Milina se dunjalukom širi / Igrokaz na dan 16. Septembar / Rujan

 

Danas je Ponedeljak 16. Septembar / Rujan 2019. godine.

Prolazi  259. dan. Sve nam se čini da je  do isteka godine ostalo  još 106 dana. Koliko sutra manje od

stojanke.

A lagana ova godina bila. Kao svaka prije. Sve su one lagane i  lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do

neizdrživosti.

Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano. Milina se dunjalukom širi.

Mirisi i boje jeseni se uvlače u krajolik. Oplemenjuju prirodu.

Ganu čovječiju dušu.

Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi u tom Božanskom stvaranju i darivanju!

Um da stane .

Insanu nište ne preostaje nego padne na koljena i da se moli:

Hvala Ti Gospode…

TI oprosti mi.

 

Što bi poete rekle:

Uzvišen je Gospod naš.

 

Ili u prevodu:

Volite se ljudi , ljubav je milost od Boga jedinog poklonjena.

Desanka Maksimović – Jedno Uverenje

 

Moram ti lepe večeri neke

zenice tople zgledati do dna,

pa ti na kapke providne, meke,

lagano kao milovanje sna

spustiti usne.

 

Moram ti jednom u dana jatu

od mrskog dana učiniti drag,

pa ti na srce, blago kao bratu

kad bih da bola otklonim trag,

spustiti ruku.

 

Moram, kad jednom opazim da me

s radošću sretaš poslednji put,

uz tihu pesmu na tvoje rame,

taj takò čudno primamljiv kut,

spustiti glavu.

 

Tako ćeš lepih jutara nekih

pružajuć drugoj zenica dna

reći: „O, gde su oni meki,

slični milošti lakoga sna

poljupci njeni?“

 

Tako ćeš često u noći jatu,

kada ti život ne bude drag,

Jutro sa Blekijem – Sjećanja klize

 

 

Sjećanja klize

a vidim ženu na rubu Oceana

uvijek se sjetim nje

Princeze Malene

sjećanja mole

ne skidaj vječanicu

nevinošću orošenu

neskinutu pod zvijezdama

sjecanja bole

crne kose raspletene

zapliću mi sanje

kao bolera zvuk

 

Sjećanja šute

nježna

topla

kao krhka ruža

plove pijeskom nade

još samo jedan ples

sjećanja zamiru

suze isplakane

kao kapljice rose

na sjenama prošlih dana

ukradenih

tugom obojenih

Hafiz Širaz – Gazela 308

 

Govorim otvoreno, i to je moja sreća,

ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.

 

Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem,

pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?

 

Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni,

Adem me je doveo do ruševnog svijeta.

 

Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca,

maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.

 

Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema.

Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.

 

Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje,

o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?

 

Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi,

svaki čas me iznova neka tuga pohodi.

 

I s pravom mi se oko krvlju srca napaja,

jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.

 

Obriši suze Hafiza vrhom uvojka,

da ni bit ne odnese bujica neprestana.

 

Zbignjev Herbert – Oni koji su izgubili

 

 

Oni koji su izgubili igraju s praporcima na

nogama

u okovima smešne odeće u perju crknutog orla

diže se prašina saosećanja na malom trgu

i filmska puška puca blago i precizno

 

podižu limenu sekiru lukom lakim kao obrva

ubijaju

lišće i senke

te samo bubanj huči i podseća na stari ponos i

gnev

 

dali su istoriju i ušli u lenost vitrina

leže u grobnici pod staklom pored vernog

kamenja

 

oni koji su izgubili – prodaju pred guvernerovim

dvorcem

 

u Santa Feu

(duga prizemna zgrada topao ispečeni oker mrki

drveni stubovi

isturene tavaničene grede o kojima visi oštra senka)

prodaju staklene bisere amulete boga kiše i vatre

model Kivinog hrama

sa štrčećim uvis dvema slamkama lestava niz

koje silazi letina

 

kupi boga odjeka jeftin je i rečito ćuti

kad se koleba na ispruženoj prema nama

ruci iz neolita

 

 

 

 

Ljermontov – Pehar Života

 

 

Pijemo pehar sav svoj vek

s mrenama preko žene,

dok suze naše, pale tek,

sred pozlate se pene.

 

A kada nam, u smrtni čas,

s očiju spadne mrena,

tad sve što plenilo je nas

nestane istog trena.

 

I vidimo, kad dođe dan,

da prazna je ta čaša,

da piće iz nje, beše – san,

i ona sama – nije naša.

 

 

Pablo Neruda – Hajdemo

 

Ljubavi moja, zima se u svoj štab povlači,

zemlja ponovo njenim darovima zlatnim zrači

i rukom milujemo daleku zemlju neku

kao da kladimo kosu geografije.

 

Pođimo! Danas! Napred, točkovi, lađe, zvona,

avioni okaljeni beskrajnom svakodnevnicom

prema svadbenim mirisima ostrvlja,

po meridijanskim polenima uživanja!

 

Hajdemo, ustani, stavi dijademu i kreni,

spuštaj se, trči, pocikuj s vetrom i sa mnom,

hajdemo na vozove za Arabiju ili Tokopilju,

 

selićemo se samo prema dalekom polenu,

po selima odenutim u dronjke i gardenije

kojima upravljaju siroti vladari bosonogi.

 

Marina Ivanovna Cvetajeva – Babi

 

Tvrdoća duguljastog ovala.
Crna haljina ko zvono pada.
Čija su usta vam cjelivala
Nadmene usne, babo mlada?

Ruke, koje su sred dvorca mnoga
Šopenove valcere svirale…
Sa strana tog lica ledenoga
Lokne u vidu spirale.

Pogled prav, taman, zahtjevan jako,
Pogled što se braniti želi.
Mlade žene ne gledaju tako.
Mlada babo, ko ste vi, je li?

Koliko mogućeg odnijeste –
I nemogućeg – u tmice
Zemlje što nezasitljiva jeste,
S dvadeset ljeta Poljkinjice?

Dan bješe nevin, a vjetar svjež,
Tamne zvijezde zgasle začas.
Babo! Da ovaj žestoki metež
U srcu mome – nije od vas?

T.S.Eliot – Devojka koja plače

 

O kako te se spomenem…

Stani na najvišu stepenicu stubišta-
Nasloni se na bastensku urnu-
Utkaj, utkaj sunca sjaj u svoju kosu-
Privi cveće na grudi u bolnom soku-
Tresni ga o zemlji i idi
S prolaznom mržnjom u oku:
Al’ utkaj, utkaj sunca sjaj u svoju kosu.

Želeo bih, znači, da on ode,
Znači želeo bih da nju patnja bode,
Da ode on, da ode,
Kao što duša odlazi od tela ranjenog i bolnog,
Kao što duh odlazi od tela iskorišćenog.
Našao bih
Neki način neuporedivo lak i vest,
Lak za obostrano shvatanje,
Lak i bezveran kao osmeh, kao rukovanje.

Otišla je, ali je jesen kao sen
Robi mi maštu dane i dane,
Mnoge dane i mnoge čaše:
Njene kose preko ruku, njene ruke- žive vaze.

I pitam se kako su mogli skupa!
Trebalo je da se lišim pokreta i poze.
Katkad ove bludnje uznemire
Nemirnu ponoć i podnevni mir.