Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi Božić

 

 

Veselo i toplo je u njegovom  domu.

Uvijek je bilo.

I večeras će biti.

Blagdan je.

Ktomu će dom  biti pun dobrih djevojčica, dječaka  i ljudi.

 

Dobrica  je  naš Ivica.

Velika.

I samo se sa takvim ljudima druži.

Možda će nas se sjetiti i nazdraviti nam za prošle dane.

I buduće.

 

Sretan je Ivica čovjek.

A nije   dobro krenuo njegov život.

Bio je dijete kada mu je umro otac.

Nije ga previše zapamtio  jer je radio  u tujini.

Morala je otići  i njegova majka , kad je ostala samohrana.

 

A Ivica?

Ne pitajte.

Ipak reći ćemo, iako ga boli , on to ne pominje.

 

Osta dijete kod rodbine, daleko od rodnog grada.

Nisu ni neka rodbina bili. Stranci ,komšije.

Rodbina je rodbina, a siroče je siroče.

Dijete je , odjednom,  samo .

Oca nema. Zna vratit se neće .

Majku ima, ali je daleko.

Ne zna dijete da se  ni ona nikad vratiti neće

Navraćaće jednom , ajd’ recimo dva puta godišnje.

 

O , da.

Dobro se ona brine o njemu?

Sve on ima.

I igračaka više nego drugi.

I đeparac za dva-tri dječaka.

I novu vestu, pantalone i cipele.

Čak i sat.

Marvil ili darvil?

Obadva.

Jedan za jutanju  , drugi za onu laku noć suzu.

 

Ne , ne plače on.

Nikada.

Samo suze same kanu. Čiste i čestite kao kap rose,

Ii’ čedna  djetinja duša.

Nisu baš poslušne te dječije suze.

Zar ne , Ivice ?

Mnogo bole.

I slane su,

a tugom mirišu.

 

A milovanje po kosi?

A poljubac za laku noć?

A dobro jutro sine, da li si lijepo sanjao?

Toga nema.

Insan se na sve navikne.

Dijete malo teže.

I ne zaboravlja.

 

Lažemo!

Bude toga .

Dvije sedmice ljetnog ferja.

Ponekad za Božić.

Za uskrs  ,  već ne.

Dođe novčana uputnica.

A uputnicu još nisu naučili da pomiluje i poljubac da.

Da zagrli, nemoćna je.

Da je priglliš srcu.

Ne ide.

Srce se nikad ne navikne na novac.

 

Ima i mnogo želja i pozdrava.

Bude na kraju i ono: Budi dobar.

Dijete slegne ramenima i pomisli:

Neuk svijet.

Šta mi drugo preostaje!

Jedino je Mili Bog stalno sa mnom i on me uči svemu.

Onako nježno. Roditeljski.

Odrasli znaju samo savjete davati.

Budi poslušan.

A svako dijete se rodi takvo.

Sa Božjom milošću i dobrotom.

Odrasli ih stegama kvare.

 

Ivicu nije imao ko da kvari.

Nažalost.

Ne sjeća se dobro dodira,milovanja i poljubaca u djetinjim danima.

Kasnije je odrastao,pa nije bilo zgodno.

Snova se sjeća. Svih.

Svi su vezani za majku ,  rjeđe za oca premlad je umro;

za dodire, milovanja i poljupce.

Ti snovi najviše bole.

I ostaju urezani zauvijek, jer su neispunjeni.

 

Rekli smo naš Ivica je sretnik.

Sve je u parovima.

Usud uvijek plete mreže. Ali on samo izvršava ono što mu Nebo kaže.

Poslaše ga u naš grad.

Drugi i veći su bili bliži mjestu odrastanja.

Dobro je ispalo za Ivicu.

Poslaše ga u Sarajevo da uči i postane čovjek.

 

A Ivica  je skoro postao  čovjek i prije nego što se ustoličio kao podstanar u našem gradu.

Grad i ljudi su mu u početku bili malo strani.

Barem neobični. Nekako su se složili.

Kasnije se navikao.

Usamljena djeca  se lako naviknu na sve.

Grad i Ivica su uticali jedan na drugoga.

Podjelili su suđenu im dobrotu i plemenitost.

Usamljeno dijete je postajalo ljudina.

Falili su mu oni nedosanjanei valeri.

 

A onda je jedna grlica sletila u njegov zagrljaj.

Ne znamo,  ko kome nije dao mira i ko koga nije ni za tren puštao.

Šalimo se.

A opet tko da zna?

Samo zaljubljene grlice znaju tajne njihovih gnijezda.

Za sve treba dvoje.

Ljubav im bila suđena.

I to je bilo zapisano i ništa više.

Jedina i prava ljubav za čitav život.

Imaju dvoje djece. Dvije prekrasne grlice.

 

I tast mu Eso Mrak ima dvije djevojčice.

Jednu je Ivici od srca darovao.

Eso nije Ivici bio samo tast.

Bio mu je najbolji prijatelj, kao drugi otac.

Par godina prije ode nam Eso Mrak.

Iznenada. Skoro nečujno.

A mogao se još malo družiti sa Ivicom i porodicom.

I nama.

Bilo je nekih dogovora,

rodna Bjelašnica , janje se vrti ,

miriše Bosna ponosna ,

lahorac slobodom diše ali…

usud.

 

I nedugo zatim i Esina životna saputnica,

prelijepa i nježna Aiša ode za svojim Esom.

Srce joj i pored punog doma nije moglo podnijeti samoću.

Samo je utihnulo.

 

Ivica i porodica su  tužni ali i veseli.

Ovaj i svi drugi Božići neće biti isti bez Ese i Aiše.

Biće praznine , nediostajanja,

ali 

mjesta za tugu u Ivičinom domu nema.

 

Gospod uvijek raduje dobre ljude.

Obradovao je  Ivičinu porodicu unučadima.

Sada ih je “nabro” već petoro , dvije unuke i tri unuka.

 

Mašalah Ivice.

Sretan i Blagoslovljen Božić hrabri i dostojanastveni Čovječe, od srca.

Tebi i porodici.

 

Nećemo ti mnogo toga zaželjeti.

Samo zdravlje i sreće.

I još prinova.

Daće Milostivi.

Djeca su Božija radost i blagodat.

Sa njima život ljepši i puniji.

Ljubav i snove si sam sebi  uz Božiju  Milost ispunio.

Ne treba ti ništa više.

 

Dopisano

Ivice,

Znamo , zasigurno znamo,

biće sa vama , vaš  i naš, Eso Mrak i tiha i mila žena mu Aiša.

Moraju. Ljudine su to.

Uvijek su znali gdje im je mjesto.

Kome pripadaju.

I sve vas neizmjerno  vole.

Ako osjetite lagano ježenje u grudima ,

mirisan dah u kosi, nježnost u svjetlu božićne jelke ,

znajte da je to ljubav kojom vas  Aiša i Eso  grle i miluju.














												

Josif Brodski – Zbogom

Zbogom,
zaboravi,
ljutnju ostavi.
A pisma spali,
kao most.
Neka se kali
tvoj put,
da bude ravan
i običan.
da se kroz maglu
za tebe sjaje
kule zvjezdane.
i nade proste
zgreju ti ruke
kraj vatre tvoje.
Nek biju mećave,
snegovi i kiše
nek besni oganj što slama,
da ti je veća sreća buduća
nego moja
Nek budu ti jakog
i divnog boja
grudi što grme i slute.

Sretan sam zbog onih
što se na tvoje pute
možda,
upute.

Prevod Bleki


												

Yossamin – Uvik se vrati





Uvik se vrati

vrime čežnje

koju vučeš sa kostima,

tija ne tija

pomišano sa snovima





Jer čovik je sazdan da sanja,

nade

ljubavi i

zagrljaja





pa zna

doće

pobiglo vrime

u jednom trenu





u toplini pogleda,

koju ne moš sakrit,

kad osvaneš tog prolitnog jutra

u rascvitanom vrtu

penjačica ruža,

ono davno posađeni

isprid kuće





Spusti samo ,

od čekanja

umorne ruke

na moju kosu,

pa me ogrli njima

i krenimo

polako doma

Vesna Višnjevac – SVJETLOST





Sarajevo 03.12.2011.





Svjetlost





Oči uvijek traže

svjetlost





U tamnoj sobi

traže svjetlost svijeće





U noći na modrom nebu

gledaju u mjesec





Ako slučajno neki oblak

svojom sjenom mjesec zakloni

tada male tačke u oku svoj sjaj

hoće da povežu

sa sjajem neke zvijezde





Gdje god da se nađu

srce i misao čeznu

da im kroz putanje

struji svjetlost

Vesna Višnjevac – Baš nas briga

 

Saraajevo o2.12.2011.

 

Šta nas briga što se krećemo sami

što volimo svaki cvijet i neba zrak što zablista

i što smo na ovome svijetu kao putnici sami

 

Šta nas briga što nas niko ne razumije

Oni žive u redovima pored pozornice

glume svoje uloge

na mjestu velikog glumišta

 

Svi trče ka jednom i traže isto

Mi se nismo rodili da nam to bude blisko

Ti mi ostaj bistrog uma, uvijek isti

ne daj da te mijenja ta svjetska masa prljavih misli

 

Šta nas briga što smo sami

mi hodamo po ovome svijetu kao stranci

postoji gore duh koji nas razumije

zato nam svijet nauditi ne umije

 

Šta nas briga ionako se mijenja scena ovoga svijeta

mi ćemo ostati oni isti, puni poleta

čistog oka, čistih misli

kao ptica slobodnog leta

 
 

												

Yossamin -Kreni k meni jube moja









ajde kreni,
kreni
k meni,
jube moja
mila,
obuci postole
one
svoje sritne,
šta put same znaju
vamo,
di su
jutra,
pokraj mora
umilna i blaga,
razapeti jedra i jarbola
a
večeri
okupane suncen
šta u more tone
kraj kavala stolitnoga…

evo
tuće zvono dvanest puta,
“po je dana”
u sri mista pod zvonikon,
pružija se kostel,
a do njega bor,
lete skupa u visinu,
sunce
traže guste grane

ode,
u ladu kostela
čekat ću te
Najviše na svitu moje

Ajde kreni,
kreni k meni
jube moja mila
rad noćiju
oni dugi,
sanja dosanjani,
u zagrljaju
jedno s drugin
stotinama puta ispočetka,
pa jopet i ponovo
kleli smo se:

tu
u kršu
lozi i
maslinan
na ledininan
urešenin,
šta opija mirisima,
poljskog cvića
čekat će nas
uvik

naš dom

sudbina

srića 

Josif Brodski -Za dvije godine

Ne, ne postadosmo žući i gluvati,
ista riječ nas kô i prije prene,
naši su kô i pre tamni kaputi,
i ne vole nas baš iste žene.

Opet nam igra – davna vremena
u amfiteatrima i samoći,
i svjetla nad nama istih fenjeri,
kao glasni znaci noći.

Prošlo, kô i sadašnje, isto nam znače,
na buduće ni nalik načisto,
ne spavamo, zaboravljajuć spavače
i mnogu stvar radimo isto.

Čuvaj humore vesele mladiće,
u vrtlogu ih svjetla i tame neka,
velikima na slavu i sramotu biće
i dobrima – na taštinama vijeka.

Prevod Bleki

Josif Brodski – Umjetnik

Verovao je u svoj kip-lobanju.
Verovao.
Vikali su mu:
“Lepa nije!”
No, zidovi behu skloni padanju.
A lobanja,
ispostavi se, krepkost krije.

Mislio je:
Iza zida stvar je čista.
Mislio je,
dalje je – prosto.

…Spasao se od samoubistva,
uz loš duvan živ je ostô.
I, po selima, lutat pođe,
putevima dugim krenu
kud prašina žuta pleše;
Pod crkaveno da crta svođe
Judu i Magdalenu.
I to umetnost beše.

A posle, u istu tu prašinu,
njega
krčmari, brkova sivih,
kako dolikuje, sahraniše.
I ne opojaše,
onako, zatrpaše
sred gline zelene…
No, na zemlji ostaše
Jude i Magdalene!






												

Valerij Jakovljevič Brjusov – Dječije nade

Opet noć i nebo, i to bahato

Crveni Mars sija iznad mene.

Rob zemlje, okovan i zarobljen,

Zašto čamiti u nezemaljskom snu?

Dječije nade se neće ostvariti!

Nećeš videti, dodirnuti, tebe, –

Novi zrak nad vječnim svemirom:

Naš brod je u praznini!

Nećete napraviti prvi let

Nećete čitati na stupcima novina,

Šta je nepoznato, sada slavno, neko,

Kao da je Kolumbo ugledao novo svetlo.

Pa, prepustite se! Ali duša ne želi

Rastanak sa skrivenim snom

I, plačući, radosno proriče

O velikom zemaljskom imenu.

Oh, stvarno, kao divlja crvenokožac,

Hoće li Zemlju iznenaditi vanzemaljci?

I miljenik Božiji će doći da krsti

Naše vode, planine i polja?

Ne! ali mi, posjedujući vlastito svjetlo,

Mi koji smo dovezli zastavu na stub,

Moramo nositi na druge planete

Blagoslovi male Zemlje!

Ja sam sin Zemlje, dete male planete,

Izgubljeni u svemiru sveta,

Pod teretom vekova umoran dugo vremena

Bezuspješno sanjati o nečem drugom.

Ja sam sin Zemlje, gdje dani i godine su kratke,

Gdje slatko zeleno proljeće

Gdje su zagonetke ludih duša bolne,

Gdje snovi o ljubavi ljuljaju mjesec.

Bili smo zarobljenici u našem skromnom balu,

I koliko puta, u bezbrojnim promjenama godina,

Zemljin tvrdoglav pogled u mračnom svemiru

Prati čežnju kretanje planeta.

I sin Zemlje, jedan od bezbrojnih,

Bacam stih u Beskonačno, –

Tim bićima, tjelesnim ili bestjelesnim,

Da misle da žive u drugim svjetovima.

Ne znam kako će moj poziv stići na odredište

Ne znam ko će preneti moj pozdrav,

Ali ako su voleli i tugovali,

Ali ako su oni zauzvrat sanjali

I pohlepna misao uronila u tajne,

Prateći zrake koje gore u daljini –

Moj strastveni uzdah, žurba

Vi gospodari Marsa ili Venere,

Vi, duhovi svjetlosti ili, možda, tame, –

I ti, kao i ja, držiš veru:

Zavet da ćemo biti zajedno!

Mogu mnogo više nego što mislim da mogu

Čim sam se rodio , poželio sam da se vratim. I dok ovo pišem , vidim sebe ružičasta lica , u platno zakukuljeno dijete , ne veće od teškog starinskog mlina za kafu , plače četrdeset dana iz dana u dan , iz noći u noć, i moli :

-Vratite me, ovdje mi je hladno.

Niko me nije pitao hoću li ja da izađem iz ugodne topline majčine utrobe u hladni i surovi svijet. Niko nije razumio moju plačnu molbu.

Sjećam se i ne sjećam se mnogo toga , ali svaki dan svoga života pamtim.

Kad sam imao šest godina pomislio sam ne mogu više i pokušao da odem.Sjedoh u korito Modre rijeke , pustih da me vali pokriju. Osjetih toplinu i svjetlost da me griju. Pomislim , vraćam se domu svom. Anđeo nebeski me pozva i reče .

-Ustani , izađi iz vode i ostani tu. Tvoje mjesto je ovdje.

Kad sam imao deset godine nisam mogao više i molio da me vrate. Tri dana i tri noći sam ležao na groblju . Čekao da me ljubav moja povede sa sobom. Reče mi Anđeo nebeski :

-Ne budali maleni , tvoje mjesto nije ovdje. Idi kući. Mrtvi mrtvima , živi živima.

Imao sam osmanaest godina poželjeh da nisam tu , jer snaga me izdade. Ne mogah više. Anđeo nebeski mi reče :

-Ne luduj , tek si počeo da se snalaziš.

Imao sam dvadest jednu godinu , zalegao sam , nisam mogao više. Anđeo nebeski leže pored mene . Ništa nije govorio , čuo sam mu misli :

-Gledaj u moje oči!

U njegovim očima zaplesa čitav jedan univerzum plaveti , svjetlosti ,boja , nježnosti, cvijetnih livada , mirsnih rijeka , nestvarnih pejsaža u kojima dječica veselo igraju , žene plešu ,vrteške se okreću , ljuljačke se njišu , lišće predivnu muziku šume…Sve je mirisalo na ljubav i iskrilo milošću.

-Hoću tamo .- rekoh.

-Eh , dijete milo , da bi došao tamo moraš da budeš ovdje i ljubavlju i milošću gradiš svijetove nalik u suzama viđenim. Do sada ti je dobro išlo. Kad u svoje sehare sjećanja pohraniš dovoljno lijepih slika i uspomena , ona će se sama otključati i povesti te sa sobom tamo kamo hoćeš. I upamti sve je u parovima.

Potonjih godina sam nastavio graditi svijetove ljubavi i milosti ne obazirući se da li mogu ili ne mogu više.

Trideset četvrta godina mi se učini najbeternija od svih. Htjedoh otvoriti seharu ljubavi , snova , sjećanja i milosti. Nisam mogao. U očaju zaboravih da ključe njene samo Anđeo nebeski ima.

Bio sam toliko umoran i obnevidio do nerazuma da sam samo želio nestati, jer činilo mi se da ovaj put zaista ne mogu više.

Podigao sam ruke ka nebu ,htijedoh moliti , pružih ruke dlanovima ka nebu okrenutim . Prije nego izgovorih riječi , na dlanove ruku mi padoše dvije kapi suze .Možda moje? Ne osjećam da mi oči vlaže . Možda rose ? Možda suze nebeske!

Na dlan lijeve ruke , one od ljubavi i srca , prozračna kao rubin zaiskri kap . Vidjeh mnogo Zla , boli i smrti. Vidjeh djecu i žene silovane i ubijane. Vidjeh gradove razorene i porušene. Vidjeh bludnicu i zvijeri kako oko vatre plešu i likuju. Ali onda Anđeo nebeski spusti silni , uništavajući vjetar . Sedam dana je urlikao i zavijao. Kad je prestao netragom nestadoše i Zlo , i bludnica i zvijeri.

Na dlanu desne ruke , one od darivanja i milosti , kristalno čista kao safir plavetni zatalasa se kap. Vidjeh mnogo smijeha i radosti.Vidjeh harmoniju. Vidjeh žene i djece kako se igraju i plešu. Vidjeh mnogo cvijeća i mirisnih rijeka .

Znam sam da vidim čistu neuslovljenu Božansku ljubav i milost. Iskonsku harmoniju.

I shvatih koliko su moja nemoć , beznađe i bol sićušni i sebični u odnosu na bol i nesreću koju u rubinovoj suzi vidim.

I poželjeh da bar dio ljubavi i milosti iz safirne rose nekom darivam. Bezuslovno , kao što sam i sam darivan..

I čuh odjek riječi u mome umu :

-Možeš ti još mnogo više nego što zamisliti možeš .

Poslije je došao onaj strašni genocidni rat ,Zlo, bludnica i zvjeri i ubijanje Bosne. Stisnusmo zube jer Reče nam , da možemo mnogo više nego što možemo zamisliti.

I evo opet stišćemo zube , i mi i Palestina , jer znamo možemo više nego možemo zamisliti.

Uvijek će tako biti.

Između dva stiska zubi u damarima iskre i žive prelijepi dani u kojima snovi o ljubavi i milosti bivaju odsanjani i uprkos svemu opstaju.

I evo sada , skoro na kraju puta , zahvaljujem se mojim anđelama i anđelima što me naputiše i naučiše da mogu mnogo više nego što mislim da mogu.