Ljubav je kao cvijeće
Svjetlosni mozaik
Pahuljasti pogledi
Sunčano i plavo
Blago talasanje
Kameni lik
Ples svjetlosti
Ljubav je kao cvijeće
obnažena u ljepoti svojoj
nevini svjetlosni mozaik
mirisna i nježna
u pahuljastim pogledima
dok jutrom sunčanim i plavim
zamire blago noćno talasanje
skrivajući poglede okamenjenih likova
što poslijednji valcer plešu
Naši snovi
Led i krv
**
Princezo
sjeti se
nismo voljeli ružne riječi
ti si govorila loše je za ten
a znali smo da je to ponižavajuće
volim se šaliti
kada me neka djevojčica nasmijava
znaš
prelijepi život je samo igra i zabava
uostalom još uvijek je lijepo
ono naše što biješe dok bejaše
moraš priznati
i volio sam ljubiti usne tvoje trešnjine
dok si se smijala
glasno i zarazno
nekontrolisanost bi se sama od sebe uvlačila
vladala neobuzdanom tamom
koja bi odjednom postalo tako bučna
da su komšije iz susjednih sokaka
uplašeno kucali na vrata halvata
moleći za malo tišine
i onda mi na nejaka pleća
tovariš licemjerje
mora da se šališ
tko je pokupio krpice i bez riječi nestao
ali evo ja ti sve praštam
oprosti i ti sebi
nemamo za čim žaliti
i vrati mi se kad god poželiš
Moje srce je i dan danas ogromno
krvavo i toplo
bez ljubavi ne zna disati
privi ga na grudi mramorne od čežnje
Spušta se duga noć
kafu nema ko da mi pravi
Umorna je Nada moja
a ja nemam riječi
presušila od malenoga nestanka
a je otišao ka boljem svijetu
Njenu najviše volim
malo je gorča
i još malo jača
kao njenog oka sjaj
Ali slast te žene
uz kafu prislnjam
Bijelinu njenu ko led
sleđenih kristala srca moga
ove noći prinosim sehari tišine
i sna ljubavi moja
Jednom kada odiš
svitanjem
krilima djetinjih vjerovanja
zavedena
krpicama purpurnih sjena
kleknuću
u susret svijetu nade
strahom ljubavi
izgovarati ime tvoje
suzama razmaknutim
Božijom milošću
blagoslovljen
a zavoljeh te
Put tanane čipke
Ledenjaci plove godinama
Rođena si krasotica
Sante da polomiš
Usnula jutra da probudiš
Snježnu kraljicu da otjeraš
Tamo gdje je vodopad boli zimska čarolija
Tvoje će mi srce pjevati
O ljubavi jedina
Tiše najtiše
Da se mjesec ne zabludi
Da sunce ne poludi
Ledeno srce proljećem da probudi
Takva vam je da prostite
Ta
Modra rijeka
Iskrena ko vrelo istine
Neumoljiva kao svršena ljubav
San u snu
Nebeske čarolije
Ktomu zbog čoekova zlih
Sleđena rijeka
ali ipak blista
vječna
kao
Vrelo ljubavi
Nad Starim mostom
mjesečinom osrebrenim
bdije sveti čempres
izdanak aleje ponosa
tananog dunjaluka
kruneći krhko sjeme
zapretene čednosti
plavetnom iskonu
Modre rijeke
da priča i raznosi
valima tuge i besmrtnosti
uspavanu ljudskost
stariju od ćuprije
na putu do vječnosti
Imam par i dvije tri slike
pride
Nebom oslikanim
imam pregršt riječi
ženom zapisanih
nježno srce
djetinje
i ljubav neizmjernu
to je sve
siromah sam
ali samo svoje snove sanjam
u noćima snenim
kojima meni hodiš ti
Eh
da mi je…
ipak
to je sve
što mogu da ti poklonim
Te i tih godine bogate smrću
i mnogih nestajanja
sjena mala sasvim nježna
na izvoru očaja
na obali modre rijeke krvave
kleči u nijemoj molitvi.
Gledajući krvavu rijeku
boli što lagano plovi
ka ušću beskraja
gdje nestašno sunce
po iskonskom običaju žuti
nestašno se smješka
snove vidi
jedna majka moli nebo
vrati mi bar jednog sina.
Krvava rijeka bijesno huči
prolazi ne daje odgovora
sjene sin nije u ovoj rijeci
među deset hiljada preklanih
možda je u nekoj drugoj.
Te i tih godine bogate smrću
i mnogih nestajanja
sjena mala sasvim nježna
na izvoru očaja
na obali modre rijeke krvave
kleči u nijemoj molitvi.
Krvava rijeka bijesno huči
prolazi ne daje odgovora
sjene sin nije u ovoj rijeci
među deset hiljada preklanih
možda je u nekoj drugoj
a možda…
ne naće nikako ne može
modra rijeka više jade liti
radi vragolastog mjeseca
što iskonski plavi
mora diže
snova ispunjava
ostaviće nadu majci bolnoj
možda nebo vrati njoj sina.
Poslije te i poslije tih godina
bogatih smrću i mnogih nestajanja
sjena mala sasvim nježna
na izvoru očaja
ba obali modre rijeke krvave
sleđena je u vječnoj molitvi.
jedna majka moli nebo
vrati mi bar jednog sina.
krvava rijeka tiho klizi
valova smrti se stidi
prolazi odgovore nije dala sve
pazi sjenu malu da ne probudi
okamenjenu gromadu boli da ne rasani
u snovima što je sinove našla
pa zajedno ka nebu hode.
Nekoć
prije prije našeg vremena
dok je obitavao na zemlji
Mali princ reče svojoj ruži jedinoj
obojenoj djetinjom čednošću
Mila moja
ne mogu te ubrati,
boljelo bi me
a ti poklanjam
dušu svoju
kroz ljubav
u riječima
Hvala Ti
molim Te
Ti oprosti mi
