Category Archives: Nekategorisano

 

 

Tu sumorno duša moja mira traži

a u čežnji tebe čeka

Grudi dršću, usne šapću, bolno tijo;

kad ćeš doći iz daleka?

i već ruke tebi pružam, duša plamti,

pa u milju tebe čeka,

al’ zabruje noćni Glasi, senka nesta,

— nema tebe iz daleka!

 

 

Kada ti dođem

Samo me zagrli

Nježno i strasno

Kada ti odem ..

Ti ne plači l'jube moja

Sami zagrli naše uspomene

 

jer

 

Pritisli kalendari vikom uokvireni

svaku noć me  vodili tebi

ljube moja anđelu moj

svitlosti ditinjoj tvojoj

i pivali o l'jubavi našoj

u testamentu mom

 

Išle me boje i poneki stih

u zakutku očiju zaljubljenih

uvijek slutih tvoj nježni lik

međ maslinama naslonjenu o škuri hrid

moliš more plavetno

more jadransko

 da me tebi vrati

 

Nevera pobisnila jaka

mene na kraj drugog svita odagnala

al ne tuguj dušo mila

sritna si sa mnom uvik bila

i brnistre gorke brala

sa radošću ih meni dala

da nam osmjeh sunca sjaji

za dane kada ti dođem

i kada ti odem

 

I ne plači 

kada ti dođem

l'jube moja

kada usnim

sanak vični

u kome živiš ti

od iskona

 

I kada ti noću

misic bili

srebrom tkani

na licu l'jubavlju zapleše

siti se jecaja naših

u sutonima čudesnim

 

kada ti se u osvit

sunce sjajno

zlatom tkano

u kose zaplite

siti se poja slavuja

smiraja naših tila

 

kada te južina

pomiluje po licu čednom

donese miris behara

i tilo zadrhti

znaj

to te ja berlavi

jubim za vike vikova

 

kada ti odem

umjesto tuge

siti se naših zagrljaja

smiha dice koja se igraju

i jure

i briga ih ni

za nevere i bure

što ih život nosi

 

kada ti odem

ti ne plači

živote jedini moj

suze djetinje su gorke

nisu dobre za ten

i anađela prelijepog  lik

 

Đorđe Balašević (Novi Sad, 11. svibnja 1953. – Novi Sad, 19. veljače 2021.) 

*
*

Dobri Božiji rob, Čovjek, Đorđe Balašević nas je napustio.

Nenametljivo i ležerno kako je živio.

Neminovnosti se događaju.

U svojoj neminovnosti Usud je velikodušan.

U svojoj velikodušnosti je pravedan.

U pravednosti nema izuzetaka.

Svi ljudi su isti.

*

To je je jedan od osnovnih zakona Univerzuma.

*

No , ljudi su sebični i nesmotreni , tom odlazećo daju posmrtni pomen,

ponekad bez mjere i ukusa,dobar ili loš, svejedno je

Oni koji vole su neutješni.

A ne bi trebali biti!

Svi odaze danom kada im je ime zapisano.

ili ako ima dovoljno lijepih uspomena da može mirno na počinak poći.

*

Balašević je sve svoje snove ostvario i odsanjao za života.

Iako se trudio živjeti po vlastitim mjerama , u životu su mu se desile i neke stvari koje on nije želio prihvatiti.

Nisu ga slomile, ali se umorio i jednostavno zaspao, odlučio otići tamo gdje ga ništa više neće boljeti i čekati na voljene i na neke druge ,dobre i velike ljude nalik njemu.

*

A opet, postoji nepisano pravilo,kada odlaze veliki ,dobri ljudi svi se utrkuju ko će iskazati svoje “osjećanja i žal” izreći velikim, pompeznim,grandioznim riječima. Bez obzira da li su ga voljeli ili mrzili.

Samo da bi se utrpali u dnevne vijesti i mit o velikom čovjeku.

Balašavić je jednom rekao da je život ona crtica na epitafu imeđu godine rođenja i smrti.

Da vidimo šta ta crtica na epitafu Đorđa Balaševića kaže:

Vrijeme teče brzinom svjetlosti.

Život pokušava da ga prati ali ne uspjeva,jer mnoge stvari se ne dešavaju našom voljom.

Onda treba učiniti nešto nesvakidašnje;usporiti život,pjevajući o životu.

Pjevajući o žovotu ,zapravo, pjeva se o ljubavi i dobroti.

Ležerno jednostavno iskreno.

Život ne trpi filozofiju.Život je vječna borba za opstanak.

Tmurnu svakodnevnicu treba razvedriti , pjevajući o trenutku koji jeste, upirući pozornost na nju , ali i rugajući joj se :

“Glupirajući se”. Lagano i konstantno. Uporno iz pjesme iu pjesmu.

I čitavo vrijeme pjevajući o ljubavi .

O zviježđu u kojem će sresti nju.Sanjajući ljubav.Živeći ljubav.

Uprskos svemu i svima kojima je život bofl roba lošija od one na buvljaku.

Ima jedna pjesma drugih dobrih i velikih ljudi;maestralnih Indexa,

koja između ostalog kaže:

*

“Šta sam radio sve ove godine

o čemu pjevam

trideset ljeta*

Prvih deset o ljubavi

o ljubavi drugih deset

i još deset o ljubavi

i još deset…

*

A Balašević je , eto, pjevao o ljubavi 44 godine.

I kad nije pjevao o ljubavi on je ljubav slavio.

*

Otišao je veliki i dobri čovjek.

Umro je , kako je i živio.

Veselo i ležerno.

*

Zadnje sate je proveo uveseljavajući ljude koji su se grčevito borili za njegov život.

Poznavajući ga, mislimo da je bio svjestan da mu smrt stoju nad uzglavljem.

*

Amđelu smrti se nikad nije rugao.Poštovao je i bio pomalo tužan zbog nje..

Bilo mu je žao što mora prevedno raditi posao koji svi neuki ljudi

mrze.

*

Znao je da će biti velikodušna prema njemu.

*

I bila je .

*

Sretno veliki dobri čovječe. Kreni na put mirno i tiho , tamo gdje Anđeli i dobri ljudi obitavaju.

*

Godine 1909. pesnik Vladimir Majakovski napisao je Deset poruka o revoluciji. Za svaku poruku o revoluciji robijao je mesec dana. Deset poruka – deset meseci robije.

1. Revolucija počinje – kada ljudi više ne prihvataju nezadovoljstvo kao normalno stanje, a vi ćutite, građani!
2. Revolucija počinje – kada se bes gladnih ne može kupiti novcem sitih, a vi ste gladni, građani!
3. Revolucija počinje – kad radnici odbiju da budu robovi i otmu ono što im pripada, a vi ćutite, građani!
4. Revolucija počinje – kad moralni zakon ne postoji, a pisani zakoni se primenjuju samo na sirotinji, a vi ste sirotinja, građani!
5. Revolucija počinje – kad država ponižava stare, a hapsi ili proteruje mlade, a vi ćutite, građani!
6. Revolucija počinje – kad narod služi vlastima, a ne vlast narodu, a vi služite, građani!
7. Revolucija počinje – kad umetnici prestanu da budu kukavice i progovore na sav glas, dok vi ćutite, građani!
8. Revolucija počinje – kad su zabranjeni slobodna reč i slobodna misao, a vi ste zabranjeni, građani!
9. Revolucija počinje – kad posla i hleba ima samo za one koji cara slave i hvale, a vi ćutite, građani!
10. Revolucija počinje – kad policija, vojska i službe bezbednosti nisu čuvari slobode, već okupatori sopstvenog naroda, a vi ste okupirani, građani!

 

 

 

U bajci

šta je snivan

ima jedno poje

posađeno maslinan

gori,

više mista

priko ceste i pruge

*

kamenon gromadon štićeno

od bure sa sjevera,

šikaron zareslo tuđe poje

na zapadu

neda vitru da ga tuče,

od istoka sunce ga zoron ranon

obasjava, miluje

i grije,

a more mu lelujavo,

s juga,

miris slani kapi donosi

u litnjoj vrelini sutona

*

na ulazu volat od crveni ruža

šta si ih ti,

ono davno

u mom snu sadija,

pa se

priko kamenon popločana puta

ulazi

ispod odrine,

kroz debeli lad

prema kućici

*

s live i desne strane

nasuta je zemlja a

na njoj se koćoperi smilje u cvatu

među grmovima ruzmarina

*

pa se mišaju mirisi mora, cvića,

rascvali ruža u ti

desetak metara do doma

*

tvog i

mog

(Iz Dnevnika Yiossamin V.)

 

Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.

Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije –
A tebe tu nije,
Ni mene.

 

   

Ako ti nekad misli u proslost krenu

ne krivi mene, bila sam mlada

mladost me ponela zivotu ludom

koliko gresim, nisam znala tada

 

Ref.

Ne zovi me u snovima

ne trazi me medj’ srecnima

trazi me gde tuge venac pletu

potrazi me u tuznome svetu

 

Cujem da pitas cesto gde zivim sada

i kako srce lecim od tuge

snage za novi zivot ja nemam vise

ostase mi uspomene i noci duge

 

Ref.

 

Nemoj da zalis vise sto nisam tvoja

jer tebi zivot jos mnogo nudi

nisi ti jedini ostavljen bio

i pored uspomena tuznih, srecan budi

 

 

 

Škripuću, te suhe, daske u kući,

neko korača pred jutro, lutajući

sa jedne na drugu patosnicu.

Neko mreže tka i zamke gotovi,

i unaprijed uživa, kao da lovi

do sada, neulovljenu  pticu.

Ja nisam zaspala još, no krila vise

od lopatica od peta, put jedra Visle,

u bezvjetrenih dana,

Ko rusalkin jauk zračne uzbunē,

ko naglo odlomljena, s ceste pijeska puna,

jorgovana  grana  .

 

U bezoblačnom osvitu, lišenom jeze,

ja napeto osluškujem te mreže

što zapliću se i padaju  snima.

Priviđenja se razliju, sred sna čvrsta

teku ko pijesak između prstā.

Svježi lahor  jedro nadima.

 

 

pB

 

 

 

Prava ljubav

 

Malena velove snije

 

Kako da te zaboravim Anđelu mili?

Tebe je lako voljeti za čitav život

Tebe koja si nestašno lijepa

Tebe koja u mojim snovima

Gradom čednošću sijajući lebdiš

Tebe kojoj cvijeće mirise kradeš

Tebe koja samo za ljubav živiš

Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš

 

Kako da te zaboravim malena?

Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge

Tebe koja nevinost djeteta prtiš

Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš

Tebe koja dubinom mora zračiš

Tebe koja u očima zvijezde nosiš.

 

Ne mogu da te zaboravim dušo moje duše

Ne nikako ne želim da zaboravim san o Malenoj

 

Zato dođi da ti sne sanjane poklonim

Zato dođi da ti pjesme nježne pjevam

Zato dođi uhvati me za ruku

Zato dođi zagrli me d'bro jako

Zato dođi meni i ne boj se više mila

 

Lutanju tvom je došao kraj

Zato samo mi se vrati Malena

Dođi ljubavi svojoj ljubavi jedina.