Category Archives: Umjetnost

Čovjek ulazi u cvjećarnicu

i bira cvijeće

cvjećarka mu zavija cvijeće

čovjek stavlja ruku u džep

da potraži novac

da ni platio cvijeće

ali u isto vrijeme

on naglo stavlja ruku

na srce

i pada

Onoga trenutka kada je pao

novac se počeo kotraljati po podu

a i cvijeće je palo

u isto vrijeme kad i novac

o cvijećarka stoji tu

pred novcem koji se kotrlja

pred cvijećem koje se lomi

pred čovjekom koji umire

Očevidno sve ovo je tužno

i trebalo bi da ona učini nešto

ali ona ne zna kako da se snađe

i sa koga kraja da počne

Toliko ima stvari koje treba učiniti

sa tim čovjekom koji umire

sa cvijećem koje se lomi

i novcem koji se kotrlja

i ne prestaje da se kotrlja.

Iza usnica
čeka ono neizrecivo
poteže pupčane vrpce
riječi

Mučenička smrt slova
u urni usta
duhovno uzašašće
iz reske boli –

Ali dah unutrašnjeg govora
kroz zračni zid plača
izdiše ispovijed lišenu tajni
tone u azil
rane svjetova
i u propasti
osluškuje Boga –

Gledam lakomim očima put mora,
Stvor na obali, uz zemlju pribijen…
Nad nebom stojim – ko ponad ponora –
A poletjeti u azur mi nije.

Potčinit il se bunit – ne umijem,
Bog blizu, al se ne mogu da molim…
Bez smjelosti da živim il mrijem,
Hoću ljubavi – ne mogu da volim.

Ja pružam ruke ka suncu, i tamo
Vidim blijedih oblaka zavjesu…
Znam, čini mi se, istinu – i samo
Riječi za nju meni neznane su.

Čujem,
Na trgovima se o meni priča da lošije spavam,
Moji se neprijatelji, kažu, kuće,
Moje žene oblače svoje lepe haljine,
U mom hodniku čekaju ljudi
Za koje se zna da su  pažljivii prema unesrećenim.

Uskoro
Sazneće se da više ništa ne jedem,
Ali da nosim nova odjela,
A najgore je: i sam
Opažam da sam nasprama ljudi
Postao osorniji.

pB

Tebi, izviždanoj, praćenoj kikotom topova,
tebi, koju rani bajoneta ogovaranje zlo,
ushićeno uznosim nad lebdećim psovkama
ode svečano „O“!

O, zverinja!
O, detinjska!
O, petparačka!
O, velika!
Kakva ti imena još nisu doneli?
I koji ćeš još lik uzeti, dvolika?
Oblik građevine skladne il’ ruševina gomile?

Mašinovođi – što je obasut prašinom ugljenom,
rudaru – što probija slojeve ruda,
ti kadiš, kadiš rečju oduševljenom
u slavu čovekova truda.

A sutra hram Blaženog
ukrase svoga krova uzalud uznosi,
milosti željan – tvoji šestopalačni,
poput veprova ruše vekove Kremlja.

„Slava“ na predsmrtnom putovanju cvili bono.
Cik sirena – ko da se prigušeno plače.
Ti šalješ mornare na krstaricu što tone,

Danas sam u vlaku sreo
genijalca
u dobi od oko 6 godina,
sjedio je pokraj mene
i kako je vlak
jurio usporedno s obalom
stigli smo do oceana
i tada me je on pogledao
i rekao:
nije lijep

bilo je prvi put da sam to
i sam
spoznao.

Riječi možeš prosipati pred svima.

Nije bitno.

Riječi su jeftine.

Tišine…

E, tišine ne možeš poklanjati svima.

U tišine stanu neki pogledi,neki uzdasi, neki otkucaji.

Tišine ne lažu.lli ih osjetiš ili progovoriš.

Tišinom srca pričaju.

Ko ne razumije tvoje tišine,ni riječi neće nikada.

Svakog dana u sedmici

Zimi i u jesen

Po nebu Pariza

Fabrički odžaci bljuju sivi dim

A proljeće nailazi sa cvijetom za cvijetom

Pod ruku s lijepom djevojkom

Suncokret suncokret

Ime je cvijeta

Nadimak djevojke

Koja nema drugo ime pa čak ni prezime

Ali igra na raskršću

Belvila i Sevilje

Suncokret suncokret suncokret

Valcer se čuje sa raskršča

Divni dani su prošli

I lijepi život sa njima

Genije Bastilje puši finu cigaru

Na zaljubljenom nebu

Na nebu Sevilje na nebu Bastilje

Il’ na svejedno kojem

Suncokret suncokret

Ime je cvijeta

Nadimak djevojke

Kod ulaza u Rastušje, na breščiću,

od hiljadu devesto i devetnaeste,

na gvozdenom crnom križu

visi Naš Gospodin Isus

srebrnom bojom namaljan.

Zimi je sav u ledenicama,

ljeti ga nebesko sunce žeže:

Kad se za nj, s kiša, uhvati rđa,

on ponovo bude premaljan bojom

zlatnom, srebrnom.

A ja?…Uvijek bih dolazeći

u Rastušje, pri povratku

iz daleka grada, tužan, svite glave,

pred srebrnim Gospodinom

s pobožnošću skinuo šešir…kad bih ga imao.