Jedna moja vjerna , nježna i često nestašna prijateljica , me ovih dana rastuži svojim sjetnim očitanjem o usnuću svoje miljenice .
“Crna Molly
Ti, jedna i malena.
Crna sa bijelim flekicama.
Sanjala si neka najbistrija jezera bez opasnosti.
A onda si zaspala na jednom lijepom mjestu i nikada se više nisi probudila. (ne znam gdje će tvoja mala duša dalje) .
Čak i kad ribe u akvarijumu umiru više je nego srceparajuće. Ali još uvijek imam nade da je sada moja crna Molly na jednom boljem i najbistrijem mjestu.
Čudno, moja mačka je nju najviše volila da gleda i danas , dok je Molly umirala , moja mačka je čitavo vrijeme mjaukala.
Da li životinje mogu da vide smrt? “
*
Saučestvujući u gobitku , vođen mahalskom maksimom : smrt nije konačnost , a život prelijepi treba slaviti ; odlučih se na pomen , da bar malo utješim prijateljicu .
**
Draga Bandida ,
Molim te nemoj se ljutiti na mene zbog “nedostatka” empatičnosti glede usnuća tvoje ribice . Ne mogu je zvati Molly jer mi se čini da je rodno porešno krštena . Apsolutno sam siguran da se riba zvala Mobby . Na to me navodi sijaset potencijalnih uzroka ribicinog upokojenja.
Mobby definitvno nije Molly , jer ne vuče mediteransko porijeklo , slane okolice otoka Lezbos. Kada si birala ribicu za hastalsko/sobno stanište nisi obratila pažnju na par sigurnosnih detalja.
Nisi kupila zlatnu ribicu , tako da ostaje žal da ti je ostala neispunjena ona neostvarena , sakrivena želja , zvana tiha patnja.
Nisi se zagledala u … , hm , poetski rečeno u mogućnost bremenitosti polno nedefinisanog subjekta.
Od kada je vijeka , sve je u parovima , pa tako i riblji hajvani. Kad ostanu sami safata ih tuga i da je Molly ona bi odavno izvrnula sva peraja u zrak .
Ovako Mobbya je zadržavala na životu tvoja ljepot milosna prisutnost i svakodnevna skrb.
Mobby je bio ljubomoran na macane . Koliko ja znam u tvojoj tihoj luci su dva ? I eto hejbet razloga za presvisnut :
-Samoća , bezbadežna zaljubljenost u umilnu Delfinku , daklen jadi mladog Mobbyja , ljubomora kao raspeće u proljeće , pride beznadežno , doživotno zatočeništvo … sa epilogom u majskom narativu.
Ma prava pravcata kavalerija rustikana.
I šta je preostalo Mobbyu . Jal presvisnut od tuge , jal se upucat ko siroče. Intuicijom si sklonila sve moguće rekvizite dostatne za riblji suicid.
Dakle , Mobby je rečemo biva tiho patio , odbijao piće i iće , čak i vodu , pa skroz naskroz presvisno Najbezbolni izlaz.
Svemu što stvori Gospod udahne dušu , kakvo – takvo pamćenje i nephodni minimum razuma.
E sad, gdje će Mobbyeva duša , zavisi o mislima kojim je sebe mučio. Ako je blejio u delfinku ne piše mu se dobro, a možda mu se oproste vrele misli . Nije on kriv što insanke ne zaziru od hajvana , zaboravljajući da i hajvani imaju oći , a vrlo često i duše plemenitiju od insanskih .
Ne razumijem se u hajvanske putešesvije poslije usnuća . Budisti kažu da se insan , u drugom životu može pretvoriti u hajvana, biljku ili kamen. Hajvan takođe . Nešto ne anlaišem te stupidarije , ali radi objektivnosti i neukih to navodim kao horor zombijevsku mogućnost.
U mahali kažu : ako se kamen nosi u džepu i jednog dana nestane , nedostajaće haman kao insan ili hajvan. Ili barem fikus.
Za tvog pepeljastog , dlakavog hajvana nisam siguran. Kažu da životinje predosjete zlo i nevolju . Mislim da se on radovao mogućem trenutku nečije nepažnje i u ribici vidio potencijalni obrok. Zakon prirode i opstanka .
Takvi su vam mačori , a bome i mačkice . Umiljati/e , ulizuju , maze i vrte se oko nogu , ne bil štogod ućarili .
Ne tuguj Prijateljice ,
Molly / Mobbi je izvršio svoju životnu svrhu . Radovao je ukućane i odzimao im vrijeme , kojeg je pođeđe nedostajalo.
Tebi , “malena crna sa bijelim flekicama , koja si sanjala neko najbistrije jezera bez opasnosti ” , želim bistre rijeke koje edenskim vrtovima plove.
Molim za oprost , ako griješim u bilo čemu i saučestvujem u gubitku.
Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom najčešće u snovima druži, malo otračati.
Valjda ljubomora , šta li ?
Inače nemam običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je. Meni ništa lakše nego se multiplicirati . U dva tri insana , a ko ljubim i više.
Sada mi se novi merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u displej ( Joj , što sam se tehnikum naštelia . ).
Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud nazvati.
Aha, Malo šjutra.
Nemaš ti drugog posla nego mahalskog blećka zvati.
Ova trojica klonova blenu u moju ljepot vilu i hoće da mi je kradu.
Ne dam te mila, nikako ne dam. Al’ mi drago što te gledaju. Nek vide šta srećni mahalaš voli.
Oni tvoj Bolero , ona tvojom ljepotom skršena stakla mi oči isplakale , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez toga plaćem li , plačem.
Plačem ko godina, poneki dio mene i ko dvije. godine .Ako znaš koliko je to suza, biće mi lakše . Malo sam se i umorio. A i nakupilo se u tom čekanju guta godina…
Sada se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti mila tako se kod nas u mahali kaže) u moje mubarek srce , a oni djetinji , blesavi hamal rahmetli majku pominje.
-Ne kuni me majko , za nju…
Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jopet isponove.
Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu kad ovake ljepote i dobrote.
I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.
Jok, nikako ne prestaje. Načisto zvizno.
A jel , mahlukatu to valja?
Ne valja , nikako , ne valja.
Jel mu bolje, nikako mu nije bolje. Samo gore mere biti.
I meni se , ne kuka , nego vrišti. Ak’ mučim.
Dobro , priznajem, pretužan sam što te ne možgu pomilovati ,za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda . Ljepot čarobnica Kirka ti prarod bila. A ti još ljepša i kršnija od nje. I tananija i krhkija i pride zavodljivija.
Ruku tvoju na grudi staviti da osjetiš , bona ne bila , kako lupa, ko dva Unska vodopada sa Plive i pride Modre rijeke slapovi. Da nas ogrneš ljepotom svojom , usnama svojim bilo čim.
Svaki od nas kvatropliciranih sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio , sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:
–
S rukon za ruku su četri stađuna
Moji se dani kroz vrime vuku,….
A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.
-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da mi društvo u ovom belaju od čežnje praviš .
Izgorih ti mila, sagorih .
Al ne kukam . Nisam ti ja ,bona pi…le.
Nemoj nikada pomisliti tako nešto bonićka , dobroto mila .
Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. Tanane pokrete tvoje , leptirice let , labuđi ples u snove dozivati .
I sanjati da me grliš bilo čim.
A da mi se ponekad ne oklizne neki gutljaj. Oklizne . Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta. A ljubav iz srca .
Volim da moje pjesme, boje , slike , i tvog umilnog plesa muzika vrište i kazuju:
-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.
Ne zamjeri i selam ti veliki ,
mila moja , Sunčice mila.
***
Prođoše stađuni. Bukadar njih.
Tračaroša upitaše:
Posla li ti ono pismo?
-Kako da da pošaljem ljudi moji! Toliko u njemu ljubavi ima , a mi se ni susreli nismo .
Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da je susretnem , nikako da mi se javi, da mi adresu da ,da mi umor s duše skine.
Šta ću, radostan ja , nego još uvijek se nadam. Nadu susretanja mi ne mogu ubiti.
Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.
Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haberili ruku dala.
A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Plesaće mi okupana mirisima ljubičica i plavetnog mora Jadranskog , raj za oči moje i neće se ljutiti što je ružim , za sev ove godine nesusretanja.
Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.
Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . Uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom smislu dozvoliše.
U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme , i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?
Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile stranice ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti.
*
Jednom osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:
-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše. Postali su Romi .
Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokiumnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :
-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.
Mi se naježismo od njegove tuge.
I jopet se iselio. Galopom doperja sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.
Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijume gospoda hadumi , pederi , bespolni mulci i oni koji se nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.
I na kraju balade , zarad olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere pobjegoe živjeti u gradu Starog mosta stideći se oca Ciganina,
Šerherezada mu bješe druga žena nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim vjekovima. Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ i da pamet nije abortiro . A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta bespolna pogan : mulci ,sveštena lica , hadumi i pederi .
Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država ne. Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se preudala i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Zapisano u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , možda i od iskona.
Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima muhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema. Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima odlaze i blude nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.
Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti nekako dočekao.Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.
Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća praviše. Od sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do sebilja .
Mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.
Ezani megafonma paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na ninaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene u obliku srca pozivat narod na molitvu.
Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvaonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.
Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet znaju da vakti više nisu isti , da je u ovom užurbanom i tupavom vaktu zlohudih ljudi sve moguće pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji ..
Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.
A opet jazuk neštimanje . Nema Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje.
No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit .
Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .
Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha, osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju .
Na stepenicama sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća aljini lopovi ukinuše) . Ispot hastala ušlepali dvi flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun crnog punomasnog domaćeg vina.
Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti i poslastiti .
Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu ha je njena armija oslobodila . Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni religijski formalizam u pristupu molitvi.
Policija koja se nekad milicija zvala kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu, ko neki političari koji iz bahatosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele stojanke , iz sehare opljačkanog narodskog blaga.A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.
Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.
-Šeća?
Ibro odmahuje.
-Rica?
Odmahivanje.
-Vesna ?
Odmahivanje….
– E'stela?
Odmahivanje…
-Esmeralda ?
Odmahivanje…
-Karmen ?
Odmahivanje…
-Šuhreta?
-Ma , daj dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..
-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !
Prije nego se izgovori Ljiljanino ime Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom skoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.
Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem kamom , što mesarskom satarom , što macolom , metkom ili granatom .
Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:
-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!
-Ni ja nju! – bolno muči Dobri čovjek.
Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje bezgarnična i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .
– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.
Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji da ako neko pusti vodu da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšem se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.
Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše mahalaši.
Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovu taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.
Eto t i Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce sljepilo ne nabaci . Herco stentove po rukama premeće . Nemaju ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca.
Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice zakantaše .
-Ko je vozio ?
-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .
-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila diooptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićlo ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.
Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .
-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.
-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.
-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam. Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav rupa da ga isprca , jer zna da lenjem ništa nije , osim što je zaboravio hodat.
Svi sjedoše i poredaše se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .
Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Blekijevo rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put iznmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju . Udlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše ,očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu nalik . Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.
Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebio svojstveno prevodi:
-Konj jedan konjski . Jebo ga pas da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , tamo neđe na dalekom zapadu . Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani . A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .
Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :
-Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskim blizanaca igrale. . Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio .
-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom se spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – i eto zaglavinjo na trulom zapadu. E neka mu , hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.
-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.
Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburiom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.
Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i Ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …
…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i duboka Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove , kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l za te čoškove i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali il nisu?
Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu ,u nemoći svojoj , vodu puštali.
Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …
Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :
-Nemojte tu molim vas i ko panju ljubim , braćo moja .
Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.
Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .
O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1233 na milenijskom parametru ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .
Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo skoro deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica prežaliti i bol srca zatomiti.
Ezan se javi . Tih , sjetan , umilan , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .
Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .
Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu … jal ( Hej , poeto uozbilji se , malo si skrajno s teme . )
Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.
Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedam kontura koje spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.
Obasjani svjetlošću odlazećih blaženih čednosti nevinog srca krnuše prema Bistriku.
Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :
Табор уходит в небо / Čerge ( Cigani ) idu na nebo / Cigani lete nebu
*
Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.
Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Benbaše i ponovo do latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.
Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.
I odjednom vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajalla na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…
Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .
Hvala i Slava Gospodaru svijetova.
Amin za vjeke vjekova …
Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedam kontura koje spontano lelujaju prema mezarjiu Sedam braće. i nestaju u izmaglici rađanja novog dana.
Nikad ih više nije vidio zajedno .
legenda kaže svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljeno postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu , zastali obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.
-Joj Bože Jedini koliko su čudesni puti tvoga stvaranja.
Tada su se po ratnički , dali u striejlce u zameo im se svaki trag. .
Ibro Piljak je Snježnoj maglici nabasao na prtine mnogih čergi i krenuo za onom na kojoj je pisalo Giranes.
Mojsije je krenuo za onom u kojoj je bjelasala Davidova zvijezda. Prvi put , od kada su blaženi projahali nije hekno harmoniku . Čuo da u dženetskim hladovima ima vina koje ne opija i da ga mere bit tamo Zlata čeka.
Oma je zažmirio prepustio se sjećanju , i nada se da neće zalutati dalje od Kentaura. Vjeruje da bi tamo u mirisnim labirintima progledao i sve tajne zemaljskog života sa prelijepim hurijama protabirio.
Herco je zajahao Pegazas u nadi da će tako brže stići do Jele lele Jelene i oprost izmoliti i nada se dobiti . Da se na zagubi jedna stent , po stent na tragovima svojim ostavljao.
Deba i Oma zajedno , ali dijametralno suprotnim putevima greju ka zviježđu Labudica nadajući se da će bojom milošću sresti svoje ljubljene.
Baška baša propustio ovu turu . Baksuz . Opet ga neka ljepota shafatala spengala i ne da mu ići dalje od dušeka. A on , jadnik šta će ? Uvijek poslušan bio i ko bekan bez rinječi zalegne.
A Dobri ? Eh njega natakariše i uvališe mu Galeriju i dužnost da se sjeća , boji i zaspisuje sve ono što zna i ne zna i bez obzira koliko boljelo ili radovalo . I jošten da i dalje voli i ljubav i dobrotu neštedemice dijeli.
Sam je kriv . Od mirijadi i mirijadi zviježđa , on se još nije odlučio kojoj ljepoti da se prikloni. Ma on se priklonio , ali samo čeka da ona , njegov alter ego shvati da će je čekati u zviježđu koju ona odabere.
Raspoloženje odiše elegijom, onom umilnom ,toliko plemenitom da srce hoće da odleprša, noseći sjećanja u susret onima kojih nema, koji nam nedostaju.
Znalo bi kamo, ali mu ne daju. Još mu vrijeme nije za grlica let.
Ne pomaže mu ni violine, ni klavir. Gitaru bi , da sa sobom nosi. Jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati.
A poželjelo se, i njih i plesa.
Sjedim u kutku sobe. Ko dijete na tuti. Skupio sam se, siroče napušteno od svih. Pravdam se to je zato da dam prostora srcu , meštru od nježnosti i plesa.
Uzimam gitaru, onu čarobnu rubinovu i prebirem prstima. Neko bi rekao ovaj je nekad virtuoz bio i svirkom zavodio.
Aha , kako ne.
Ja vam ne umijem da sviram. Ali , ljubav i snovi mogu sve. I odjednom prsti pucnuše, žice zatitraše i se zvuci se počeše prelivati u akorde , srcu mome , najdražeg tanga, .
Tango to Evora.
I isklopim oči, i vidim!
Srce korak po korak , prilazi Grlici miloj , zar je važno kojoj, sve ih je ono voljelo. Prima je za ruku, ljubi je u obraz , zagrli i zastane.
Gleda u mene, ja se zastidim,zastao sam je mi suze vlaže oči i ne vidim gitaru. U svakoj suzi zapisano :
-Uželio sam vas se mile moje. Toliko mi nedostajete da me život boli.
Srce mi šapuće, pusti tugu sada , vrijeme je za snove i ples.
Gitara zacvili.
Šta je sa ovim gitarama. Čim čovjeku u očima rosa zaiskri , one jecaju. I šta da se radi? Onda insan , hrio ne htio mora zašmrcati.
Srce se priljubi uz obraz grlice plavetne i vali krenu. Ono je samo dekor ljepoti u svili , koja leprša u njegovom naručju.
Začudo srce poprima moj lik, inače nema taj običaj. Možda misli , da će konju kome su noge postale stablo ukorijenjeno u prošlostu, udahnuti lakoću kojom ono pleše.
U uglu gitara više nije sama, ima tu jedna milozvučna violina i hor sa neba koji se glasa. Hrfa u daljini titra. Sve slavi ljubav.
Korak za korakom. Okret i okret . I zastoj i stisak , kada u vazduhu dodir gori i slama , i dvije i dvije ruke,lijeve i desne. Dvije i dvije noge su ljubavi okret i korak. A grlica je muzika koja ljubav želi. .
Bolje da sam ostao da sjedim, ne želim da me sada srce izda.
-Neće.-šapće ona.
-Ovaj ples moraš odsanjati i sa svakom svojom grlicom otplesati. Uželjele se dodira tvojih i čežnje što ples nosi. I daj , nemoj mi lice rositi. Sve će ti se oprostiti.
Na današnji dan, sedmog maja 1892. godine , u trošnoj kučici zagorskog seljaka Franje Broza i žene mu Marije, rođena Javoršek, Slovenke, rodio se sin Josip .
Svijet ga zna kao Tita, možda najvećeg državnika dvadesetog vijeka.
*
*
Nećemo reći da smo indiferentni prema tom imenu i ličnosti koja se iza njega krila.
Ne mrzimo ga svakako.
Da li ga volimo?
Vjerovatno , ali ne previše.
Ništa lično.
Otac, majka i njin porod su one ljubavi po naslijeđu dobivene.
Nekad ni one ne blistaju.
Ljubavi srce bira.
One prave , jedine , duša .
Ako ti se posreći imaš mnogo pravih , jedinih ljubavi.
Nama se uvijek posreći.
Da , poštovali smo ga.
Neki od nas jako mnogo .
Neki ‘nako , srednje.
Možda nijansu , dvije više.
Nekad nam žao , ali smo više ponosni , što njegove štafete , nikad nisu rukama mahalaša nošene .
Za štafetu, plavu kapicu , bijelu košulju i tamne pantalone ili plave plisir suknjice mi nismo bili predviđeni.
Ne zato što ih nismo imali.
A bilo je i toga.
Sistem zlatne kašike.
Zvuči vam poznato.
Komunjarska i nacionalistička navlakuša.
A nama su naše zlato i imanja otimali i još uvijek otimaju , dok ne otmu i poslijednju zlatnu prašku.
Ono zlato sakriveno u duši nisu znali pronaći.
Malo naših očeva je imalo crvenu knjižicu.
A to je bio uslov za sve!
Ne zato , što nisu htjeli.
Možda.
Već zbog stigme.
Mahala je bila oblijepljena plakatima, a svake godine su višekratno letke iz aviona bacali.
Ukratko, Agitprop je pisao:
-Nazadni, antiprotivni.
-Neusklađeni sa crvenim bojama, srpom i čekićem , paganstvom..
-Zaljubljeni u sevdah i ljubav.
-Neizostavno vjeruju i predaju se Jedinom Bogu Ljubavi i Milosti.
-Izolovati i zaobilaziti u širokom luku.
Ipak, zhvalni smo Titu.
Nije dao Jugoslaviju.
Nije dao na Bosnu.
Po duši Bosne zemlja Božije milosti je krojio bratstvo i jedinstvo.
Nažalost, pokazalo se neuspješno.
Nije dao da u mahalu buldožeri i kranovi zalaze.
Nije dao ili nije smio, nije bitno.
Hvala mu što nas je odvojio od radnih akcija, parola i borbenih pjesama.
Znao je da mi ne bi išli, uzvikivali i pjevali produkte ruralne masovnosti.
I eto belaja.
Nije to nikada bio naš svijet.
Niti će.
Još manje ovaj, genocidni svijet nacionalističkeih pljačkaških bagri i fukara , koji je mnogostruko čudovišniji, monstruozniji i svirepiji.
Niti će.
Tito je bio vizionar i osjećao je sve to.
Znao je i sve ono što će doći.
Tu ništa nije mogao.
Bio je mrtav.
Ostaće za zapisano :
-Imao je više časti i poštenja nego sto svi Tuđmani, Miloševići, Janše, Izeti, Dodici, Čovići i njihovi jataci, pride religijski slugani. Više nego ta pogan ima i što će ikad imati.
Ovi mediokriteti i mrzitelji ljudskosti, su nadigli sve moguće pošasti poganluka, kojeg im duša puna, protiv Časnog čovjeka.
A pjevali su mu :
Druže tito mi ti se kunemo, od Vardara pa do Triglava , nosili mu štafete, bili uvalakači…
I nosili crvene marame i plave kapice.
Crvene kapice i plave marame i plisir suknjice.
No, ovi današnji nacionalisti i fašisti su samo nebeski popušlići.
Zbog njih , krvoločnih nacionalista Mi bi mogli časnog čovjeka , Tita , skoro zavoljeti , ali ne smeta nam da volimo njegova vremena. .
Ljubav nam ponekad ide od srca .-
Mi, mahalaši smo osuđeni da volimo nježne Grlice i živimo sevdah .
Što bi rahmetli Deba rek'o:
-Joj , majko mila , plaha usuda. Moglo bi se hejbet ljepot doktorskih diseratcija za desetku napisati . I odraditi.
Za kraj smo ostavili notornu glupost i laž petparačkih novina, trule, ofucane, evropske animir dame Velike Britanije , koja sada tavori na smetljištu historije..
Deba bi rekao engleske sifilističke kurve.
Mi moramo paziti kako se ponašamo, jer drotovi iz Hulla prate svaku našu riječ.
I, đ'eš ba otočku prostitutku nazvati sifilističkom kurvom , uvrijedila bi se. A i osuđena je na HIV, ma šta mu to značilo. Kažu da je to nešto progresivno. Na zdravlje kruni koja ubije princeza bila svaka preogresivnost te vrste .
Daily Mail je Josipa Broza Tita svrstao na 13. mjest0 rang liste svjetskih ubojica .
Sve da i prihvatimo njihovu listu, Tito nikako ne može biti trinaesti.
Nabrojaćemo ( samo ) pet britanskih državljana koji se na listi najgorih masovnih ubojica 20. stoljeća a koji su rangirani barem poziciju prije južnoslovenske Gromade: :
Albert Edward (Edvard VII)
George Frederick Ernest Albert (Đuro V)
Albert Frederick Arthur George (Đuro VI)
Elizabeth Alexandra Mary ( Elizabeta II)
Winston Leonard Spencer Churchill ( Pijanac I)
Nećemo dalje da mozgamo. Ovih pet individua su potisnuli Broza na 18. mjesto. Po britanskim genocidnim mjerilima, oni su se dobro plasirali:
– od šestog do 10 mjesta.
Nažalost do kolajni su ih dijelili milimetri.
Ako uključimo Tuđmana i Miloševića i njihovu genocidnu sabraću Pavelića i Mihajlovića, Tito je mala mazna maca.
Znate onaj sistem :
Oni nama, mi njima.
A bilo je lijepo i časno biti Jugoslovenka i Jugosloven.
Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijskim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.
Ona ima perje duginih boja i izgled grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.
Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku.
Nagovještaj krajnjih sahata , maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.
Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi život.
Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.
Kada dođe do samrtnog dragana ; ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.
U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi ; polagano i usporeno ; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.
Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.
Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.
Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.
Njemu je bolno , jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.
Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.
Dok probija srce glas joj se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače, i još jače nabada i nabada, trlja , i trlja srce malo , na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, on se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.
Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.
Takve su majke.
Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća , iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.
Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.
Pojem nam poručuje ;
Ni jedna bol, patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja Jesam Jedinog.
Nažalost, niko osim neba nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj.
Ljudi su oglušili od silne boli i krvi koje rade.
Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice. Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi , ljudskosti su htjele iskamčiti.
Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme; ogrubio i u zlo se uputio.
Ljepote pjesme čini , da žrtva malene i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.
Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.
**
In Memoriam svim Grlicama koje su usnile pjevajući i sanjajući o ljubavi.
In Memoriam Jadranka Stojaković 24. Jula 1950. – 3. Maja 2016.
Na današnji dan 2016. nam se ukrala Malena Velika Grlica.
Tek tako. Samo je odlepršala.
Srećom po nas , ostavila nam je najvrijednije što je imala , čisto blaženo srce i prelijepu muziku.
Ali i sada , mormao malo da je naružimo. Neće zamjeriti. Shvatiće njena nježna duša, da je to zbog boli rastanka.
Koji te je belaj , Malena ,natjerao da odiš u zemlju , u kojoj svaki dan trese, a ljudi toliko žure , da se zaustave , tek kada umru.
Imala si Sarajevo i sve.
I sestre i prijatelje i visoku razinu čaršijskog poštovanja i hvale. I muziku. Puno najljepše muzike.
I ono naše: Pohiti polako, ali obazrivo Malena moja .
I ono: Sredinom da te nešto ne zgazi , moja Velika.
I ono : Vi ljubljuju vas Grlice mila.
I da znaš. U pravu si tada bila …
Sve smo mogli mi.
Ali…
Mi ne žalujemo. Skoro nikad. Pogotovu ako je život ispunjen onim što je neko najviše volio.
Dobro, Ti si to sve zaslužila Velika Malena djevojčice.
Svakako ste već prepoznali da se obraćamo jednoj od tri najumilnije grlica Sarajevske zabavno muzičke estrade ,u protoku dvije decenije od 1964.-1984.
Jadranka Stojaković.
Mala Velika Djevojčica , koja je postala Grlica.
Malo toga ima što o tebi ne znamo. Ono o profesionalnom životu i odnosu prema estradi i prijateljima. A imala su ih mnogo. I dobrih i oni koji su se pretvarali.
Detalje privatnog života si vješto krila od javnosti. Čak si i u autobiografiji zaobišla neke detalje koji su samo tvoji.
No, u Sarajevu onog doba to nisi morala činiti. Čaršije je jako strogi sudac, ali i čuvar intime djece koju voli. Ti si svakako bila njena miljenica. I Boga Milostivog.
Nebo i čaršija voli skromnost, časnost i poštenje. Naša Malena Velika Grlice, imala si toga u izobilju.
A nadarena si sa još toliko znanja i umjeća , kojima se ne mogu pohvaliti većina ljudi , a pogotovu „zvijezda“ bivših i budućih.
Pjevala si , svirala instrumenata za po svaki prst tvojih vitkih prstiju, komponovala, slikala i nadasve bila drug i prijatelj.
A kako si se znala zaljubljivati, voljeti i davati. No, u te tajne nećemo zadirati. One su ti donijele bol.
Takvo vam je ovo podneblje. Zahvalno prema dobrim ljudima i nagrađuje.
Na Sarajevskoj estradi i šire nije bilo nikoga koga nisi zadužila. Od legendarnih Indeksa, Čole, Vajte, Keme i drugih. Neizbježni bek vokal i sudrugarica u iznošenju novih lijepih tonova koji su krasili Sarajevsko nebo.
Svojim specifičnim, anđeoskim i milozvičnim glasom i prihvatanjem muzike , stvorila si novi vid šansone koji mi , možda i prvi nazivamo šansonom sevdaha. Bila si neprikosnovena u okretanju muzičkih tonova ka dubinu Bosanskog derta i bića. Bića zaljubljenog u ljubav, Bosnu zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad Čednosti.
Ako ste ikada pokušali da zamislite kako bi trebala da ozgleda Bosanka , mi vam lice okrećemo ka slici Jadranke Stojaković i njenom licu meleke.
Tvoja iskrenost i časnost oslikana je u riječima koje si izgovorila kao odgovarajući na pitanje:
-Kako je bilo živeti u Sarajevu i družiti se sa Indexima , Čolom, Kemom i drugim veličinama?
– Lijepo i obično. U Sarajevu niko nije zvijezda. Ako malo digneš nos, obilležen si i precrtan za sva vremena. Nikada na našim koncertima u rodnom gradu nije bilo ovacija i gromkih aplauza. Ljudi su dolazili da se zabave, ako si znao da pevaš. Ako nisi, eto sarajevske raje pa te uzmu u zajebanciju. Bolje da se odmah iseliš. Mjera svih vrednosti bili su “Indeksi” i ostali su kao trajna kategorija. Posle njih su došli Bebek, Čola i sva raja pop generacije koja je sanjala muzičku karijeru. Čudno je to, kao da smo se svi pojavili istovremeno, nakon prve kiše. A ta kiša bili su “Indeksi”.
No, ni jedna kiša ne opstaje bez rose. Ako su Indeksi plodonosna kiša koja je donijela velove nepodnošljive i izbrušene lakoće sviranja , onda si Ti , Jadranka Stojaković ona rosa koja oplemenjuje i čini muziku gracioznom, produhovljenom i prijemčivom za ljude koji imaju visoke muzičke standarde i nadasve dušu.
Tvoja plahovitost i krhkost , Velike Malena Grlice , učinili su sarajevsko nebo bogatijim za neke pjesme i tonove koje nikada neće biti prevaziđeni i zaboravljeni.
Ne želimo sada lamentirati šta bi bilo kad bi bilo.
Samo znamo da si nam uskratila dvije decenije druženja i stvaranja muzike koja prevazilazi uobičajene muzičke kanone.
I kako si nam , da samo znaš , nedostajala Malena. Boljelo je, zaista je boljelo.
No , poštovali smo tvoje izbore.
Sretan put Malena.
Pozdravi nam one od Indexa, Kemu , i sve one lijepe , nesrećne grlice koje su nam pjevale o ljubavi.
Znamo da ćemo opet sresti tvoje vesele i nestašne pjegice da nas dobrotom miluju, na mjestu koje si svojom nježnom dušom i ljudskošću uveliko zaslužila.
Za kraj ostavljamo pjesmu čije je nastajanje bilo i vrijeme neuzvraćene ljubavi. Tvoje i naše.
Jedan od najznačajnijih ( vjerovatno i najznačajniji) datuma opstojnosti Bosanske državnosti.
Tog dana, reklo bi se ni od tkuda, ni iz čega , Bosna je odbranjena i nastavila da persistira kao Božije Čudo i Čedo.
Neuki, zločinci,fašisti i nacisti potpomognuti krstaškim arijevcima Vatikanom , SAD i EU su mislili , zbrisaćemo taj jedan narod u par dana.Ima da ga nema.
Jedini grijeh tog naroda je da je kost u grlu krstjadnima hiljadu godina zbog toga što vjeruje u Boga Jedinog Milostivog i Silnog.
E ,jadna historijo. Nikako da se nauku dohavizaš.Hiljadu godina krstaških ratova protiv Bosne je zlo pokušalo svesti na 2.Maj/Svibanj.
Hiljade tenkova,transportera,haubica,topšova i minobacača nekad jedne od najmoćnije vojne sile u Evropi JNA je opkolilo srce Bosne – Sarajevo.
Znalo se ako Sarajevo padne, nema ni Bosne.
Nije bilo nade ni šanse za spas i opstanak golorukog naroda Sarajevo Grada čednosti.
Čak je i predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović svojim nerazumnim ulijetanjem u ruke zločinaca išao i prilog zamisli o podjeli i zauzimanju Sarajeva.
Ali…
Uvijek ima ona činjenica koju svi monstruozni porobljivači zaboravljaju :
Bosna je Zemlja Božije milost.
2.maj 1992. je to dokazao.
Bog milostivi po ko zna koji put nije dao svoju zemlju Bosnu.Sve je naopačke okrenuo.Poslao je nevidljivu vojsku nebeskih anđela da spasi svoju zemlju i svoj narod.
“Sigurni pobjednici” , postali su najveći gubitnici u historiji svjetskog ratovanja.
Kada je taj dan 2.Maj/Travanj 1992. prešao u slijedeći dan i kada je zlo raspršeno u paramparčad,
znalo se da je Bosna odbranjena i da je ništa ne može spriječiti u njenom opstanku i bitku kao Zemlje Božije milosti.
Vojnim analaitičarima i zlu ćemo ostaviti da će čudom čude i preračunavaju . kako, zašto,otkud i na osnovu čega to.
Mi ćemo prisloniti glavu tlu i izraziti neizmjernu zahvalnost:
-Hvala i slava Bogu Gospodaru svijeta. Alelujah i Amin!
