O, težak grešniče,
i ti se nadaš, zar ne?
Iz tvojih dela niče
rastrvljen pakla žar!
Vihar, oluje pire,
drmaju žara dom –
gorljivi krevet šire
putniku paklenom.
Duša, srce i udi,
goreće grešnijem;
Pucaće bolom grudi!
Al’ ti ćeš ostati nem!…
Nećeš s grešnih usana
prosipat reči jed!
Ko posle teškog sana,
stojaćeš mrtav, bled!…
Ah! U toj mučnoj tami
trajaćeš greha vek!
Pa šta ti licu mami
osmeh blaženstva mek?…
“Opet me jedno teši,
Tamnim sobama ovim, gde dane
provodim mučne, koračam okolo
tražeći prozore. – Kada prozor
bude nađen to uteha biće. –
Al’ prozora ovde nema, ili ja ih
ne mogu pronaći. No bolje je tako.
Možda bi svetlost nova tiranija bila.
Ko zna kakve nove pokazaće stvari.
Kad budem morao k tebi, o Bože moj, učini
Nek to dan bude kad je selo u svetkovini
Prašnjavoj. Odabrati želim, kako mi godi,
Kao što ovdje činih, put i njime da hodim
U raj, gdje po bijelu danu zvijezda ima.
Uzeću štap da pođem na dugi put i svima
Prijateljima svojim, magarcima da rečem:
“Ja Fransis Žam se zovem i evo u raj krećem,
Jer nema pakla Gospod dobri gdje obitava.
Dođite, prijatelji blagi tog neba plava,
Jadna i mila marvo što naglom kretnjom uva
Otresete se žalca pčela, dosadnih muva.”
Pred tebe kad iskrsnem među životinjama
Koje toliko volim, jer spuste glavu – sama
Blagost – i, zastajući, male si noge spoje
Na način tako blag da budi smiljenje tvoje.
I kad stignem u pratnji tisuć ušiju njinih,
Onih što nosili su košare na slabini,
Il onih što su vukli kola akrobatima.
Ili kola od perja i bijeloga lima,
Oni što su na hrptu kante teglili sveđe,
Oslice slomljenoga kroka, ko mijeh bređe,
Među njima i onih s malim hlačama ima
Zbog rana pomodrelih što cure i u njima
Muhe se tvrdoglave kupe u krugovima.
Bože, učini da ti dođem s tim magarcima.
Nek anđeli nas vode ka potocima čije
Vode drhtave trešnje pune, a plod svaki je
Gladak ko djevojačka put mlada što se smije.
U boravištu duša, u božanstvenim tvojim
Vodama, neka sličan magarcima sam koji
Svoje će siromaštvo, smjerno i blago, zatim
U bistrinama vječne ljubavi ugledati.
Već prvi put kad si zbacila odelo
smešan mi beše tvoj pogled ohol.
Već prvi put mi ljubav beše samo bol.
Već prvi put mesto da slušah
u zoru kako se topiš kao sneg,
ja jurnuh u šume gde upada breg,
i grane što pokrajah jecahu
kao moja duša.
U njima sam krio obraze moje
tople od tvojih grudi.
Nežnije no ruke tvoje
biljke sam pozn’o po stisku.
Strasnije nego na tvoje grudi
pao sam na njih,
u bludnom, bezumnom vrisku.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu
Nisam samozvana došla kući,
I ne kao sluškinja – ne treba mi hleba,
Ja sam tvoja strast, tvoj nedeljni odmor,
Tvoj dan sedmi, tvoje sedmo nebo.
Tamo na zemlji davali su mi novca
I žrvnje vešali o vrat
Voljeni! Zar nisi saznao?
Tvoja sam lasta – Psiheja*.
Neko je sliku prelio
šakom hladne vode
otekle su duge
šaren-laža licitar
i vrtuljci
nije se vodi dala samo
glava ludog mitra skitnice
rijetki časi straha
mrkom vlati pokojom na sliku preneseni
u nju su se slili
širi s eplatnom ruganje i klati
rascvjetala glava mitrova
hoće li ga svog prekriti
hože li se oteti
i iznova pohoditi
prva strepnja djetinja?
Jedna čovjek zagledan u ocean
jedan čovjek zagledan u valove oceana
stoji dugo nepomičan na obali
kao da prelistava sudbinu svoga naroda.
Čovjek ne primjećuje da vrijeme prolazi,
da već odavno nije podne,
da sunce skače po vodenim neravninama
kao ogromni ranjeni crveni galeb,
i da će se uskoro spustiti
beskrajna afrička noć.
Ćovkjek nepomično stoji kao skamenjeni žali.
Ocean je ogroman,a čovjek je mali.
Jedan mali čovjek zagledan u valove oceana
stoji na obali i u mislima doziva
sve galije svojih nepoznatih predaka
koji su otplovili prije mnogih vjekova
na put u neizvjesno i nepoznato Sutra.
Čovjek stoji i ne primjećuje
da je sve natkrila beskrajna afrička noć
i da je sve uvijeno u jedno crno i ogromno Ništa –
i zemlja i nebo i voda.
Čovjek stoji uporno i dalje gleda.
Odjednom ogromno crno Ništa kao da se pokreće,
kao da oživljava
iz njegovih dubina izranjaju
davno isplovljene galije
mladići i djevojke odvedeni prije mnogo vijekova,
polako, ali sigurnoveslaju i približavaju se obali
čija s egranica ne nazire u mraku.
Ači čovjek na obali ih naslućuje,
dugo im maše rulama,
doziva ih,nadvikujući se sa strašnim glasom oceana.
I eti – oni nailaze,
već s eiskrvacaju na obali
noseći na rukama tešku i neodređenu
sudbinu,
svoju nenapisanu povijest.
Čovjek na obali skače od radosti,
sa svima s egrli, sa svima se ljubi
i neosjetno isčezava,nestaje među njima..
Čovjek se sliva sa ogromnom masom,
a masa sa čovjekom.
Odavno je već prošla noć,
sunce ponovo izlazi na obalom oeana
rumene ga radosti i tuge vali.
Čovjek uporno stoji i gleda u valove oceana.
Čovjek je ogroman a ocean mali.
U čamcu mi smo mnogi bili;
natezali su jedni jedro,
a drugi upirali vedro
u vodu vesla. U tišini
na krmi naš kormilar umni
u šutnji vodi tromi čun;
ja- bezbrižan i vjere pun,
ja pjevah im…Al vala grud
najednom zgnječi vihor šumni…
Kormilar s pomorcima strada!
Tek ja, tajanstven pjevač, sada
na kopno bačen nevremenom,
ja himne iste pjevam dalje
i svoje namočene halje
na suncu sušim tu pod stijenom.
Ko Je?
Niko.
To samo kuca srce moje
vrlo jako
zbog tebe,
ali napolju
mala bronzana ruka
na drvenoj kapiji
stoji nepomično
i ne mrda.
Ne mrda ni malim prstom.