Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 Čin prvi                                                                                                

Bili jednom,u nekom vaktu jednoj bosanskoj varoši Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ opetu prešla,bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja..Mujo bi se popeo na trešnju, primakao bi se prozoru i krz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Drugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.Navikao on na milovanje.Tada bi brstio trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je žensko.

Kandilje nisu palili da ihi neko ne bi vidio.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo;pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj na Muju,sve dok oko ne bi iščašila.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz rešetke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala.Bio to Fatin dio akšikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se ne zrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razcovarati,beg bi ih mogo čuti i eto frke.Ponekad bi samo šutjeli a Fata bi milovala i milkila.

Jednom Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio.Popeo se na dunju i primako se prozoru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena,Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja slugi jedinom pomagao,drva  cjepao.Pa hek po prstu.Otpade nokat.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako otekao.

-Kako neće bona.Kad nokat otpadne prst mora oteknuti.

-Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem otekao,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

-Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolni prst pokažem.Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,jali nešto treće,smislićeš ti pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata-babo otišo u Stambol nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo već sletio sa grane.Od silnog trzanja; prije kočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo sa drveta hekno u bašču. Srećom na kadifice i mehku zemlju pao,ništa mu nije bilo.

Ta dunja nikad više nije rodila,pa je posijekli i novu zasadili.Malo ugruvan i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo.Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se popeo.Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj.Ipak glasno bilo.Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac  i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja,butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni prst pokazivao i šta su radili,to ne znamo.Nismo nazočili ni svjedočili.Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće bi se odmah po akšamu uvukao.Tunja  krila demirli prozora na kome nema demir rešetaka, izjutra,prije sabah zore bi se iskrao.Fata bi tokom dana bogate se meze i slastica za večer nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u drgana moga,joj mamo mamice.

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Potrideset  puta,od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio nismo ni nazočili ni svjedočili?!Aman,nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik o njima ,onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Na ovom dunjaluku sve je moguće.

Danas je Svjetski dan smijeha

 

*

Svjetski dan smijeha slavi se dva puta godišnje – 10. Januara/Siječnja i 2. Maja/Svibnja.

Globalna vlastela nam odredila da se smijemo dva dana godišnje.

U inat njima mi ćemo se smijati svaki poklonjeni Božiji dan.

I to ne po 17 puta dnevno (kažu taki prosjek) ,

već kao djeca po 300 put obdan.

Pametna su djeca.

Samo bi se igrala i smijala.

A to je svrha života.

A onda im odrasli , zaboravivši svrhu postojanja ,počnu polako ubijati smijeh na licu.

Treniraju strogoću da bi djeca bila poslušna , pametna,ozbiljna i naravno tužna, kao i oni.

U prilog današnjem danu , u želji da vam bar jedan smješni mišić zatitra na licu,pristavljamo vam ničim vezano mahalsko “filozofiranje” o smrti.

**

Riknuti ili crknuti pitanje je sad?

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su .Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da skine celofan.Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera,ona je otvorena.Spušta Gitanes,uzima drinu ,otvara poklopac ,uzima cigar,lagano ga o kutiju lupka,stavlja ga u usta,prinosi upaljač pa zastane,nešto se premišlja.Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu.Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi.Gleda Debu,pa Dobrog ,pa Mojsija.Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak.Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove,Modra rijeka blista,more se valja,sve je kako treba.Krajolika i muzika se stapaju.Biće dobro,konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna ,zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte.Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno.Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea ,u ruku je prima,obrće i razgleda.Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio.Pogled mu se utopiso u slova.Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati.Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i ž'tem i takvih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti ,a kamo li pročitat.To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi počnu.

-Baš si glupak Deba,ne čita on, boju gleda.

-Natakarila te boja ,šta će mu boja.Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu?

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja načuo, kada je spopa'ne jal’ jedno, jal’ drugo,žena veš mijenja barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno,budaletino , nije luda.A i što će joj uopšte gaće , ako ih treba svaki čas skinuti.

-A ako boja procuri , jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boje sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit,ne gleda ti on taj tvoj poganluk.On po boji vidi koliko je konjak dobar,jel’ dovoljno star,jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.Jel dobra za heknuti.

-Ma nije konjak žena da ga moreš heknuti.Otkad si progovorio ne može te čovjek dohavizat.Prije ni jedne nisi htio beknut.A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji.Sve jasno i razumljivo.A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti,ostariti ili pomladiti.Gdje si ti vidio da insan mere konjak pomladiti.

-More bolan ,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat na skupocjena piša, kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut, ako kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut, nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem,jaran si mi?

-I Dobri mi jaran i on će riknuti,a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi grehote, to mu sasvim logično zvuči.A Mojsije?

-Šta Mojsije!

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće. -Kako neće?Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve,on će krepat.

-Kako znaš blentovijo sveznajuća?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne more biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije u najstrožem povjerenju ;da nikom ni je'ne ne zucnem, on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt natalambačiti ,i jednostavno će krepati.

Debi se namah prosvjetlilo.

-Mojsije,kako ćeš krepati?

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.

-Lenji.Kaže ti mu strogo pov reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ.

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio ,onda je to da riknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti neće riknuti , ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacuje se Lenji ponovo u igru.

-Eto ,ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš? -Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju…

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev signal : manite se šuplje priče.

Vidi on,ova bi se filozofija mogla vrtjeti, barem, dva tri dana.

I on zvizno. Uhavizo ; pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe.

Blantavi su ko blesavi mahnitovi.Ne može ih čovjek pameti nadolmiti.Samo svoje pa svoje.

I o smrti , od opšte ka konkretnoj, smijeh konkretni ka opštem štele.

Jedino im buka može poremetiti tok misli,ako je imalo misli u njima preostalo.

Dodik – luda ostaje luda i pijačarska fukara i kad misli da je Čaušesku

 

 

Dodik je poput lude na ringišpilu.

Kako vjetar duva , tako se i on okreće.

 

Samo da je na vlasti i da može kajmak smicati. A bome i stah od pada je veliki.

Može se zalomiti pravi pravcati pržun, sem onog nebeskog.

Isto kao i Lučiću i Nikoliću.

 

Nekad kleti neprijatelji su se udružili i varaju i otimaju od srpskog naroda , gurajući ga u konfrontacije sa susidima i u možebitni rat.

Karikatura je proročki pretpostavila Dodikovo ovogodišnje šminkanje, lifting,farbanje i presađivanje kose  u nastojanju da postane  nova novcata balerina  , a stara pi**ica.

Nemojte nam uzeti za zlo.

Podaci i fizičkoj preobrazbi su preuzeti od neimenovanog kliničkog izvora.

Psihičke , karaterne i javne (vidljive)  manifestacije i značajke pijačarske fukare i pored svog nagomilanog  novca i vila, se nikada neće moći da saprati   ili ublažiti.

 

Ah, skoro zaboravismo.

Par detelja za biografiju,prelivoda,licemjera, pogani  i fukara.

 

-Nakon istupa na Radio-televiziji Srbije, Vučić je organizirao i konferenciju za medije, na kojoj je kazao da “Dodik nije samo idiot”, već da je i “težak kriminalac kojeg je korumpirao predizborni tim Borisa Tadića”.

(Izjava data prije deset godina dan nakon  emisije – magazin OKO na RTS.)

Negdje u isto vrijeme ,početkom 2008. godine   tadašnji prvi čovjek Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić:

– Dodik je 1992. godine bio jedan od najboljih saradnika Slobodana Miloševića. Kao čovjek se obogatio na tuđoj nevolji.  On je idiot…

Ni Dodik ne ostaje dužan:

-Oni su politički pobačaji …(parafraza).

I vidite molimo vas:

-Idiot, kriminalac i politički pobačaji danas zajednički sanjaju snove o brisanju granice preko Drine.

 

Tako vam rade dvorske  lude i pijačarske fukare:

-Nasmijavaju narod.

 

A narod mu  sve viče kliče.

-Dole Čaušesku.

A onoj Biserki:

-Dole Elena.

 

Narod je pametan.Ponekad nasluti ili riješi  sudbinu tirana na svoj način.

 

Napola slato pismo

 

Mila ,

moja

Mala Velika princezo , kraljevskog roda

Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom najčešće u snovima druži, malo otračati.

Valjda ljubomora , šta li ?

Inače namamo običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je.

Još nam se neki merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u ekran.

Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud nazvati.

Aha, Malo morgen.

Nemaš ti drugog posla nego mahalske blećke zvati.

Svi blenu u našu ljepot vilu i hoće da nam je kradu.

Ne damo te mila, nikako ne damo. Al’ nam drago što te gledaju. Nek vide šta mi srećni mahalaši volimo.

Ona Gdje si dušo gdje si rano , nam oči isplakala , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez nje , plačemo .

Plačemo ko godina, poneki i ko dvije. Ako znaš koliko je to suza, biće nam lakše . Malo smo se i umorili. A i nakupilo se u tom čekanju guta godina…

Sada se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti mila tako se kod nas u mahali kaže) u naša mubarek srca , a oni blesavi hamal rahmetli majku pominje.

Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jopet isponove.

Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu onake ljepote i dobrote.

I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.

Jok, nikako ne prestaje. Načisto zvizno.

A jel , mahlukatu to valja?

Ne valja , nikako , ne valja.

Jel mu bolje, nikako mu nije bolje. Samo gore mere biti.

I nama se , ne kuka , nego vrišti. Ak’ mučimo.

Dobro , priznajemo , pretužni smo što te ne možemo pomilovati ,za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda .

Ruku tvoju na grudi staviti da osjeti , bona kako lupa, ko dva vodopada sa Nijagare i pride Viktorijini slapovi.

Svaki od nas sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio , sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:

-Gdje si dušo gdje si rano.

A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.

-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da nam društvo u u ovom belaju od čežnje pravi.

Izgorismo ti mila, sagorismo.

Al ne kukamo . Nismo ti mi,bona pi…lići

Nemoj nikda pomisliti tako nešto bonićka , dobroto naša.

Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. A da nam se ponekad ne oklizne neki gutljaj. Oklizne .Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta.

Volim da naše pjesme, boje , slike , muzika vrište i kazuju:

-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.

Ne zamjeri i selam ti veliki ,

mila moja.

***

Prođoše stađuni. Bukadar njih.

Tračaroša upitaše:

Posla li ti ono pismo?

Kome da pošaljem ljudi moji.

Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da mi se javi, da mi adresu da ,da mi umor s duše mine.

Šta ću, radostan ja , još uvijek se nadam. Nadu mi ne mogu ubiti.

Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.

Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haber dala.

A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Biće joj drago što je ružim.

Naša rahmetli tetka Hanifa

 

Naša rahmetli , mnogo blažena tetka Hanifa je znala , napamet , bez kanafa Maja i bez kompjutera neukih, nabrojati sve pretke do unazad 9.999 godine.Ovo nema veze sa njenom djevičanskom osobinom da je voljela po kući i đardinu šetati naga, a ni’ joj bilo ime Nagorka.

Sasvim logično .Koliko mnijemo , ako ikada, ikako mnijemo, ni jednu Hanifu nisu zvali Nagorka, čak ni Zagorka, iako su se sve voljele i na gori i za gorom… , ma , valjda šetati,jašta.Ili goriti.Tko da zna.Hoće to kad se upali.Vrućina dabome.

Nije nam baš ni tetka bila, ali smo je svi tako zvali.I što'no bi neuki  posumnjali , poneki incest uradili.

Taki smo mi,pazimo na rodbinske veze.

Lako je njoj bilo. Imala je porodično stablo u dvorištu. Ne pamtimo ga i nismo je pitali jal’ je od  bukovine , po bosanski ili od neke druge here  voćke. Kako ga je voljela zalagumati, mislimo da je najvjerovatnije  bilo šljivovo  ili barem kruškino stablo. A mere bit’ i od jabuke. A more, vala,  bit i od duda. Svašta je voljela šuknuti. Koliko se razumijemo u pijaču, to stablo  nije bilo od vinove loze , garant ,  iako nikad nije birala šta će salijevati. Jer kako nas je učila,vino se gaji na čokotima , ne na stablu.

Znajući to tetka Hanifa, kad su je zluradi pitali kada će prestati lagumati i pricrvljivati,bi samo odmahnula rukom, nasmijala se i rekla:

-Kad na vrbi grožđe rodi i kad ne bude blentovija!

Kada bi je pitali zašto stablo broji samo  do 9999 godine, odgovorila bi da je pokeraš i da je njoj  poker četiri devetke vazda  lovu nosio. Osim kada nije nosio.

Tada je bila zijan; mislite vi?

Đe će ba,  tetka Hanifa , sa onim svojim raskošnim legitimitetima biti zijan?Jeste li normalni?

I ta naša  tetka Hanifa je bila posebna žena. Osim što ga je voljela šuknuti , voljela je i  pricvrljiti. Ma, pravo se bacila na nas. Ne samo figurativno.
Ne znate šta je voljela pricvrljiti?

Baš  ste jadni!

Imala je , boni  bili ,  klavir, pa valjda  pricrvljivala dirke na klaviru. A možda i nešto drugo.U svojoj čednosti mnogo naivna bila. Klavir je bio, oni, starinski  od drveta i eto belaja.  Priziva crve da buše rupe. Crvotočine. A to su vam crne rupe u malom. Crv je crv i sve što liči na crva treba pricrvljiti. Inače belaj!Imaš crva , a ne pricrvljiti, namah u crvotočini, koje su male, ali nalik crnoj rupi, i zabiti , veliki jazuk .

A i klavir joj bio oni veliki ,  za četiri ruke , ha sa jedne, ha sa druge strane.

Moš'te misliti , tastature i sa jedne i sa druge bande.

A mogao se urediti k'o francuski ležaj sa baldahinom. I bio uređen u tetkinom zlatnom dobu. Kasnije je preuređen u budoar.Šta se može promet se povećao. A budoar (ih, ne znate šta je to?)je elegantno namešten salon jedne blažene dame , za oblačenje i doterivanje.I normalno za svlačenje.Jer kako ćeš se obući ako se prije toga nećeš svući.I nešto pricrvljiti , ako se pojavi u buidoaru,oliti klaviru.

Voljela nam tetka Hanifa francusku ljubav, a nije bila francuska  sobarica. Mošte zamisliti to!?

Bila sarajevska hadžinica,baš ko i mi, samo što smo mi bili hadažije.Znate valjda da je razlika smao u jendoj stavci.Zato su ljudi vazda sumnjali da smo sa tetkom Hanifom ipak u rodu, samo da bi nam neku mahanu prihelvetili.

Vi mislite , mi nešto izmišljamo!?

Eh,da ste poznavali našu blaženu tetku Hanifu , zabrinuli biste se što  smo jako skromni i možda malo naivni…Aha!

Šta je ta svašta znala i radila. Hoćete da vam nabrajamo? Nemojte, trebaće vam sve do jedne umišljene kreacionističke godine. I pride koja.

Ipak vam moramo priznati porodičnu blamažu. Nisu joj ispunili poslijednju želju. Ne onu , da posljednji časi prođu u veselju. Toga se za života nasitila , nakitila i do poslijednjeg daha upražnjivala.Sve je radila kao da je idući čas onaj garantovani,poslijednji jazuk dan.I jednoć je bio.

Htjela ona da sa njom sahrane jedinog ljubimca kome je čitav život vjerovala. I mladost, neki kažu i nevinost, poklonila.A bome i starost.

Nećete vjerovati, htjela je da je sahrane sa klavirom. Ne ispuniše joj testamentarnu želju. Bojali se , kakva je nahero nasađivana bila,i u tvrdo i u meko,i u sridu; da bi se svaku noć na Barama fešta pravila. A od fešte do orgija je boca. Ono k'o neki otpadnuti nokat tanka. Ne bi Sarajevo imalo mira do iskona.

Ma , pustite više  tetku Hanifu na miru , neka joj je pokoj duši, jer mi ne volimo olajavati.

Snalažljiva je ona, ko svaka mačka.Kako god i odakle god je baciš (nasadiš ili nabaciš ili nešto slično) ,ona se sva sretna , a bome i srećna na leđa dočeka.Ma prava čigra.Vjerujte nam na rič! Znamo o čemu baljezgamo.

I odaćemo njenu najveću tajnu. Valjda nam neće zamjeriti. Nije ništa posebno.

Nameračila se na dženet.Kažu da u svetim knjigama pročitala da tamo imaju rijeke vina koje ne opijaju i od kojeg nema mamurluka.I što je još  poslastica  priko svega , a u suglasju njenih želja , vino služe djevci , ko  netaknuti biseri u niski đerdana.

Joj rahatlika ljudi milu. blago našoj, blaženoj tetki Hanifi!Valjda ste sada skontali zašto je čitav život bila nagaiu blažena.Ili barem veći dio. Nit je glava boli nit…uh dalje ne smijemo.Takarli razmišljanja, a mi smo veoma vaspitani i obrazli mahalaši ,a i bojimo se pržuna.

 

Tajna smrti je da smrti nema

 


*

Eto, ima svakakvih ljudi, luđaka, akademika, naučnika, prevaranata…

Najviše je ipak, mislimo , hablečina.

 

Znate onu o bubrezima?

Ne znate!

Ko vam kriv.

Mi smo fin kulturan svijet, nećemo vam prodavati priče o bubrezima.

A ima ih i bijelih.

 

Svi oni debelo kidišu na naš mozak.

Sa tim bijelim.

Ko vele ; slična boje neće se primjetiti.

 

Filuju nas svim i svačim.

Eto oni nama otkrivaju toplu vodu:

Smrti nema.

Jesu nas plaho obradovali.

Namah smo roštilj nabacili i turili bijele bubrege na žar.

Joj ,jeste mahniti. Ne naše. Već ovčije, teleće, a bome poneko ima i volovske.

 

Kod nas dijete čim se dofati sise skonta da smrti nema.

Đe će ba biti smrti pored te ljepote što ti u ustima život daje.

I dite se počne  češkati. Ajd’ pogodite kuda.

 

Poslije dolaze i one druge, finte, pardon ljepote.

Đe ćeš ba umrijeti pored tih silnijeh ljepota za održavanje život.

Mi se ne smijemo počeškati. Sad već znate kuda.

Moramo otrpiti koji minut.

Joj rahatluka i radosti naše.

Sve je fino što se fino… Hajd reciti i vi je'nu.

Ne moramo se mi vazdan uvaljivati.

Hoće neko pomisliti samo nam one stvari u glavi. A jesu.

Povazdan i obnoć. Ne mrda.

 

Nećemo reći šalu na stranu, jer one stvari nisu za na stranu, nego drito u sridu,

ali moramo vidjeti šta nam sada  poručuju.

 

Nauka se zabavila. Pa ovo pa ono, normalno ili nenormalno.

Izmislili i njaku riječ paranormalno.

 

Mi u prvi mah misluili neko nešto para, treba mu za novo pletivo.

U prugi mah pomislili evo para, što za nas jope’ nije normalno.

Onda nam objasne to je nešto tik pored normalnog.

Mi se ne havizamo , kažemo pa to je nenormalno. Ma nije to, nego pored normalnog.

Lakne nam. Dobro je , neka njima to mored, a nama ono u sridu.

Valja ova, pajdo.

 

A mi kao mali  uzeli kitab.

Ono jes šipka, tanka kao prst, a savitljiva kao žena uz šipku, radila dok ga nismo prifaćali kako triba.

I prvo što naučimo je nemam smrti.

Kako će bolan biti smrti kada ima raj i pakao.

Dženet i džehenem.

Istovremeno i milina i da se naježiš.

Pa vi vidite šta vam je raditi.

 

 

Fragmenti o Bolu – Dio VII – Posudba II dio

 

Dio II

 

 

( Posudba / Blažena Luca  – V Dio )

 

Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Makasumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja.

Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.

Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i mrazna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik poznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.

Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.

Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.

Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .

Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se kovitla mahalama.

Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje.

Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

 

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

molim sačuvaj mi ovog blentavoga

mog drugara smiješnoga i jedinoga

 

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena kao ljubav moja

 

Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara , pala mesarska više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa ga u bijeli čaršav zavio.

Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome on sada pripada.

Tijelo mu sa živima. Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubićice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio.

Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu ,nema više malog anđela, pa mu ni ne treba, nek odi s njom.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vrnuti.

Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje. I još mlađu.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja, poslije eksplozije metana.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:

-Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova,  se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Znao je da se nikad ovom dunjaluku ne bi vratio. A to bi naljutilo Dijanu.To mu ne bi oprostila.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.

Kao autist bez damara.

Lord i Lordica

Pristavila se tmurna i hladna noć.Polako plete svoju mrežu.Vjetar zavija,granje lomi,crijepove ruši. Sijeva.Na sve strane zmije sijevaju.Prelijepe su,vrcave  i blještave.Nebo grmi i atakuje.Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.Udari zaglušuju  i plaše.Poneko ih ne čuje i ne osjeti.Taj je gotov,zreo za rekvijum.Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana.Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje.Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću.Oluja posustaje,na izdisaju je.Vazduh je pun ozona,svježine, i čarolije;proljeća.Mirisi svježine. Putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire.Možda,već od večeras.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj kamin gori.Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede.U sobi se nikad ništa ne dešava.Ne od ove noći ili ove zime,već odavno.Od početka.Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena,kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje.Lordica i lord.Zamišljeni i tužni ljudi.On priglup izraz ima,ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu ,njeno tijelo bil9o  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati,indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim,prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord,pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina,pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje,slijede njegov način odjevanja i kombinacije.Anamo oni.

Lordica u čipkastoj,djelomično prozirnoj crnini.Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu,ljepotu i senzualnost.To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro.Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje;ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim,ali ne mogu skontati kojim.Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih.Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva,niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu i bol.

Ni mužu.Njega to nije interesovalo.Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe.Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe,svako u svom filmu.Ona ponekad spusti čitab,duboko uzdahne,skoro pa jeca,i uzme pletivo.On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je.Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski,tipično pederski,počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti.Tamo sada skoro ničeg nema,.Nikad nije ni bilo;sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta.Podsjeća na berlinski zid,iz vremena kad se lord tajio sa rusima,vatikanom,amerima i drugim natoanijelima.Oni su uvijek glavni za tajne stvari,raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurni noć.Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu,samo žešći,poput ciklona B ili iperita,ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ –kratko promrmlja Lord.

Ne bi;ni koja zemlja,ni što,ni zašto,ni kad,ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah,taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije,tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala,vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj,mamo mamice ,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice,da mi ga hoće bar još jedared nakriviti,joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko,a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’:joj mamo mamice.

Što ti je usud.Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjedila u prvi avion i pravac modro zelena,srcasta zemlja.Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji,ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti.

Preživčari

U Blekijevom pojmovniku sigosmo do izraza : preživčari.

Neobična i nepoznat riječ. Nikad čuli.

Vjerujemo ni vi.

Odlučili smo da vam napravimo ispis te stranice:

Preživčari – kovanica dvije riječi: preživati i čari ( neumitni Deba uključuje i rigoleto: šta ćemo,kooautor se more poslušati )

Znači oni koji uživaju u čarima hajvanjskog preživanja i insanskog rigoleta;osobe koje jedu i piju,preživaju,nekad se obaljeste,ali najčešće povraćaju hranu i pri tome uživaju.

Mnogo komplikovano. Naš narod bi to skratio i rekao izjelice (poguzija). Naš narod je fin.U svijetu te individue nazivaju žderonje.

Inače ,riječ preživčari ima smisla u jednom dijelu, u drugom i nema. Naš izjelica može pojesti bruku jednu, ali rijetko , skoro nikad, ne povraća.

Da bi se izbjegle nejasnoće i eventualni nesporazumi,kao svi kojima je istina primarna,navodimo neka obrazloženja.

Stari rimljani su najveći preživćari u povijesti. Njihove krkanluke,gozbe i orgije zapisali su njihovi čuveni oratori. Nije čas oratorstva pa ih ne moramo nabrajati.

Ni drugi barbari nisu zaostajali za njima. Avari, Huni, Goti, ,Briti, Germani, Gali su ih u Debinom kontekstu debelo nadmašili.

Rimljani su to radili sa stilom i dozom elegancije.Normalno oni bogati.Gdje ste vidjeli da siromah u bilo kom vaktu pravi alave gozbe.Dakle kod rimljana je preživčarski pir uključivao:izobilje raznovrsne hrane, pića i slastica.

Čari sofre su tamanili uz muziku,ples i seks,do bjesomučnosti. Malo bi preživali; neki bi se obaljestili, pa jeli i ponovo malo preživali. Potom obavezno prst u usta i rigoleto. Pa opet isponove. Dok neko ne rikne ili neko cezara ne ubije.

Tada se fešta prekidala; cezar bi se na brzaka pod ledinu metno ,pa ope’ isponove. Dok se svi ne urokaju ili obeznane;ovako ili onako.

Avari,Briti,Goti ,Germani i drugi varvari su se prežderavali samo mesom i alkoholom.Na to ih tjerala milenijska glad,pustare i močvare. Nije im uošpte bilo bitno koje je meso,samo nek je sa ražnja.

Mesa nije smjelo nedostajati.Ako nema hajvanskog dobro je i insansko.Nisu se libili okrenuti insanski ražanj.Jok,nikako. Samo su Bizantinci bili iznimka koja potvrđuje pravilo.Oni su prvo žive insane čerečili ili na kolac na bijali,pa onda radili šta im volja.

Kad se ko preždere,on povrati,otkunja,pa ponovo.I tako sve dok im krv ne provri pa se među sobom pokolju. Najčešće su pravili pauze da kolju one nenormalne;one koji nisu ni preživčari ni kanibali.

Ne znamo, možda su zato rimljani stalno kukali: Kanibal Ante portas.

Kurtizane su taj stil čarobnih preživarsko rigoletskih čari pretvorile u nešto mnogo suptilnije i isplativije i bez mrtvih,barem ne masovnih smrti.

Kleopatra je to dovela do savršenstva. Dionizije i bahinalije joj nisu mogle pera odbiti. Tada se to prozvalo Kleopatrizam. U prevodu kleo domovinu.Ima li to nekog smisla ne znamo.Neki drugi put ćemo navratiti kod Blekija.

Tada se ljubomorni Dionis organizovao usud. Učinio je da Kleopatri sve dosadi i na gozbu pozove kobru.Naivna bila; vjerovala Dioniziju , zmiji otrovnici.

Od tog vakta kleopatrizam i preživčarenje su polako padali u zaborav.

Termine je oživio konvertit i žbir Savle oliti Pavle proturivši hin bogatim rimljanima i zapadno europljanima i njihovim jatacima. Ovi su se tih uzansi strogo pridržavali,proširivši ih do neslućenih mogućnost.

Šta je riječnik ovim pasusom htio rjeti nije nam jasno,tu se objašnjenje završava ,kao i naše pisanje o njimu.

Ne dam nam se baljezgat

 

 

Polako počinju pritiskati vrućene, a bome i sparina.

Htjedosno reći neka, ali kad nas pritisne sparina, to nije neka , to je sparinčina, pride sparina.

E sada vi vidite kako je nama.

Valj dnevnicu zaraditi, a brćkanje i hladovina mame.

 

Od ovih klima i ventila se uhelaćismo.

Dibidus.

Grlo nam se steglo ko da u njemu moruna krepava.

A tek znoj, ko da nas udav jamio i ne pušta.

Jal'piton.

E ženama je lako.

Znaju oni kako sa pitomima, pardom pitonima.

Jesu li , haman najbliskiji rod.

 

E, sada vi pomišljate na neke bezobraštine.

Nemopjte, boni.

Grehota žensko potvoriti.

 

A da ih ima,  merebitno napriliku  , a bome nekom i na nepriliku, iste zmije,ima.

I gore.

Progutaju insana očas.

 

Joj, sparina pristavila milju kapljica, svuda po glavam.

Ne možemo dalje baljezgat.

 

Kraj smislite vi.

Nešt0 o ženi i pitonu.

More i o pitonu i ženi.

Vama svejedno.

A nije.

Ako počnete sa ženom , završićete sa ženom.

Ako počnete sa pitonom,

nema vam druge, nego pitona u ruku,

pa na pašu.

 

Ne mora biti u stihovima i rimi.

Niste PO, već čitavi insan.