Moje ruke
Otvaraju zastore tvoga bića
Odjevaju te u drugu nagotu
Otkrivaju tijela tvoga tijela
Moje ruke
Izmišljaju drugo tijelo tvoga tijela.

Ni iz čega

osim iz velike milosti

Veliki Stvoritelj udahne ljubav

u srca svoje djece

dječaka i djevojčice

i nikad više neće uvenuti

milina tih kristala

utkanih u djetinja srca

što damarima plaze životom

i nikad više neće se izbrisati

ta predivna , ta silna

ta neponovljiva ljubav

i sjećanje na Milostivog koji je podari.

Bosna zemlja Božije milosti – kolijevka civilizacije

Danas je Subota  25. Februar /Veljače 2023. Omjer dana  je 56 / 309. Nepredujemo jako brzo ,naročito po sredini,jer je po bokovima valovito i maglovito..-

Rekosmo na to je 56 dan po redu , a da ni jedan  nije ove godine donio neku veliku kataklizmu , osim one u Turskoj u kojoj  glavni krivac za desetine hiljada mrtvih nije elementarna nepogoda , več Erdoganova građevinska elita.  i

Nije se desio ni novi rat , gluho i ćoravo bilo . Samo su se malo vulkani bunili i onaj ljubitelj prostitutki Donald Trump , a i Biden svako malo zaboravlja osnovne pokrete.

Nato i Putin svako   malo zveckaju nuklearnim  oružjem. Valjda iz dosade ,  tek toliko da se ima šta objaviti na portalima i  twiteru, jer je krvavi rat u Ukrajini dosadio pučanstvu , i živima i mrtvima.

Nadamo se da će i  preostalih , a kako kome  slijedećih 309   do   kraja godine dostatnih dana donijeti istu ravnotežu i istu igru sitih . Gladne ko šljivi , kao i pučanstvo koje gine za svoje pogane predsjendike i velikaše

Na činjenicu da četvrtina  dunjaluka gladuje i nema krov nad glavom se više niko , pogotovu ne UN na čelu sa Vatikanom, SAD i Zapadom ne osvrće. Njima odgovaraju smao ratovi oko nafte i ugroženost od Kine i Rusije. Tu je glavnalova.

A nikad se ne zna šta se i kome se  mere zgoditi.

Jer dan  za danom se ko  vali na pješćanom žalu plaze i nestaju , da bi se opet kada dođe vrijeme vratili i birali one sa zapisanim imenima u dvadesetčetvorosatnoj avanturi krhkih dana.

Čini se da dani prolaze     lagano ,bez osvrtanja, ali nije tako.

Godinama , decenijama , vijekovima ,milenijima se  ponovna vraćanja pažljivo i sistematski dešavaju .

Što bi poete rekle:

Pjesak je pjesak, noj je noj , a val je val. Ali  more je iskonsko.

Danas je 24 Februar /Veljača 2o23. Danas ga nećemo nazvati veljača.Naljutili smo se. Mačori i Kerovi kukaju ,ženke neće da se veljačaju. Nema minusa,nije im hladno i ne trebaju se tjerati da bi se zagrijale.

Petak  je , a petak je uvijek  bio  dan za … recimo  jedan cvijetak , ili po volji više njih , jer počinje vikend. A svaki cvijetak pogađa srce kao tane , neki kažu metak.  Mi više volim tane , jer  ih imamo za sve buduće  dane. Po nekoliko njih za svaki dan.

No vikendi prolaze kao minuti , a radni dani ko hefte. Normalno kome dozvole raditi. Onima koje ne dozvole dani prolaze ko gladne godine, jer ni  u kontejnerima nema više pljesniva hljeba.

Što bi poete rekle:

– Neka , neka . Svako ko se popne mora jednom sići, na priliku u pržun.

U prevodu:

A tada, bezbožnici jadna li vam i kukavna majka i vaskoliki rod.

Nedelja   je 23.februar, 2023 . Omjer dana  54/ 311.

Veljača samo što nije zaždila a kerovi i mačke se ne vucaraju i ne mjauču. Izdali ih drugovi, mraz i snijeg. Hajvani navikli po snijegu takar priče tkati.

Insanski hajvan bi od takvog mraza  načisto rikno. I nikom ništa,samo što bi svrabež do iza vrata zapo.A tamo se ne mre ženska sama počešat. I sada belaj.  Muški od mraza riknjava , a žensku svrbi , nejma lijeka .  I šta će jadna žena , nego na ligure i insanskog hajvana ispred ili iza sebe i dži-dži midži , od Sarajeva ka Ilidži, dok se jado ne dohaviza.

a jopet neki se nikad više ne otkrave. Smrzotine se srmznu za vike vijkova. I ne znaju da su se smrznuli dok ih pržunska vatra ne otkravi, minimum pola njih. I svi se oni prave mutavi i u čudu su:

– Šta ih snađe?

A odgovore znaju . Sve je u činjenju i ne činjenju ! I džab džabe ti onima što su ostali govoriti jeno te isto. Činite ljudi i nemojte činiti. 

I džab , džabe će se ženskinje nadati da će muškinje redovno činiti ono za što stvoreni. Poraditi na selekciji i nastavku evolucije , ono minimum na prostoj , ako već nisu sviklu na proširenu ili složenu reprodukciju .

Dakako radi očuvanja vrste. Vi mislite ženama nešto olaho stalo do takara. Ma jok boni.  One to gledaju sa humane strane ,  opstanak ljudske rase. I da budu sigrune da će prosto proširena reprodukcija uspjeti , vole da se to temeljito ,  višekratno i opetovano obavlja.

Baš su ove žene odgovorniji dio ljudske zajednice . I temeljitiji. I ža nam ih što se  moraju sa kojekakvim hablečinama u dži-dži midži kola fatati. I moraju se latiti  kojekakvih cvrkutavih  slavuja i razigranih češljugara , kad ih reprodukcija zasvrbi.

Što bi poete rekle:

-Joj ljepote u večeri rane.

U prevodu:

Ma  , nije mane ni uranku  , ako se insan zaobada svako jutro.

 

 

Tu sumorno duša moja mira traži

a u čežnji tebe čeka

Grudi dršću, usne šapću, bolno tijo;

kad ćeš doći iz daleka?

i već ruke tebi pružam, duša plamti,

pa u milju tebe čeka,

al’ zabruje noćni Glasi, senka nesta,

— nema tebe iz daleka!

 

 

Kada ti dođem

Samo me zagrli

Nježno i strasno

Kada ti odem ..

Ti ne plači l'jube moja

Sami zagrli naše uspomene

 

jer

 

Pritisli kalendari vikom uokvireni

svaku noć me  vodili tebi

ljube moja anđelu moj

svitlosti ditinjoj tvojoj

i pivali o l'jubavi našoj

u testamentu mom

 

Išle me boje i poneki stih

u zakutku očiju zaljubljenih

uvijek slutih tvoj nježni lik

međ maslinama naslonjenu o škuri hrid

moliš more plavetno

more jadransko

 da me tebi vrati

 

Nevera pobisnila jaka

mene na kraj drugog svita odagnala

al ne tuguj dušo mila

sritna si sa mnom uvik bila

i brnistre gorke brala

sa radošću ih meni dala

da nam osmjeh sunca sjaji

za dane kada ti dođem

i kada ti odem

 

I ne plači 

kada ti dođem

l'jube moja

kada usnim

sanak vični

u kome živiš ti

od iskona

 

I kada ti noću

misic bili

srebrom tkani

na licu l'jubavlju zapleše

siti se jecaja naših

u sutonima čudesnim

 

kada ti se u osvit

sunce sjajno

zlatom tkano

u kose zaplite

siti se poja slavuja

smiraja naših tila

 

kada te južina

pomiluje po licu čednom

donese miris behara

i tilo zadrhti

znaj

to te ja berlavi

jubim za vike vikova

 

kada ti odem

umjesto tuge

siti se naših zagrljaja

smiha dice koja se igraju

i jure

i briga ih ni

za nevere i bure

što ih život nosi

 

kada ti odem

ti ne plači

živote jedini moj

suze djetinje su gorke

nisu dobre za ten

i anađela prelijepog  lik

 

Đorđe Balašević (Novi Sad, 11. svibnja 1953. – Novi Sad, 19. veljače 2021.) 

*
*

Dobri Božiji rob, Čovjek, Đorđe Balašević nas je napustio.

Nenametljivo i ležerno kako je živio.

Neminovnosti se događaju.

U svojoj neminovnosti Usud je velikodušan.

U svojoj velikodušnosti je pravedan.

U pravednosti nema izuzetaka.

Svi ljudi su isti.

*

To je je jedan od osnovnih zakona Univerzuma.

*

No , ljudi su sebični i nesmotreni , tom odlazećo daju posmrtni pomen,

ponekad bez mjere i ukusa,dobar ili loš, svejedno je

Oni koji vole su neutješni.

A ne bi trebali biti!

Svi odaze danom kada im je ime zapisano.

ili ako ima dovoljno lijepih uspomena da može mirno na počinak poći.

*

Balašević je sve svoje snove ostvario i odsanjao za života.

Iako se trudio živjeti po vlastitim mjerama , u životu su mu se desile i neke stvari koje on nije želio prihvatiti.

Nisu ga slomile, ali se umorio i jednostavno zaspao, odlučio otići tamo gdje ga ništa više neće boljeti i čekati na voljene i na neke druge ,dobre i velike ljude nalik njemu.

*

A opet, postoji nepisano pravilo,kada odlaze veliki ,dobri ljudi svi se utrkuju ko će iskazati svoje “osjećanja i žal” izreći velikim, pompeznim,grandioznim riječima. Bez obzira da li su ga voljeli ili mrzili.

Samo da bi se utrpali u dnevne vijesti i mit o velikom čovjeku.

Balašavić je jednom rekao da je život ona crtica na epitafu imeđu godine rođenja i smrti.

Da vidimo šta ta crtica na epitafu Đorđa Balaševića kaže:

Vrijeme teče brzinom svjetlosti.

Život pokušava da ga prati ali ne uspjeva,jer mnoge stvari se ne dešavaju našom voljom.

Onda treba učiniti nešto nesvakidašnje;usporiti život,pjevajući o životu.

Pjevajući o žovotu ,zapravo, pjeva se o ljubavi i dobroti.

Ležerno jednostavno iskreno.

Život ne trpi filozofiju.Život je vječna borba za opstanak.

Tmurnu svakodnevnicu treba razvedriti , pjevajući o trenutku koji jeste, upirući pozornost na nju , ali i rugajući joj se :

“Glupirajući se”. Lagano i konstantno. Uporno iz pjesme iu pjesmu.

I čitavo vrijeme pjevajući o ljubavi .

O zviježđu u kojem će sresti nju.Sanjajući ljubav.Živeći ljubav.

Uprskos svemu i svima kojima je život bofl roba lošija od one na buvljaku.

Ima jedna pjesma drugih dobrih i velikih ljudi;maestralnih Indexa,

koja između ostalog kaže:

*

“Šta sam radio sve ove godine

o čemu pjevam

trideset ljeta*

Prvih deset o ljubavi

o ljubavi drugih deset

i još deset o ljubavi

i još deset…

*

A Balašević je , eto, pjevao o ljubavi 44 godine.

I kad nije pjevao o ljubavi on je ljubav slavio.

*

Otišao je veliki i dobri čovjek.

Umro je , kako je i živio.

Veselo i ležerno.

*

Zadnje sate je proveo uveseljavajući ljude koji su se grčevito borili za njegov život.

Poznavajući ga, mislimo da je bio svjestan da mu smrt stoju nad uzglavljem.

*

Amđelu smrti se nikad nije rugao.Poštovao je i bio pomalo tužan zbog nje..

Bilo mu je žao što mora prevedno raditi posao koji svi neuki ljudi

mrze.

*

Znao je da će biti velikodušna prema njemu.

*

I bila je .

*

Sretno veliki dobri čovječe. Kreni na put mirno i tiho , tamo gdje Anđeli i dobri ljudi obitavaju.

*