Vladimir Vladimirovič Majakovski – Pismo drugu Kostorovu iz Pariza o suštini ljubavi

Druže Kostorove,
Oprostite mi miso
– ko čovjek srca široka i štedra –
da dio strofa inspirisanih Parizom
na liriku proćerdam.
I tako – sala.
I ulazi krepoko
Ljepotica: krzno, nizak preko niza.
Ja tu ljepoticu sačekah i rekoh
– jesam li dobro rekao ili nisam? –
Ja sam, drugarice, iz Rusije,
Čuven sam od Oba do Buga.
Vidio sam djevojke još rusije,
Znam cure vitkijega struka.
Pjesnici su djevojkama dragi.
A ja sam još grlat i mudruša.
Bol zuba zagovaram, čak jaki –
Samo pristani da slušaš.
Na šljam nisam naravnjen,
Na strast što traje dok si svučen.
Ja sam zanavijek ljubavlju ranjen –
Jedva se, jedva vučem.
Ljubav se, za mene, vjenčanjem ne mjeri:
Razvolje – perjaj, ne smetam!
Ja, drugarice, u najvišoj mjeri
Fućkam na sva kubeta svijeta.
Al` čemu da se do sitnica raspreda, –
Ne vrijedi o tome više.
Meni, ljepotice, nije dvadeseta –
Trideset…sa sitnišem.
Ljubav nije u tom da se preraspaljeno žudi,
Da se žrtva žarkim kuglama prokugli, –
Već u onom što se za bregovima grudi
Diže iznad uvojaka-džungli.
Voljeti, to znači: trčeći se prorvaš
U dno dvorišta, i do u noć vranju,
Sjakteći sjekirom, presijecaš drva,
Sa snagom svojom u igranju.
Voljeti, to znači: s čaršava
Nesnom cijepanih dok ne svane,
Na Koprenika ljubomoran,
skakati s krikom, –
njega, a ne muža Marije Ivane
smatrajući svojim suparnikom.
Ljubav za nas nije raj i rajske gušte,
Nama ljubav trubi o tom,
Da je u pogon iznovice pušten
Srca ohlađeni motor.
Vi ste s Moskvom pokidali veze.
Godine – rastojanje.
Kako da vam objasnim i iznesem
ono stanje?
Na zemlji bljesci donebesni…
Na nebu zvijezda – prekrkljanac!
Da već nisam postao pjesnik,
Ja bih postao zvjezdoznanac.
Trubi na trgu šofer,
Kočije prolaze u tutnju.
Ja idem, bilježim strofe
U bilježnicu putnu.
Auto juri po ulici,
Al` neće da me srazi.
Paze i opaze umnici:
Čovjek je u ekstazi.
Ideje, viđenja – mami!
Krcat sam do uvrh lonca.
Tu bi i medvjedima samim
Mogla da niknu krioca.
I gle, iz neke menze jeftinije,
Kad je doključalo sve to, –
Od zijeva do zvijezda ustremljuje se riječ
Zlatnorođenom kometom.
Rasplašćen rep trećinom nebosklona –
Perje se pali i prelijeva,
Da zvijezde mogu gledati on i ona
Iz svoje sjenice od iva.
Da diže, i vodi, i drži, i obnada
Vidom već slabe i slablje.
Da dušmanske glave otpiljuje s vrata 
Oštricom repatice-sablje.
Sebe, dok god krv u grudima struji,
Prostojavajući kao za sastanka,
Ja osluškujem: ljubav će da zabruji –
Obična, čovječanska.
Poplava, vatra, vjetar
Sve bliže tutnje i plamte.
Ko može da se ne da?
Možete?
Oprobajte…

Pero Zubac – Spiram te sa koze

Spiram te sa koze,
Sa minulih leta,
Miris hladnog limuna,
Zelen martovski prhut,
Iskasljavam te,
Talog ispod jezika,
Vreo sljunak u krvi,
Ljustim te sa nokata
Oštrim nozem kajacem
Nema te, nema te,
Nema te.
Reci te se odricu i
u laz me ususkuju,
Nisi postojala
sem u pesmama, nisi
postojala ni toliko
da bi se pomirili
sa isceznucem,
Istresam te iz dzepova
starih kosulja,
Struzem te okom
sa fotografija
Stresam te sa kose,
Davni prosinacki sneg,
Proklinjem pesme
u kojima stanujes,
jedes, spavas, umivas se,
Sve bih ti oprostio
samo da te ima,
Da ima krvi u tebi.
Srce od najfinijeg drveta
izvajao bih i pod rebra
ti ga sakrio,
More bih ti u san
donosio.
Vetrovi bi ti bili pokorni,
Kisama bih te uspavljivao,
Samo da te ima
imalo izvan reci,
Samo da postojis.
Kako ces i ovu
Molitvu citati
Ako te nema
Ako uporno tvrdis
Da te nema,
Da sam te
Izmislio.

Persi Biš Šeli – Ona

ona

moja radost

priprema se 🙂

da ljubnem je

ja

njena sreća

u krilo moje pada

sa osmijehom

gleda me

polako

prati

svaki

moj mig

želi da zna

što je to

vuće

ka meni

približava se

njena

pametna glavica

ljubiti želi me

zauvijek

želim je

zauvijek

polako

nježno

da mazim je

ljubim

dovjeka

ona

zove se

Aleksa Šantić – Na potoku

Polako suton prikrada se, slazi
U lisnu goru – u zavičaj mio;
Rađa se mjesec i po dugoj stazi
Padaju sjenke, i san trepti ti'o.

Šumore breze, dršće list do lista,
Mrmori potok ispod vrba stari’;
Odbleskom mekim dijamanta čista
Modru mu trsku zlatan crvić zâri.

Noseći snoplje preko niske brvi
Na drugu stranu potoka, u selo,
Seljanka hodi, mlada, puna krvi;
Lice joj mramor, mjesečina čelo.

Gdje li je rasla ta ruža što gori?
Visoko, tamo gdje se jelen krije,
Gdje vjetar tiho s jasikama zbori
I bistra voda iz kamena bije.

Odar su njezin široki velenci
Od modrih trava. Tu, gdje ona sanja,
Potoci šume u dubokoj sjenci
I slavuj pjeva pod svodom od granja.

Nju plava jutra umivaju rosom,
A vjetar trepti i lako mirisnim
Češlja je krilom, i svilenom kosom
Vihori dugo pod brezama lisnim.

U vedre noći njen je pokrov mio
Od plava neba, mjesečine meke;
Njena su njedra vrt u kome ti'o
Počiva miris bagrema i smreke.

Ja za njom ginem! Njoj me duša vodi!
O, daj mi ruku, ja ću s tobom poći
U goru, u tvoj zavičaj! O, hodi,
S tobom ću biti i dane i noći!

I tamo, gdje se vodopadi dime,
Ljubiću tebe svojim srcem zdravim.
I tvoje slatko govoriti ime
Nebu i suncu i gorama plavim!

Rabindranat Tagore – Čeznem

Čeznem da ti kažem najdublje reči 
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, 
strahujući da bi mi se mogla nasmejati. 
Zato se smejem sam sebi i odajem 
tajnu svoju sali. 
Olako uzimam bol svoj, 
strahujući da bi ti to mogla učiniti. 

Čeznam da ti kažem najvernije reči 
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, 
strahujući da bi mogla posumnjati u njih. 
Zato ih oblačim u neistinu, 
i govorim suprotno onome što mislim. 
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, 
strahujući da bi ti to mogla učiniti. 

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči 
što imam za te; ali se ne usuđujem, 
strahujući da mi se neće vratiti istom merom. 
Zato dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću. 
Zadajem ti bol, bojeći se 
da nećeš nikada saznati šta je bol. 

Čeznem da sedim mirno pored tebe; 
ali se ne usuđujem; jer bi mi inače 
srce iskočilo na usta. 
Zato brbljam i ćaskam olako, 
i zatrpavam svoje srce rečima. 
Grubo uzimam svoj bol, strahujući 
da bi ti to mogla učiniti. 

Čeznem da te ostavim zauvek; 
ali se ne usuđujem, strahujući da bi 
mogla otkriti moj kukavičluk. 
Zato ponosito dižem glavu 
i dolazim veseo u tvoje društvo. 
Neprekidne strele iz tvojih očiju 
čine da je bol večito svež.


Khalil Gibran – Žensko srce

Žensko srce se ne mijenja tijekom vremena,
niti se preobražava s godišnjim dobima;
žensko srce dugo krvolipti, ali ne umire;
žensko srce je nalik na stepu
koju čovjek uzima kao prostor
za svoje ratovanje i klanje – po njoj čupa drveće i spaljuje travu,
stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama,
ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna,
proljeće u njoj ostaje proljeće, a jesen je i dalje jesen,
sve do kraja vremena.

Hajam – Rubaije 14 i 15.

 

14

Nada što nekad u srcu postane

u prah nestaje, ali i zastane.

K’o snežno inje na pustinjskom pesku

zasja za časak, a onda nestane.

 

15.

Da tajnu života naš razum shvati,

mog'o bi nam nešto o smrti kazati;

kad danas pri sebi o tom ništa ne znaš,

kako ćeš, kada budeš izvan sebe, znati?

Kerolin Ris – Koračam bosa

Koračam bosa na tvome tragu
Prislanjam usne na tvoju praznu čašu
U tvom odjelu tražim odlutalu toplotu
Pogledom dodirujem sve što si ti gledao
Ispisujući ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane u kojim čuvaš svoje zdravlje
Ponavljajući sve one mazne reči koje smo ikad rekli
Sjećam se zavjeta tvojih očiju
Tvoj se poslednji dodir još ne odvaja od mene
Sa svakim danom umorna se suočavam
srcem tromih nogu
To što smo razdvojeni odnosi mi pola snage
A ostatak mi treba da bi te sačekala.

Prevod Hajro bleki

Erih Maria Remark

22.Juna / Lipnja 1898.- Rođen je njemački pisac Erich Maria Remarque. Postao je poznat po antimilitarističkom romanu “Na zapadu ništa novo”, koji je preveden na mnoge jezike i filmovan, a u Njemačkoj zabranjen po dolasku Hitlera na vlast.

Erich Paul Remark je rođen u Osnabrück-u u katoličkoj radničkoj porodici. Sa osamnaest godina mobiliziran je i poslan na front  u vrijeme Prvog svjetskog rata, gdje je ranjen komadićem gelera . Nakon rata promijenio je prezime u Remarque, što je i bilo prezime njegove porodice, dok ga njegov djed nije promijenio. Poslije rata radio je različite poslove, između ostalog bio je bibliotekar, učitelj, preduzetnik, novinar i izdavač.

1929.-godine objavljuje svoje najpoznatije djelo Na zapadu ništa novo (Im Westen nichts Neues), pod imenom Erich Maria Remarque (mijenjajući srednje ime u čast svoje majke), roman koji daje prikaz okrutnosti rata iz ugla devetnaestogodišnjeg vojnika. Slijedi pisanje izvjesnog broja djela sličnih karakteristika, koje jednostavnim i emotivnim jezikom daju sliku ratnog i poratnog vremena u Njemačkoj. Kao komparacija suprotno viđenje se može naći u djelu Oluja čelika (In Stahlgewittern) od Ernsta Jüngera.

1933.-godine Nacisti zabranjuju njegova djela i vrše zapljenu istih. Paralelno s tim kreću s propagandom kako je Remarque ustvari porijeklom francuski jevrej i da je njegovo pravo ime Kramer (što dobijemo u slučaju da izgovaramo prezime Remark unatrag). I u današnje vrijeme, u pojedinim biografijama ovog pisca stoji ova tvrdnja, sa već navedenim primjerom kao dokazom.

Od 1931 godine živi u Švicarskoj, a 1939 godine emigrira u Sjedinjene Američke Države, zajedno sa prvom ženom Ilsa Jeanne Zamboui (s kojom se vjenčao i razveo dva puta), i njih dvoje postaju naturalizovani građani ove zemlje.

1948.- godine se vraća u Švicarsku,i nakon par godina se razvodi od Ilse.

Godine 1958 .oženio se holivudskom glumicom Paulette Goddard, i ostao oženjen njom sve do kraja života 1970 godine,kada umire u Locarnu    u 72 godini. Sahranjen je na groblju Ronco u Ticinu, Švicarska, a na tom groblju je također sahranjena i Paulette Goddard.

Malo pisaca je pisalo na autentičan način o ratu i poratnom beznađu čitave jedne generacije uništene na putu borbe za „slobodu“ Za „slobodu“ po mjeri bogatih, a to znači fašista i arijevaca.

Djela:

“Postaja na obzorju” (1927. / 1928.)

“Na zapadu ništa novo” (1929.)

“Povratak” (1931.)

“Tri ratna druga” (1937.)

“Ljubi bližnjega svoga” (1941.)

“Slavoluk pobjede” (1946.)

“Iskra života” (1952.)

“Vrijeme života, vrijeme smrti” (1954.)

“Crni obelisk” (1956.)

“Nebo nema miljenike” (1961.)

“Noć u Lisabonu” (1962.)

“Sjene u raju” (1971.)

Sve do jedne knjige treba pročitati.

Po našoj ličnoj ocijeni trebao je dobiti Nobelovu nagradu prije 9o % dobitnika. Međutim kritičari

bešćutnog svjetskog poretka se uvijek guraju u stranu .

Što bi Remark rekao “na zapadu ništa novo”.