za sna vjerno sričem molitvu
-neka se pokrenu zidovi
neka se okrene okon izjutra istoku
u horu me prati ledeni lepet gugutki
i zvonjava rasplakanog stakla
zaigraju zidovi – razdržljivci
vrtoglavo
pred zoru su smoreni
za isto mjesto zakuju
i razliježu plač
po snu jedino pridošlo
-do postelje dopuzale smrzle ptice
o vreo vrat vješam ih u nisku
gugut im otkidam i prizivam san
Malo je sretnika vidjelo zemlju sa prostorne distance.
Svi do jednoga se slažu:
-Zemlja je nešto javeličanstvenije što se u u ovom dijelu univerzuma može vidjeti i doživjeti.
Pored uzvišenih osjećanja , javlja se i tuga zbog toga što tako malo volimo , cijenimo i poštujemo
tu jedinstvenu ljepotu koja je ljudima od Milostivog darovana.
Astronaut, Ron Garan, podijelio je svoju fasciniranost viđenja Zemlje iz svemirske perspektive :
“Vrijeme je stalo, a ja sam ostao preplavljen emocijama gledajući Zemlju,
tu očaravajuću, krhku oazu koja nam je data i koja štiti sav svoj život od okrutnosti svemira.
Odjednom me obuzela tuga.”
Zato, pogledajmo snimak i iako većina od nas neće imati priliku vidjeti Zemlju na ovaj način,
najbitnije da shvatimo da je to jedini planet koji možemo zvati svojim domom
i vjerovatno jedina Zemlja u poznatom univerzumu koja je ,
sa Božijom Milošću , ponudila prelijepo utočište , dom i sigurnost ,
jednom luckastom i čudnom biću kao što je čovjek.
Najhuđa buka, najslađa buka,
Najluđa buka što se diže –
Nju ptice prave u proljeće
Kad ljupki konac noći stiže.
Mart je odvojen od Aprila
Onom granicom čarolijskom
Za kojom ljeto oklijeva,
Gotovo odveć nebeski blisko.
To podsjeti nas na sve mrtve
Što skitali su tuda s nama,
Okrutno dražim učini ih
Rastanak svojim vradžbinama.
Podsjeti na sve što imasmo,
A za čime se sad uzdiše.
Skoro želimo – sirenska grla
Da odu i ne poje više.
Hitro, ko koplje, uvo može
Slomiti srce čovječije,
Pa zaželimo da uvo srcu
Tako pogubno blizu nije.
Danas je Nedelja 5. Mart / Ožujak 2023. godine, kojeg karatkterišu 65 pet prošlih i 30o preostalih , a vrlo okruglih dana , sa mjestimičnim čoškastim izljevima, do kraja godine.
Danas ćemo izdvojiti jednu crticu koja se dogodila na današnji dan.
1872.-Američki inžinjer George Westinghouse patentiro je zračnu kočnicu koja je omogućila razvoj željezničkog prometa.
Do tada se kočili balvanom ili većom pritkom od hrastovine ili ebanovine. Neki tvrde da su gospoda u nedostatku ebanovine , koja je bila i skupa i lako pucala ,ptraktikovala da im afro-amerikanci zalegnu ispred vozila da bi mogli stati. Kao što vidite anglo sasi i arijevci mogu biti veoma maštoviti.
Ebanovina je opći naziv za vrlo gusto i crno drvo. U strogom smislu dobiva se od nekoliko vrsta drva iz roda Diospyros. no i drvo dobiveno iz nekoliko drugih crnih ili tamnih stabala (potpuno rodno nepovezanih) ponekad se naziva ebanovinom. Raste u suptropskim i tropskim krajevima, a najpoznatija ebanovina dobiva se od roda Diospyros ebenum koj obiluje u južnoj Indiji i na Šri Lanki. Ovo drvo naziva se cejlonskom ebanovinom.
Ebanovina se vrlo cijeni kao ukrasno drvo, budući kako je riječ o jednom od najcrnijih poznatih vrsta drva, koje se lako obrađuje te ima finu teksturu i veliku gustoću zbog koje tone u vodi. Pojedine vrste drva iz roda Diospyros daju posebni prugastu ebanovinu koja nije u potpunosti crna, već se sastoji od svijetlijih i tamnijih pruga.
Zbog karakteristične crne boje, ebanovina se koristila u magičnim obredima, a koristili su je i masoni. Prema legendama, kralj podzemnog svijeta Pluton imao je prijestolje od ebanovine. Najpoznatije vjerovanje tvrdi da ebanovina štiti od straha zbog čega su se dugo vremena od ovog drveta pravile kolijevke.
I sada dolazimo do pente.
U Sjedinjenim američkm državama i naZapadu se više cjenila ebanovina nego ljudi koji su imali kožu boje ebanovine.
Historija nas uči d aje Vatikan slao svoje zle horde da obojene uče krstu. Ko odbije bivao je obojen, bičem , krvlju,vatrom i dimom.
Gordi albion je satro Aboriđane, Maore i druge “azijate” želeći im pobijeliti boju kože.
Recimo belgijski kralj Leopold II je govorio da je mrtav crnac najbolji podanik krune. Njegov moto je
uz sveopšto odobravanje i rados prihavaćeno na svim meridijanima ” kolijevke civilizacije.”
Anglosasi i Kju- Klus – Klanovci se i dan danas sa i sa nostalgijom sjećaju ( a u potaji praktikuju)
dana kada jesamo mrtav Indijanac bio dobar indijanac., i kada je na lomači spaljeni “crnjo” bio jedino bolje truplo od posječenog drveta ebanovine.
Mislite d aće to ikad prestati.Dok je Vatikana i Zapada i arijevskih nauka izmiljenih iz “kolijevkecivilizacije”, ne postoje nikakve , ni teoretske šanse.
Što bi poete rekle :
– I oni nas uče demokratiji i civilizaciji, zaboraljajući da je demokratija božanska kategorija.
U prevodu:
-Kako radiš to i zaradiš.A pržun je vječan.
Nestajem tako u ovo veče
kada se nebo u moru budi,
postajem i ja sama talas,
obalu daleku koji rubi.
Sedim na steni – ćutim i gledam
kako belina oblak sivi.
jedinom srcu zapovedam
da smelo, gordo do kraja živi,
da bude čovek, da ne vređa
ranu duboku koja već boli,
da tiho, tiho okrene leđa
onome koji ne zna da voli.
To je zelen-rupa s raspevanom rekom
što srebrne prnje poludelo kači
O travu: tu sunce na bregu dalekom
Blešti: to je dolac što penasto zrači.
Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.
Jastuk mu je plava potočnica sveža.
Bled je, pod oblakom pružen preko trava,
A svetlost mu daždi na zeleni ležaj.
S nogama u cvecu, on se u snu smeška,
Kao dete koje muci bolest teška.
Zagrej ga, Prirodo, jer zima ga mori.
Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
Miran, mladic spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.
Na prozoru je vašem golub
Gukao danu.
A niz oluk,
Kao rukavi mokri, s bolom
Klonule grane.
Prašnjavim tragom, polugoli,
Išli su oblaci u stroju,
Na orošenoj tezgi dugo
Uljuljkujući pesmom tugu,
Bojim se – moju.
I molio sam: neka stanu.
I činilo se: čuče.
A osvit siv, ko spor u granju,
Ko govor mrtve kuće.
Prizivao sam prisni čas
Kad iza prozora kod vas,
Ko glečer što se topi,
Sa stalka lavor pusti glas
I, dok se roni pesme breg,
Na vreli obraz brizne mlaz
I celo toplo skropi,
A staklo peče kao led.
Al’ oblaci su vili steg,
Zaglušili su nebo batom,
Pa neću vapaj iz dubine,
Iz prahom zasute tišine,
Ko natopljeni šinjel,
Ko prašnjav jek kad žito mlate,
Ko zvonki spor u granju.
I molio sam:
Dajte
Da mirno sanjam!
Prašnjavim tragom topot kiše…
U stroju oblaci su išli,
Kao za salas, ujutro, regruti,
Ne sat, ne vek na putu,
Ko logoraši kad ih vode,
Ko hripljiv šapat:
“Skapah,
Sestro,
Vode!”
“Postoji mesto
u srcu koje nikad
neće biti ispunjeno
prostor
čak i u najboljim
trenucima
znaćemo to
više nego
ikad
postoji mesto u
srcu koje nikad
neće biti ispunjeno
i
mi čekamo
u tom
prostoru.”
Quis lis locus, quae regio, quae mundi plaga?
Kakva to mora kakve obale kakve sure stijene i kakva ostrva
Kakva to voda pljuska pramac
I miris borovine u prsima šumskog drozda u magli
Kakve se to slike vraćaju
O kćeri moja.
Oni koji oštre zub psa koja znači
Smrt
Oni koji blistaju slavom kolibrija koja znači
Smrt
Oni koji pate od zanosa zvijeri koja znači
Smrt
Postali su bestjelesni, okretom nekim pokoreni,
Dah borovine i magla šumske pjesme
Milošću ovom raspršeni u prostoru
Kakvo je to lice, manje jasno i jasnije,
Treptaj bila u ruci, manje snažan i snažniji –
Podaren ili posuđen? Od zvijezda i od oka bliže
Šapati i smijuckanja u lišću i zabrzale tragove
Ispod sna, gde sve se sastaju vode.
Graničnik napukao od leda i boja napukla od jare.
Ja sam to stvorio, ja sam zaboravio
I sjećam se.
Slaba snast a jedra trula
Između jednog juna i drugog spetembra.
Stvorio to ne znajući, polusvjesno, neznano, svoje.
Kobiličina greda popušta, daske treba zapušiti.
Taj oblik, to lice, taj život
Življen da se živi u jednom svijetu vremena van mene; pusti
Da odreknem se svog života za taj život, govora svog za to
neizrečeno,
Probuđeno, otvorene usne, nadu, nove brodove.
Kakva to mora kakve obale kakva granitna ostrva prema
mojim rebrima drvenim
I šumski drozd što zove kroz maglu
Kćeri moja.
Do vidjenja druze, dovidjenja!
U zivotu ima mnogo zala
svaki korak prati nova patnja
na ovom svijetu srece nemam ja.
Do vidjenja! Tiho gasnu svijece
pred moj put u mrak i vjecni san.
citav zivot cekah malo srece
al’ u noci ipak ostah sam…
Do vidjenja bez stiska, bez rijeci
cemu bol i vrelih suza zar?
Za nas nije nista novo mrijeti
ni sam zivot nije nova stvar!