Otkačeni dani

263 dana je otkačilo svoja 24 sata.102.se šteli za let.

Brzo proljeću,što jes, jes.

Dobro smo prošli , oni koji smo prošli. Oni koji nisu , i oni su dobro prošli.

Zakon relativiteta. I parova. Sve je dobro što se dobro svrši.

I plešite , mnogo plešiti. danas je dan za osunčanu lambadu.

Oni nama:

Kakvo vas boni dobro spopalo, a neki , hejbet njih samo nestali?

Hajmo, rečemo vako , na priliku dumat!

Jel se taj neko presto brinuti za dunjalučke more?

Jeste.

Jel se smirio?

Jeste. Osim onih koji se nikad neće smiriti.

Jel im sada lakše?

Jeste, osim onima lakim na nedobru i nečinjenju.

Jel sada uživaju u neradu, džab-džab plodovima i mirisnim vodama koje im teku ispod nogu?

Jeste , uživaju , osim onima koji tamo ne mogu primirisat i koji se sada roštiljaju.

Jel sada oko njih igraju djevojčice i dječaci anđeoske ljepote?

Jeste , igraju , osim onima oko kojih vatra pleše.

Jel vi misliti da im je žao što su gore?

Jeste , ali samo zato što vi niste sa njima. Osim onih koji su se o svojim vatrenim jadima zabavili.

I onda prepisivači kukaju ako neko ode. Kore vesele koji u Božiji nauk vjeruju.

A fino piše :

Vi mislite da su oni mrtvi. Ne , oni su živi , samo vi ne znate. I nemojte tugovati, veselite se, kod Boga Jedinog su.

Oprostiće nam oni čija je tuga prevelika.

Jedina utjeha je, da su njihovi najmiliji u dobrim rukama. Da se o njima brine Onaj koji se zove Milost i Ljubav, Gospod naš Jedan Jedini , najveći Oprosnik.

Molimo vas oprostite grijehe drugima. Oprostiće vam se vaši.

****

Eto , sada nam lakše što možemo od srca najaviti dolazak 124 prelijepa dana do kraja ove godine.

Uživajte u njima . Radujte se . Život je ovaj , kako reče Propovjednik, stvoren samo radi zabave i igre. Ostalo je taština i samo taština.

Pogledajte današnji dan. Svi su takvi.

Prelijep je. Vedar i osunčan, Božjom svjetlošću sjaji.

Takva je vaša duša. Ali većina ne zna. I prljaju je jedom i čemerom.

I to nije najgore. Iz zaboravljene , u stranu potisnute duše , se može roditi veliko zlo. I rađa se.

Ali nećemo zlom bojiti današnji dan. Ni potonje.

Danas je dan za ljubav i radost. Kao i svi dani u životu.

Poklonite jedni drugima koju lepršavu riječ. Koji mirisni cvijet. Zagrlite one koji su pored vas. Recite im da ih volite. Onima koji su malo dalje poručite da mislite na njih. Pošaljite im riječi milosti , ljubavi i nježnosti.

Ako sijete dobro i ljubav , oni će vam se vratiti.

****

Sjetite se Blekija:

Ako ljubav u srcu osjećaš ,

šta će ti više.

Sve ostalo će se posložiti.

Dobro , on je mahalaš i vi odmah pomislite kaao je njegovo posložiti višeslojna i višeznačna riječ.

Pa šta?

Šta ima toliko loše u toj višeslojnosti i slaganju? Ako ćemo iskreno , to slaganje samo ljubavlju, milovanju i milošću odiše.

Eh da mi se posložiti sa ljepotom

a je u srcu nježnošću nosim.

No, to je stih za neku drugu bajku.
Što bi peote rekli:

Ljubav nije san ,

ljubav je svaki dan.

U prevodu:

E, vala , mogli bi i vi nešto prevesti , a ne samo se preslagati.

Jesenjin – Crni čovjek

 

 

 

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!

—- Slušaj, slušaj —-
gunđa on meni
i oči mu sjaju —-
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.

U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.

Sreća je — reče on —
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.

U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.

—Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala —
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.

………………………………………….. …………

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.

negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.

—- Slušaj, slušaj! —-
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada —
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći “ona”,
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana —
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih…….

I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.

— Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. —
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi……..

…….Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga samnom nema,
ja sam……..
kraj razbitog zrcala……..

 

 

Endre Adi – Rođak smrti

 

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.

Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.

Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.

Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.

Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

 

Vislava Šimborska – Pod istom zvezdom

 

 

 

Oprosti, slučaju, što te nazivam sudbinom.

Oprosti, sudbino, ako se možda varam.

Nek’ se ne ljuti sreća što je za sebe prisvajam.

Nek’ mi ne zamere mrtvi što jedva svetlucaju u mom sećanju.

Oprosti, vreme, za sijaset nezapaženog sveta u trenutku.

Oprosti, stara ljubavi, što novu smatram prvom.

Oprostite mi, daleki ratovi, što cveće nosim kući.

Oprostite, otvorene rane, što se bodem po prstu.

Oprostite, očajnici, za ploču sa manuetom.

Oprosti, narode na stanici, za moj san do pet ujutru.

Praštaj mi uvredu, nado, što se ponekad nasmejem.

Praštajte, pustinje, što s kašičicom vode ne potrčah,

I ti jastrebe, već godinama isti, u istom kavezu,

Nepomičan, zagledan uvek u istu tačku,

Praštaj, pa čak i da si punjena ptica.

Oprosti, posečeno drvo, za četiri noge od stola.

Oprosti, veliko pitanje, za male odgovore.

Istino, ne obraćaj na mene preveliku pažnju.

Veličino, ukaži mi velikodušnost.

Otrpi, tajno postojanja, što čupam niti iz tvog lamenta.

Ne osuđuj me, dušo, što te retko imam.

Izvinjavam se svemu što ne mogu biti svuda.

Izvinjavam se svima što ne mogu biti svaki i svaka.

Znam da me ništa opravdati neće dokle god živim

Jer samoj sebi stojim na putu.

Ne uzmi mi za zlo, besedo, što pozajmljujem patetične reči

A onda ulažem napor da ih učinim, tobože, lakim.

 

 

Silvije Strahimir Kranjčević – Misao Svijeta

 

 

In labore requies

Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti,

Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.

Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama,

Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.

Niko ne zna, kad se rodi – možda pravo onog sata,

Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.

I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,

I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.

U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje,

Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje.

Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu,

Polusveti kad su magi bacali nas u peć Balu.

I veliki kad su kralji igrali se piramida,

Što i danas gordo stoje – ko kad nešto krvca zida!

I danas se dive ljudi, gledajući čuda ona,

I debele knjige pišu o veličju Faraona!

*

Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,

Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?

Po vama su suze pale na iskrene dvije oči

I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.

Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,

Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!

A vječna je suza bila – Njemu samo posuđena,

Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.

Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,

Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,

Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,

Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine…

…. Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;

Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?

Epilog

…. Raslo čedo prenejako i u gladu i u sramu,

Ostavila njega majka, ljudska pravda maćeha mu,

Kad je išlo ulicama, niko njega nije gledo,

Niko pito: da l’ je sito neočešljano, suho čedo?

A gospoda sva u zlatu, s odličjima na svom fraku,

Ogradom su oblazila malo čedo na sokaku;

Fine gospe stiskale su nosiće si nježne, male,

Milmirisnom maramicom, kad bi čedo ugledale:

Smrdilo im čedo uljem, smolom, bojom, jelovinom,

Starim gvožđem i kožama i još nekom izmetinom…

I sve tako… čedo raslo, te sad bilo – kako bilo:

Jednog dana sve je gvožđe ovog svijeta pokupilo!

I čekiće i lemeše i sjekire – takve trice,

Nu što grijeh je, dragi Bože: i – topove i sabljice!

U pô polja čedo sjelo pa ko vosak gvožđe mijesi,

I sve raste… raste… raste… glava već mu pod nebesi’!

Pa sa visa, što je viši, neg bi ikad onaj bio,

I sve kad bi Faraune naglavice postavio

I najvišem piramidu po svećenoj metno kosi –

Prtili su drugi kamen, nek ga i on malo nosi –

– Haj, s visoka toga visa, kud se samo sunce penje,

Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenje.

Takva rumen tek se vidi, kad se smiješi zora rana,

Pa naviješta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana

Diže desnu junak dobar, preko neba noktom ma'nu,

Oblačine s neba zdera ko hartiju tan-tananu.

A oblaci to su bili crni, teški, ledni, gusti;

Sa zemljice vjekovi ih isparili mučni, pusti!

Pa su krili zvijezdu onu, što ju ljudsko srce sluti,

A ljudske je nijesu oči nikad mogle dostignuti – – –

Ukaza se preko neba ljudske patnje slika cijela,

Svjetlost ju je na nebesa za dan suda prenijela!

Planu zemlja, svemir planu u krvavom, žarkom krijesu,

A sa slika, koda sumpor, vrele suze kapale su.

Kapale su vrhu živih i vrh onih što su bili,

Kroz vjekove što su ljudstvu kaplju po kap krvi pili.

Proklete su onda glave okrenule zemlji lice

Ne mogavši gledat neba: strašne knjige osvetnice!

A vrh svijeta azur drhtnu tamjanovim lakim dimom

Nad bratskijem čovječanstvom i nad zemljom-domovinom!

Glas se začu sa nebesa: Amo k meni, pravde žedni,

Amo k meni, uvrijeđeni, poniženi, gladni, bijedni!

A obasjan srijed svijeta o alat se junak štápi,

– Bogu hvala! muški zbori, briše s čela znojne kapi.

Gledao je pun veselja gdje se zvijezda na njeg smije,

Pa je protro zadovoljno žuljevite ruke dvije.

I podiže čekić teški miškom tvrdom kao kamen.

“Naprijed!” reče, a nebesa namignuše na to: Amen!

 

 

Aleksa Šantić – Gospođici

 

 

Nekada sam i vas na koljenu cupkô,

i donosio vam slatke šećerleme,

i ljubio dugo vaše plavo tjeme,

i čelo, i lice nevino i ljupko.

 

No dani su prošli k'o rijeka nagla,

k'o trenutni snovi, kao puste varke;

Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,

a na mome jesen i turobna magla.

 

Ja znam, vaše srce sada vatrom gori,

moje hladna zima okiva i mori;

Vaše oči sjaju k'o dva neba plava,

 

a moje su mutne kao magle sinje…

Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava –

po kosama mojim popanulo inje…

 

Joj , glupaka majko mila – jakako, neg’ je zemlja ravna ( Dio drugi)

 


Blećci i levati se dofate digitrona i misle mogu sve izračunati.

U plićaku – ravnini vlastitog  uma ne mogu skontati onio što mi prostim okom vidimo.

Zamlja je ravna!

 

Ja kakva je doli ravna?

Da ja kriva, nakosa, naopaka ili zakrivljena bilo bi nam belaj hodati.

Kako će boni drvo rasti ako je plodno tlo sa strane ili odozgare.

Hajd ono može i nekako. Bilje je to. Raste, ako se čovjek zapusti i iz nosnih i drugih šupljina.

Ali čovik ili hajvani brez krila  , na plafonu ili bočnim straniama .

Dajte da gledamo taj film.Isključujemo svijet žohara i sličnih  inkseta.

 

I oni nama zemlja je ravna.

 

Kako nije ravna kad planine uvis rastu. Neće valjda odozgo rasti i pasti hajvanima na glavu.

I insanima ako ih bude.

 

Ne misle oni o toj ravnoj zemlji?

Dobacuju pametni i učeni. Napriliku oni gmizavci što se zovu ilmije i oni što se kreću po glagolu kretati.

 

Ma znamo mi o čemu oni misle. Ali oni ne misle , jer ne mogu misliti. Jer kako mogu misliti ako mozga nemaju.

I ako oni mogu čitav život ne misliti, zašto mi sebi ne m'remo dozvoliti pat minuta nemisliti.

Jedino smo zabrinuti ko je nosi na svojoj grbači:

Slonovi,kitovi, Atlant ( po starim Grcima) ili vakumirani mozgovi onih koji misle da je zemlja ravna.

 

Valja ova, narode?

 

 

 

Ljudska glupost nema granica – Čuj molim te , Zemlja je ravna (Dio prvi)

 

 

 

Ljudi nas svaki dan oduševljavaju svojom glupošću.

I to ne bilo kakvom. Nego jako ozbiljnom glupošću.

Oni nama :

Zemlja je ravna.

Pogledajte oko sebe!

i Šta vidite?

Zemlja nije ravna.

Evo oko nas sve sama brda i uzvišiće.

I mogu oni gubiti vrijeme u “naučnim” istraživanjima i dokazivanjima,

koje osnovac nižih razreda u trenu može pobiti, ali mi im se divimo.

Toliko gluposti, morbideiteta, mazohističkog takaranja vlastitog uma ,

može podnijeti samo ljudsko stvorenje koje ima izuzetno razvijen smiso za

rušenje svih dostignuća maloumnosti.

 

Dobra im ona sa ledom.

Valjda da nas rashladi kada počnemo misliti svojim mozgom.

Ili da ne kupujete frižider.

Što će vam?

Zamoliti one stanovnike antartika, koji svaki dan lete sa NLO i zadivljuju nas ko najveće hablečine,

da nam dostave leda , svakom po praznoći moždane špljine.

Plaćanje po dostavi , na naš račun.

 

Tatjana Lukić – Od cvijeta

 

 

Nikad te ne otimam zemlji

 

šta bih s tobom i umjela

do među svoje zidine

pod svoj krov

 

da zanoćim s tobom kraj uzglavlja

nećeš dočekati

 

plodnije crnice od mog sobnog kamena ne ima

 

pa da se iz tmine u gorostas razviješ

da se katice u čeljust gladni rastvore

snenu da me takneš

dah utihneš

 

nikada !

 

imaš svoje cvjetokružje

i svoj sit plijen

 

od zova tvoga priljepna

otimam se vješto uklanjam

i bježim