Ludo veselje mojih mlađanih ljeta
Kao mamurluk, sad mi samo smeta.
Al’ kao vino-tuga davnog plača
U mojoj duši postaje sve jača.
Moj put je tmuran.Danima sve gore
Nose mi burne budućnosti more.
Mrijeti mi se neće.Još se nadam.
Ja živjet’ hoću, da mnijem i stradam.
Međ nedaćama, jadima i zlima,
Ja znam da za me i naslade ima.
Ponekad opet zanijeću se skladom,
Nad svojom snima zaplakati kradom
I tko zna, možda će mi posljednnji dani
Ljubavlju posljednjom biti obasjani.
pB
Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.
U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.
Na Dan živih
mrtvi dolaze na njihove grobove
pale neonske svetiljke
okopavaju antene hrizantema
na krovovima višekatnih grobnica
s centralnim grejanjem.
Poslije
slaze dizalima
na svoj svakodnevni posao:
u smrt.
pB
O, dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav.
Puštam da ti blijedim licem suze teku.
Sutra
smirit će se tvoje srce
koje sada očajno tuče.
Sutra
kad stupiš među svoje mlade druge
s dvije tamne sijenke ispod očiju
začudit će se tvoje mlade druge.
Al’ ni jedna neće moći da otkrije
skrivenu u dno tvojih očiju
blijedu zvijezdu.
Ne plači dijete noć se plavi zimska.
Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg.
Oslobadjam te tuge za sobom, zeno, kad budem odlazio.
Oslobadjam te tuge za sobom, zeno, kad ti budem dolazio
samo u trosnom obliku uspomena.
Budi vesela zena
kao u doba nasih dobrih starih vecerinki.
Ponekad samo procitaj moje knjige. I — krikni.
Jutros pođoh ruže brati
Čuh slavuja kako vapi.
Ko i ja za ružom čezne –
Livadom mu pjesma tuži.
Mučeć prođoh vrtom, poljem
Svejednako ja misleći:
Ružu divnu, a opaku
Tvrdoglavo ovaj ljubi,
Slavujev me jad savlada
Te ne mogah bol podnijeti:
Mnogu ružu možeš ubrat
No trnje će ljuto bosti.
Nebo ne da spas Hafizu –
Poročno, bez samilosti!
pB
Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poleteće u nebo ono što
je spavalo u tvojoj duši.
U tebi je varka svakoga dana, stižeš
ko rosa na cvetne latice, potkopavaš
obzorje svojom odsutnošću, poput
talasa bežeći neprestano.
Rekao sam da si pevala u vetru, kao
što pevaju jedra i jarboli, ti si kao
oni, visoka i ćutljiva i često tužna
kao putovanje.
Utočište, kao stari put, nastanjuju
te jeke i glasovi čežnje, budim se
ponekad, sele se i beže ptice što su
spavale u tvojoj duši.
Kako su teški ovi dani!
Ni vatre da me zagreje
ni sunca da mi se nasmeši,
samo pustoš,
samo hladnoća, bez milosti!
Neutešne gledaju me
čak i jasne zvezde
od kada spoznah
da ljubav umire.
Tijelo je tvoje crna maslina
majtamnija bronca ,najdublji zvuk,
zvuk tam tama tvojih predaka ,iz njihovih starinskih kora.
Nebom tvoga tijela ore nevidljivi plug
i iz crnih brazda
munjevito izviru potopljene zore.
od djetinjstva što me progoni
od ranije
još od majčine utrobe,
od prvih začetaka ,najensvjesnijih,
Sada znam zašto ti nisam uspio ispojevati ni jednu pjesmu,
jer sama si pjesma nad pjesmama
Uplašen i strašan
stojim pod nebomtvog tijela
tvojom crnom magijom skamenjen.
Ti si moja boljka i moj lijek,
ikažeš mi: jasma tvoja noć i tvoja vječna luna,
budi spokojan tu ćeš vjekovati,
moj sna je strašniji i od najstrašnijih buna.
Luno,crna luno
tvojom magijom skamenjen
nemam riječi d ati protivriječe,
Nemam snagu da ti se suprostavi.
Luno , crna buno,
nezarasla nizliječena rano,
neosjetno padam i tonem u tvoj san
kao afričko sunce u ocean.