa dola opkoli i plastovima bodljikave žicom ogradi.

Tako je izbio spor oko lavova.

Neki pak kažu da se sporilo oko lavova, ali zbog njih rat sigurno nije izbio. To je bio samao povod ko onaj 1914.

Rat je zapravo izbio zbog nastavaka krstaških ratova inkvizicije svetih zvjeri vatikanskih.

Dakle, rat se zbi zbog mentora , i zbog nekih načrtanija oko kojih se u drugom zološkom vrtu, onom karađorđevskom; one druge zviri na nož, kamu i prangije, a one treće zveri na drvosječku sjekiru, malj i gusle zakleli ; kolji i lavove i balije, sve odreda, ni ženu ni djecu ne zaobilazi.

Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki,već iz naše bolnice; ali da je voljela joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledavaju nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad oni tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu nita opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze, Glava boli!Hem rukopis nečitljiv hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše, samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže, trk do Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji i najpraviji od svih ćafira, moš li nam ovo čitabe protumačiti.

U anamo onu materinu grmi Mojsije ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi, koliko mu herc dozvoljava.

Herco kaže njemu pismena nepoznata, nema takijeh na radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti.

Kod lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se ni vještaćko ne pomaže. Pokupiše ga pa kod Dobrog. On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

dg. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS – med./ lat. dijagnoza (dg.) mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

E jas mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezde i nauku;

još dodaju

Petrović Petar Njegoš: on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće tuberan bio, u tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš narod nevini , braću da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Dali je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu da predstav da on muhur na nj opiči.

Dok su se oni sa hećimom natezali , u sobi  ona ženska,jako, umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi šta se pored njene bivše sobe radi.Vrti ženska glavom:

Joj, mamo mamice blentovija da ih svijet take više nikad neće roditi ni vidjeti.Šta ćeš,nisu onikrivi.Kriv svijet što ih ne razumije.

Mujo i kraljica Marija Terezija / Iz Arhiva

Mujo i kraljica Marija Terezija

Anegdota dana / malo bajata al’ dobra

Neko pomenu Mariju Tereziju a mi zaintrigirani pročeprkasmo po ličnoj sehari,danas se to zove vikipedija,ili vicoteka,i isčeprkasmo nešto o njoj i Muji.

Mujo zaglavio u Beču,dekintiran.Bila neka teška vremena;ne možeš groš zaradit.Tek,nekako Mujo sazna da neka kraljica Terezija prima u službu,među svoje  gardiste naočite ,mlade i kršne ljudi radi ličnog obezbjeđenja i zadovoljstva.Mujo onako mlad,kršan i naočit sazna da je plata što se nudi dobra ,što jes-jes.

 Mora tu  postojat tu neka caka razmišlja Mujo,ali šta će,mora se prijaviti ili umrijeti od gladi u stranjskoj zemlji.I ubrzo on sazna šta je to ono nešto.Izvedu Muju pred Mariju Tereziju i ona ni jedan ni dva,onako kraljičinski odrešito:

„Mladiću platu treba zaradit tandaranjem,dvadeset pet puta na noć.Ako ne bude tako ide glava.“

Bila ta ona Marija Terezija  je bila na glasu da je nezasita i da je dobar provod u krevetu voljela.Mujo nikad nije saznao da li je to ona Habzburgovica ili neka druga,ili je pak neka grofica nju glumila dok je kraljica državničke poslove obavljala.

Gleda Mujo i ibreti se ; žena obzkla safir haljinu aman anterija. U njoj izgleda mrakuša, mada je u stvari mislio: nije ova žena ni tako loša;u dobrim je godinama,da nije strankinja čovjek bi reko,kršna je.

„Nema frke mala moja,može to,rodio Mujo janje svoje!

Kraljica ko kraljica hladna ko led, ali u sebi misli : Sredićemo mi drznika koji se tako mazno dami natakarenu na baldahin tako po bosanski umiljava.

Kako se veče spuštalo to oni odmah krenuše na posao.Kad Terezija vidje Mujini golotinju zakoluta očima i samo izusti:ohoho.I ništa više. Kako poslije reče,Mujin jedini zadatak je bio da piše recke koji je to tandar i da takar glasno izgovara.

Mujo počine da radi i broji;Jedan…dva,tri… Tandara Mujo, kraljica ili ciči,ili vrišti ili pjevuši

Četiri,pet,kad Mujo izgovori deset izbi ponoćni sat.Tereza crvena,zajapurena,vesela i sretna.

Nastaviše oni i pred samu zoru Mujo oglašava dvadeset četiri.

„Nije Mujo nego dvadeset tri!“-oglasi se Terezija.Ili je škrta bila ili joj se omeračilo; mrebiti hoće da uštedi penzi ili se samo sveti za ono mala moja. Ona aman kraljica , a on njoj mala moja ,ko da sam neka vojvotkinja.

„Jok,bona,evo lijepo vidi dvadeset četiri crtice.Ni manji,ni više.“

„Nemoj ti meni bona.Briši jednu crtu ili ode glava.“

Pozva stražu,uđe straža,vidi Mujo ode glava ali ne bi da popusti,čast da ukalja to nikako,pa se nešto premišlja.

Reče on kraljici:

„Hajde da mi lijepo zaboravimo da li je  to bilo dvadeset tri ili četiri puta.Može čovjek pogriješiti.Da bi sve bilo fer i korektno i da nikom ništa ne zafali idemo se mi tandarat ispočetka,ab ovo(upismenio se Mujo) .A straža neka ovaj put broji i svjedoči.

Dopade se kraljici Mujino poštenje i nije imala srca da odbije ovaj takarli prijedlog , cika i vriska : joj,mamo mamice se nastavi dva tri dana.  Nisu se ni racke pisale. Nije bilo vremena , a i najbolji računar ne bi te tandar crte mogu gigabajtima podolmiti.

Kraljica sve nešto pjevuši;tako ti je mala moja kad ljubi Bosančeros.Više ni njoj ni maloj nije smetalo ono mala moja.Muji ostade glava na ramenima i kraljica zadovoljna.Proboravio Mujo nekolike godine  u Beču spašavat čast kod kraljice.Znao se prevarit pa spašavat obraz kod neke druge koja nije kraljica.

Zanese se čovjek,lako je pogriješit i obogatit se.

Možda se nešto i začelo,ko to zna.U tom slučaju;  možda je ona pogan Gavrilo Princip ubi0 rođaka svog jarana Avde Sumbula.Mujo mu pra-pra-pradjed bio.

Belaj živi,ništa čovjek ne m're uhavizat,osim da je ljiljan uvijek ljiljan,i da je za dobrog grba dušu dao. 

Nedelja je udarni dar

Nedelja je večeras sve do 00 00 ako nas sjećanje ne vara.

A oni nama nedelja je neradni dan. Jeste li vi vidjeli ikad većih levata?

Da je petak , jalijaši bi rekli tane , nisu voljeli banalne rime. Zrna su čuvali za osatale dane. I zrna i tanadi su imali hejbet. Nikad im nije zafalilo. A nikad nisu ratovali. Osim ako su morali. Oni su samo udarali.  Zato su im trebala zrna i tanad.Valjda otud riječ tandarali. Dobro i metkovi. Da bi metkovali. To je već bolje. Poezija.

I oni nama Nedelja je neradni dan. Blećci. Nama je nedelja udarni dan. Ali ko smo mi da kvalifikujemo dane. Nama je svaki dan –  udrani.

Kako udarni?

Fino. Udarni pa udarni! Volimo udarati , kad god nam se pristavi udaraljka. A udaraljki hejbet, na sve strane. Gdje god makneš udaraljke vriju. I sve vole da se udaraju. I kako ih čovjek ne bi volo i udarao.

Prelijepe, nježne, snene, mirisave, čeznutljive i bome podatne. I vole da se sudaraju i udaraju. Po mahalski bubaju. Savim logično. kakva je to udaraljka , a da se ne voli bubati.

Joj levata, majko moja.

Kakve modrice. Aba zo, vi mislite na vaše papansko bubanje. Nosite  ga kući .Imate frižider pa njega bubajte. Nema ništa za poplaviti. Ni u frižideru , ni na vama. Po koje zrno gorušice i koji trnić. Od toga se neda ni senf napraviti, iako je to vaše gnjecavo.

I oni nama nedalja neradni dan. Kako bolan neradni. Nama je svaki dan neradni. Mi nikad ništa ne radimo, osim što udaramo. oliti bubamo. Tako pravimo život ljepšim. Što više bubaš to je ona cvrkutavija, ljepša i milosnija a život dostojniji življenja.

Ma miriše i cvjeta ko neka ruža. Ako neko voli slatko, ko neka kvasa ko najslađa mubarek baklavica. I kako je čovjek ne bi volio i bubao. Čitov bogovjetni život. Ona se ne žali. Već kaže, vidi jel zapisano bar još koji put. Nema kod nje jednine. Zato je išćerali iz hlada gdje vječno vode teku .

I neka su. Šta bi mi blentovije radili da   ih nisu iz raja nama poslali. Ne smijemo ni pomisliti.

 

Što bi poete rekle:

Udaro ti, ne udrao isto ti se piše.

 

U prevodu:

-Ne mo'š joj pera odbiti.

Njegoš nenajavljen ušeto u Debine snove

 

Svaka noć Debina  savjest  odleprša tužna i zamišljena.Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.

Previše boli pritišće ovaj svijet.Ne može se to više podnijeti.Ljudi zaboravljaju da je Plava planeta nakrhkija  zvjezdica u Univerzumu.I najedinstvenija.

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu na ljuljašci ne probudi.

Deba  se naslonio na krvavi dovratak , usnio utvrdo i  sanja.

Lagan je ko perce, i još lakši. Nadvio se nad Bjelavama ko kobac i gleda koke kako guzovima tandaraju,grudi im se uzbibale,kosa zalepršala,jure na posao.Neke vala i sa posla.

I tako leti on  ,došo do na po Điđikovca ,pred kapiju Velikog parka. Ustremio se na jednu plahu kokaru, samo što je nije spičio i  jamio .Pomišlja ,samo što ne leti perje, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta ,otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli još od kako ga ovaj istraživo,a nije mu mogo dohakati.Ni rodu njegovom.

A on, evo leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije, a ni okusio. Kod njega žene, u onom vaktu tuknule, nisu se podugo kupale.Ali nije zbog toga.Malo stisneš nos i tuti-fruti.Debin recept.Njegoša nisu interesovale žene.Hadum bio.

Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno  hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi.

Jedna baba Vidna pod stare išla na Ribnicu prtljačom mlatit haljinke. Mlati i olajava, a nebo kažnjava. Jedan krš joj se izmakne ispod nogu i ona zarovi u plićak na leđa i poče zapomagati; kuku lele poturčih se. Nisam se u životu okupala i sada predsmrt da postanem turkinja. Joj jadi moji, kuku meni ljudi pomagajte. Zov'te popu da mi pomast da.

Jedna Lepava Mušović, ništa u rodu bosanskim Mušovićima, otišla u ameriku na turneju. Tamo naglo zahladilo, zove Lepu zabrinuta majka rano jedne subotu ujutro. -Ćero nemoj da bi se ku'pala u ovi mrzli vakat. Lepa joj odgovor šilje: -Neću majko ,nisam luda. Će se kupam u drugu surbotu. Ovo objavljeno u minimaxu.

Ima ljudi i neljudi,Tako je uvijek bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno  hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi…

Ono o suRboti ćemo  namah,malo pošljen,dok ispravimo ono Debino hek.Mučko i ničim izazvano Hek. Mislimo da je tu  sudjelovala čista ljubomora .

O tome kako je Deba Hekno i šta je bilo poslije ćemo neki drugi put.Otegnuta priča i  Deba samo što  nije otegnuo papke.

Deba malo zašo u godine , pa razmišlja da ništa nije kao prije.Evo moro se dogovoriti sa Mikom,da se takar mere desiti samo danima u mojima obitava slovo r .Ono  fonetički „er“, Debi je sada bilo  sasvim bez smisla.Sa er se završava riječ Lipcaner,što je  on ko biva posto. Jer tri puta hevtično nije kakav takar za njega ;nekad bio.Danas,šta je tu je.

Eh ,nekada. Sa er počinje ergela. On pastuh Lipicaner,jedan jedini. A pun i ubitačan ko ergela pastuha.Joj.šta se moglo tada…I dok mu   kroz blentoviju proljeću iskre nekadašnjih džidži- midži đardina ,on osjeti da buja i zove Mirjanu:

-Dušo jel danas suRbota.

-Dušo mila,ogovor je dogovor.Jeste ,Lipcanere moj Lipicanerski. Čak mislim da je suRRRRRbota.Sutra će biti nedRRRRRelja,pa ponedeRRRRRljak.Pa onda idu naši dani,pa petRRRRRak i opet suRRRRRbota.Sve dok nam se ne zamanta.Nego hajmo to sve dušo obaviti i zakukuljiti u današnju surrrbotu.Ko zna šta nmože sutra biri.Mo'š ti jal slučajno ,jal namjerno roštilj razbaciti, pa ti se anamo onaj na njega nalaktiti i eto belaja.

Ne ulazimo u detaljisanja koliko se rRRRRazbijanja desilo i roštilja nabacilo.To je već intima.A intima je svetinja.

 

Fata i Mujo pripovjest u četiri čina / Čin treći

 

 

Čin treći

Poručio Mojsije, pismeno neki hamal dostavio.

U pismu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi.Gdje će ti duša.Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo i ko je Fata i Fatma. Znam ,  reći ćeš nije lijepo mrtve na krivo napisati. Obrazli si ti. A kakv ti je obraz kad istinu prešutiš. Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ,  ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku ili se boj pržuna. Indexi i Fatma će ti oprostiti.

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa neba naređeno.

Mujo se ono jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu opet prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne more zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi ,gura, odbija pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj stani bolan Mujo kori on sam sebe. Grudi ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to ,tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešta nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin,ta bašta mirisava, izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih, nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo; on skoro po ‘godine  bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, ne da mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i u tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin, ta đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe, sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdjeće ti bolan veće slastice od uzavrele djevojke . Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala.Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona. Mujo došo vidio da je name pa se vrno. Mujo došo i drugu noć, vidio da je nema pa se nogiro. Srce Fatino, dobro je što ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se neštoi i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu opjesmu,i zapjeva ;crven fesić u dragana moga,joj mamo maice.

Ne ide to Fatma,mater ti odavno rahmetli.Kako ćeš je mrtvu zazivati radi nekog tamo fesića,pa makar on i Mujin bio.Kontamo mi.

Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti. I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala.

Naveče ti Mujo odmah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi.

Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to, ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre , baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova nova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti.

Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daj Muju da je stigne, pa bjež, uzalud ,kuka la ti majka.Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijle tabije ne bi čula.

Fata i Mujo svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć, kako se gubi i sabah što rudi, osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke,mirazluke  djevojačke sehare. Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata .Neće samo tamo neki bazerdžanin zakanćiti vrata.

Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i povlači Fatu, ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila, dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema , pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi, ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje, dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče ,nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Kako će je bolan dati?

U buli je velikoj Mujo  . Tandaro sa strane, a ne smije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj, mamice. Skonto koga je on natjeravao na upjevavanje: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi, pa se njega uspaljenog ne kutarisa. Nisu to čista posla. A ne mere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi se komeša. Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira ,isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najjasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole. Jok Mujo tebe mi; kaže ona. Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasnijiji neki vakat, kad dijete odraste i počne jal  upjevavati , jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije ispračno.Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube.A i sluge bi koju sluškinje u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili,ne znajući ,da ih radoznalo dijete gleda šta rade.

Vidjela  ona Fatu i Muju,jednom,kad se babi na trešnji sakrila.Uradila neki belaj u komšiluku.Beg opasno ljut bio,a ona bjež pa na trešnju,ili dunju,svejdno je.Otvoren prozor a sestra joj Fata ječi,joj mamo mamice.Ona malo uvukla glavicu i vidi Mujo seki joj Fati radi isto što golub golubici u rano predvečerje.Brzo se povukla,neće da ih pristavlja na muke.Ima vremena.I taj će im belaj pripremiti.

Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; ta frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila,još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi ni rekla i da se nije zaklela,Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom. I ponekad joj neki dukat proturila.troškali dijete bilo.A i banda joj velika sve sami dječačić.Gdje si vidio u bandi žensko čeljade,osim ako nije kolovođa.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma , nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše, u usta peškire i jorgane stavljala i još tiše majku dozivala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala ,niti joj išla pomoć dati.

Opet se razboli nena i Fata i Meleke kod nje da je liječe. Fata Muju obavijestila da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica, znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu, i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene. On bi trebo kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na Beogovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvatio.

Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo, ko luda. pomahnitala macola. Pred sabah besu jedno drugom dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Čestitost misle da su povratili. Morali se oprostiti, ljudski je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Begovica Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala.

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki javili da se nešto čudno oko Fatinih hodaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je takav,sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana, ni dobar dan ikome i bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, ni u cijeloj kući nema.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu evo nekoliko dana kod majke mu, poboljeva ona izgleda vakat došo mrijeti. Jeli tamo Mujo kad navrnuo, sluge mu nisu mogle ništa rijet.Nisu za Mujin dever znali,sličnim se takarom i oni bavili. Zastidje se beg i fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što ,da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Što ti je sudba. Uvijek nekako  svoje mreže isplete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. Kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fatima jal’ mati joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir skinut. Nikakvu ljutnju nije pravio, nit je kome bilo šta pričao.

Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stisakao i vrebao. Ni disati nisu mogli. Mujo izludio.Vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko joj su se njih dvoje  omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je na majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, ni dukata prebijenog nema.Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbeg Smirne, mladoženja od šezdeset šest ljeta, begov vršnjak . U varoši se oko svatova sjatilo i veliko i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac na begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati ,sandžakbey mogao da bide.

Fata vrišti,jauče  i zapomaže, nebo,  mamu i taju moli, kumi ,ne udavajte me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa begom i begovicom oprostili.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti ili joj pomoći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo.

Sazna da je Fata udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena.Za nju je  posaban harem u Efesu naprevljen. Odmah Mu Fata miljenica postala. I meni je, ne čudi se Mujo. Haber kaže, juče stigao ferman, da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uh. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront. Begovica više ne izlazi, beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio,i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja Mujinog kočenja , se sasušila.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala ,  u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. Sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jest jest. Ne mere  nebo toliki grijeh trpjeti.

 

 

 

Danas je Svjetski dan smijeha

 

*

Svjetski dan smijeha slavi se dva puta godišnje – 10. Januara/Siječnja i 2. Maja/Svibnja.

Globalna vlastela nam odredila da se smijemo dva dana godišnje.

U inat njima mi ćemo se smijati svaki poklonjeni Božiji dan.

I to ne po 17 puta dnevno (kažu taki prosjek) ,

već kao djeca po 300 put obdan.

Pametna su djeca.

Samo bi se igrala i smijala.

A to je svrha života.

A onda im odrasli , zaboravivši svrhu postojanja ,počnu polako ubijati smijeh na licu.

Treniraju strogoću da bi djeca bila poslušna , pametna,ozbiljna i naravno tužna, kao i oni.

U prilog današnjem danu , u želji da vam bar jedan smješni mišić zatitra na licu,pristavljamo vam ničim vezano mahalsko “filozofiranje” o smrti.

**

Riknuti ili crknuti pitanje je sad?

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su .Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da skine celofan.Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera,ona je otvorena.Spušta Gitanes,uzima drinu ,otvara poklopac ,uzima cigar,lagano ga o kutiju lupka,stavlja ga u usta,prinosi upaljač pa zastane,nešto se premišlja.Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu.Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi.Gleda Debu,pa Dobrog ,pa Mojsija.Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak.Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove,Modra rijeka blista,more se valja,sve je kako treba.Krajolika i muzika se stapaju.Biće dobro,konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna ,zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte.Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno.Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea ,u ruku je prima,obrće i razgleda.Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio.Pogled mu se utopiso u slova.Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati.Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i ž'tem i takvih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti ,a kamo li pročitat.To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi počnu.

-Baš si glupak Deba,ne čita on, boju gleda.

-Natakarila te boja ,šta će mu boja.Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu?

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja načuo, kada je spopa'ne jal’ jedno, jal’ drugo,žena veš mijenja barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno,budaletino , nije luda.A i što će joj uopšte gaće , ako ih treba svaki čas skinuti.

-A ako boja procuri , jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boje sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit,ne gleda ti on taj tvoj poganluk.On po boji vidi koliko je konjak dobar,jel’ dovoljno star,jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.Jel dobra za heknuti.

-Ma nije konjak žena da ga moreš heknuti.Otkad si progovorio ne može te čovjek dohavizat.Prije ni jedne nisi htio beknut.A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji.Sve jasno i razumljivo.A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti,ostariti ili pomladiti.Gdje si ti vidio da insan mere konjak pomladiti.

-More bolan ,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat na skupocjena piša, kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut, ako kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut, nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem,jaran si mi?

-I Dobri mi jaran i on će riknuti,a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi grehote, to mu sasvim logično zvuči.A Mojsije?

-Šta Mojsije!

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće. -Kako neće?Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve,on će krepat.

-Kako znaš blentovijo sveznajuća?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne more biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije u najstrožem povjerenju ;da nikom ni je'ne ne zucnem, on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt natalambačiti ,i jednostavno će krepati.

Debi se namah prosvjetlilo.

-Mojsije,kako ćeš krepati?

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.

-Lenji.Kaže ti mu strogo pov reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ.

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio ,onda je to da riknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti neće riknuti , ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacuje se Lenji ponovo u igru.

-Eto ,ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš? -Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju…

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev signal : manite se šuplje priče.

Vidi on,ova bi se filozofija mogla vrtjeti, barem, dva tri dana.

I on zvizno. Uhavizo ; pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe.

Blantavi su ko blesavi mahnitovi.Ne može ih čovjek pameti nadolmiti.Samo svoje pa svoje.

I o smrti , od opšte ka konkretnoj, smijeh konkretni ka opštem štele.

Jedino im buka može poremetiti tok misli,ako je imalo misli u njima preostalo.

Dodik – luda ostaje luda i pijačarska fukara i kad misli da je Čaušesku

 

 

Dodik je poput lude na ringišpilu.

Kako vjetar duva , tako se i on okreće.

 

Samo da je na vlasti i da može kajmak smicati. A bome i stah od pada je veliki.

Može se zalomiti pravi pravcati pržun, sem onog nebeskog.

Isto kao i Lučiću i Nikoliću.

 

Nekad kleti neprijatelji su se udružili i varaju i otimaju od srpskog naroda , gurajući ga u konfrontacije sa susidima i u možebitni rat.

Karikatura je proročki pretpostavila Dodikovo ovogodišnje šminkanje, lifting,farbanje i presađivanje kose  u nastojanju da postane  nova novcata balerina  , a stara pi**ica.

Nemojte nam uzeti za zlo.

Podaci i fizičkoj preobrazbi su preuzeti od neimenovanog kliničkog izvora.

Psihičke , karaterne i javne (vidljive)  manifestacije i značajke pijačarske fukare i pored svog nagomilanog  novca i vila, se nikada neće moći da saprati   ili ublažiti.

 

Ah, skoro zaboravismo.

Par detelja za biografiju,prelivoda,licemjera, pogani  i fukara.

 

-Nakon istupa na Radio-televiziji Srbije, Vučić je organizirao i konferenciju za medije, na kojoj je kazao da “Dodik nije samo idiot”, već da je i “težak kriminalac kojeg je korumpirao predizborni tim Borisa Tadića”.

(Izjava data prije deset godina dan nakon  emisije – magazin OKO na RTS.)

Negdje u isto vrijeme ,početkom 2008. godine   tadašnji prvi čovjek Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić:

– Dodik je 1992. godine bio jedan od najboljih saradnika Slobodana Miloševića. Kao čovjek se obogatio na tuđoj nevolji.  On je idiot…

Ni Dodik ne ostaje dužan:

-Oni su politički pobačaji …(parafraza).

I vidite molimo vas:

-Idiot, kriminalac i politički pobačaji danas zajednički sanjaju snove o brisanju granice preko Drine.

 

Tako vam rade dvorske  lude i pijačarske fukare:

-Nasmijavaju narod.

 

A narod mu  sve viče kliče.

-Dole Čaušesku.

A onoj Biserki:

-Dole Elena.

 

Narod je pametan.Ponekad nasluti ili riješi  sudbinu tirana na svoj način.