Quis lis locus, quae regio, quae mundi plaga?
Kakva to mora kakve obale kakve sure stijene i kakva ostrva
Kakva to voda pljuska pramac
I miris borovine u prsima šumskog drozda u magli
Kakve se to slike vraćaju
O kćeri moja.
Oni koji oštre zub psa koja znači
Smrt
Oni koji blistaju slavom kolibrija koja znači
Smrt
Oni koji pate od zanosa zvijeri koja znači
Smrt
Postali su bestjelesni, okretom nekim pokoreni,
Dah borovine i magla šumske pjesme
Milošću ovom raspršeni u prostoru
Kakvo je to lice, manje jasno i jasnije,
Treptaj bila u ruci, manje snažan i snažniji –
Podaren ili posuđen? Od zvijezda i od oka bliže
Šapati i smijuckanja u lišću i zabrzale tragove
Ispod sna, gde sve se sastaju vode.
Graničnik napukao od leda i boja napukla od jare.
Ja sam to stvorio, ja sam zaboravio
I sjećam se.
Slaba snast a jedra trula
Između jednog juna i drugog spetembra.
Stvorio to ne znajući, polusvjesno, neznano, svoje.
Kobiličina greda popušta, daske treba zapušiti.
Taj oblik, to lice, taj život
Življen da se živi u jednom svijetu vremena van mene; pusti
Da odreknem se svog života za taj život, govora svog za to
neizrečeno,
Probuđeno, otvorene usne, nadu, nove brodove.
Kakva to mora kakve obale kakva granitna ostrva prema
mojim rebrima drvenim
I šumski drozd što zove kroz maglu
Kćeri moja.