Category Archives: Nekategorisano

Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.
Sad spava i ljubav i bol i težina sva.
Noć je sišla na nevidljivim kotačima,
I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.

Nitko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima.
Pođi, pođimo zajedno, preko voda vremena,
Nitko osim tebe neće sa mnom putovati preko sjena,
Ni sunce, ni mjesec – samo ti, moja zimzelena.

Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova
Nježne pjesme padaju i nestaju kao kapi,
Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,

Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi:
A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vjetar –
Ja sam bez tebe, sam, samo tvoj san.

Ljubav je svojevrsno društvo,
Ne znam više hodati sam putovima,
jer više ne mogu ići sam.
Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže
a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti.
Čak i njezina odsutnost biva samnom,
a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti.

Ne vidim li je, zamišljam je, i jak sam poput visokoh stabala,
videći je, tresem se, i ne znam što se dogodi s onim
sto ćutim, u njezinoj odsutnosti.
Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta,
cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u
središtu.

Kristalni potok skakuće

Pupoljak cvjeta

Nebo safirno

Grdelin ludi

A gdje si ti

Ljubav ,

bilo ona svakodnevna

ili “vječna ”

je malo više od elegije

ili tragike koju nosi

ali bježi od logosa

u zavisnosti koliko je u senzibilitet etosa

interpoliran patos

Ako nas hronični patos

dovede u stanje hibernacije i beznađa

brišući etos i racio

nismo ispunili našu poetsku vokaciju

koja nam nalaže da slavimo i živimo život

Često ćelom naslonjen na stablo lipe

koje u mom parku cvjeta i miriše

mislim na proljeća snena koja mi se kradu

Tiha bol u malom mozgu se javi

Ne proljeća snena mi se ne kradu

Ni ovo ni bilo koje zapisano u kalendarima

proljeća kradu prebudni ljudi

činjenjem i ne činjenjem

Proljeće se uvijek vraća

veselo , beharli , cvijetno ,

sa nadom da će ljudi shvatiti

da je ljubav sve što imaju

Kada vidi suze i bol na ovom dunjaluku

proljeće nema izbora

povlači se, stopu stopu

tiho i plačno poput uporne kiše

što nam tugu umjesto proljeća stere

Samo malo snage

sekundu hrabrosti

pregršt snova

zažmiriš

skočiš i …

Suđaje nas vode

A ako se odlučiš

neka leptira let bude u suton

svakog dana koji slika proljeće

mirisnim plišanim poljem

gdje djevičanske ljubičice ljubav sniju

Autor

Hajro Šabanadžović

Svjetlost iznad i ispod linije

Sunčeva putanje

Svetište

Afroditin univerzum

Uzburkani velovi

Nježne sjenke

Ona je nestvarno obzorje

Velovi tuge

Rodni kraj

Raskošni dan

Sanjao sam žuti dan

kolim padaju procvjetali pupoljci

mnogo mirisnih ruža

još više reskog trnja

orošenog blagom susnježicom

vidio sam damu u bijelom

ruke u molitvi diže

ruže crvene bere

i meni ruke pruža

u čednosti prozračnih skuta

diše nevino srce

obasjano djevičanskim umom

vidim da nije sa ovoga svijeta

i molim se da joj nebo podari mene

blaženog u smiraju dana

a noć nosi ispunjenje nada

Galebe moj,
ne slijeći na moje oči.
Na tim brdima otkinutim ni jedne luke nema.

Zaroni u sve dubine,
dosegni sve visine
i daj mi da sunca vidim!
– Galebe moj, ja oči više nemam.

Ne slijeći na moje srce,
galebe moj, i srce nije moje.
Preleti sve predjele nenadlijetane
– žive, nepoznate, mrtve.
Pogledaj sve oceane, oceane podijeljene,
i vrhove ledene, i livade zelene,
i čuj:
Dok se tvoje krilo u nebo mirno vije,
kao nemir u njima moje srce bije.

Ne slijeći, galebe moj,
svojim se jatima vrati.
Ja sam čamac osuđen
na sudar s nepoznatim.

Sanjaš li mili Anđele

na krilima ljubavi

dok vjetar nosi mirise voljenom

Spavaš li lijepi Anđele

na mojim grudima

dok moje srce šumi pjesme ljubavne

Probudi se sneni anđele

moram ti poć

poslijednji cjelov dati

Zaplači krhki anđelu

kad jednom u suzi mojoj

vidiš oproštaj

Budi ponosna mili Anđelu

na dane beskrajnih dodira

u kojima je naša ljubav cvala