Aco Šopov – Zagledan u ocean

 

Jedna čovjek zagledan u ocean

jedan čovjek zagledan u valove oceana

stoji dugo nepomičan na obali

kao da prelistava sudbinu svoga naroda.

Čovjek ne primjećuje da vrijeme prolazi,

da već odavno nije podne,

da sunce skače po vodenim neravninama

kao ogromni ranjeni crveni galeb,

i da će se uskoro spustiti

beskrajna afrička noć.

 

Ćovkjek nepomično stoji kao skamenjeni žali.

Ocean je ogroman,a čovjek je mali.

 

Jedan mali čovjek zagledan u valove oceana

stoji na obali i u mislima doziva

sve galije svojih nepoznatih predaka

koji su otplovili prije mnogih vjekova

na put u neizvjesno i nepoznato Sutra.

Čovjek stoji i ne primjećuje

da je sve natkrila beskrajna afrička noć

i da je sve uvijeno u jedno crno i ogromno Ništa –

i zemlja i nebo i voda.

Čovjek stoji uporno i dalje gleda.

Odjednom ogromno crno Ništa  kao da se pokreće,

kao da oživljava

iz njegovih dubina izranjaju

davno isplovljene galije

mladići i djevojke odvedeni prije mnogo vijekova,

polako, ali sigurnoveslaju i približavaju se obali

čija s egranica ne nazire u mraku.

Ači čovjek na obali ih naslućuje,

dugo im maše rulama,

doziva ih,nadvikujući se sa strašnim glasom oceana.

I eti – oni nailaze,

već s eiskrvacaju na obali

noseći na rukama tešku i neodređenu

sudbinu,

svoju nenapisanu povijest.

Čovjek na obali skače od radosti,

sa svima s egrli, sa svima se ljubi

i neosjetno isčezava,nestaje među njima..
Čovjek se sliva sa ogromnom masom,

a masa sa čovjekom.

Odavno je već prošla noć,

sunce ponovo izlazi na obalom oeana

rumene ga radosti i tuge vali.

Čovjek uporno stoji i gleda u valove oceana.

Čovjek je ogroman a ocean mali.

 

Bookmark the permalink.

Komentariši