Category Archives: Umjetnost

 

 

Rijeke su bile svjetlije

mora su bila čistija

hljeb je bio dobar

godišnja doba sezonska

     

Эхо любви

Покроется небо

пылинками звезд,

и выгнутся ветки упруго.

Тебя я услышу за тысячу верст.

Мы – эхо,

Мы – эхо,

Мы –

долгое эхо друг друга.

 

И мне до тебя,

где бы ты не была,

дотронуться сердцем не трудно.

Опять нас любовь за собой позвала.

Мы – нежность,

Мы – нежность.

Мы –

вечная нежность друг друга.

 

И даже в краю

наползающей тьмы,

за гранью смертельного круга,

я знаю, с тобой не расстанемся мы.

Мы – память,

Мы – память.

Мы –

звездная память друг друга.

 Eho ljubavi

 

će pokriti nebo

zvjezdanu prašinu

i elastične vitke grane.

Tebe ja čujem hiljadu milja.

Mi – odjek,

Mi – odjek,

mi –

dugo eho jedno drugog.

 

Od mene do tebe

Gdje  ja sam ti nisi bio

Ganuti srce nije teško

Opet nas ljubav zove

Mi – nježnost,

Mi – nježnost.

mi –

vječna ljubav jedno drugoma.

 

 

Pa čak i na ivici

Nadolazećeg mraka,

izvan smrtonosne kruga,

Znam stobom se ne rastajem

Mi – pamtimo

Mi – pamtimo.

mi –

U zvjezdama pamtimo jedno drugo

 

 

 

pB

     

Постарела мать за много лет,

А вестей от сына нет и нет.

Но она всё продолжает ждать,

Потому что верит, потому что мать.

И на что надеется она?

Много лет, как кончилась война.

Много лет, как все пришли назад,

Кроме мёртвых, что в земле лежат.

Сколько их в то дальнее село,

Мальчиков безусых, не пришло.

…Раз в село прислали по весне

Фильм документальный о войне,

Все пришли в кино – и стар, и мал,

Кто познал войну и кто не знал,

Перед горькой памятью людской

Разливалась ненависть рекой.

Трудно было это вспоминать.

Вдруг с экрана сын взглянул на мать.

Мать узнала сына в тот же миг,

И пронёсся материнский крик;

– Алексей! Алёшенька! Сынок! –

Словно сын её услышать мог.

Он рванулся из траншеи в бой.

Встала мать прикрыть его собой.

Всё боялась – вдруг он упадёт,

Но сквозь годы мчался сын вперёд.

– Алексей! – кричали земляки.

– Алексей! – просили, – добеги!..

Кадр сменился. Сын остался жить.

Просит мать о сыне повторить.

И опять в атаку он бежит.

Жив-здоров, не ранен, не убит.

– Алексей! Алёшенька! Сынок! –

Словно сын её услышать мог…

Дома всё ей чудилось кино…

Всё ждала, вот-вот сейчас в окно

Посреди тревожной тишины

Постучится сын её с войны.

?

Balada o majci

Ostarila majka mnogo godina godina,

A vijesti o njegovom sinu nema i nema

Ali i dalje nastavlja da čeka

Jer ona vjeruje, jer ona je majka.

A čemu se ona  nada?

Mnogo ljeta je, kako se rat završio.

Mnogo ljeta je kako smo se svi vratili,

Osim mrtvih, što  u  zemlji leže

Koliko njih  rodnom selu,

Golobradi dječaci, se  nisu vratili

… Kada je u selo došao u proljeće

Film   dokumentarni film o ratu,

Sve su otišli u kino – i stari i mali,

Koji su znaju rat i koji ne znaju,

Prošlo gorko sjećanje je ljudsko

Razlila se rijeka mržnje.

Bilo je teško to pominjati

Odjednom je  sin sa ekrana pogledao svoju majku.

Majka je prepoznala sina u  trenu

I prosu se majčin krik

– Alex! Alloshenka! sine! –

Kao da je njen sin može čuti.

On je požurio iz rova u boj .

Ustala majka majka da ga zaštiti sobom

Sve uplašio – šta ako drug padne,

Ali kroz godine, sin vozio naprijed.

– Alex! – Vikali zemljaci.

– Alex! – Molili – uspori ..!

Kadrovi se smjenjuju. Sin je ostao živ.

Moli se majka za sinov povratak

I opet, on vodi u napad.

Živ i zdrav, nije ranjen, nije ubijen.

– Alex! Aljošenka! Sine! –

Kao da je njen sin može čuti …

Kući je sve razmišljala o filmu …

Sada je čekala, hodala svaki čas na prozor

U jeci uzbuđene tišine

Povratak svog sina u rat.

?

631* Uvijek je tako. Život i smrt su neraskidiva cjelina.

632*Moraju se roditi i proživiti neke bajke kojima je određen kraći vijek trajanja, da bi se na kraju sve zaokružilo u neku drugu , konačniju bajku, tragediju ili komediju.

633* Hronologija je stvorena za neuke hadume , iskompleksirane prepisivače ,  vehte “filozofe” i ljude koji jako usporeno misle , a krasi ih  neshvatljiva praznoća , kojom ne razumiju ni sami sebe.

634* Neke slike se tek tako ,  same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi  rode i žive u vremenu  kojeg sve manje preostaje .

635* Slike postoje i opstaju iu sjećanju , u bojama , u ehu budućih vremena ukoliko one ,  svojim postojanjem . kao dar sa neba  zarobe oko posmatrača.

636* Dječija ljubav je poput snova . Nevina,čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Na današnji dan 17.juna 2017. otvorila se Galerija Bosna zemlja božije milosti.

Uoči otvaranja je rečeno:

”

Vlasnik galerije, i umjetnik, Hajro Šabanadžović je u šezdeset šestoj godini ostvario svoju želju otvorivši vlastiti umjetnički kutak. Poručuje da nikada nije kasno.

„Ovih dana posložih nekako sve kockice i napravih Galeriju. Nije mi dugo trebalo. Samo šezdeset šest godina. O tome šta radim trebalo bi mi pedeset godina priče. O tome zašto otvaram galeriju, zašto je nisam prije otvorio, isto toliko godina. Barem.

Slikam jer volim: Boga Milostivog, njegova stvaranja, ljepotu, ženu, prirodu i boje.

Sama pomisao na sve to, sveže mi mozak u čvor, a ruka poludi jer nema kontrole i kad se osvijestim, imam sliku za koju pomišljam da sam ja naslikao. Niko se drugi nije javio kao autor, pa je to vjerovatno dokaz da su moje. Ili mi ih je neko podvalio stideći se svoga djela.

Ja se ne stidim. Moje slike su moja djeca.

Da sam bilo kada prije izašao u javnost sa bilo kojom slikom, to bi bilo kao da sam pokušao prodati vlastito dijete. Sada me uveliko pritislo breme mnogobrojnih kalendara, spremaju se da me potope. Uplaših se za slike, djecu moju. Šta će biti sa njima?

One najbolje i najljepše će udomiti. One druge, plašljive, stidljivije, neobičnije će zatvoriti u neke memljive podrumske prostorije sumnjive kakvoće. A meni su sve lijepe, slatke, razigrane, raskošne, neobične, mjestimično lijepe i savršene, samo svoje, jogunaste, ali i umiljate. Nadasve, jasno, uočljivo, ljudskom rukom miješane.

Eto, zato, odlučih da udomim slike. A kako ih udomiti? Naći dobre ljude koji će mi platiti udomljavanje vlastite djece. I to vam je priča za medije. O nekim drugim ne smijemo pričati, kažu još uvijek ne vjeruju mahali. Dođite i pogledajte slike. One će vam reći sve.

Ne plaše se one iskrenog suda. Ma kakav on bio“.

U Galeriji ćete moći pogledati više stotine slika, ali i kupiti neke od njih po pedeset posto sniženoj cijeni.

Srdačno pozivamo predstavnike medija da propratite otvaranje galerije u subotu u 18 sati. Galerija „Bosna zemlja Božije milosti“ se nalazi u ulici Trg Sarajevske olimpijade bb, na Dobrinji III.

Pozivnica se nalazi u attachmentu ove poruke.

Srdačno Vas pozdravljamo i unaprijed zahvaljujemo na interesu,

Galerija Bosna zemlja Božije milosti ”

Tri godine poslije može se konstatovati:

Bile su to lijepe i  uspješne godine.

Posjetioci su bila zadovoljni vđenim.

Mnoge slike su našle novi dom.

Nove su ugledale svjetlo dana i oplemenile Galeriju.

Hvala svima koji su na bilo koji način pomogli da se slika o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti

uljerpša i proširi.

 

 

 

 

Slika “Superjunaci na odmoru”, kombinovana tehnika

Autor :

Vedad šabanadžović

 

urađeno po narudžbi (2015.)

 

 

 

Dio drugi

 

 

Dio prvi

 

Kako nacrtati apokalipsu u par poteza

Autor:

Vedad Šabanadžović

 

U sredstvima informisnaja , na marginama je objavljenna vijest:

 

Začuđujuća i veoma hrabra odluka autora i  Galerije.

Epidemiološka situacija nije baš sukladna  trenutku , koliko samoj postavci  izložbe.

U pozadini odluke / opravdanje ( ? ) održavanje izložbe, navedeni su razlozi:

1.Kulturnii umjetnički događaj ovakvog kova se  u našem gradu ( a i u BiH),  dešava svakih par godina

2.Konceptualni motiv izložbe , ali i cjelokupnog umjetnikovog opusa je bjeg od surove stvarnosti u vesele , iskričave  i čudesne svijetove slikarstva ,karikature, humora ,iluzija, realnih i nadrealnih  prizora,događaja i likova. Od cvijetnih , svijetlih  i suptilnih  krjaolika, nježne i vrckave  skoro nestvarne   Maze , do ilustracija i junaka  svijeta stripa, ali i apokaliptičnih naznaka otrgnute od svakodnevnice ,   kao reciprocitet svim vremenima.

Radovi su vrlo  stvarni, konkretni ,bojeni probranim , nježnim bojama svih nijansi i valera ( i tehnika) , od svijetlih skoro veselih i razigranih , do onih koji to nisu.Izuzetno  oplemenjeni iskričavim  tonovima bosanskog duha, jezika i smisla  za humor, satiru i realnost  djela govore o svestranom i kompletnom umjentiku , kome su svi segmenti  umjetnosti , poetike i osjećaj za stvarnost do u tančuine  poznati.

Čak i kada njegove slike nijeme govore sve jezike svijeta.

3.Tri generacije pod jednim krovom

Galerija Bosna zemlja Božijer milosti persistira tri i po godine.Čitavo vrijeme , od postanja u Galeriji su radovi dva umjentika.

Sada im se pridružuje treći umjetnik ,  Vedad Šabanadžović , često nagrađivani učesnik međunarodnih izložbi i konkursa.

Nećemo reči koincidencija , ali ipak , malo je neobično da su autori istog prezimena i da su rađani svakih 30 godina:

Hajro Šabanadžović slikar , pisac ,kritičar , esejist i žurnalaista ,1951. g.

Vedad Šabanadžović  komparativni književnik ,bibliotekar,slikar, pop art i strip umjetnik, ilustrator,  karikaturista , 1981. g.

Vanja Šabanadžović  slikar  i ilustrator , 2011. g.

Ako dodamo da je njihov najbliži predak , začetnik , umjetnik posebnog kova Sado Šabanadžović rođen 1921. g. onda je to , sasvim logično,  porodični usud.

 

Dođite i posjetite  izložbu svestranog umjentika Vedada Šabanadžovića u galeriji

Bosna zemlja božije milosti.

Tri generacije pod jednim krovom, vrlo rijedak  i neobičan  događaj.

Vjerujemo da Galerija Bosna zemlja Božije Milosti  može ponuditi  mnogo toga :

impresivnog , realnog i aprstraktnog , koloritnog i poprilično groteskonog,  a  oko posmatraća će ocijeniti ljepotu , ugođaj i kvalitet prezentiranog.

 

Dakle , vidimo se već  u subotu 31.10.u 14.00 .

Izložba traje 10 dana.

 

“Neprimjetno”  prišunjalo nam se ljeto.

A ljeto k'o ljeto. I ‘vako i ‘nako?

Sumer time je skladao Geoge Geršvin uz pomoć Ire Geršvin i Du Bose Hejvorda.

Mnogi su se okušali na ovoj pjesmi, mnogi su pali na njoj.

Tri najbolje date interpretacije su dale Besi Smit, Bili Holidej i Dženis Džoplin.

Kao i obično slijedimo muziku.  

Ali  , danas ćemo vas pokušati da vas zabavimo našim trostrukim  prevodom ove pjesme:

Sva tri teksta se pripisuju obradi Janis Joplin. A ove ljetne dane posvećujemo pjevačicama čije izvedbe

krase i raduju   muzičke sehare mnogih ljubitelja vrhunske muzike , kroz generacije koje prolaze i dolaze.

I  Pou. I Cvjetajevoj. I  Jesenjeninu. I Preveru. I Maku . I Indexima . I modroj rijeci…

i svim onim djevojčicama koje smo voljeli svih ovih divnih ljetnih i cvijetnih stađuna.

 

Svileno ljeto I

*

I varijnata

Summertime, time, time,

Child, the living's easy.
Fish are jumping out
And the cotton, Lord,
Cotton's high, Lord, so high.

Your daddy's rich
And your ma is so good-looking, baby.
She's looking good now,
Hush, baby, baby, baby, baby, baby,
No, no, no, no, don't you cry.
Don't you cry!

One of these mornings
You're gonna rise, rise up singing,
You're gonna spread your wings,
Child, and take, take to the sky,
Lord, the sky.

But until that morning
Honey, n-n-nothing's going to harm you now,
No, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no
No, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no
No, no, no, no, no, no, no, no, no,
Don't you cry,
Cry.

Prvi prevod

Lejtni vakat

Ljetni je vakat

Djete živi laganice

Ribe iskaču i pamuk je zreo

A i pamuk je zreo Gospode

Pamuk je je zreo Gospode i tako visok

Tvoj otac je bogat

I ma  ti dobro izgleda

Izgleda mrak sada

Tiho djete djete djete djete djete

Ne ne ne ne plači

Ne plači

Jednog od ovih jutara

Ti ćeš narasti,  ti se uzdižeš i pjevaš

Šireći krila

Djete uzlećeš, zgrabićeš nebo

Gospoda nebo

Ali do tog jutra

Dušo ništa te neće povrijediti

Ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne

Ne ne ne ne ne  ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne

Ne ne ne ne ne ne ne ne ne

Nemoj plakati

plači

 

Pretežno violetno nebo

*

II verzija

Summertime,

And the livin’ is easy

Fish are jumpin’

And the cotton is high

Oh, Your daddy's rich

And your mamma's good lookin’

So hush little baby

Don't you cry

One of these mornings

You're going to rise up singing

Then you'll spread your wings

And you'll take to the sky

But until that morning

There's a'nothing can harm you

With your daddy and mammy standing by

Summertime,

And the livin’ is easy

Fish are jumpin’

And the cotton is high

Your daddy's rich

And your mamma's good lookin’

So hush little baby

Don't you cry

Ljetni stađun

Ljetni je stađun

Djete živjeti je lipo

Ribe iskaču i

pamuk je zreo .

Tvoj otac je bogat

mam ti kul izgleda

Zato umukni djetešce,

i ne plači.

Jednog jutra ti ćeš se narasti

i zapjevati

Šireći s krila

zgrabićeš nebo

Ali do tog jutra

ništa te neće povrijediti

Dok tata i mama bdiju

tog ljetnog stađuna.

Živjeti je lipo

ribe iskaču

pamuk je zreo

otac ti je bogat

mama je kul

i zato stišaj se malo dijete

i nemoj plakati.

I mamo i “normalan”  prevod. No , on je za “normalnu”  publiku i  prikačen uz izvedbu JJ.

“Summertime”

Summertime, time, time,

Child, the living's easy.

Fish are jumping out

And the cotton, Lord,

Cotton's high, Lord, so high.

Your daddy's rich

And your ma is so good-looking, baby.

She's looking good now,

Hush, baby, baby, baby, baby, baby,

No, no, no, no, don't you cry.

Don't you cry!

One of these mornings

You're gonna rise, rise up singing,

You're gonna spread your wings,

Child, and take, take to the sky,

Lord, the sky.

But until that morning

Honey, n-n-nothing's going to harm you now,

No, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no

No, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no, no

No, no, no, no, no, no, no, no, no,

Don't you cry,

Cry

Lejtni vakat

Ljetni je vakat, stađun

Djete živi laganice

Ribe skaču i pamuk je zreo

A i pamuk je zreo Gospode

Pamuk je je zreo Gospode i tako visok

Tvoj otac je bogat

I ma (m) ti dobro izgleda

Izgleda dobro sada

Tiho djete djete djete djete djete

Ne ne ne ne plači

Ne plači

Jednog od ovih jutara

Ti rasteš ti se uzdišeš i pjevaš

Šireći krila

Djete uzlećeš, zgrabićeš nebo

Gospodnje nebo

Ali do tog jutra

Dušo ništa te neće povrijediti

Ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne

Ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne

Ne ne ne ne ne ne ne ne ne

Nemoj plakati

plači

IX Poglavlje – Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra krajem XIX stoljeća ( poglavito )  u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti . U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.

U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .

U Parizu je  pučanstvo   1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila sasvim u pravu kad je rekla :

” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”

I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig  puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više , moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.

Jedina krivica Marije Antoanete je bila  što je tu izreku  vrlo  često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . Jedna od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer  glave.

Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom  i  njegovim trijumfima .

E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne  retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ”  vremena , i za pučanstvo  neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.

Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli  u buržoaskim ujudurmama , neki se epretakali u buržujsku klasu , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje  i zaplivali novim tokovima ere kapitalizma. Naime , i dan danas,  za plavu krv su na svim stranama odškrinuta vrata blagostanja. ostalo je rutina.

Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji  smještaju u psihijatrisku bolnicu  da se liječi od  alkoholizma. Dali samo alkohol. A apsint, a drugi opijati. U svakom slučaju malog čovjeka su sustigli aferima bolesti i nekontrolisanog noćnog života.

U najskupljim sanatorijumima , u stvari umobolnicama za razmaženu , a pođeđe i bolesnu  visoku staleš , nastaju mnogobrojne  skice  na temu cirkusa i općenito miljeima slabije potkovanim kuluturom i umjetnošću , ali i novcem i tajnama života izvan vidokruga bijede.

I kao što obično biva gladež i bijeda pokušava utoliti i nadomjestiti vjekovnu glad  odmah i sada. I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih  bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede  se slio u okrilje grada  Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.

Davno prije toga neumorni stvaralac  je shvatio da je život lutajući i vrlo  prolazni  cirkus . I uvijek na ivici akrobatike , žonglerstva i burleskonog klaunizma. Ponekad sa vrlo  tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.

Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije   zanemarivao ljude oko sebe.

Nama je ostala prica o slikaru-patuljku, veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način. Jedna vrlo dekqadentna simbioza u kojoj su   protagonisti svsjesno glumili slijepce.

Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom i novcem , prevashodno osvajao žene . Novac je tu imao veliku  ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela  i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti  vremenom taj animozitet blijedi : Zapravo svodi se na subjektivna , duboko sakrivene neprihvatanja i odbojnost naspram metar i žilet gegajuće mase.

Da , Ririjeva izrazita  ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna  brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu  imao.

Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili  iz prekrasnog i bogatog  markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz. 

Vječito naslonjen   na mnogo što mekših i pernatijih jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol  , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjećen i dobio je učitelje slikanja.  Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekadentnog pozornice pariške boemštine i razvrata. I u preuranjenu,  ali ipak slućenu smrt,

Kad je z nat usavršio , život mu se sveo na slikanje i beskonačne noćne provode.  Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom  umjetničkom ergelom Pariza  , i uživanje u tada jako popularnom  apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti  su ga vodile u propast.

Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?

I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući granice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Smjernosti i abnormalnosti .kako povući crtu između javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova , gdje su ” muze ”  mecenisale umjetnost tog doba.  

Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između   “čistoće ” i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg  ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja naokolo.  Iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć. Da li je upravo ta hipokrizija  viših slojeva ,  to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetu postalo izvor neiscrpne snage za rad .

Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela     usprotiviti strogom likovnom  akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase.  Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni život i među siromašne. Umjentost postaje dostupna svima.

Oslobođeno od akademskih  klišea,  slikanja i školovanja isključivo u odabranim ateljeima i “školama” zarobljenih u prepisivačke  moduse vivendi jedne od drugih , slikarstvo postaje umjetnost koja replicira i podražava stvarni život.Te prvotne  zasluge prvenstveno  pripadaju  impresionistima  , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .

Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek  nastavljaju pobunu i uvode  jos veću “revoluciju”. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta” i svijeta na amrginama života. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima  se i zarazio sifilisom jednim od dva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalašni život.

Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno ,lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele saučesništvo u sudbenom  uresu,

Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.

Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.

Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.

Od alkoholizma , opijata  i istrošenog organizma  je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim  vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć

“Matora budalo!”,

Upućene su njegovom ocu .