Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 





Bili jednom,u nekom davnom vaktu  u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo. Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ petu nabrala. U neljubavi Bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala.

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater,ni upis vila joj ravna nije bila,pomalo šeretski uzbibana.Mujo delija,kršan,zgodan , razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz mahalske glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda im tako grah pao.

Dogovorili se dvoje mladih kako da budu jedno sa drugim, a da ih niko ne prokuži. Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja. Po debelom akšamu Mujo bi se popeo na trešnju, primakao se prozoru i tiho , tek po koju riječ il uzdah bi razmijenili.Nakon vremena,kad je čežnja dobrano nafajtala damare , Mujo bi kroz rešetke proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Nije on bezobraštine nike smišljao , nego drugi prsti bili kratki za proturit.Fata bi  ga i milovala i milkila.

Navikao on na milovanje.A bome i Fata. Merak bi ga strefio posred simpatikusa i tada htio nestio, moro brstit trešnje. Ponekad mu prst bio vlažan i slipav od ašlama,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji. Misli – Fata je plaho belajli žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi prozento.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao. I šta ga mi znamo – kakav bi se tada zeman naštelio . Jes’ da je Fata po starinski ulicom i džamijom nosila zar. Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar. Kanda joj u lice, u oko  nešto upalo. Pa trljaj, pa trepći, pa žmirkaj , šareti na Muju, sve dok zamalo oko ne bi iščašila. Da joj ne bi trešnje i tunje mogla je na bigajri hak frljava postati.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme. Trešnja bogato rodila, Mujo i Fata sve ašlame u par dana pobrstili. Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu , Mujo bi se peo na dunju, primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst. Fata bi ga milovala i milkila.

Došla jesen i sezona dunja . Mujo i njih počeo brstit. Fatu nije mogao ponuditi. Nisu tunje kroz rešetke mogle proći. Mujina mater plaho slatko od dunja napravila. Čudi se narod. Nit ih u bašti imala, niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje hejbet slatka od tunja. Svašta! Bio to Fatin dio ašikluka. Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat, a u huđenju mogu se nezrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti. Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu. Hude dan i noć ko dva insana kojima se takar u treće oko uglavio.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj. Nisu glasno mogli razgovarati ni nježnosti izmjenjivati. Beg bi ih mogo čuti i eto belaja.Od dodira osim prsta ništa. Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom u jesen , u vrijeme rujanja , kad se jeleni i srne pare i takar priča vaskoliki dunjaluk zamanđija Mujo nešto čudno, reklo bi se skoro pogano, iz čiste dosade i jada, napravio. A možda ga takarli jad mladosti posred čelenke strefio. Popeo se na dunju i primako se penđeru toliko blizu k'o što nikad nije. Trebalo mu vremena da se po tabijatu našteli. Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan Mujo , više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura:

-Hoće bezbeli, bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja majčinom slugi jedinom pomagao,drva  cjep'o.Pa hek po prstu. Otpade nokat iz čista mira , ko da ga nikad nije bilo.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako oteka , boli li te’?

-Kako neće bona. Kad nokat otpa'ne prst mora oteknuti.

Milki Fata ne popušta. Sve nešto misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje. Kaharli radoznalica ropitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice, bolest ti neka jaka prst napala. Hem nema nokta, hem oteko, evo ga i raste, nikad ti veći i deblji prst nije bio.

Milki Fata pa milki, ne posustaje. Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolnu ranu pokažem da joj lijeka nađeš. Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,j jal’ melem tvoj prikantat, ja'l nešto treće,smislićeš ti , pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata – Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru, neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje. Mujo se ukočio, nije imo kad sići, već je nenadano hekno sa grane. Od silnog milkenja i maženja , pojačanog trzanja – dekiku prije neočekivanog ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on heknu  sa tunje. ko đudum sa nakrivo nasašene police. Jal’ od  habera, jal’ od nečeg drugog, jal’ sa trešnje, jal’ sa dunje;sve jedno je, iste su visine,Mujo se natakario posred bašče. Srećom na kadifice i mehku zemlju usred žare pao, ništa mu nije bilo. Ono k'o fol. Mater mu morala strave danima salijevati koliko ga je kopriva užarila i oplikila.

Ta dunja nikad više nije rodila, pa je posijekli i novu zasadili. Ni ta nije, bezbeli , rađala. Malo ugruvan , puno užaren i postiđen gleda u mjesec, zvijezde i vedro nebo .Nešto bi da opsuje ili da vrisne, ali se stišće. Đe ćeš pred begovskom kćerkom i ašik ljubom prostote lajat. A i pogano je. Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada, dvi tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ zeru zakišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se natandario. Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo, demirli pilu u ruke pa pilaj . Ipak preglasno bilo . Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi, snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac vijek dva poslije i zapjevala Moj dilbere,.. Započela pa prekinula. Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje, pa joj pjesma nije po volji. Tada okrenu na drugu i poteče glas kao nestašni izvor Modre rijeke bistre :

-Joj, mamo mamice, crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva. Fes nakrivio pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja i butum komšiluk se zaibretio. Joj miline avaza , u begove kćeri. Čak se i begu jedna- dvi dlake na malom prstu naježila.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao. Šta je Mujo objašnjavo, kako joj je bolni “prst” pokazivao i šta su radili šnjim i bez njega i kakvim su mu melemima poma davali ; to ne znamo. Nismo nazočili, ni svjedočili. A nikad nismo tračali i olajavali bez škure potrebe. Ma,obrazli smo mi pripovjedači, sad pa sad.

Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao. Otada, nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao u Fatine odaje. Trešnja  krila demirli prozor na kome više nema demir rešetaka. Izjutra, prije sabahilden in the morning zore , bi se Mujo isprco vanka . Fata bi tokom dana bogate  meze i slastica za večeru nabrala. Mjesecima gozba i glazba , belaj i svekoliki taksirati trajali.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Obnoć se čuli samo jecaji:

-Joj,mamo mamice…

Po tri do deset  puta. Neki besposleni,nedovoljno urokani pjano brojo i do dvadeset četiri puta izbrojo. To se koji put umanjilo, a bogami, koji put se i norma prebacila. A sve  od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio i da li je novi nokat narasto nismo ni nazočili ni svjedočili ?! Aman , nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik po njima , onu Fatinu najmiliju , pjesmu  spjevao?

Joj , mamo mamice – na ovom opičenom dunjaluku sve je moguće.

Kraj prvog čina

Oni jašu Mojsije harmonike baca / Epizoda 12 – Dio sedmi

Venerin brijeg, capin i meze

Zove neki dan  ,  bijaše to prije nekih šest godina ,    rahmetli Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili dardina prisnila. Ne zna ti  on više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom bila , kad je on od Mojsija milju nekom takarli nabrajalicom zaradio. E , baš  taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena. Čuj , ona se može nadomjestiti!

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jes da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti il me zasvrbi nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , boni nebili , kuka Deba , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoći , ali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se raznježeno smješe;

_Eeeej jaro , jaranicee moje , bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim usnama nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papke, krakane , prepisivače , varalice i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoje , vehte da vehtije ne mogu biti. Nek u njih blenu.  Sve njihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

 Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onda znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat o capinu  djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. To je višeslojna i višeznačna riječ. Pun Bosanski jezik tih višeslojnih , višeznačnih a takarli riječi. Koliko je u tom capinu metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine , to se ne mere objasniti tek tako i ne more svako. O tome će se barem još jedna disertacija za desetku  napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest. Pođahkad. Joj lijep li je ovi Bosanski ! Nebo ga milošću rodilo , a majka ga dojila  i ljubila . Valjda nam zato drag ovi naš maternji jezik. 

Taj j gvozdeni capin je geolozima dobar, jer se oni uglavnom sa kamenjem bakću  . Nije im ovdje mjesto ionako ih život nešto briše, zato što  sa capinom  rade podalje od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstvu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu poslužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan . Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta se  začas ohelaći  . Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A ni metalni ne valja i treba ga baciti; ako iznebuha zapane jaka  kiša može insana munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frk,cika i vriska.

Najbolji je oni capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. Taj se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosio. Jel capin hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i u brdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i za leđa,  ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ nabacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogovo, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset četri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Mika tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

-Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za tu besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može ni Hublom ne mere predvidjeti i skontati.

Jel’ oštrom , jal tupom  stranom čeprkaš i odvaljuješ? Jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci?

Neki  drugi neće ćeprekat il’ nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale pa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lako njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im ga otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta on podrazumjeva ,  kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, najmirisnija đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan blaženi, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica mirisna, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni i sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašča, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-Joj mamo,mamice,

A njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikato papričica umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi , nešto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko ovrhovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što tren prije je na trn srce svoje nabola da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja  uspomena iz srcu .

Kraj dvanaeste epizode.


												

Pokušaj prekrajanja Bosne / Grbovnik, patrijarh Mojsije…IV Dio

Grbovnik, patrijarh Mojsije,  oni jašu gusle i na prangijama lete

IV Dio

A možda Mojsija samo grč od pisanja napao.Nije šala izumitelj bio,Patent o toleranciji  između latina i pravoslavlja napiso.Najprije će biti giht ga nap'o pa mu se neki prsti zgrčili.Nije ni znao,da je konzilij pitao ovaj bi mu dijagnozu reko:

„Vakat mri't ili mrijet,nema treće.“

Kratko i jasno nema tu vrdavo,nego pravo u čelenku.Macola je zato zakon.Pitajte jal’  naše ustaše jasenovačke one hrvacke,jal’ naše četnike srebreničke srbaljske.

Deba najviše volio one riječi zahvalne za rimu.Nije pjesnik ali volio rimu.Jedva čeko da neko zine ili kaže po hrvacki ili srbaljski.Riječi za rime i stiha dušu dale.Jest da mu je palatalizacija lošija strana.Malo tepo i jezik mu,naročito kad popije,ma dovoljno čep da lizne,dobro frljfo.

Gledaj,nuto i pazi!

Krenuo Deba u nabrajanje,zna se čemu to vodi.

Hrvacki kraćanac oli'ti  srbaljski grmalj.

Joj, mjako da sam nešto pismen ko vi ja bi milje i milje tautologija za četiri tona  i za desetku složio.Ovako hrvaćki i srbaljski na ekspoze moram svesti.

Nećemo sada Deba o stihu i rimi,nećemo radi domaćina molim te,nije fer.Ni prostora više nema,ni prota se još nije eksponiro,a treba i muhur dati.

Iskrstiše se,poljubiše se sveštena lica,nekom milo,nekom nije,za sto ve'ki sjedoše,rujnijeh vina se narodskijeh dohvatiše.Što narod može napravit vino to niko ne može.Zato fratri i popovi najviše narodsko vole,sve narodsko k'o medovina ili reš janjetina niz grlo klizi.Ne moraš ni gutat ni žvakat.Hodži ne nosi vino.Zato je uvijek nako kisao,nikakav.Njemu samo keš kresni i nema kiselo već na cvjetno lice sihire prislanja. Njihovo,fratarsko,popovsko vino ili bilo šta drugo njino im nikako niz grlo ne ide.Sve to za njih nije dovoljno dobro, zato svoje radinost jal’ skupo prodaju jal’ debelo kriju,za kasnije.

 Sjede oni i piju.Treći ćokanj onaj veći od milja polovka pri kraju.Nemaju se njih dvojica šta dogovarat.Papski ferman stigo,crtači jal’ latinski jal’ pravoslavni su tu, pisari isto.

Istorječarima nema mjesta.Da ih pozovu morali bi pozvat onog baliju* Debu Medića.Znaju oni; Deba  historiju i prvenstveno lokativ ima u malom prstu i nigdje bez svog konzilija nije išao,sklon greškama.Pogotovo ne u crkveni ili samostanstski podrum.Jazuk Ako odeš sam moš ograisat ko papa;bilo koji.

Obiman je  posao.Ne može se šale prekrojit osam i po vijekova u jednu deceniju.Jok tu treba još najmanje toliko vremena prekrajat da bi se istina izbrisala.Eto brisali drvodelju i ubacivali i ubacuju jal’ Jovančicu jal’ Savleta.Ne da se drvodelja,žilav momak na svakom koraku, svakog dana im ga vikari.

Mojsije putnik pomirljiv kako je to već bio,već vidi kako konzilij dolazi.Samo što gusle iz prtjie uzeo nije,al’ konta neće domaće hadume i hanumice časne da vrijeđa.Čeka da oni prvi prangije izvade.Nije smio ni svoje misli sa biskupom podjeliti.Prvo nije red domaćin je.Drugo njegov podrum i nekako može bagatelisati,ali međ njegove ženske zarovit,ne ide to.I treće nešto mi brate previše vrckav,kukovima ko čoček,nije ga smio ni čestito bratski zagrlit da me ne obeščasti.

Malo mu milo,(možda malo više nego što bi hotio priznati),a malo nije što bi konzilij došao.

Milo mu,volio se i on za života provoditi,lokati i pricrvljiti,a „manastira mu“ i po koju igumaniju,sestru,snašu,cigančicu takariti,što bi reko Deba.Nije da nije biro,ali mu nekako lakše s reda išlo.Ponekad bi i neki ćirić fasovo,ništa strašno.Imaju časne i popadinke dobrih lijekova za svaku boljku.

Kako ćeš birati brate konzilijski Mojsije? Žensko je to,migavo,nasmijano,veselo,razigrano u damar bije.Vidi molim te putnik bečki Mojsije poče u prvom licu.Ovo se otima kontroli.

Evo iz glave mi ne ide,dva vijeka i pride tabirim onu tvoju serenadu, tvoju svirku,onaj bolero,onu  tvoju Zlatu i ašik ljube.Oni velovi,ona svetlost,onaj let ,srce da ti stane,koža ushrne,suze polete,mozak da se ukoči i još štošta pride.Joj koliko je to ljepote brate mili?Pa hajd ti nešto ne uradi,bolje se onda odmah upucati ko siroče.(Pošandrco patrijarh na konzilijski,sto posto.)

Nema ti kod konzilija ni cile mile.Ima da ima ili ima da ima,nema treće.Ni po babu ni po stričevima već konzilijski,jednoglasno.

Pokušaj prekrajanja Bosne / Grbovnik,patrijarh Mojsije, oni jašu gusle i na prangijama lete / III Dio

Nema ti kod konzilija ni cile mile.Ima da ima ili ima da ima,nema treće.Ni po babu ni po stričevima već konzilijski,jednoglasno.

Možda Deba ne bi skonto da u samostanu i nekih ženskinja ima?

Sporo vam on inače misli,a kad na hastalu rujna vinca hejbet zasvjetluca i pečeni vo ko opijum zamiriše ,zinula bi Debi  gospođica k'o  postojinska jama..Gospođica je zvao,niko je nije diro nit je smio.Ima mrtva glava da padne i jednom o kasnijim danima .Jeste,molimo se;valjda nije?Al'nećemo sada o tome nije fer prekidati ovu priču,konta patrijarh.

Možda bi se Herco i Lenji mutavi pravili,časne su to,iz njihovog puka su ?

Đe ćeš  ba dušu griješit pa majci reći:

“Ja zapeksinio časnu  našeg roda.“-ne bi  smjeli rijeti da je bilo malo više njih.

Nema veze što će majka reći:

„Ako je htjela nije ti grijeh.“ – i oprost dati.

„Ako nije,ti joj nebi ništa uradio što ona ne bi htjela,je li tako“-i opet bi majka oprostila.

Take su majke.Ima ih i da nisu take.

Fratrima,hodžama i popovima u vezi oprosta nisu vjerovali,a nisu voljeli džabaluka,bez veze pare bacati.Haram.Nije to tako jednostavno.Nisu to one sestre što stanuju na Bjelavama ili Provarama,ili one što na očnoj ili kožnom rade.Već one iz Kraljeve Sutjeske.

Kad pomeneš Kraljevu sutjesku ili Bobovac sva ti se časnost svijeta u grudi stisne.I ti blistaš i Bosnu sanjaš.

(Prolupo popo,načisto,on i Bosna , to je  ko opanak i lakovane cipele,ili gusle i harmonika.)

Ali Mojsije i Dobri nebi se osvrtali pa sve da su iz njihovog roda.

Sve što je žensko i može laktom šteku dohvatiti i vrata otvoriti valja i dobro je.I ne samo da se ne bi osvrtali već bi i ostatku konzilija pamet zamutili.

O milodarnoj ljepoti da ne govorimo.Ta blaženost i nevinost ne bi imala šanse.Ne bi ih čovjek mogao po’ godine izbacit  iz manastira,garant.Koliki je ne bi ni izlaz sami mogli naći,a one ih ne bi njemu vodile,to je zasigurno.

Jedino jazuk ima tu onih muškinja što nisu muškinje,i onih muškinja što su muškinje ali nisu muškinje jer ženskinje ne traže.Valjda ih stariji oci za mladosti nisu naučili ili ih je stid.

(Vala prota sve nešto mota okolo kere na mala vrata ;kao Dobri kad stane figurisati i takar u oblande uvijati,odnekud se ubacuje Deba,a čuje se smijeh Lenjog,možada se i Mojsijeva ramena klate.

Recite im pederi onako po Bosanski jasno,glasno i u sridu,govnarsku im mamu ne takarim.Sad da se  patrijarh ili ja pokušamo javiti sa onim:nije fer,nije korektno,to je diskriminacija,nije kreditibilno,to je govor mržnje,ne ide iz više razloga.Prvo to se priča otela kontroli.Drugo,glavno treba pomenuti;ili bi Deba razvezo do besvijesti ili bi Mojsije harmoniku hekno sa vrha samostana u ambis Kraljeve Sutjeske,makar ona bilo amanet tri kralja .U svakom slučaju kraj,finito priče i čitalac osta uskraćem za svršetak.To već nije pošteno iako svršetnici nisu nikad onaki kako ih čitalac zamišlja.)

Mogli bi konziliju prijetiti pržunom,inkvizicijom,lomačama, fetvama, bulama ,  poslanicama.Ne daju ti oni pet  para na to.Ko se ikad plašio papirusa faličnih pogančera.

Odlutao Patrijarh,zamišlja sa konzilijem se druži,volio bi u njegovom vaktu da su živjeli i baš u ovom samostanu sa njim se družili.Ta vremena su bila nekako sporija,tiša,blaža.Što bi to akšamluci,fešte bile.Ni Rio im ne bi ravan bio.Pa zamišlja sestre sve same sambe,čoček rumbe,poneka bolerka, baladica,e moralo se tu naći i par cigančica.Jedna za njega da godine liječi,jedna  za Debu da mu jetru zdravi i roštilj pazi.

I taman ti mitropolit Mojsije svoju cigančicu na srce prigrlio po kosi pomilovo,u sred grudi ga nešto udari,jednom pa drugi put.Udari bolan kao da mu neko dušu vadi ili grkljan čupa.Vidi klizi mu ciganka iz ruku,on ne može da je zadrži i glava mu na sto pada.Štap masline se sam od sebe lomi.Kažu to je peh,na zlo sluti.Poslijednje što vidi,cigančica mu prilazi,gleda ga u oči koje se mute,miluje ga po licu,plače i moli se za njega.On spokojno zatvara oči i blijedi.

Daleko je od Bosne do Beča.Nije tada helikoptera i Umprofora bilo. Kak'i! Ako nađeš kočije za bolesnika dobro je.Inače taljige.Pa taljigaj iz srca Bosne do krajine.brdo do brda,zavoj do zavoja,dolina do dolina,rijeka do rijeke.Valja to prijeti,a čo'eku samo što odzvonilo nije.

Od krajine do Save dva tri cigara taljiganja.Valja sada preko Save,svima već nečega preko glave.Kraljeva Sutjeska otvara sva vrata,svi čuli za ujudurmu papsku.Od Save do Siska nije daleko.Dok dođeš do Zagreba već si prošo dobar dio puta,ali ni polovinu.Sada je već lakše,pukla ravnica i mekan put.Pređeš ti i zagoru,eto te opet uzbrdo i tada udariš na nekog zadrtog Slovenca.

Sve on prosim lepo,tovariš,šenkrat plaho kam se delal i slično.Uvijek se taj Slovenac plašio da će biti izrađen.Siromašna zemlja,siromašni ljudi:hladno i maglovito.Nepismeno.Neko bi reko siromašan duh.Nije bolan smrzo im se mozak od pogleda na ljepote jug-sjever i istok-zapad. Nekako ih nebo zakinulo.Zato kiseli i osvetoljubivi,samo svoji bili.Mimom svijeta.

Mitropolit svjetski čovjek;reko bi on,svaka ti čast , ti će one jetime izradit ko Penelopa Odiseja.Mučki,hinjski iz potaje, a on radostan i ne zna za kukavička jaja.Tada onaj zadrti slovenac prolaz dao,nekoliko dukata cestarine uzeo.Nije se on džaba Janez  rodio.Da li je rođak Kučanu ili udbašu Janši bio,to ne znamo.

Od tog slovenca prenijeli  ga Dunavom do Beča ,gdje je još uvijek  znake života davao,smješak na licu imao,ali se nije osvijestio.Da li ga je to srce,zbog grijeha prema Bosni i straha od više sile ili anđelak tamnoputi spriječio grijeh da  napravi?Možda je čarolija konzilija za njega prejaka bila?

Bilo je kako je bilo.Nisu mu parastos napravili,rekvijum mu dali.Nisu ga ni za sveca proglasili,nije svoj kroj završio.

Ni smrt nečija krojače ne može zaustaviti.Rad na kroju je nastavio patrijarh/mitropolit Stefan Stratimirović,od grbovnika stratište napravio ničemu nalik. Nervićak bio,a bolje se sa fra.Grgom slago. Ne m'remo vam rijeti zašto? Odmah bi nas osuđivali.Nervićak bio i vino po povelji,svedočanstvu prosuo.Iako je književnost volio u nju se razumio k'o Mara daskara u neku krivu stvar , oliti krivuljar.Pismen previše nije bio.Zna se; sa Vukom i Dositejem se o pismenosti i jeziku kačio i sporio.Zato je njegov  rukopis i her i kičast i nepismen.

Ne znam mogu dušu griješiti i bubat tek tako.Po pismenosti bi Stratimirović rod mogo biti onim Ohmučevićima,savjetovali mu oni o krojenju grbovnika,maheri za to bili.Ja bih  sve njihovo  pet šest puta provjerio.

Ovo o Patrijarhu nisam nikom smio pominjati.

Kako ću Mojsiju ispričat da mu je neki patrijarh mjerko Zlatu?

Kako ću Debi ispričat gdje ima dobrog pića i ića koje on nije kušo?

Pa onda da ima neki ženski samostan u vrh klisure,niđe muškog a guta posnog ženskinja,i stara i mlada!

Pa vrtovi,bašte,đardini,hamami,šadrvani,još i sauna ima.

Moro bi to konzilij sve  provjerit.Svaki od njih na svaku stvarčicu svoj biljeg,muhur udarit i upečatit.Koliko god to puta trebalo uraditi?Historie est mater studiorum et repeticium.Ostalo bi se tu i do godinu dana.Jest da toga mnogo ima i da bi se neke od ženskinje nekako bunile.Sa onim puritankama je možda i najlakše.Ima lijek za puritanstvo.Sa neuhvatljivo uhvatljivim ništa lakše.Ima i trećih,one samo zalegnu.

Nije se konziliju teško vratiti dvjesta dvadeset godina unatrag.Šta zna konzilij šta je vijek dva.Navikli oni na milenij,pedesetak godina  do vijek više.Bosna tada nastala ,a oni i dalje  na vijekove računat ne znaju.Njihovi susjedi još manje o vijekovima imaju pojma.Istočnim hronometar stao 1389 god.Kod zapadnih se povijest nije micala,ono skoro da i nemaju svoje povijesti ,zato tuđu moraju prekrajat..Sto godina ovi,sto godina oni,pa neki drugi, i rako redom redali se bliži i dalji susjedi na kravate svakih sto godina.

Od nastanka Bosne konzilijumu se nije teško nigdje uvaliti.

Ono konziliju niko ne bi mogo ništa zamjeriti,ko je samostan i crkvu tjero da na Bosnu svako malo udaraju.Čast bosanska se mora braniti.Nekad u uvaljivanju prekrdašit debelo znaju, naročito onaj fićfirić Deba.Samo ga u pamet,u krestu dirni,eto ti belaja,mere velika nesreća izbiti.

Fata se zvijer, fata se za svaku sitnicu,ponajviše za krupnicu.Tako navikla.

Sada bi Baška Baša reko:Samo jedno jedino slovo u zadnjoj rečenici izmjeni i dobiješ rešenje rebusa,plus aforizam.Zakon je ta lijepa Bosančica.

Ponavljam da ovo nisam sve ovo nikom ispričao zato što vas moram zamoliti;nemojte ni vi.

Ispričaš li nešto jednom čovjeku u mahali,ili polu čovjeku  u Predvorju ,sutra čaršija gruha ko topovi sa Žute tabije.

I eto ti po’ mahale u kraljevu klisuru,briga njih koja je godina.Čim nešto tuhne eto njih.

A možda ništa neće biti.

Da će mi mnogi  rahmetli mater plaho pominjati,to zasigurno hoće.

( Oni još ono svoje novo krojenje nisu objavili!? Ako nisu i neće,ali nikad se ne zna. )

 

* riječ balija upotrebljena u izvornom značenju:

-balija od riječi bal = pčela

balija pčelar,narod pčela,pripadnik naroda pčelara

Debina majka i njena sestra u sred grada imale u svojoj bašti desetak košnica

-kovanica Balkan:

bal = pčela

kan = krv

bal + kan =  pčelar u krvi / pripadnik naroda pčelarea u krvi/ narodi u krvi

Balkan = zemlja okrvavljenih naroda

1.Pogađajte ko su najokrvavljeniji narodi Balkana?

-komunizam i nacionalisti genocidnog kova riječ balija veže za mahalu (vidi tumačenje mahale u Blekijevom riječniku) u smuslu:

neukog,neobrazovanog,siromašnog,jadnog čovjeka

2.Pogađajte gdje su sada komunisti i u kakve su se zvijeri pretvorili?

-fašisti,ustaše i četnici,sve samo benocidni koljač i ubica su su taj vulgarni,bestijalni i zvjerinji izraz počli upotrebljavati da bi označili svoje žrtve muslimane – nešto poput nacističke žute davideove zvujezde, odnosno da bise lakše mogli identifikocati i pogubiti.

3.O genocidnim zvijerima vam ne postavljamo pitanja.Njihova sudbina se zna:ustaše i četnici su sada u Hagu,ili nekim drugim zatvorima.Mnogi čekaju na red.Nekima je ludnica presudila,neki sami sebi.I ostalima slijedi slična sudbina.Bitno je da se genocidom svi obznane i žigošu.

O žigosane monstrumske zvijeri , kuku vama i kuku..

To je ujedno odgovor na veći dio razmišljanja pitanja 1.i 2.

Naše malenkosti se trude da svemu tome daju svoj udio..

/IV dio slijedi 19.Jula / Srpnja 2023./

Pokušaj prekrajanja Bosne / Grbovnik, patrijarh Mojsije…II Dio

Grbovnik, patrijarh Mojsije,  oni jašu gusle i na prangijama lete

II Dio

Sastajali se oni još od ranije od 1780.god..Veliki je to pos'o skupit,iscrtat, retuširat,prilagodit,oku svome i papinom i ostalih ugodit.I vuci (zvjeri) siti i sve ovce k'o fol na broju.

Ali ove 1790.g. godine  baš požurili iako su svi na broju bili.Posao morali završiti,rok isticao.Požurili Mojsije nešto kaharli bio,valjalo mrijeti pa se dvoumio.Nije ono da je vakat bio,jako je šezdeset i dvije kuke imo.U cvijetu mladosti.Kažu dobar čovjek;pa se oko ujdurme dvoumio.Ne valja na se po stare dane grijeh navući.Ono brat po krstu jeste brat,al'nebesa su nebesa,valja između ladovine i pržuna birat.Nije to izbor ho'š vino ili špricer piti i stolove rušiti.

Dobila dva sveštena lica domaći zadatak:

“Bosni grbove predstaviti a kukavičja jaja u gnijezda uvalit i istoriju „malo“ promjeniti.“

Prekradašili bolan,haman pola svojih mućaka hotjeli zboksati.Triba sve  po redu ka'sti.Zasjeli u Kraljevoj Sutjesci jer  franjevci u samostanu i crkvi fojničkoj nisu neki nagodan svijet.Ne vole oni mućki i mućaka,pa makar oni došli i iz Sutjeske partiznaske;e i tamo mučki bilo.

Kraljeva Sutjeske je i Bobovac,prestolnica bosanskih Banova i Kraljeva.To je onaj Bobovac što sada je nalik nekom ružnoj planinarskoj šupi.Onaj srednjevjekovni Bobovac je na neki način trebao dati legimimitet sveštenoj lakrdiji.

Oslonili se na štapove.

Biskupski lijep,ukrašen, nekolik'o dijamanata,poneki safir i rubin,može to narodska grbača podnijeti i još toliko i još tisuću preko nekoliko puta..Nema tu ima nema.Mora.Ima tu papa,pa kardinali,pa biskupi,pa episkopi pa njihovi činovnici i garde,pa obični fratri i đakoni.Treba sve nadolmiti.Ove đakone za kraj ostavismo jer bi oni k'o narodu trebali milostinju davat.

A ‘di si ti  vidio,bolan,da bilo koje svešteno lice svijeta il’ bogomolja,crkva,džamija,sinagoga ili neki hram milostinju daje.

Znamo svi će reći nikad i amin.

Nećete se prevariti. Nijedan sveštenik,ni jedna crkva od manje(g) do velje(g) nikad ni cvonjka.Bio on latinski fratar ili papa ,pravoslavni, pop ili patrijarh, čifutski rabin,farizej i saducej, muslimanski hodža ili reis, budistički monah ili dalaj lama ili urođeničkih šamančića  i šamana ; ne da on milostinje.Nije naviklo svešteno lice davati, već uzimati,najčešće otimati.Svi znaju onu o popu (fratru,hodži) kad se davio i udavio.

U sveštenih lica i karaktera  je duboko ukorijenjena želja:poklon,zlato,dragi kamen,lovu, dolar,frank, eur,jen ili juan otimaj i otimaj i opet i opet otimaj i otimaj makar one  krvlju naroda gladnih bili obojeni.

Patrijarh svoj štap nije  ukrasio.Jok,lukav je on.Njegov je isposnički nalik prosjačkom, vjekovima sveti i maslinov,jal’ sa Atosa, jal’ iz Jerusalima. Štap sve govori:Udijelite mi, siromah sam.

Kažem na štapove se naslonili,pomolili se i prekrstili.Jedan slijeva na desno,drugi sa desna na lijevo.

Ja se zaibretio,jedan se naopako krsti garant.Nemože to ,jedna je to vjera,morali bi isto radit k'o što uvijek rade.A onda skontam i sam sebi kažem:

„Jok ne griješi ni jedan.To se oni dogovorili da jedan bude odraz drugog, ko ono u ogledalu ili kada se dva blizanca ili dvije budale krste.Pametni su oni,Savle ih,lažni apostol svemu naučio.A možda se pocijepali u vjeri.“

Jedan se krsti sa pet a drugi sa tri prsta.Dum'o jal’ ne dum'o isto ti se piše.Ovu foru nikako nisam mogo skontat.Ili je neki svetac ili patrijarh sakat na jednu ruku bio;ili se isti jako iz ćenife vratio dva mu prsta kenjava bila ,pa se on bez njih krstio.Puk vidio pa se i on tako počeo krstiti.

Što puk vidi to puk oponaša.

/ III dio 18. jul/srpanj 2019. u 21.09h/

Sabat ili surbota / Igrokaz na dan 10. Jul / Srpanj

Danas je Ponedeljak   10. Jul / Srpanj 2023. godine njegov  191 dan   , a  preostalo je  krhkih 174 dana.

Vi nikad ne mislite da se,  recimo, na današnji dan, prije hejbet godina  desilo nešto što će bitno uticati na vaš život.

Eto recimo priča o surboti , što no bi čifuti rekli šabat , papise bludnice sa sedam brijega kažu sabato .

Uticala je na čitavo čovječanstvo. A ljudi nikad nisu čuli za nju.

Eto , ni  vi  ne znate da se nekad subota zvala surbota.

Ako nama ne vjerujete pitajte žene. One još i dan danaske kukaju zbog tog izbačenog slova R.

Kažu oštećene su, debelo su oštećene. Nama ih žao i vjerujemo im. Kako im bolan nećeš vjerovati. A bome nam i nas žao. I mi uskraćeni.

Znate ono:

Raj je bio uređen kako treba i po tabijatu. Ali ona firaunka Eva, naša pomajka  nam natakari onog junfera praoca nam Adama, ko najvećeg levata i dobiše izgon iz raja.

I gdje će ih poslat?

Za divno čudo baš na Zemlju. Ne znamo zašto je ona izabrana od tih silnih mirijadi planeta , sunca i mjeseca.

Kažu ima vode i đardina, lijepog cvijeća i trave. I svega nečega baš za insane sve podređenog. Rečeno im :

-Idite pa tamo jedite zabranjeno voće koliko vam ćeif. samo pazite na mjeru.

Ali detalji na Zemlji nisu ugajguljeni i morale se na brzaka stvari sređivati. Tako se dogovore takrli dani,do u tančine. To su oni oni dani za branje voće, ali samo ako u njihovom nazivu    ima slovo r . Ako nema, strogi post ili na mah pržun. Ono u svemu mora imati mjere.

Zato je Mujo najviše volio da piše recke, da zna dokle je došo. Ako bi bilo neke dileme , on se radi demokratije nije nimalo bunio da sve krene isponove.

Eva ko Eve , nekako proturila surbotu kao šesti dan u sedmici. Vidi se namazanija mastima od onog blećka Adama. On neki jado izgleda bio. Na sve što Eva kaže on klepi ušima. Zato je prvo matrijarhat nastao. Garant.

I sve je dobro štimalo za Evu i za njene nasljednice dok se Jevreji ne pojaviše i “muškarčine” čopili vlast.I jade namah radi štednje ukinuše jendo slovo i surbotu prozvali sabatom. Dan u kome je grijeh bilo šta raditi, a naročite ne ono. što se radi surbotom.

Žene zavriskaše : Kakav vas  crni sabat snašao, to je naša  surbota.

Nema to veze sa Isusom ili black sabatom  . To ima veze sa farizejima. Kažu oni škrti , škrtiji od prosječnog Jevreja barem dva puta bili  i gledali da uštede gdje god stignu, čak i  na slovima.  Moš'te mislit’ koliko su štedljivi bili. A i licemjeri. Zalagali se za neku vjersku čistoću. I tako je dugo moralo da se ne praktikuje branje voća subotom. Zabranili i bilo kakav rad. Znači i ljenštine su. To jopet podrazumjeva  i ima i  nema, onoga što je u raju zabranjeno.

Ali tu nije kraj. Starorimske, starogrčke i sve ostale staro žene se pobunile i zavele višeboštvo. Tamo se svaki dana moglo brati voće. I bez obzira što je pola dunjaluka prešlo na monoteizam i dan danas vlada neznabožački , oliti poganski  sitem branja voća.

I ko kaže žene nisu moćne. Jesu , samo zaboravile svoje moći. Ili čekaju pravi vakat?

Dobili smo dojavu da Lizistrata , negdje na visinama kuka ko godina ,za njenim slavnim vremenima.

Jako brzo se smjenjuju dani. Ne mre ih čovjek ni pomilovati.

Što bi poete rekle:

Milovali ne milovali svi greju u nepovrat.

Svaki dan je prelijep za život. Valjalo bi kada bi se svaki dan voljelo i ljubilo i svaki dan imao jedno er makar kao pričuvu. Onda bi se zasigurnio našlo vremena i za djecu i starije.

U pevodu:

Volite se ljudi. I ono što neizostavno ide uz ljubav. Bez obzira na subotu , sabat , sabato ili surbotu.

Napola slato pismo

 

Mila ,

jube moja

Mala Velika princezo , kraljevskog roda

Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom najčešće u snovima druži, malo otračati.

Valjda ljubomora , šta li ?

Inače nemamo običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je.

Još nam se neki merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u ekran.

Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud nazvati.

Aha, Malo šjutra.

Nemaš ti drugog posla nego mahalske blećke zvati.

Svi blenu u našu ljepot vilu i hoće da nam je kradu.

Ne damo te mila, nikako ne damo. Al’ nam drago što te gledaju. Nek vide šta mi srećni mahalaši volimo.

Ona Četiri stađuna , nam oči isplakala , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez njih , plačemo .

Plačemo ko godina, poneki i ko dvije. Ako znaš koliko je to suza, biće nam lakše . Malo smo se i umorili. A i nakupilo se u tom čekanju guta godina…

Sada se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti mila tako se kod nas u mahali kaže) u naša mubarek srca , a oni blesavi hamal rahmetli majku pominje.

Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jopet isponove.

Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu kad ovake ljepote i dobrote.

I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.

Jok, nikako ne prestaje. Načisto zvizno.

A jel , mahlukatu to valja?

Ne valja , nikako , ne valja.

Jel mu bolje, nikako mu nije bolje. Samo gore mere biti.

I nama se , ne kuka , nego vrišti. Ak’ mučimo.

Dobro , priznajemo , pretužni smo što te ne možemo pomilovati ,za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda .

Ruku tvoju na grudi staviti da osjeti , bona kako lupa, ko dva  Unska vodopada sa Plive  i pride  Modre rijeke slapovi.

Svaki od nas sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio , sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,….

A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.

-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da nam društvo u u ovom belaju od čežnje pravi.

Izgorismo ti mila, sagorismo.

Al ne kukamo . Nismo ti mi,bona pi…lići

Nemoj nikda pomisliti tako nešto bonićka , dobroto naša.

Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. A da nam se ponekad ne oklizne neki gutljaj. Oklizne .Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta.

Volim da naše pjesme, boje , slike , muzika vrište i kazuju:

-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.

Ne zamjeri i selam ti veliki ,

mila moja.

***

Prođoše stađuni. Bukadar njih.

Tračaroša upitaše:

Posla li ti ono pismo?

Kome da pošaljem ljudi moji.

Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da mi se javi, da mi adresu da ,da mi umor s duše mine.

Šta ću, radostan ja , još uvijek se nadam. Nadu mi ne mogu ubiti.

Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.

Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haber dala.

A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Biće joj drago što je ružim.


												

Ne da nam se baljezgat

Zar nije ljepše pričati o vrućinama , koje nam prihajaju v skori čas . Možda nam dovedu  koju Mojcu , Alenku šenkrat plaho . Ah , lijepa nostalgična vremena, smrtno navarna nevinim .

Vako će to napriliku biti.

Polako počinju pritiskati vrućene, a bome i sparina.

Htjedosno reći neka sparina , ali kad nas pritisne sparina, to nije neka , to je sparinčina, pride sparina.

E sada vi vidite kako je nama.

Valja dnevnicu zaraditi, a brćkanje i hladovina mame.

Od ovih klima i ventila se uhelaćismo.

Dibidus.

Grlo nam se steglo ko da u njemu moruna ili krastača  krepava.

A tek znoj, ko da nas udav jamio i ne pušta.

Jal’ piton.

E ,ženama je lako.

Znaju one kako sa pitomima, pardom pitonima.

Ko da su im , haman , najbliskiji rod.

E, sada vi pomišljate na neke bezobraštine.

Nemojte, boni.

Grehota žensko potvarati.

A da ih ima,  merebitno napriliku  , a bome nekom i na nepriliku, iste zmije, Ima hin aman kobre , nije da nejma.

I gore.

Progutaju insana očas. Ili bar djelomično . Ne mre ih čovjek uhavizat.

Joj, sparina pristavila milju kapljica, svuda po glavama.

Ne možemo dalje baljezgat.

Kraj smislite vi.

Nešto o ženi i pitonu.

More i o pitonu i ženi.

Svejedno; mislite vi.

A nije.

Ako počnete sa ženom , svršićete sa ženom.

Ako počnete sa pitonom,

nema vam druge, nego pitona u ruku,

pa ga vodite na pašu.

Što bi poete rekle :

Ne mora sve biti u stihovima i rimi. Niste PO, već čitavi insan, uslovno rečeno.

U prevodu:

-Neki insani nisu insani , jer ne znaju razliku između udava i pitona.

A razlika je vrlo jednostavna  : udav davi , a piton pita. Nije bitno gdje staviš . Mislimo interpukciju  ‘ .

E  sad kako , kada  i što nije do nas . A i ne da nam se više baljezgat . A ni manje.   


												

Baš su ljudi baksuzi

Nešto dumamo ; baš su ovi ljudi baksuzi.Mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.

Koga briga za reprekusije. Ne m're se voćkicama  odoljet. A jopet neki nisu za jabuke, previše mirišu na grijeh i nisu toliko popularne , ko recimo smokvice.

O kaznama poslije branja i konzumacije otom potom , kada glava zaboli. A neštoi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša, čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli, od ljepote i divote.

Šta to? Kontate vi.

Ma voćka ta. Svaka. Ima ih hejbet i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.

Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?

Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli. I dalje dok je vika i svita.

Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.A rahat je mogo bit . A nije , upravo zvog  tih istih voćkica.

Joj ,što bi tada bila milenijska  fešta od vočki , po glavi insana.  Čovjek da poludi.

Neke blentovije načisto pomahnitaju. Izgube se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je  izmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se , ko fol , nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:

-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manite mi S.O.S -ova Nek se blentovije  podave, podave …

Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas  jako lijep i sunčan dan. Po računici koju nismo blesimetrom  skontali,  do kraja tog istog dana vrijeme bi se moglo mjenjati, ali značenje,pojam i video zapis o voćkicama zauvijek ostaje u malom mozgu, odmah do hipofize. Kažu od nje vazda  neki čudoredni belaj ispadne.

Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.

Pa vi vidite šta vam je raditi.  Ako ste već iz rahatluka , hoće se reći raja , radi ljepote prognani , iskoristite vrijeme i naučite se brati voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo u votaži je šuplja priča.

Što bi poete rekle:

-Snijeg pade na behar na voće.

-U prevodu:

Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.

Atentat na Abrahama Linkolna

1865. je godina . Dan 14 april.

Abraham Lincoln, šesnaesti predsjednik SAD-a, ustrijeljen je u pozorištu Ford u Washingtonu.

Konfederaciji sklon glumac John Wilkes Booth, koji je ujedno bio i špijun, neposredno nakon završetka Američkog građanskog rata, izvršio je atentat na američkog predsjednika.

Booth se tijekom predstave Our American Cousin uvukao u predsjedničku ložu i, u trenutku najglasnijeg smijeha kako bi pucanj prošao što neprimjetnije, iz neposredne blizine upucao Lincolna u glavu Deringerom kalibra 0.44.

Nakon toga skočio je na pozornicu, prilikom čega je slomio nogu, te uzviknuo “Sic semper tyrannis!” i pobjegao. Predsjednik Lincol je nakon devetosatne kome umro, a Bootha su nakon 12 dana bijega ubili federalni agenti u Virginiji.

Kad tako kažu hronicari   moramo im  vjerovati. Uglavnom. Dok ne primjetimo da lažu. A lažu toliko da to pas sa šniclom i kotletom pride ne bi mogao pojesti. A sad kad bi psu prinio…To već ne ide u ovu besjedu.

1.januara 1863. godine Abraham Lincoln održao je svoj čuveni govor, “Objava jednakopravnosti”, tokom Američkog građanskog rata. Očito nije slavio novu godinu. To je njegov problem.Nije nam jasno zašto je uznemiravao narod u slavlju.

A kauboji su takarli sorta. Odmah revolver u ruku, najčešće kolt i taka, taka.Mere i više od ovoga, ali Abrahamu je bilo dovoljno i manje od ovoga . Ni velečasna brada mu nije pomogla.

Možda su mu zamjerili prekid slavlja i zbog toga ga  ušutkali. Metak u  glavu. Isti način i isti ljudi upucali Kenedija vijek poslije. Na tim temeljima se ustoličila CIA   i na sličan način vršila ubistva predsjednika širom svijeta. Krojili su kaubojsku kju-klux-klanovsku pravdu i pravo. Tipično Linchburg razmišljanje.

Ne znamo zašto su odabrali 14.april. Petak je bio ,ali nije trinaesti. Valjda kontali,vikend je ljudi se neće previše uznemiriti zbog “simpatije” prema onima kojui imaju afro frizure.

Zavjerenici vidjeli da su   trešnje procvetale i ljubičice  obeharala šarena polja.Valjda.Ima puno droge u americi,i previše,Svašta se njima priviđa.Koliko kontamo,uglavnom naopako.Nisu oni džaba potomci anglosaksonaca.

A neko reče, da je bio nekakav veliki petak. Ima svakakvih petaka. Vi samo zamislite i pojavi se neki petak po vašem izboru i vi ga okrivite za lične ili tuđe nedaće. Najčešće kompilacija jevrejsko-ranohrišćanskog sujevjerja su:

– mali, veliki, baksuzni, crni,žuti, crveni ili neki drugi obojeni petak. Nikako bijeli,j er takav petak je sušta bjelina i on pripada arijevcima i bijelcima.

Ubistvo je pratilo toliko koincidencija i slučajnosti da je nemoguće vjerovati da američke  zle sile  nisu stajale iza toga.

But je bio tek glupi filmski glumac koji nije mogao zavezati pertle bez pomoći drugih. Zbog loše glume i nepamćenja tekstova, više su ga koristili kao kurira nego za glumca. Ipak ameri ko ameri,  okivali su ga u zvijezde

Pogledajmo   šta se  dešavalo tog dana.

Predsjednika SAD Abraham Linkoln,potpredsjednik Endrju Đonson,državni tajnik Vilijem Sefard i  zapovjednik vojske Hiram Julisiz Grant sa suprugama su trebali u Fordovom pozorištu u Vašingtonu gledati predstavu: Naš amerićki rođak.

Grant je na dan predstave morao hitno otputovati sa suprugom. Nju nešto zasvrbilo , ali je željela da se riješi svrabeža u  raskalašnoj Filadelfiji.  Opet neki izvori sugerišu da ga je Julija nagovorila da idu u Nju Džersi na neki bal. Na balovima ima mnogo muškinja koji mogu opetovano pomoći u svrabežu.  Gđa Grant je bila poznata po tome. Hoće se Grant faćati vojske, karijere i šiše. E pa tako mu i treba. Neusaglašene priče.

Ne znako koju izvlakušu su smislili potpresednik i tajnik. Elem koščati jado je sam otišao u pozorište, iako se baš nimalo nije zanimao za umjetnost.To kvekeri ne rade.

Da bi se problem svrabeža bolje sagledao treba obratiti pažnju na neke  evidentne činjenice.Moramo to učiniti jer nam Julija Grant nije bilo ko. Ona je imenakinja naše Julije ,koja je mlađahna,sa četrnaerst ljeta ,uvelijkio skidala prašinu sa mjesec dana mlađim Romeom. Takvu pisaniju je mogao skjontati samo neki bolesni um.

Grant je rilikom putovanja je posjetio White Haven plantažu u blizini St. Louisa, gdje je živjela obitelj Fredericka Denta, njegovog prijatelja s Akademije. Tamo je upoznao Frederickovu sestru Juliju, s kojom se zaručio 1844. godine. Dakle Julija je bila kćerka robovlasnika.

Rat u Mexiku ga je odvojio od zaručnice na četiri godine. Ona nije obajatila , jer se trošila.Tako kažu. A žena je kao vino. Što više takara to bolja. Vino dobrim i konstantnim gnječenjem postaje zrelo. Pa kako ne bi i žena.

Četiri godine kasnije Grant se napokon, ponovo susreo sa  Julijom. Kako on nikada nije bio Romeo stvari nisu štimale između njih, mada  je rodila trojedjece. 1953. se opet razdvojio od Julije jer ona nije željela da se dalje vucara od kasarne od kasarne. Voljela je da drugi vucaraju po njenom domu umeđ njenim baldahinima.

Dugotrajna razdvojenost od supruge ga je okrenula piću, a alkoholizam  učinio nesposobnim za vršenje vojnih , a i nekih drugih dužnosti. Njegovi nadređeni su mu ponudili da podnese ostavku kako bi izbjegao vojni sud.  Grant je pristao kako bi se pridružio ženinoj obitelji u St. Louisu. Tada je Julija , prestala biti glumica.

I još jedna je veoma bitan detalj za našu priču.Na historijskim izborima u kojima Linkoln pobijedio Grant je držao svijeću njegovom  suparniku,demokrati Stehepanu A.Daglasu.

Glavni tjelohranitelja Varda Hila Lamona je zboljela krajnja trebavica na lijevom migavom oku. Jedna starija crkinja , koju su zvali mama Vudu je Abrahamo donijela cedulju sa porukom:

„Išćašio sam trepavicu u uglu lijevog oka. Boli toliko da, da nisam oka sklopio. Danas se snađite bez mene.

Sluga pokorni Hardi Brežuljak.“

Kako  osiguranje nije mogla organizovati vojnu pratnju (svu je pokupio general Grant), nije se više moglo čekati. Moglo se  zakasniti na početak predstave, a to svi osim Linkolna i Meri  sebi nisu mogli dozvoliti.  Pratili su ih i telohranitelj Džon Parker i batler Čarli Forbs.  Došli su u pozorište u običnoj kočiji, bez ikakve pratnje.

Linkoln je u zakazano vrijeme ušao u pozorište. Tu se našao But koji je raznosio poštu. Zapanjio se kada je  vidio mrskog mu predsjedinika. Odamah je skovao plan o ubistvu. Kako su SAD kaubojska zemlja, imao je pištolj pri ruci.

Drugi Linkolnov tjelohranitelj Džon Parker i kočijaš odlaze u salon Star, preko puta pozorišta. Tamo su imali plaćeni viski i dame po izboru, ali samo ako u salon odu tokom pauze i tamo se zadrže do ubistva. A znaće kada će to biti, jer će iz pozorišta odjeknuti pucanj.

Predsjednik ostaje nečuvan u loži na balkonu. U 22 1o batler Forbes odlazi da se pobrine za posluženje pića i osvježenje. Ostavio je vrata lože otvorena.

Slučajnosti?

Nemojmo biti naivni.

Glumac Džon Vilks Buti je bio  tajni agent rasističke konfederacije, čiji je ogranak CIA. Odlučio je  biti glavni akter te večeri. Kao glumac je imao slobodan pristup nečuvanoj i dostupnoj Linkolnovoj loži.

Dakle, tog petka, te večeri , 14. aprila  , tačno u 22 15 , asasin je neometan, hladno i sa smješkom s leđa prišao  predjesniku. Naciljao stražnju stranu Linkolnove glave, malo ustranu prema uhu i upuucao ga jednim metkom. Nije mu trebao drugi. Kada je se okrenuo da izađe, oficir Henri Rotboun koji prolazio pored lože,  je skonto da treba da se pogura sa Butom. Koškanje je trebalo da bude pokriće za Linkolnovo nečuvanje. Kao, branio je Linkolna ,koji se upravo selio u drugi svijet.Igrom slučaja upucan je u istu trepavicu od koje je obolio Hil.

Linkonova supruga Meri je do smrti tvrdila da je Linkoln uboden nožem. Niko je nije šljivio. Tada žene nisu imale pravo glasa. Pogotovu ako govore istinu koja se drugima ne sviđa. Postavlja se pitanje.

-Ako je But   priklao nožem Linkolna, tko ga je upucao pištoljem?

Lako je nama postavljati pitanja, nas još nisu ni priklali ni upucali. Jes da su pokušali, stotinjak miliona granata i mirijade metaka, isto toliko macola, kama i drvosječkih sjekira su nam radili o glavi. Zaboravili  genocidni monstrumi da je to jedinstvena Bosanska glava.

Vojni liječnik, Grantov prijatelj je ustanovio da je Linkoln  ranjen u glavu, a ne kako se prvotno pretpostavljalo uboden u rame. Dok je Linkon bio na izdisaju, faktuički je izmjerio dubinu rupe. Olovkom, medicinskim pomagalom. Dubina je bila 4,2 cm. Doktor je bio esteta i poguravši olovku dobio je željenu dubinu od okriglih pet centimetara.

Linkoln je pao u komu i umro je u 07 časova 22 dana15.travnja.

Samo sva sata i 28 minuta kasnije, potpredsednik Džonson je, položivši zakletvu, postao 17. predsednik u istoriji SAD. Pretpostavljamo da je za ceremeoniju sve bilo spremno , još od prethodne večeri ili dana.Tko zna?

Gledalište je mislilo da je to neka međuigra između dva čina i nije obratila previše  pažnje na pucanj. U SAD je pucnjava i dan danas normalna stvar . Niko ne obraća pažnju. Pogotovu kad obojeni ginu. Policija se umješa samo kad ima više poginulih. Bijelaca , dakako.

Ako se to desi u getima obojenih, nikom ništa. Sami su krivi za pucnjavu. Ko im je kriv što se ilegalno naoružavaju. Da to nije besmisleno, ubijenim bi sudili za nelegalno posjediovanje. Čega, pitate se vi. Bilo čega, bitna je optužba. Ako su nevini neka dokažu. U SAD postoji Kvaka 13 za obojene :

-Kriv si dok ne dokažeš da nisi kriv. A ne možeš dpkazati da nisi kriv, jer to pokušavaš dokazati pred kju-kluks-kanovski i arijevskim sudovima.

Policija djeluje po principu : sam pucao,sam se ubio.

Poslije su javili da su Buta ubili na nekoj farmi.I skontali nekoliko teorija.Svaka gluplja od gluplje.Te But ovo te But ono.

Naprimjer:

-Htio je oteti četiri prve ličnosti SAD.One koje smo naveli.Držati ih za taoca i tražiti svašta nesta za uzvrat.

-Da je u pozorište došao samo radi gospođe Julije . Javili mu da je zasvrbilo. Kada  je vidio da je nema, toliko se naljutio da je u bijesi ispalio metak i slučajno upuco predsjednika.

-Da je upuco predsjednika zato što nije volio kvekere iz Kentakija.

-Neki opet kažu da je bio dobri Samarićanin koji  je htio predsjednika kutarisati bolova od raka, koji su uskoro trebali postati neizdržljivi.

Svašta se pričalo, ali to ništa nije pomoglo Abrahamu Linkolnu.

Drugima jeste.

U prilog nekim teorijama govori podatak da je te večeri, u pozorištu slučajno saznao da je Linkoln u loži sa madam Linkioln. Dakle taj podatak bi trebao isključiti mogućnost zavjere ili svjesnog čina.

Opet drugi kažu da je imao ekipu, Dejvid Herold,Džordž Atzerod, Luis Pauel и još neki.  Nikad niko,  osim vlasti nije razgovarao sa ekipom. Po kratkom postupku su likvidirani.   Oni nisu ni bitni za našu priču, pa nas ti detalji ne dotiču. Samo ostaje činjenica da su efikasno i učinkovito pometeni.

Američka televizija   je dokazala da je But bio živ i zdrav ušao u XX vijek i mirno usnio u nekom penzionu.

Inače , Linkoln nije bio toliki protivnik ropstva koliko se priča. On je samo bio protivnik širenja robstva na nove američke teritorije na zapadu. Bojao se čovjek,  da će robovi odbjeći i postati kauboji. I  eto belaja, nema više ropstva. Samo ima crnih kauboja. A možda se crni udruže sa crvenima, pa to čuju žuti, odoše SAD u paramparčad. A to oni iz Linch  Tauna nisu smjeli dopustiti. Onji budno prate šta se dešava u SAD i svijetu. Čas su i nas uzeli na nišan.

Scenarij ubistva Linkolna je primjenjen u ubistvu Kenedija , sa nekim recipročnim i izokrenutim modalitetima .

-Linkoln je prvi, a Kenedi poslijednji amerčki  predsjednik. Izmeđi njih su se natandarila dva manje važna ubistva SAD predsjednika ,o kojima se skoro ništa na piše.. Zaturili smo naois o tome. Isplivaće on kad tad. Možda otkrijemo još nekog njihovog predsjednika koji je „umro“ pod sumnjivim okolnostima.

-Linkon ubijen u pozorištu , posao počeo kao advokat sa nezavršenom osnovnom školom u nekom skladištu. Njegov ubica Hil (brežuljak) se sakrio u  skladištu. Kenedijev život je bio pozorište. Džeki je ubijen  hicima iz skladišta pored brežuljka. Ne Đeki Onazis, nego Džon Kenedi koga su od milja zvali  Džeku. Njegov ubica se sklonio u teatar.(Amerikanci reč “theater” koriste i za bioskop i za pozorište, ali i za živote svojih predsjednika .Takav je sveukupan američki  život.).

– Abraham Linkoln je izabran u Kongres Sjedinjenih država 1846.  Džon Kenedi je izabran u Kongres tačno sto godina poslije, 1946. godine.

– Abraham Linkoln je postao predsednik SAD 1860. – Džonu Kenedij   1960. Opet stojanka ramaka.

– Obojica su upucani u potiljak, u prisustvu svojih žena.

– Obe žene su gubile svoju decu dok su živele u Beloj kući.

-I Linkoln i Kenedi su ubijeni na petak.

– Linkolnov sekretar se prezivao Kenedi, jedan Kenedijev batler se prezivao Linkoln.

– Obojicu su nasledili Južnjaci sa prezimenom Džonson.

– Endrju Džonson,koji je nasledio Linkolna, rođen je 1808. godine. Lindon Džonson, čovek koji je nasledio Kenedija, rođen je 1908. Cifra sto.

-Obojica Đonsona su vodili politiku suprotnu od ubijenih predsjednika. E.Đonson je bio popiustljiv prema južnjačkim robovlasnicima. L.Đonson je odmah zaratio u Vijetnamu. Obojica su bilo pod kontrolom  južnjačke mafije, robovlasnika i petrodolara.

– Linkoln je ubijen u pozorištu Ford. Džon F. Kenedi je ubijen u automobilu marke Linkoln, koji je proizveo Ford.

-Kenedi se takario sa strane i krio to. CIA je čistila to smeće;ponekad i nekim otrovom. Linkolnova žena se nije handrila sa strane. Pinkerton (CIA) agencija  se više bavila Julijom grant. Imali puno posla.

Prečesto je svrbilo.

– I nad Butom (koji je ubio Linkolna) i nad Osvaldom (koji je ubio Kenedija) izvršen je atentat pre suđenja. Sistem ućutkavanja. Međutim But se poslije pojavio živ.  TV to iščeprkala. Sve nešto očekujemo da će neko pronaći Osvaldove Memoare.

Dozvolite nam da damo naravoučenije basne.

Nek vam život bude T&T*  , ali nikako nemojte u blizini imati Đonsone ili CIA-e.

 

*Pojmovnik

-T&T = TiT = takar i teatar.