Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin treći

Poručio Mojsije, pismeno neki hamal dostavio.

U pismu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi.Gdje će ti duša.Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam reći ćeš nije lijepo mrtve na krivo napisati. Obrazli si ti. A kakv ti je obraz kad istinu prešutiš. Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku ili se boj pržuna. Indexi i Fatma će ti oprostiti.

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa neba naređeno.

Mujo se ono jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu opet prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne more zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj stani bolan Mujo kori on sam sebe. Grudi ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešta nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin,ta bašta mirisava, izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo; on skoro po ‘godine on bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin, ta đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe, sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdjeće ti bolan veće slastice od uzavrele djevojke . Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala.Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona. Mujo došo vidio da je name pa otišo. Mujo došo i drugu noć, vidio da je nema pa otišo. Srce Fatino, dobro je što ga nekim očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se neštoi i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu opjesmu,i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti. I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala.

Naveče ti Mujo odmah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daj Muju da je stigne pa bjež, uzalud ,kuka la ti majka-Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne BIjle tabije ne bi čula.

Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke djevojačke sehare. Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i povlači Fatu, ona se ne da, neko će čuti ,dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on fatu neda.

U buli je velikoj Mujo sada. Tandaro sa strane a nesmije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koga je on natjeravao na upjevavanje: joj, mamo mamice. To mogla biti samoFatma; Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa. Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi se komeša. Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najjasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole. Jok Mujo tebe mi kaže ona. Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasnijiji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati ,jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije ispračno.Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube.A i sluge bi koju sluškinje u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili,ne znajući da ih radoznalo dijete gleda šta rade. Vidjela  ona Fatu i Muju .Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; ta frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila,još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Nebi ni rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma ,nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše, u usta peškire i jorgane stavljala i tiše majku dozivala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala niti joj išla pomoć dati.

Opet se razboli nena i Fata i Meleke kod nje da je liječe. Fata Muju obavijsetila da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica, znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene. On kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na Beogovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvati. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola. Pred sabah besu jedno drugom dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Čestitost misle da su povratili. Morali se oprostiti, ljudski je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Begovica Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala.

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki javili da se nešto čudno oko Fatinih hodaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je takav,sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana ni dobar dan ikome i bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, ni u cijeloj kući nema.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu evo nekoliko dana kod majke mu, poboljeva ona izgleda vakat došo mrijeti. Jali tamo Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet, nisu za Muju znali. Zastidje se beg i fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Što ti je sudba. Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata jal’ mama joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir skinut. Nikakvu ljutnju nije pravio, nit je kome bilo šta pričao.

Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stisakao i vrebao. Ni disati nisu mogli. Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamluk, ni dukata prebijenog nema.Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbeg Smirne, mladoženja od šezdeset ljeta . U varoši se oko svatova sjatilo i veliko i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac na begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati ,sandžakbeyi mogao da bide.

Fata vrišti,jauče  i zapomaže, nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udavajte me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa begom i begovicom oprostili.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti ili joj pomći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Efesu naprevljen, odmah Mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče stigao ferman  da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uh. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront. Begovica više ne izlazi, beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio,i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se saušila.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. sve imaš, pa onda u čas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jest jest. Ne mere to nebo trpjeti.

**

 

Četvrti nastavak 16.8.2017.

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 

 

lelafatma 1imagesimages (4)

Pripovjest  u četri čina

 

 Čin drugi

 Fata obdan pjevala crven fesić mamo,crven fesić u dragana joj,mamo mamice.

Kada bi  joj se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice. Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i smijeha…

Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo.A možda je neko i plaho tuče i ruži.

Ponekad bi joj izletilo  , nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolaztila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik,koji u njenoj sobi nešto udara i ruš.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić.Ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla,misli majka.Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije joj jednomn  tražio,kaže sevap je hodži dati.On je ilmija „iz“.Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio,dibidus.Tako vam to ide,aferim za aferim.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  nena Fatina.Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana.Majka sestru Meleku joj,  poslala sa njom.Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio.Ko veli, oće Mujo,ugursuz je to.

Majka nije mogla neni ići,nema bega a begluk veliki.U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.Umorila se begovica,čitav dan radila.Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki  posao za ženu.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe.Kod Fate sve uredno,sve na svojem mjestu,Tako je ona riktala i nariktala.Blista soba cakum pakum.Kako akšam počeo padati,sunce u zalasku prikrile bivši demirli penđer.Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.Zaspala i sanja i umeko i utvrdo, jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja prsta bez nokta, dobrano odocnio.Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće.On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio.Dok se žensko čeljade probudilo i snašlo Mujo već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio,moralo je nekako nadomiriti Fatin lelek.Bio silovitiji i žustriji nego inače.Žena nije imala kud,nego mamo,joj mamo mamice.Izmicala se ona ali Mujo ne da.Majka i Fata glasom i stasom nalik.U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti. Stalno je stizo i prestizo.Mislio to ga Fata izaziva.

A žena opet nema kud nego: joj mamo mamice.Više i ne bježi.Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj,mamo mamice.Sada zna da Fata nit je bolesna,nit su je džini zaposjeli,niti hodža sihire bacao.Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti,ali sada ne može,Mujo ne da.I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka,već samo:joj mamo mamice.

A beg ,muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče.Zalelekala majka načisto,grlo je od leleka zabolilo.Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti.Nije to ni njen,glas konta.Fatin je.Tako se Fata glasa:joj,mamo mamice.I poneka suza,ali i nezadrživi vesili smijeh,Morala ga prigušivati.

Što ti je život.Morala majka na ćeru da posumnja,da je provjerava pa da zaleleče.Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući,nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu,samo poljubac na brzaka,pa kliz da ga ko ne vidi.Htjela ga žena još jednom povući na sebe,ali skontala uskoro će sabah,prepoznaće je Mujo i eto sramote.Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao.Čerinog ašika ona povalila.Miris je odaje.Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati.Nije samo ona kriva,Fata je više,pravda sama sebe.U početku.Poslije joj se nije dalo.A najposlije joj se i omilililo.

Okupa se begovica,namirisa i rubin odoru obuče, pa je brzo svuće.Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi Muju dočekala.A ima posla,begovica je ona i zastidi se.Večeras će ona Muju dočekati.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana,vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala:Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice.Butum se komšiluk zaibretio.Fate nema,sad joj majka istu pjesmu pjeva.Nisu to čista posla.

Dan majku izmorio,a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila,pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine.Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta.Mislila Mujo dolazi nešto kasnije,k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala.Ne mere poslije sinoć biti:Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko,jadna li joj majka.Nije više neupućena.Mujo je bezbeli dobro uputio.

Dođe Mujo,mrkli mrak,noć bez mjesečine.Pronađe Fatin krevet,ovaj poširok k'o francuski ležaj,sav u šiltetima i dušecima.Leže Mujo pa stade milovati Fatu.Majka joj toliko umorna bila da se probuditi nije mogla.Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne,ali ne može slaba je.Mujo je mazi i miluje i ljubi i svalči.Lako mu hanteriju svuči.Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena,majka ga odguruje,pokušava da se rasani.Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi,da ga odguruje,mami i odbija.I uvijek bi dala da je on nadvlada.I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla.Krv joj već uveliko prokolala ko vodopad sa Skakavca,u glavu,u srce, u đardin je udarila i ne može ona ništa drugo samo ono:joj,mamo mamice.

Mujo je opet mazi,ljubi i miluje,nježno mazno,pa jače i čvršće.Tako se to radi,misli žena a ne ko muž joj trt,mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti,bez riječi bez milovanja, cigar ispušiti i zahrkati.

Tako misli a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni ponovo i gore i dole,i uzduž i poprijeko,i ukrivo i upravo,i utvrdo i u meko,preko šilteta,dušeka i jastuka.sve dok ne bude ono njeno:joj mamo mamice i malo potom ono njegovo:uh,uh i uh.

Prođe ponoć,sahat kula otkucava,čuje se.Ona shvati da nije Muju nalijepila što joj ćeri ovakve stvari radi.Sada je i kasno da to učini.Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću.Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki,ali to bega i dunjalok to ne bi interesovalo.Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne,namah.Joj majoko moja; črečenja valjda neće biti.Normalno,ako preživi kamenovanje.

Šuti begovica,negodovanja nema,malo se radi svoje časti otima i ne da.To Muju pali i uzbuđuje,on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago:joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako se vas cijelu noć ganjali.Ona sve ko bježi i neće,svako malo zacvili i zaplače,nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga ona zajaše.Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore mora Mujo megdan napustiti,žao mu volio bi on još,ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima.Begovica ga zadržava,zaboravlja na stid i kamenovanje,gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila.Mujo jako zavolio Fatu,ne želi da ona nagrabusi i pati.Poljubi žensko,pomiluje po kosi i grudima da ga želja mine:pa kroz prozor klisnu.

Osta begovica na ležaju,gola i uzavrela,čaršafima se obmotava,prelijeva se sjajno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na šiltetima i jastucima.Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos:joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas,kristalno čist i ženski snažan:

Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice.

Ona je radosna i tužna.U njoj procvjetava  djevočica koja  nikad nije nabrekla u ženu.Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu,željnu prave ljubavi i strasti.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera,to se njene ćerke Fatima i  Meleka vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu,raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Šeherezadu,Salomu  i Alhambru.Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo,koje još vri od cjelova,milovanja i obljuba prethodne noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz haljine.On im ne da,vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio.Sada vajar sedefaste noge i bjelokosti ruke bježe iz anterije, postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana ,pljusne se i plakne po licu,grudima i kadifnom đardinu,da se malo ohladi i smiri.Teško će to ići,žena se probudila i sada budna ,ovog dana;noći dvije svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj,majka Fatma ih ljubi i plače.Od tuge i sreće.Ljubav je sustigla.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost.

Kraj drugog dijela

-nastavci slijede –

/Treći dio 6.juna/ srpnja 2019. /

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 Čin prvi                                                                                                

Bili jednom,u nekom vaktu  u jednoj bosanskoj varoši Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ opetu prešla,bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja..Mujo bi se popeo na trešnju, primakao bi se prozoru i kroz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Drugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.Navikao on na milovanje.Tada bi brstio trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je žensko.

Kandilje nisu palili da ihi neko ne bi vidio.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo;pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj na Muju,sve dok oko ne bi iščašila.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje slatko od tunja.Svašta!Bio to Fatin dio ašikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se nezrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razcovarati,beg bi ih mogo čuti i eto belaja.Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio.Popeo se na dunju i primako se prozoru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena,Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja slugi jedinom pomagao,drva  cjepao.Pa hek po prstu.Otpade nokat.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako otekao?

-Kako neće bona.Kad nokat otpadne prst mora oteknuti.

-Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem oteko,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolni prst pokažem.Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,jali nešto treće,smislićeš ti pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata.Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo, već je sletio sa grane.Od silnog trzanja; prije ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo sa drveta hekno u bašču. Srećom na kadifice i mehku zemlju pao,ništa mu nije bilo.

Ta dunja nikad više nije rodila,pa je posijekli i novu zasadili.Malo ugruvan i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo.Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se popeo.Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj.Ipak glasno bilo.Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac  i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja,butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni prst pokazivao i šta su radili snjim i bez njega,to ne znamo.Nismo nazočili ni svjedočili.Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao.Tunja  krila demirli prozor na kome nema demir rešetaka, izjutra,prije sabah zore bi se iskrao.Fata bi tokom dana bogate  meze i slastica za večeru nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u drgana moga,joj mamo mamice.

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Po tri do deset  puta. Neki besposličar brojo i do tridest izbrojo. To se koji put a koji put se i norma prebacilam. A sve  od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio nismo ni nazočili ni svjedočili?!Aman,nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik o njima ,onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Na ovom dunjaluku sve je moguće.

Tajna smrti je da smrti nema

 


*

Eto, ima svakakvih ljudi, luđaka, akademika, naučnika, prevaranata…

Najviše je ipak, mislimo , hablečina.

 

Znate onu o bubrezima?

Ne znate!

Ko vam kriv.

Mi smo fin kulturan svijet, nećemo vam prodavati priče o bubrezima.

A ima ih i bijelih.

 

Svi oni debelo kidišu na naš mozak.

Sa tim bijelim.

Ko vele ; slična boje neće se primjetiti.

 

Filuju nas svim i svačim.

Eto oni nama otkrivaju toplu vodu:

Smrti nema.

Jesu nas plaho obradovali.

Namah smo roštilj nabacili i turili bijele bubrege na žar.

Joj ,jeste mahniti. Ne naše. Već ovčije, teleće, a bome poneko ima i volovske.

 

Kod nas dijete čim se dofati sise skonta da smrti nema.

Đe će ba biti smrti pored te ljepote što ti u ustima život daje.

I dite se počne  češkati. Ajd’ pogodite kuda.

 

Poslije dolaze i one druge, finte, pardon ljepote.

Đe ćeš ba umrijeti pored tih silnijeh ljepota za održavanje život.

Mi se ne smijemo počeškati. Sad već znate kuda.

Moramo otrpiti koji minut.

Joj rahatluka i radosti naše.

Sve je fino što se fino… Hajd reciti i vi je'nu.

Ne moramo se mi vazdan uvaljivati.

Hoće neko pomisliti samo nam one stvari u glavi. A jesu.

Povazdan i obnoć. Ne mrda.

 

Nećemo reći šalu na stranu, jer one stvari nisu za na stranu, nego drito u sridu,

ali moramo vidjeti šta nam sada  poručuju.

 

Nauka se zabavila. Pa ovo pa ono, normalno ili nenormalno.

Izmislili i njaku riječ paranormalno.

 

Mi u prvi mah misluili neko nešto para, treba mu za novo pletivo.

U prugi mah pomislili evo para, što za nas jope’ nije normalno.

Onda nam objasne to je nešto tik pored normalnog.

Mi se ne havizamo , kažemo pa to je nenormalno. Ma nije to, nego pored normalnog.

Lakne nam. Dobro je , neka njima to more, a nama ono u sridu.

Valja ova, pajdo.

 

A mi kao mali  uzeli Veliki Kitab. Nije baš da ponekad  nije bilo milom.

Ono jes šipka, tanka kao prst, a savitljiva kao žena uz šipku, radila , dok nauk  nismo prifaćali kako

triba.

I prvo što naučimo je nema smrti.

Kako će bolan biti smrti kada ima raj i pakao?

Dženet i džehenem.

Istovremeno i milina i da se naježiš.

Pa vi vidite šta vam je raditi.

 

 

Lord i Lordica

Pristavila se tmurna i hladna noć.Polako plete svoju mrežu.Vjetar zavija,granje lomi,crijepove ruši. Sijeva.Na sve strane zmije sijevaju.Prelijepe su,vrcave  i blještave.Nebo grmi i atakuje.Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.Udari zaglušuju  i plaše.Poneko ih ne čuje i ne osjeti.Taj je gotov,zreo za rekvijum.Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana.Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje.Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću.Oluja posustaje,na izdisaju je.Vazduh je pun ozona,svježine, i čarolije;proljeća.Mirisi svježine. Putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire.Možda,već od večeras.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj kamin gori.Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede.U sobi se nikad ništa ne dešava.Ne od ove noći ili ove zime,već odavno.Od početka.Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena,kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje.Lordica i lord.Zamišljeni i tužni ljudi.On priglup izraz ima,ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu ,njeno tijelo bil9o  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati,indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim,prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord,pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina,pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje,slijede njegov način odjevanja i kombinacije.Anamo oni.

Lordica u čipkastoj,djelomično prozirnoj crnini.Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu,ljepotu i senzualnost.To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro.Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje;ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim,ali ne mogu skontati kojim.Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih.Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva,niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu i bol.

Ni mužu.Njega to nije interesovalo.Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe.Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe,svako u svom filmu.Ona ponekad spusti čitab,duboko uzdahne,skoro pa jeca,i uzme pletivo.On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je.Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski,tipično pederski,počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti.Tamo sada skoro ničeg nema,.Nikad nije ni bilo;sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta.Podsjeća na berlinski zid,iz vremena kad se lord tajio sa rusima,vatikanom,amerima i drugim natoanijelima.Oni su uvijek glavni za tajne stvari,raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurni noć.Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu,samo žešći,poput ciklona B ili iperita,ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ –kratko promrmlja Lord.

Ne bi ni koja zemlja,ni što,ni zašto,ni kad,ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah,taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije,tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala,vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj,mamo mamice ,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice,da mi ga hoće bar još jedared nakriviti,joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko,a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’:joj mamo mamice.

Što ti je usud.Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjedila u prvi avion i pravac modro zelena,srcasta zemlja.Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji,ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti.

fumo , sfumare / Igrokaz na dan 15.maj / Svibanj

Danas je , što bi rekli neuko priučeni splićani ,

napriliku Srida  15.  Maj  / Svibanj 2019. godine.

 

Ovako   dani  jedan drugom upjevavaju u razdiok te ljubim:

134 dan   otišlo u termin popušlići.

Od 231 preostalih neki uveliko fumaju ,neki  tek počeli,

a neki jako kupuju sfumare.

Tako da sve liči na tvorničareve dimnne zavjese.

 

Čudno,  razmišljamo mi ,   pušenje je vrlo iskompleksirana , i  vrlo česti pogubna stvar.

Svi bi da puše , ali da im ništa ne bude. E, ne mere to tako.Uzročno posljedične veze.

Ako si žensko loše za ten i glas.

Ako si muško loše za džep i pluća.Zato su pogani muškarci vazda baksuzi,kokuzi i bez pluća,

i uglavnom bez bubrega. Nije bitno koje boje.

 

A ako se okrenemo životu, stvar je još beternija.

Dok popušite hejbet dana, ono prošo tren, život samo što nije zaždio ,

a ljudi nastavljaju   sfumati iz sve snage. Valjda genetika , hoće se reći  ,

jednostavna  stvar  DNK navike. Nešto ko pavlovljev refeleks nerazuma.

 

Danima je cilj   sa sobom  povući što više klonova da ga i oni sfumaju do kraja.

To im dođe ko domaća zadaća.Učiti ljude kako obajedne postaju sunčani lajavci .

 

A jopet ima ljudi koji sebi umisle da su nedorečeno nešto ,a ono jok ,

samo  rođeni iskompleksirani popušlici.

Glupost im se skrivat iza neukosti i nepameti , čak i “naivni” dani ,

uvijek  prokuže bolesnike i nenadano ih pokupe bilo da su gosti ili teoretičari.

 

Što bi poete rekli:

-Sfumo ne fumo, svakako ćeš popušiti i ograisati.

U prevodu:

-Tačno u sridu ! Kloniranje i  pušenje je smrtno navarno po dobar glas i zdravlje.

Kada cirkus postane vic ili opšti kupleraj / Iz Arhiva

Kada cirkus postane vic ili opšti kupleraj

 

Baš je ovi narod čudan.
Ko dosadni komarci napali jadnu Hankiju.
Tako se u naše doba zvale nedorasle spremačice.

Ova tvrdi da posprema nešto ,tamo gdje od njenog pospremanje bježe pametni,časni,vrlo stručni, cijenjeni i vrijedni ljudi.

Lako je njima,oporbi.
Ogromna većina je napada.
Svakodnevno.
Znači u množini su.

A ona jadnica usamljena.Sve oko sebe rašćerala.
Jes’ muž je brani.Ma , to je onaj što mu matera slala vreće sa narodskim blagom.
Da sve bude legalno i na broju ,napravio se i video zapis. Oni imaju sve zapisano.
Crno na bijelo.Vole video zapise.I ponoviti ako treba.Dva videa su više nego jedan,po cijeni jednoga.
I narod sve plaća, bome i zaplaćuje.

K'o da joj muž ima kakvu brojnu zaleđinu. Mislimo ljudsku.
Za finansijsku bi morali pitati vlast onoga ,što mu je njen muž uvlakač.
A ljudska mu zaleđina tanka.Stranačke poltrone,potkupljivu i korumpiranu vlast ,
Koju on smješta,postavlja i razmješta po podobnosti i finansijskim pokazateljima.I istu takvu IZ.Sve u svemu šačica ljudi.A drma narodom već trideset kuka.
Vrlo zanimljivo.Jašu ih ko tovare, a blesavi narod ih ponovo bira.

I sada Hankiji  nalaze mahane.Teško joj ime .Ne možemo ga zapamtiti.
Te pao joj perčin,te mikrofon ovođe,te lančić nije u redu,kao ni knjige.
Ni kragna na mantilu joj nije ista.Ni riječi joj nisu iste.
Dakako će biti?Jadnica promjenila odeždu.Preznojava se svako malo.
Vi mislite klimaks.Mere biti.Mi tipujemo na nelagodu i nervozu kako potrošiti pare,
a resto zaštekati , za crne dane ,da narod ne sazna da ona nije za kontejnera, kao većina.

          Ne, nije zbog napada. Garant. Boli nju čošak za to.

 

Kakav čošak,pita Mujo,nije ona muško.

Nikad se ne zna,odgovara mu Suljo.

Nauka može svašta, a SDA i IZ  sve zataškati i sakriti, dobacuje Haso.

Gdje svi turci tu i mali Izeti , sva trojica horski,naglas.

 

Šta je ovim ljudima.Ovo ništa ne pije vode. Niko nikog ne takari ,samo laju.

Valja meni na štraftu, u ovoj SDA zemlji meni mjesta ni, dosta mi je više ovog  općeg kupleraja bez

takara, donosi ,kao uvijek lucidna Fata, jedinu ispravnu odluku.

 

Eh, kada bi svi bili ko Fata,ljepota od života.

Niko ne bi blejio u  televiziju i šutio.

Svi bi tandarali,nije važno koga.

Krenulo bi se redom – od vlasti , Ebu Leheba i njegove žene sa usukanim užetom,

i njinim podaničkim imbecilima.Sve sam goli putnik za pržun.Tako Knjiga kaže.

Nadalje nije bitno.

Narod bi se krvopija kutarisao.

 

Ako Bog da i hoće!

 

 

 

Preživčari

U Blekijevom pojmovniku sigosmo do izraza : preživčari.

Neobična i nepoznat riječ. Nikad čuli.

Vjerujemo ni vi.

Odlučili smo da vam napravimo ispis te stranice:

Preživčari – kovanica dvije riječi: preživati i čari ( neumitni Deba uključuje i rigoleto: šta ćemo,kooautor se more poslušati )

Znači oni koji uživaju u čarima hajvanjskog preživanja i insanskog rigoleta;osobe koje jedu i piju,preživaju,nekad se obaljeste,ali najčešće povraćaju hranu i pri tome uživaju.

Mnogo komplikovano. Naš narod bi to skratio i rekao izjelice (poguzija). Naš narod je fin.U svijetu te individue nazivaju žderonje.

Inače ,riječ preživčari ima smisla u jednom dijelu, u drugom i nema. Naš izjelica može pojesti bruku jednu, ali rijetko , skoro nikad, ne povraća.

Da bi se izbjegle nejasnoće i eventualni nesporazumi,kao svi kojima je istina primarna,navodimo neka obrazloženja.

Stari rimljani su najveći preživćari u povijesti. Njihove krkanluke,gozbe i orgije zapisali su njihovi čuveni oratori. Nije čas oratorstva pa ih ne moramo nabrajati.

Ni drugi barbari nisu zaostajali za njima. Avari, Huni, Goti, ,Briti, Germani, Gali su ih u Debinom kontekstu debelo nadmašili.

Rimljani su to radili sa stilom i dozom elegancije.Normalno oni bogati.Gdje ste vidjeli da siromah u bilo kom vaktu pravi alave gozbe.Dakle kod rimljana je preživčarski pir uključivao:izobilje raznovrsne hrane, pića i slastica.

Čari sofre su tamanili uz muziku,ples i seks,do bjesomučnosti. Malo bi preživali; neki bi se obaljestili, pa jeli i ponovo malo preživali. Potom obavezno prst u usta i rigoleto. Pa opet isponove. Dok neko ne rikne ili neko cezara ne ubije.

Tada se fešta prekidala; cezar bi se na brzaka pod ledinu metno ,pa ope’ isponove. Dok se svi ne urokaju ili obeznane;ovako ili onako.

Avari,Briti,Goti ,Germani i drugi varvari su se prežderavali samo mesom i alkoholom.Na to ih tjerala milenijska glad,pustare i močvare. Nije im uošpte bilo bitno koje je meso,samo nek je sa ražnja.

Mesa nije smjelo nedostajati.Ako nema hajvanskog dobro je i insansko.Nisu se libili okrenuti insanski ražanj.Jok,nikako. Samo su Bizantinci bili iznimka koja potvrđuje pravilo.Oni su prvo žive insane čerečili ili na kolac na bijali,pa onda radili šta im volja.

Kad se ko preždere,on povrati,otkunja,pa ponovo.I tako sve dok im krv ne provri pa se među sobom pokolju. Najčešće su pravili pauze da kolju one nenormalne;one koji nisu ni preživčari ni kanibali.

Ne znamo, možda su zato rimljani stalno kukali: Kanibal Ante portas.

Kurtizane su taj stil čarobnih preživarsko rigoletskih čari pretvorile u nešto mnogo suptilnije i isplativije i bez mrtvih,barem ne masovnih smrti.

Kleopatra je to dovela do savršenstva. Dionizije i bahinalije joj nisu mogle pera odbiti. Tada se to prozvalo Kleopatrizam. U prevodu kleo domovinu.Ima li to nekog smisla ne znamo.Neki drugi put ćemo navratiti kod Blekija.

Tada se ljubomorni Dionis organizovao usud. Učinio je da Kleopatri sve dosadi i na gozbu pozove kobru.Naivna bila; vjerovala Dioniziju , zmiji otrovnici.

Od tog vakta kleopatrizam i preživčarenje su polako padali u zaborav.

Termine je oživio konvertit i žbir Savle oliti Pavle proturivši hin bogatim rimljanima i zapadno europljanima i njihovim jatacima. Ovi su se tih uzansi strogo pridržavali,proširivši ih do neslućenih mogućnost.

Šta je riječnik ovim pasusom htio rjeti nije nam jasno,tu se objašnjenje završava ,kao i naše pisanje o njimu.

Ne dam nam se baljezgat

 

 

Polako počinju pritiskati vrućene, a bome i sparina.

Htjedosno reći neka, ali kad nas pritisne sparina, to nije neka , to je sparinčina, pride sparina.

E sada vi vidite kako je nama.

Valja dnevnicu zaraditi, a brćkanje i hladovina mame.

 

Od ovih klima i ventila se uhelaćismo.

Dibidus.

Grlo nam se steglo ko da u njemu moruna ili krastača  krepava.

A tek znoj, ko da nas udav jamio i ne pušta.

Jal'piton.

E ženama je lako.

Znaju oni kako sa pitomima, pardom pitonima.

Ko da su , haman , najbliskiji rod

 

E, sada vi pomišljate na neke bezobraštine.

Nemojte, boni.

Grehota žensko potvoriti.

 

A da ih ima,  merebitno napriliku  , a bome nekom i na nepriliku, iste zmije,ima.

I gore.

Progutaju insana očas.

 

Joj, sparina pristavila milju kapljica, svuda po glavama.

Ne možemo dalje baljezgat.

 

Kraj smislite vi.

Nešt0 o ženi i pitonu.

More i o pitonu i ženi.

Vama svejedno.

A nije.

Ako počnete sa ženom , svršićete sa ženom.

Ako počnete sa pitonom,

nema vam druge, nego pitona u ruku,

pa na pašu.

 

Ne mora biti u stihovima i rimi.

Niste PO, već čitavi insan.

 

 

Atentat na Abrahama Linkolna

1865. je godina . Dan 14 april.

Abraham Lincoln, šesnaesti predsjednik SAD-a, ustrijeljen je u pozorištu Ford u Washingtonu.

Konfederaciji sklon glumac John Wilkes Booth, koji je ujedno bio i špijun, neposredno nakon završetka Američkog građanskog rata, izvršio je atentat na američkog predsjednika.

Booth se tijekom predstave Our American Cousin uvukao u predsjedničku ložu i, u trenutku najglasnijeg smijeha kako bi pucanj prošao što neprimjetnije, iz neposredne blizine upucao Lincolna u glavu Deringerom kalibra 0.44.

Nakon toga skočio je na pozornicu, prilikom čega je slomio nogu, te uzviknuo “Sic semper tyrannis!” i pobjegao. Predsjednik Lincol je nakon devetosatne kome umro, a Bootha su nakon 12 dana bijega ubili federalni agenti u Virginiji.

Kad tako kažu hronicari   moramo im  vjerovati. Uglavnom. Dok ne primjetimo da lažu. A lažu toliko da to pas sa šniclom i kotletom pride ne bi mogao pojesti. A sad kad bi psu prinio…To već ne ide u ovu besjedu.

1.januara 1863. godine Abraham Lincoln održao je svoj čuveni govor, “Objava jednakopravnosti”, tokom Američkog građanskog rata. Očito nije slavio novu godinu. To je njegov problem.Nije nam jasno zašto je uznemiravao narod u slavlju.

A kauboji su takarli sorta. Odmah revolver u ruku, najčešće kolt i taka, taka.Mere i više od ovoga, ali Abrahamu je bilo dovoljno i manje od ovoga . Ni velečasna brada mu nije pomogla.

Možda su mu zamjerili prekid slavlja i zbog toga ga  ušutkali. Metak u  glavu. Isti način i isti ljudi upucali Kenedija vijek poslije. Na tim temeljima se ustoličila CIA   i na sličan način vršila ubistva predsjednika širom svijeta. Krojili su kaubojsku kju-klux-klanovsku pravdu i pravo. Tipično Linchburg razmišljanje.

Ne znamo zašto su odabrali 14.april. Petak je bio ,ali nije trinaesti. Valjda kontali,vikend je ljudi se neće previše uznemiriti zbog “simpatije” prema onima kojui imaju afro frizure.

Zavjerenici vidjeli da su   trešnje procvetale i ljubičice  obeharala šarena polja.Valjda.Ima puno droge u americi,i previše,Svašta se njima priviđa.Koliko kontamo,uglavnom naopako.Nisu oni džaba potomci anglosaksonaca.

A neko reče, da je bio nekakav veliki petak. Ima svakakvih petaka. Vi samo zamislite i pojavi se neki petak po vašem izboru i vi ga okrivite za lične ili tuđe nedaće. Najčešće kompilacija jevrejsko-ranohrišćanskog sujevjerja su:

– mali, veliki, baksuzni, crni,žuti, crveni ili neki drugi obojeni petak. Nikako bijeli,j er takav petak je sušta bjelina i on pripada arijevcima i bijelcima.

Ubistvo je pratilo toliko koincidencija i slučajnosti da je nemoguće vjerovati da američke  zle sile  nisu stajale iza toga.

But je bio tek glupi filmski glumac koji nije mogao zavezati pertle bez pomoći drugih. Zbog loše glume i nepamćenja tekstova, više su ga koristili kao kurira nego za glumca. Ipak ameri ko ameri,  okivali su ga u zvijezde

Pogledajmo   šta se  dešavalo tog dana.

Predsjednika SAD Abraham Linkoln,potpredsjednik Endrju Đonson,državni tajnik Vilijem Sefard i  zapovjednik vojske Hiram Julisiz Grant sa suprugama su trebali u Fordovom pozorištu u Vašingtonu gledati predstavu: Naš amerićki rođak.

Grant je na dan predstave morao hitno otputovati sa suprugom. Nju nešto zasvrbilo , ali je željela da se riješi svrabeža u  raskalašnoj Filadelfiji.  Opet neki izvori sugerišu da ga je Julija nagovorila da idu u Nju Džersi na neki bal. Na balovima ima mnogo muškinja koji mogu opetovano pomoći u svrabežu.  Gđa Grant je bila poznata po tome. Hoće se Grant faćati vojske, karijere i šiše. E pa tako mu i treba. Neusaglašene priče.

Ne znako koju izvlakušu su smislili potpresednik i tajnik. Elem koščati jado je sam otišao u pozorište, iako se baš nimalo nije zanimao za umjetnost.To kvekeri ne rade.

Da bi se problem svrabeža bolje sagledao treba obratiti pažnju na neke  evidentne činjenice.Moramo to učiniti jer nam Julija Grant nije bilo ko. Ona je imenakinja naše Julije ,koja je mlađahna,sa četrnaerst ljeta ,uvelijkio skidala prašinu sa mjesec dana mlađim Romeom. Takvu pisaniju je mogao skjontati samo neki bolesni um.

Grant je rilikom putovanja je posjetio White Haven plantažu u blizini St. Louisa, gdje je živjela obitelj Fredericka Denta, njegovog prijatelja s Akademije. Tamo je upoznao Frederickovu sestru Juliju, s kojom se zaručio 1844. godine. Dakle Julija je bila kćerka robovlasnika.

Rat u Mexiku ga je odvojio od zaručnice na četiri godine. Ona nije obajatila , jer se trošila.Tako kažu. A žena je kao vino. Što više takara to bolja. Vino dobrim i konstantnim gnječenjem postaje zrelo. Pa kako ne bi i žena.

Četiri godine kasnije Grant se napokon, ponovo susreo sa  Julijom. Kako on nikada nije bio Romeo stvari nisu štimale između njih, mada  je rodila trojedjece. 1953. se opet razdvojio od Julije jer ona nije željela da se dalje vucara od kasarne od kasarne. Voljela je da drugi vucaraju po njenom domu umeđ njenim baldahinima.

Dugotrajna razdvojenost od supruge ga je okrenula piću, a alkoholizam  učinio nesposobnim za vršenje vojnih , a i nekih drugih dužnosti. Njegovi nadređeni su mu ponudili da podnese ostavku kako bi izbjegao vojni sud.  Grant je pristao kako bi se pridružio ženinoj obitelji u St. Louisu. Tada je Julija , prestala biti glumica.

I još jedna je veoma bitan detalj za našu priču.Na historijskim izborima u kojima Linkoln pobijedio Grant je držao svijeću njegovom  suparniku,demokrati Stehepanu A.Daglasu.

Glavni tjelohranitelja Varda Hila Lamona je zboljela krajnja trebavica na lijevom migavom oku. Jedna starija crkinja , koju su zvali mama Vudu je Abrahamo donijela cedulju sa porukom:

„Išćašio sam trepavicu u uglu lijevog oka. Boli toliko da, da nisam oka sklopio. Danas se snađite bez mene.

Sluga pokorni Hardi Brežuljak.“

Kako  osiguranje nije mogla organizovati vojnu pratnju (svu je pokupio general Grant), nije se više moglo čekati. Moglo se  zakasniti na početak predstave, a to svi osim Linkolna i Meri  sebi nisu mogli dozvoliti.  Pratili su ih i telohranitelj Džon Parker i batler Čarli Forbs.  Došli su u pozorište u običnoj kočiji, bez ikakve pratnje.

Linkoln je u zakazano vrijeme ušao u pozorište. Tu se našao But koji je raznosio poštu. Zapanjio se kada je  vidio mrskog mu predsjedinika. Odamah je skovao plan o ubistvu. Kako su SAD kaubojska zemlja, imao je pištolj pri ruci.

Drugi Linkolnov tjelohranitelj Džon Parker i kočijaš odlaze u salon Star, preko puta pozorišta. Tamo su imali plaćeni viski i dame po izboru, ali samo ako u salon odu tokom pauze i tamo se zadrže do ubistva. A znaće kada će to biti, jer će iz pozorišta odjeknuti pucanj.

Predsjednik ostaje nečuvan u loži na balkonu. U 22 1o batler Forbes odlazi da se pobrine za posluženje pića i osvježenje. Ostavio je vrata lože otvorena.

Slučajnosti?

Nemojmo biti naivni.

Glumac Džon Vilks Buti je bio  tajni agent rasističke konfederacije, čiji je ogranak CIA. Odlučio je  biti glavni akter te večeri. Kao glumac je imao slobodan pristup nečuvanoj i dostupnoj Linkolnovoj loži.

Dakle, tog petka, te večeri , 14. aprila  , tačno u 22 15 , asasin je neometan, hladno i sa smješkom s leđa prišao  predjesniku. Naciljao stražnju stranu Linkolnove glave, malo ustranu prema uhu i upuucao ga jednim metkom. Nije mu trebao drugi. Kada je se okrenuo da izađe, oficir Henri Rotboun koji prolazio pored lože,  je skonto da treba da se pogura sa Butom. Koškanje je trebalo da bude pokriće za Linkolnovo nečuvanje. Kao, branio je Linkolna ,koji se upravo selio u drugi svijet.Igrom slučaja upucan je u istu trepavicu od koje je obolio Hil.

Linkonova supruga Meri je do smrti tvrdila da je Linkoln uboden nožem. Niko je nije šljivio. Tada žene nisu imale pravo glasa. Pogotovu ako govore istinu koja se drugima ne sviđa. Postavlja se pitanje.

-Ako je But   priklao nožem Linkolna, tko ga je upucao pištoljem?

Lako je nama postavljati pitanja, nas još nisu ni priklali ni upucali. Jes da su pokušali, stotinjak miliona granata i mirijade metaka, isto toliko macola, kama i drvosječkih sjekira su nam radili o glavi. Zaboravili  genocidni monstrumi da je to jedinstvena Bosanska glava.

Vojni liječnik, Grantov prijatelj je ustanovio da je Linkoln  ranjen u glavu, a ne kako se prvotno pretpostavljalo uboden u rame. Dok je Linkon bio na izdisaju, faktuički je izmjerio dubinu rupe. Olovkom, medicinskim pomagalom. Dubina je bila 4,2 cm. Doktor je bio esteta i poguravši olovku dobio je željenu dubinu od okriglih pet centimetara.

Linkoln je pao u komu i umro je u 07 časova 22 dana15.travnja.

Samo sva sata i 28 minuta kasnije, potpredsednik Džonson je, položivši zakletvu, postao 17. predsednik u istoriji SAD. Pretpostavljamo da je za ceremeoniju sve bilo spremno , još od prethodne večeri ili dana.Tko zna?

Gledalište je mislilo da je to neka međuigra između dva čina i nije obratila previše  pažnje na pucanj. U SAD je pucnjava i dan danas normalna stvar . Niko ne obraća pažnju. Pogotovu kad obojeni ginu. Policija se umješa samo kad ima više poginulih. Bijelaca , dakako.

Ako se to desi u getima obojenih, nikom ništa. Sami su krivi za pucnjavu. Ko im je kriv što se ilegalno naoružavaju. Da to nije besmisleno, ubijenim bi sudili za nelegalno posjediovanje. Čega, pitate se vi. Bilo čega, bitna je optužba. Ako su nevini neka dokažu. U SAD postoji Kvaka 13 za obojene :

-Kriv si dok ne dokažeš da nisi kriv. A ne možeš dpkazati da nisi kriv, jer to pokušavaš dokazati pred kju-kluks-kanovski i arijevskim sudovima.

Policija djeluje po principu : sam pucao,sam se ubio.

Poslije su javili da su Buta ubili na nekoj farmi.I skontali nekoliko teorija.Svaka gluplja od gluplje.Te But ovo te But ono.

Naprimjer:

-Htio je oteti četiri prve ličnosti SAD.One koje smo naveli.Držati ih za taoca i tražiti svašta nesta za uzvrat.

-Da je u pozorište došao samo radi gospođe Julije . Javili mu da je zasvrbilo. Kada  je vidio da je nema, toliko se naljutio da je u bijesi ispalio metak i slučajno upuco predsjednika.

-Da je upuco predsjednika zato što nije volio kvekere iz Kentakija.

-Neki opet kažu da je bio dobri Samarićanin koji  je htio predsjednika kutarisati bolova od raka, koji su uskoro trebali postati neizdržljivi.

Svašta se pričalo, ali to ništa nije pomoglo Abrahamu Linkolnu.

Drugima jeste.

U prilog nekim teorijama govori podatak da je te večeri, u pozorištu slučajno saznao da je Linkoln u loži sa madam Linkioln. Dakle taj podatak bi trebao isključiti mogućnost zavjere ili svjesnog čina.

Opet drugi kažu da je imao ekipu, Dejvid Herold,Džordž Atzerod, Luis Pauel и još neki.  Nikad niko,  osim vlasti nije razgovarao sa ekipom. Po kratkom postupku su likvidirani.   Oni nisu ni bitni za našu priču, pa nas ti detalji ne dotiču. Samo ostaje činjenica da su efikasno i učinkovito pometeni.

Američka televizija   je dokazala da je But bio živ i zdrav ušao u XX vijek i mirno usnio u nekom penzionu.

Inače , Linkoln nije bio toliki protivnik ropstva koliko se priča. On je samo bio protivnik širenja robstva na nove američke teritorije na zapadu. Bojao se čovjek,  da će robovi odbjeći i postati kauboji. I  eto belaja, nema više ropstva. Samo ima crnih kauboja. A možda se crni udruže sa crvenima, pa to čuju žuti, odoše SAD u paramparčad. A to oni iz Linch  Tauna nisu smjeli dopustiti. Onji budno prate šta se dešava u SAD i svijetu. Čas su i nas uzeli na nišan.

Scenarij ubistva Linkolna je primjenjen u ubistvu Kenedija , sa nekim recipročnim i izokrenutim modalitetima .

-Linkoln je prvi, a Kenedi poslijednji amerčki  predsjednik. Izmeđi njih su se natandarila dva manje važna ubistva SAD predsjednika ,o kojima se skoro ništa na piše.. Zaturili smo naois o tome. Isplivaće on kad tad. Možda otkrijemo još nekog njihovog predsjednika koji je „umro“ pod sumnjivim okolnostima.

-Linkon ubijen u pozorištu , posao počeo kao advokat sa nezavršenom osnovnom školom u nekom skladištu. Njegov ubica Hil (brežuljak) se sakrio u  skladištu. Kenedijev život je bio pozorište. Džeki je ubijen  hicima iz skladišta pored brežuljka. Ne Đeki Onazis, nego Džon Kenedi koga su od milja zvali  Džeku. Njegov ubica se sklonio u teatar.(Amerikanci reč “theater” koriste i za bioskop i za pozorište, ali i za živote svojih predsjednika .Takav je sveukupan američki  život.).

– Abraham Linkoln je izabran u Kongres Sjedinjenih država 1846.  Džon Kenedi je izabran u Kongres tačno sto godina poslije, 1946. godine.

– Abraham Linkoln je postao predsednik SAD 1860. – Džonu Kenedij   1960. Opet stojanka ramaka.

– Obojica su upucani u potiljak, u prisustvu svojih žena.

– Obe žene su gubile svoju decu dok su živele u Beloj kući.

-I Linkoln i Kenedi su ubijeni na petak.

– Linkolnov sekretar se prezivao Kenedi, jedan Kenedijev batler se prezivao Linkoln.

– Obojicu su nasledili Južnjaci sa prezimenom Džonson.

– Endrju Džonson,koji je nasledio Linkolna, rođen je 1808. godine. Lindon Džonson, čovek koji je nasledio Kenedija, rođen je 1908. Cifra sto.

-Obojica Đonsona su vodili politiku suprotnu od ubijenih predsjednika. E.Đonson je bio popiustljiv prema južnjačkim robovlasnicima. L.Đonson je odmah zaratio u Vijetnamu. Obojica su bilo pod kontrolom  južnjačke mafije, robovlasnika i petrodolara.

– Linkoln je ubijen u pozorištu Ford. Džon F. Kenedi je ubijen u automobilu marke Linkoln, koji je proizveo Ford.

-Kenedi se takario sa strane i krio to. CIA je čistila to smeće;ponekad i nekim otrovom. Linkolnova žena se nije handrila sa strane. Pinkerton (CIA) agencija  se više bavila Julijom grant. Imali puno posla.

Prečesto je svrbilo.

– I nad Butom (koji je ubio Linkolna) i nad Osvaldom (koji je ubio Kenedija) izvršen je atentat pre suđenja. Sistem ućutkavanja. Međutim But se poslije pojavio živ.  TV to iščeprkala. Sve nešto očekujemo da će neko pronaći Osvaldove Memoare.

Dozvolite nam da damo naravoučenije basne.

Nek vam život bude T&T*  , ali nikako nemojte u blizini imati Đonsone ili CIA-e.

 

*Pojmovnik

-T&T = TiT = takar i teatar.