Hiljadu pahulja bijelih

Nazvala me najdugovječnija Marija od Magdalena , Frka Frkica , neprežaljena i nezaboravljana , nikad savršenstvom okrunjena ljubav moga života.  Zamolila da se vidimo.

Pripeklo. Mađar blješti i dere ko da je neko bacio atomsku. Ne bi mi se izlazilo , no radosno srce ne časi ni časa . Eheej , to me  Marija, moja čudesna žena zove . A čednost mila  je mnogo toga , i više od toga zaslužila. Zaslužila je beskonačnost koju ne može ogranićiti ni riječ – S V E .  

Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Prvi pu je njenoj nevinosti zlo zulum učinilo. Drugi put su je u njenoj naivnosti prevarili.

To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.

I mi smo  svoje tajne imali. Znalo ih još dvoje i niko više. Trač se nije širio. Bio bi grijeh.

Sjeli mi u onu birvaktile Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz,kao stari znanci . Ililjubavnici . Nema veze , svejedno je . Bitno je da smo opet skupa.  Svijet budno škilji . Neko ispod oka gleda .

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte  na se ,usred kafane, po ovom zindanu?

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo.. Predomisli se:

 -Hoću kurvoazije.Nostalgija.

Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:

-Donesi nam malena  dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek  zaboravio što i kako  se nekad guštalo.  I šta se jednoć nije havljalo. Ah, ta prelijepa vremena. Neće se nikad ponoviti. O vraćanju nema ni govora. Neko je ,izgleda,najčvršće zamandalio pute bez povratke.

Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili. Nek su joj živi i zdravi . Sada sama živi. Muža  više ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se davno  rastavila. No , drago joj . U tujini došo sebi.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, mahnitov , kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ orkuženje , jal otac.

Samo jednom njeno srce jednog  odabralo.U nevakat., a za čitav život. Ona neuko dijete žejjno ljubavi. On mladić , skoro čojk , ali častan. Čeko da odraste  , U čekanju voz prošo. Žali Bože! Mahala je šaputala :

-Joj ,kakav bi par bili , samo da je malo više sabura bilo. Sreća bi ih potrefila. Na  ovom , a i onom dunjaluku im ravnog ne bi bilo.

A sa srećom je lako. Mislimo mi. Il’ je imaš ili nemaš. Nekad je imaš, a nekad nemaš. Pođeđe  te ostavi , na drugom mjestu te sačeka i nevino se  smješi. I uvijek zavisi od naših izbora. Zapravo sreća nam se uvijek smiješi , ali mi ne znamo  uvijek potrefiti pravu stranu.

Kaže, čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i ko fol  smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.A tek slike !?Dah joj stane. Sve ih razumije , sve joj vizije mladosti i snove prošlog života vraćaju. U mnogima prepoznaje sebe. I druge. Ponekad  , poneku oplače. Od dragosti , ali i tuge.

Ponio ja ono puce što se u uho natandari, pa insan k'o fol bolje čuje. Ratna kolatelarka. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; mislim puce. Ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi!

Jal nećeš slušati starije , pametne il bilo koga? Evo ti granata,jedna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, ko stari zarđali top iz muzeja revolucije.

Šuti’, gluhiš i nijemiš. Joj rahatluka ljudi mili.Niko te ne anlaiše niti zarezuje. Uzvraćaš reciprocitetom . Tante za tante , što bi novo  latini rekli.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nikad nije prestala da uči. I osluškuje. Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju, Frku sve razabiram i anlaišem . Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet. A i ne trebaju nam riječi. Još uvijek joj iz očiju misli kradem.

Uh , ni ljepotu nije izgubila .Oplemenila je i profinila se . Ko Princeza pred svatove. Zavodljiva i čedna , a nikad toga nije bila svjesna. U meni damari cvile:
-Joj , frko Frkice prelijepa djevuško života mog.

-Joj Bože koliko je lijepa. Eh , blento blentavai , da si onomad znao zeru onog što sada znaš  ne bi joj…

No, kasno je . Čini se. Sada je tako kako je: tugo moja , žalosti moja, Frko Frkice,Marija Magdalena vječna. Gledam je i ježim se. Koliko je ljepote ,  plemenitosti i nježnosti  u tom djetetu , to se  jednostavno ne može bez ganuća i suza podnijeti. Oči mi zasuziše.

Primim joj desnu ruku u moju čijevu. Pogledam je u oči . Ona se smiješi . Zna me. To u mome srcu bolero plešemo.Ja je u vrhove prstića  , dašak poljubcem ljubim . Prinosim ruku čelu, pa opet prstiće ljubim i prinosim ruku ćelu, i opet je ljubim.

U Imperijalu svima oči na drške iskočile. Većina i ne zna šta se zbiva. Bleje i vrte glavama. Misle ovo neki štos ili skrivena kamera snima.

Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.

Ide  ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati. Uvijek je prokužim. Naučila je Marija Magdalena da se iskrenost uvijek isplati i da se dobrom vraća.

Nema laptop, a i šta će joj. Ima ona svoju seharu znanja. Biblioteku , ocean tišina i sni. I sjećanja. A i glupo bi joj ga bilo tegariti ,sve da ga ima, samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila;nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da joj  koju epizodu o jahačima, harmonikama i mere bit o njoj preko reda zapišem i nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.

Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku . A njeno srce , misao i ljubav rođeni i živjeli u mahali.I moli me da samo za nju napišem, ono kad smo mi…i ono drugi put kad smo mi.,.Ona to ne može.Grijeh je i stid obuzima.

Dok to priča , gleda me i smješi se. I radost i tuga se mješaju. Znam da joj sada umom sjećanja , prošlost i emocije titraju i griju je.Strese se . Šuti. Diže čašu  u visini očiju i gleda me.Dugo, mirno i jasno . Kao fotografske leće koje se spremaju da prizor zapišu za vječnog svjedoka..

Ja podigoh svoju čašu . I  gledamo se.Otpijamo gutljaj  kurvoazijea . I gledamo se. Zapalim  dvije cigarete ne skidajući pogled s nje. Ljepota njena kao magnet vuče mi misao u dane kad je ljepota bila moja. Čini se da i nju more iste slike, jer oboje se stresemo i isto vrijeme. Nak hladnoća nas obuzima , ali toplina srca je nadječa i mi se zatiđeni mislima crvenimo.

Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.

Ne pita za nikoga.Sve zna . Naučila slušati šta mahala šumi.

Ja ne pričam o tim nikojim. Nema potrebe. Nema ih. Nestali ili zastali u prošlosti. Samo mahala ponekad nešto zašumi. I utihne. Jer i nju su budni skoro ubili.

Od kako je zanijela sina koji je poginuo , muško je dotaklo nije.Osim kada je taj sin pogiunuo.

Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati, to  Marija Magdalena zasigurno može.Mene nešto tjera da se ispričavam. Nije savjest , prije će biti časnost .

Htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, prst na moja  usta stavlja .Kaže ne pričaj, nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije ,osim meni željela upjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.Poslije nam se dvaput , oba puta u boli i bunilu desilo.

I ti me u davni vakat prije  iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.

A onda su joj se suđaje smilovale i dale joj da ubere  ljubav njenu, kada se  najmanje nadala. Da mili , iskupio si se i u belaj nas uvalio.Nije raznišljala i mamicala je. Mamicala i grijeh skupljala:

-Joj , mamo mamice.

I molila se , najponiznije i svakodnevno ,da sav grijeh ide na njenu dušu. Ja nisam bio ništa kriv , Nisam tada  bio svoj.Ona se u potonjim godinama nadala da ima nade za nas. Da će nešto iskrsnuti i ponovo nas vezati , ovaj put za čitav život.

-Ali , jedini moj , nama se zaista nikad nije dalo.

I suza joj kliznu niz obraz. Ogromna , kristalna i rosna.

Ja bih da joj je usnama upijem , ali svi gledaju u nas. Pružim joj maramicu. Svijetlo plavu sa bijelim prugama oko ivica.Mirišu na njenu čednost.Ona je  uze , grčevito je steže.I gleda u mene. Ukočeno , ali s ljubavlju i nadom .

Banana sećija je široka Ja joj primaknem  i usnama , nježno i polako , kao da dotičem rosu sa njenih grudi  upijem suzu. Slatka je i pitka, kao tijelo njeno. Nema nimalo soli i gorčine.Sve je sa suzama isplakala.Kao da je svaki njen djelić satkan od nevinosti njene  ljubavi.

Ona me i dalje gleda. Sada je pogled postao mekši , ali je i dalje uporan i smion.

 Sa tri prsta lijeve ruke prihvatim joj meku bradu. Podižem joj lice. Gledam u bijeli dugi vrat, polako mu primičem nos i usne , mirišem je. Da , sjećanje me ne vara , još uvijek miriše na bebu i ljubičice,Klizim dahom po vratu , skoro da je ljubim . Usporeno , slou mošn , davnih vremena rekli bi kinematografi .

Na tren se dah zaustavlja na bradi , a usne polako pritišću zaobljeni  vrh . Sada sam na kraju puta . Vidm  uči . Svjetlucavo crne , sa ljubičastim iskricama koje ljubavnu čaroliju sniju, mole me , vape.

-Poljubi me mili moj.

Usne boje   trešnje pred branje ,cvjetaju i nude se.Moje , suncem i vjetrom opaljene ,nemaju izbora, ne mogu se oteti toj magiji , rastvaraju se i polako, pipajući po mekoći , spuštaju se na njene. Vlažne su i sočne , nabrekle od decenija čekanja , živeći za ovaj tren , da ih njen dragi ubere.Spojiše se dva vrela, dva izvora ljubavi . Grčevito i očajnički. A onda se smiriše , jer prepoznaše se. Misle sada će biti sve u redu. Ima vremena i nade za njih dvoje.

Imperijalom se prolomi pljesak. Par djevojčice , sa suzam ganuća u očima  prepoznaše ljubav i zapljeskaše.Vide ; njihovi momci izbečili oči i nijeme . One se nadaju možda su nešto naučili.

Ona mi se nasmješi:

-Hvala ti ljubavi moja , Prinče moj mali.

Nismo se zastidjeli ,ni zacrvenili. Nemamo vremena za te neprijatnosti, koje izazivaju neiskrenost i prisustvo drugih.

Nastavi gdje je stala :

-Voz nadanja i snova  je propustila dok je žalovala sina. Dika njena, ponos maleni , samo je nepunih devet godina imao. Isti otac , moj  Mali Princ. Znao si to zar ne ,mili moj?

Ćutim . Neću da je prekidam . Znam koliko taj sin , to sjećanje boli.

Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe. Tepo im, tiho i blago. k'o malo djete djetetu. Radovao im se .Htio svoju nježnu djetinju ljubav sa njihovom slašću podijeliti i koju svojoj majci Mariji odnijeti.Da zna koliko je njen sin voli.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati. Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’  poviše Sedam šuma, jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete. Šta  zna dijete šta je manijak hordi zla. Tri druga sa njim pošla.Jedan dječak ivezićki domac bio.

Ona ih gledala i umirala od straha. Popela se djeca, ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine, konatala tamo nema minobacača.

Ni cvrknt nisu mogli pustit. Ni dahnuti.Jedno  Grruuhh i nema ih.

Ona samo zanijemila, ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led ,već u antartik i arktik se namah  pretvorila i do danas , do ovog se poljubca nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila. Četvoro malenih anđelčiča sejo mila. Četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni.  Samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu .Ništa više, mili i ljubljeni moj.

Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila :

– Bože Mili Jedini, otkud toliko zla u ljudima. Nikome ta nevina djeca nisu ništa skrivila.

Ni pokupit ih,ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla. Znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.

Bivši muž i prije pio. U inostranstvu se par godina primirio ,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.

Sve mi ovo ranije stalno pričala,ali bolom zaboravila. Ili možda nije. Mere bit da bidne , da joj lakše biva kad sa mnom tragediju iznova podijeli. I moja je. Kako neće , mnijem ja .

I pričam joj , što nikad nikome nisam i neću.

Ukratko, našao sam joj se pri ruci poslije te tragedije.Kako ne bih.Ja sam jedino što je imala. Skoro čitav njen život.Mnoge tajne i grijesi su u nama umrli.Mahala ih se nije dokopala.

Ipak nije imala izbora.Morala se vratiti. Pizdunka, sada doktorica Hana joj nije dala izbora.Na dan pogibije Ise ,na nosilima joj je donjela Dobrog., Krvavog , izmrcvarenog , na samrti-

Ne zanjući za njen bol, sa nosila ga istovari drito na krevet :

-Evo ti ga.Neće u bolnicu, tamo bi krepo ko pas.Neće kući da umire djeci pred očima.Hoće tebe.Ne znam šta vam je.Kada ste u pogibelji jedno drugo spašavate.

Hana vidi da Frka Frkica neće da čuje.Stavlja prste u uši – vrišti i plače. Kada saznade da je netom koji sat prije njeno dijete, njenog mezimca Isu granata raznijela, bi joj jasno Frkino stanje.

-Uh, jebote i jebote!Bože Milostivi šta ću sad.tri meita imam.

Prvi put u životu se psovkom pobuni Hana.No, razum , iskustvo , staloženost i hipokratova zakletva proradiše u njoj. Prihvati se Marije Magdaleme.Okupa je, presvuče i dade joj nešto za smirenje. Pošto je uspavala, uredi Dobrog koliko je mogla i povali ga pored nje. Zatim je sredila sve formalnosti oko sahrane četvorice dječaka. Borački sinovi i šehidi.A nije se imalio šta sahraniti.Neka bezoblična kravava masa.Ne zna se čiji su djelići mesnatog tkiva. Sahraniše ih u zajedničkom grobu.

I pokazaće se – nije to bila tenkovska granata sa Poljina. To je bila minobacačka granata 120 mm sa Mrkovića.

Hana je bila u nedoumici. Ima ona mnogo neodložnog posla.Na sve strane se ranjavaju , ginu i umiru.A opet ,tragovi mladosti su se uveliko ucrtali u njeno biće i odredili je. Ljubav,zahvalnost i domoljublje su je razdirali. Problem je rješila Frka Frkica.Jednostavno i rezolutno kako to samo ona zna.

Kad se probudila iz višesatnog sadativnog sna , pogledala je oko sebe i zaprepašteno pogledal u Hanu.

-Šta ćeš ti ovde?

-Dovela sam ti Dobrog , na umoru je.Hoće da umre na tvojim rukama. Oprosti mi isam znala za…

Frka je pritisnula uši i ponovo počela da vrišti.a onda se na tren sabrala:

-Idi.Ti si svoje uradila.Sve je ostalo do Boga Ljubavi i Milosti.Mi ćemo se izvući ,ili nećemo.Ti imaš prečeg posla.Grad Čednosti te treba.Molim te idi. Oprosti mi I hvala ti.Da nije kako jeste bila bi mi savršena druga.

Hani suze u očima.Nenadano, čvrsto zagrli Mariju Magdalenu.

-Oprosti ti meni!

Okrenu se i ode.Uspravno i ponosno.

Baš je bila prava pizdunka, ali je ovi moj podobrio.- polusvjesno duma Frka ostavši sama.Da li je bila svjesna šta se dešava nikad nikome nije pričala.Mjesec dana nije sebi dolazila.Htjela je umrijeti.

Nisam joj dao.Iako “neizostavno” meit ,zadeverao sam je sobom.Ljubavlju i sjećanjima.I molitvama i zahvalnošću .Ona je sve rjeđe vrištala, a sve glasnije plakala. Oplakivala je i sina i mene.Sebe nije štedjela.Ona je rođenjem sina sebe prebolila.

Dva puta na dan me je kupala i nije me oblačila.Pokrivala nas je laganim plahtama. Golo tijelo uz golo tijelo je najbolji lijek.Učile je meštrice tog znanja: Grdelinka, Luce i Hana.Dok me je grijala da ne umrem i dok je umirala za sinom zapade u košmar koji je vukao u ponor..Gubeći se osjeti olakšanje.

-Hvala ti Gospode Milostivi.

A onda joj zazvoni u podsvijesti:Ako odem ostavljam ga samog.Ostavljajući ga samog , osuđujem ga na smrt.Ubiću ga.Ubiću jedinu ljubav moga života.A to nije zaslužio.Prenu se .Iskoči iz bezdana i poče ga milovati i ljubiti.

-Šta ćemo sad mili moj.Kako ćeš ti bez mene?Kako ću ja bez Ise i bez Dobrog? Bože mili pomozi nam!

Da li su molitva, toplota tijela i ljubav donijeli prevagu ili im se usud osmijehnuo nije znao.Trećeg dana Dobri je zaspao bez bunila.I ona je zaspala.Bila je na ivica snaga.U snu su se osjećali i dodirivali. Iscrpljenost, decenijska bliskost,potreba jedno za drugim,vjerovanje da su jedno, da su suđeni jedno drugom, bremenitost dodira i očaj su nadvladala svjest, stvarnost i možnost datog trena.

Probudili su se vodeći ljubav.Plakali su i vodili su ljubav.Činilo im se da umiru,ali nisu prestajali voditi ljubav. Dok vode ljubav vrijeme je stalo.Prizori trideset tri godine poznanstva i ljubavi se nižu.

On vidi izgubljenu, prelijepu,od svijeta odsječenu djevojčicu na zidu ispred škola.Prvi put je sreće , podsjeća ga na nekog i bliska mu toliko, da zna da mu nijedna nije, niti će ikad biti bliska kao ona.On mora da zastane i da je upozna.

Ona vidi dva tužna,milostiva oka i jednu ruku lijevu, koja prima njenu ruku desnu i poljubac na srednji prst nježno utiskuje.Poljubac i blagost dodira joj govore da je to njena ljubav života.

Klize slike i vrijeme, a oni su neprestano u dodiru ,u čežnji , u nadi , a uvijek ih nešto razdvaja.Vjerni časti i česti gube jendo drugo ,a ništa ih ne može razdvojiti.

U momentu kad ih zahvata katarza i oni se klonulo grče jedno u drugom, obome im istovremeno u misli ulazi njen davni , košmarni san o Malom princu ,koji jeste Dobri i nije Dobri.

Presvisla od tuge i smaoće, jer se radi prevelike ljubavi odrekla dobrog Frka Frkica sanja jedan san.San koji ju je zaledio i kao zloslutni grč zahvatio njeno bilo i nije je nikad napuštao.San se zbiva u Ašikovcu , u đardinu skršenih srdaca . U tom snu njen Mali princ je zbunjen,dezorjentisan i sasvim sam. Toliko sam da se užas samoće mjerio kilotonama.Svuda oko njega i ispod nogu trnje, koje ga ranjava i on krvari.

On se ne obazira i igra igru rastanka. Sa ribizlima i rozaklijom.Dvadeset pet zrna grožđa ,dvadeset četiri zrna ribizli.Tri djevičanske ljubićice i bijeli svileni šal nevinosti.I tri grlice i mnogo grlica.I mnogo trešanja koje sa neba neprestano padaju.On poput autiste ne prestaje da ih slaže jednu po jednu,, kao da je to jedino važno.Krvareći sve više i više on doziva ili mu nebo šalje tri grlice.Druge trima bijelim djevićanskim ljubičicama.

I onda, niotkud dolijeće ogromna medicinska lopta i sve pretvara u crvenu , bljuzgavičastu masu.Na tren sve je krv i Mali princ i sve grlice nestaje. On je samo nijemi posmatrač .Njoj se srce slama, nestaje joj daha,jer u tom snu ona se ne može pomaknuti i on je ne vidi.

Dobri se vraća u pratnji prelijepe grlice,koja je njoj poznate, ali joj ipak ne prepoznaje ime.Sad je malo stariji i nijansu zaiteresovanji za ono što se zbiva izvan sna.On postaje svjesna da je vidi, da je čitavo vrijeme osjećao njeno prisustvo. Hoće da joj nešto kaže.

U tom momentu Dobri prekida njihov san i govori joj:

-I nemoj da bi se slučajno skršila ako meni nešto bude.

Potom se iscrpljen obeznanio.

Frka se na smrt uplaši.Neće valjda u jednom danu izgubiti oba svoja mala princa.Bol majke i bol voljene žene se mješala.Kako je mahala ponekad surova.Ne daje izbora:

-Mrtvi mrtvima , živi živima.

A kome ona ptipada?Šta sa mnom Gospode Milostivi?Kako pdojeliti srce na dva dijela?Za kim krenuti?Znam duša pripada Tebi , ali boli me toliko, da ne smijem ni pomisliti šta će biti sa njom ako pogrešno odlučim.

Prije nego zapade u kataleptično stanje, polusvjesno opraštajući se , poljubi Dobrog dugo i stratsveno, ušuška mu se na grudi, stavi svoju krhku ručicu na njegovo srce.Učini joj se da se njišu na njenoj, trešnjinoj ljuljački.Nježni osmjeh joj preleti lice i zahvati je ništavilo.

Dva tijela , zadovoljena i opuštena,nepomično leže.Pred smiraj dana polako ih savladava ledena ukočenost.reko bi čovjek djeca su umorna legla i zaspala.Na licima im djetinji osmjeh. Sanjaju djevičanske ljubičice njihove mirisne ljubavi.

Ništa .Ni zvuka ni pokreta.Dva djeteta spiju.Ili mriju?Pomoći nema. Beskonačno su sami i niko im ne može pomoći.

Da li baš?

Dvije Grlice i jedna grdelinka, prelijepe, nježne i prozračne , kroz otvoren prozor sletiše im na grudi.Pogledi im blagi ali odlučni.Znaju šta im je raditi.Manja grlica kljunom dodiruju usne Dobrog.On ne reaguje.Velika grlica i grdelinka to isto rade.nema pokreta.

Manja grlica je usplahirena.Grdelinka klimnu glavom velikoj grlici.Ona se primiče sljepočnici.Grdelinka otkriva čaršav i primače kljun niže koljena lijeve noge.I kao da im neko dade znak ,obje istovremeno iz sve snage kljucnuše Dobrog .Jednom , pa drugi put.

Mala grlica je zaprepaštena.Ne voli grubosti.Htjede da prosvjeduje , ali je zaustavi glas:

-Polako bone.To boli.Nisam vam ja ništa skrivio.

Dobri otvori oči,ugleda tri prelijepe ptičice u čijoj se ljepoti zaplela nevinost neba.Ne zna kako i zašto, ali još uvijek djetinjim srcem sluti da su to Luce, Kosa i Krasotica.Nebo ih šalje da urede bar dio nereda zlih.Da se maglice ne stide i da njihov sjaj ne tamni.

Jedna za drugom ga poljubiše.Mariju Magdalenu krilcima nježno po srcu pomilovaše.Frki se ote uzdah.Pogledaše u Dobrog i radosno klimnuše glavom.Zalepršaše, napraviše krug ispred prozore, veselo mašući mu krilima i nestadoše put plaveti koja se počinje sa rubinom mjenjati.

Nije im se zahvaljivao. Znale su šta je u njegovom srcu.Koliko neizmejrne ljubavi u njemu obitava.On zna ,one su svoje učinile.Sve ostalo je na njemu. Nije gubio ni časa.

Iako malaksao, iako ga je nesvjestica povlačila na dušeke, iako ga je bol vukla bezdanu, iako se praznina širila pred njegovim očima – znao je da ne smije iznevjeriti Božiju milost,ni Ptičice malecke.Ni Isinu nevinost , ni vjernost Marije Magdalene . Ni svu onu prelijepu djecu što ih zbog čednosti njihove, neštedimice,svakog trena siluju, komadaju i ubijaju.

Ustao je i okupao se.Pred Marijinim krevetom akšam molitvu uputio Gospodu Jedinom.

Kadu toplom vodom napunio.Pjenušavu kupku napravio.Frku Frkicu na ruke primio.Na njegov dodir njenim tijelom prostruji drhtaj.Nije imala snage da ga zagrli.Ruke su joj beživotno visile.

Dobri je znao da nema puno vremena.Položio je u kadu. Pomisli:

-Bože moj Mudri , molim te podari ovom djetetu milost.Svoje grijehe je okajala.I ja sam sa njom zgriješio.Nije ljubav opravdanje, ali bježali smo od grijeha i nismo se usrećili.Vjeruj mi Bože najveći Oprosniče, u njoj nikad grijeha svjesnog nije bilo.Njena duša je od kristala . Čista , prozirna i nevina kao kad se rodila.

Poslije te molbe došla mi je neka snaga. Javio se mir i znanje da će sve biti u redu.Koliko to u ovim očajanim vremenima može biti.Dugo sam je umivao, kvasio i zalijevao vodom.Ona nije imala snage, možda ni volje.Nekoliko je puta skliznula u kadu.Nisam je dao.Digao bih je i ponovo pokušavao da joj dam svježine i povretim bar trun cirkulacije i snage.

Kada je počela pljuckati vodu, znao sam da je vrijeme da je odvedem da se odmori.Pažljivo i nježno sam je posušio. Srećom bilo je struje pa sam joj mogao fenirati kosu.Kako je bilo ratno vrijeme nisam očekivao neke mirisne kreme.A i ona nije bila njihov ljubitelj.Njena koža je mirisala onim blagim , opijajućim mirisom bebice.I bio je dostatan.I njoj i meni.

Ali presija silu ne moli.Obično, dosta zagrijano ulje je sasvim dobro za masažu koja jača cirkulaciju i ozdravljuje.Život me uputio u tajne masaže.I masirao sam je.Od kose preko svih ljepota do nožnih prstiju.Satima sam je masirao,Ponopvo i ponovo.Kada bi joj koža postala glatka , bez čvorića , sjajna i pucketava , a ona se počinjala uzbuđeno meškoljiti prestajao sam.Ogrnuo bih je lakom plahtom i legao pored nje.

Ona bi se okrenula meni lijevim bokom i tražila svojom desnom moju lijevu ruku.Držali bi se za ruke. Ona bi me ponekad grčevito stegla, da vidi da sam tu.Da me opomene da joj više ne bježim.Ponekad bi me poljubila.To je bio znak da joj pričam o ljubavi.O danima koje smo sanjali.O danima koji su nam ukradeni. O danima koje smo krali, a nismo smjeli .

Pričao sam joj i pričao. Volio je i volio.Molio se i molio.Predavao joj se i otimao je.Oba se davala i davala,Onda bi plakala i vrištala.

I tukla me, šakama po grudima.Nije me boljelo, jer ona nije željela da me boli.Bio je to očaj djeteta koje sada zna sve.Očaj žene koja zna da sve je tako moralo biti.I da niko nije kriv.I da smo oboje krivi.Krivi što smo se zavoljeli kao čista djeca i ostali djeca, koja čitav život traže put do ljubavi. A on im nije suđen.

Ne znam koliko je to dopiralo do nje.Ali se privijala uz mene i davala se.Poslije bi ,iscrpljena od bola i davanja ,na kratko usnula.Nisam se odnicao od nje.Kupka i masiranje. Kupka jutrom i večerom.Masiranje večerom.Tada bih je pokušao nahraniti i oprati.Nije se bunila.Između rituala , čitavo vrijeme je uglavnom spavala.Osim kada bi vodili ljubav.

Kada bi joj se damar vratio, ponovo vi se pobunila.Krivnja majke što je nadživila djete je bila jača od života.Ponovo bi se gubila .Ludila i vrištala. Ja bih kleknuo kraj nje, uzeo joj desnu ruku i ljubio joj prstiće.I molio se bez prestanka.To bi je malo umirilo.

Bol i grijeh je izbacivala iz sebe.Ja sam ga preuzimao.Je bol njena je i moja. Njen grijeh je i moj.Bol je bol, a grijeh je grijeh.Bol je iskon.Grijeh je prolazan jer Bog Milostivi prašta.Ako se grijeh iz ljubavi rađa ,oprostiće se.

Da li se radi oprosta mora ispaštati i bol trpjeti nisam siguran. Da se u bolu ljubav ne može ugasiti – to znam.I postaje sve veća .I naraste toliko da se ne može disati i mora se drugom biću pokloniti.

Neko će se sigurno pitati kako mi nije smetalo da je gledam nagu, da je kupam, masiram i vodim ljubav.s njom u trenucima kada je bila u koroti , umiranju i izgubljenosti?

Nikad nisam imao dileme.Marija Magdalena i ja smo se poznavali četvrt vijeka.Voljeli se od prvog dana.Znali sve jedno o drugom.radi grijeha bježali jedno od drugog. Radi srca nismo mogli jedno bez drugog.

Žensko tijelo je svetište ljubavi.Ako se gleda sa ljubavlju, ako se dodiruje sa ljubavlju i ako se ljubav vodi sa ljubavlju , nagost i tjelesnost ženskog bića je čedna i uzvišena. U toj ljepoti i ljubavi nema ništa skaradno i neprimjereno. Vjerujem ni grijeha. Bog Ljubavi će , nadam se oprostiti mogući grijeh.

Podavanje radi podavanja, nagost radi nagosti je gadost i grijeh.To je nama dvoma bilo strano i zasto se nismo stidjeli jedno drugog.

I još nešto , nisam preveliki čistunac , ali ni veliki griješnik. Ali ako je to jedini način da se spas život bilo koje žene, uvijek bih to učinio i preuzeo sav grijeh na sebe.

Nakon četrdeset dana davanja i uzimanja je došla sebi.I prvi put otvorila oči.Klečao sam pored nje i molio se.Osjetio sam njen pogled.Bio je to pogled anđela, nalik pogledima one tri ptičice malecke. Nježan , punn blagosti i neke snene radosti.

Otkrila je je plahtu i pozvala me sebi.Tri dana smo bez predaha vodili ljubav.Bez mnogo riječi i okolišanja.Vratili smo se u doba kada smo djeca bila.Djeca koja hoće samo da se igraju i jure.I vole.I vode ljubav.

Ti dani nisu bili bunilo i bježanje od tuge i boli.Ni bježanje od stvarnosti.Ti dani su bili poklon našoj budućnosti koju nećemo imati.

Bili su to dani umiranja od ljepote i sreće .Podsjećanje da je tako moglo biti, da smo znali ono što nismo znali.Živjeti svaki tren onako kao srce želi.Duša će se pobrinuti da ostane čista.Bili su to dani praštanja i opraštanja.

Jedno jutro me iz dubokog sna probudi jasno određena konačnost u njenim prelijepim crnim očima. Radost je sijala na njenom licu.U očima nije bilo suza ni tuge.Gledala me sa radošću i ljubavlju.

Pored kreveta , na peškunu od trešnjinog drveta bila je uredno složena nova , nikad obučena odjeća.Nisma trebao ni gledati. Odjeća koja je odredila dane moje mladosti. I pored njih uredno složen Lucin bijeli šal.

Uvukla se do mene naslonila mi se na grudi ,Uzela me za ruku i dugo je ljubila , na lice prislanjala i mirisala. Podigla se u sjedeći položaj i dugo me gledala.Meni je jedino na um pala jedna upitna rečenica.:

-Znaš li koliko te volim i koliko sam te čitav život volio Malena moja?

-Znam mili moj. Isto koliko ja tebe.Uvijek sam to znala.Zato nam nikako nije išlo.Zato se moramo razdvojiti.Ti moraš ići svojoj djeci.Njima trebaš.Meni si dao sve što si mogao.

Ustali su.Bez riječi su se obukli.Ona brilijantvo svjetlucavu bijelu anteriju na golo tijelo. Ovaj put je tijelo bilo voljeno i ljubljeno i sasvim se uklopilo u raskoš čudesne haljine.

-Eh , Marija Magdalena ljubavi moja.Hvala ti na dobroti i nevinosti kojom me miluješ.

-Uh, Dobri jedini moj, ljubavi moja ,kako ćemo mi jedno bez drugog?

Uze me pod ruku, vodi me preko dvorišta do zelenih vrata sa starinskim zvekirom. Prije nego ih otvori zastaje.Propinnje se na prste. Dugo me ljubi.

-Oprosti mili,ne plačem ja.Suze same teku.

Ona se smješkala dok je vrata otvarala.Ja je još jednom poljubim.Dugo, čvrsto , zaljubljeno i ljubavnički.

Prelazim preko praga , lijevom rukom onom od srca, joj uzmem desnu ruku onu od ljubavi i poljubim je vrhove prstiju punim poljbpce.Poljupcem rastanka.

-Oprosti mi Marija.Sve će biti u redu.Još uvijek smo tu.Srešćemo se.

Nastavio sam hodati ne okrećući se.Znam da mi je mahala i djetinje poljubce slala. Stisla je usne i nije plakala. Jaka je ona žena. Mora biti .radi ljubavi svoje.I radi nas.

Slegnuo sam ramenima , Ne okrećući se digoh ruku u znak pozdrava.Tako to rade odrasli kad skoro bez bez riječi ostavljaju voljenu , a uplakanu ženu.Ona me podsjetila – dasam odrastao čovjek i imam obaveze.

Polako krenuh niz ulicu. U meni praznina i teret godina.Ništa ne osjećam.Ni žal ni bol.Padaju mi na umtri,četiri misli.

-Niz brdo se sve kotrlja. Dok dišeš moraš živjeti.I nada može boljeti.Ženska i djetinja suza najviše boli.

Za rata nisam imao vremena da je posjetim. Morao sam za domovinu , za Bosnu svoju Zemlju Božije milosti, za Sarajevo Grad čednosti  život nuditi. Bilo mi je suđeno da preživim rat.

Poslije rata odrvenio .Godinama nisam ničega svjestan bio. Živ sam . Znam to , jer dišem i lomatam se ko muha bez glave.Ništa ne osjećam. Ljudi mi pričaju, ja ih ne čujem ili ne razumijem. Stađune ne brojim.Vrijeme ne osjećam. Steru me hridi , mraze me zime, kvase me kiše. Bije me žega. Često i glad. Hrane ima , ali ne mogu jesti. Sve me boli , a ne mogu uprijeti prstom gdje. Ništa ne osjećam. Ništa nije stvarno. Sve je iluzija.  I košmarni snovi . Mnogo je mrtvih u njima. Mnogo eksplozija i nestalih.

 Ne sjećam se mnogo toga. Tek , tamu svuda vidim i slutim. Pođahkad poneku iskru ljepote uhvatim kada na Boga Mudrog i Silnog ,djecu i tebe Marija Magdalena mislim.A ne smijem ti prići.Kad god smo bili jedno nesreću smo prizivali.Uglavnom.

Kažu doturi  neki PTSD ti se ko šejtan svezo , pa te proganja i mraku vodi. Još kažu ; kako ne bi . Roknut si više puta  nego to insansko  tijelo može podnijeti.Vidio si mrtvih i rakomadanih što um ne more spoznati. Izgubio si voljenih toliko da se duša ne može sama sastaviti.

Roknut a živ. Misao i duša sa pobijenom djecom i nestalim ženama , tjelo među živima. Nikako da mi svane kome ja pripadam.

Kao i nju , sin i kćer me spasili. I njihova nevina djetinja jubav uz Božiju pomoć . Morao sam se životu vratiti radi djece . Šta bi oni bez tatka svog  na ovom svijetu? Bili bi siročići. A zar svijetu nije dovoljno siročića bez njih.

Bog Milosrdni me prosvijetlio . Još ti nije vakat. Moraš svjedočiti o svemu što znaš., Kad dođe vrijeme  znaćeš kako i o čemu.

Poslušah Ga. Morao sam se životu vratiti radi djece . I tebe Marija Mgadalena , milo dijete moje , milosti puna. Na kraju i radi sebe.

I vrato sam se . I pisao i pisao. Zapisivao i zapisivao.Slikao i slikao. Danima i noćima.Bez prestanka.Godinama.I volio.

Bože milostivi koliko si mi ljubavi darovao.

I Bogu se molio .

Ljubav tražio i nalazio. U Bogu Jedinom ,  djeci , u ženama, u sjećanju , u danu svagdašnjem  , u nebu , u noći budućoj , u zvjezdama … i nalazio.

Joj Bože milostivi koliko je ljubavi u svakom tvom stvaranju.

I u tebi Marija , ženo čudesna. Uvijek si bila sa mnom i uz mene kad mi je bilo najteže. Bila si moja vjerna ljubav. Najveća . I najduže od svih.

-Uvijek sam te volio , Frka Frkice djetešce moje milo.

Ona mi mazno  obgrli ruku i stisnu se uz mene Znam da mnije :

-Tako malo treba za ljubav. Srce iskreno i vjera .

Osjetim da se sjedenje odužilo i da se sjena umora navlači na djetinje lice.

Ja je ispratih do kuće. Taksijem naravno. Ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Ratni aferimi. Spustiila se ona niže od Pašina brda. Odavno , od osamdesetih  u kućici u cvijeću , na našim Bjelavama živi. Mnoge se lijepe uspomene vežu za tu kučicu u cvijeću . I njene i moje. I naše.Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.

Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .

Ja po običaju sređen i uglađen, iako skoro  već đuturumim. Sav u bijelom.Samo je prsluk na leđima plavkastom svilom sjajio.Ono da se složi  sa kosom koja počinje sijedilom da se šatira  . Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć navike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.

Jednom se u jesen sedamdeset i neke se  zaljubih … nije dobro prošlo. Jednom se početkom ljeta neke druge sedamdeset i neke oženih …još lošije prođoh. E vala zakleh se u stađune  :

-Neće više meni jeseni i ljeta navlakuše i sačekuše raditi.

I nisu. Nisam bio baš čovjek od riječi kad su ljepote vladale mojim prostorom. Ali sam oprezan bio. I evo sada , jako je ljeto i  vruće je . Gorim , a znam da nije od vremena.  

Ona me pozva na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove.U meni nikad nisu stanovale nepodobne pomisli. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Tek poneku zaustimo i shvatimo, da sve znamo i da je sada sve prošlo vrijeme. Ništa se ne da vratiti , ni ponoviti. Niti izbrisati.

Ponekad jedno drugom ruku nježno stisnemo i poljubimo se. Nismo previše tužni,više nostalgični. Čak nam je radovanje susreta malo topline u srca unijelo.

Ustajem, kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti. Krajnje je vrijeme da krenem. Jer pomalja se ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to  ja. Kažem:

 -Vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  Ajd’,poslušam je. Sad će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

“Hiljadu pahulja bijelih.”

Muzika teče, uspomene  mozak ubijaju. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.

Pogledam je.

Meni suze niz lice. Ono skoro.  Jedna izdajnička suza ,  u lijevom oku visi, ni tamo, ni ovamo. Treći put  u životu.  Marija Magdalena ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj, samo jednom , nekad davno , u jednom snu  obučenoj  Mislim da  u onoj suzi , Frka Frkica može vidjeti  svu svoju ljepotu i ljepotu i tugu  naših dana.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.

Ili kada su se vratili oni neki dani koje je grijeh pominjati. Kada se ta ista anterija oblačila, da bi se malo poslije radi ljubavi svlačila .

Kemo tuguje :

“Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…”

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Normalno to je retoričko pitanje koje nameće licentie poetica .Ne mogu reći ;  Frka Frkica je nadmašila sebe.  Uvijek je bila takva. Nenadmašna u čaroliji koja oko posmatrača miluje i okovima nevinosti veže.

Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiše , one lelujaju , tijelo se uvija i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka Frkica iz Đul bašte , uvijek puna nade i života. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.Niz anterija se prelijeva krhkost hiljadu pahulja bijelih.

Slutim, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje kraljevskog ćilibara, ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore.  Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć igrokazom uz tužnu  melodiju oplakuje.

Tužna je , budući muž  , nije njen  dragi , već očevog prijatelja iz Vranja sin. Dragi njen , Dobri bekrija će tu noć usniti i ona će se iz zagrljaja iskrasti i uplakana pobjeći.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom neljudi čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki Frkici , onoj čednoj Mariji Magdaleni  što na krlilima ljubavi je htjela da živi. 

Kad pjesma stane , ona  na pod do mojih koljena klonu ,  obgrli ih  i prozbori:

-Umorna sam ti mili moj . Nizlječivo umorna .Mnogo je godina samoće i želje u mome tijelu.Samoće i ljubavi  bez tebe i dodira tvojih dobri i jedini čovječe moj.

Neznam da li se to PTSD vraća , ili je ostala navika da se mogu odvojiti od tijela i bistrog senzorja i gledati sebe kako se usporeno krećem kroz  vrijeme; sadašnje , prošlo , ponekad i buduće.

I vidim:

Dvije sjene male na podu pored mindera sjede.Ona mu obgrlila koljena i jeca. On je zagrlio , u kosu je ljubi Nešto joj šapuće , ali to ne mogu razbrati. Ne anlaišem , da li radi moje gluvoće ili joj dušom zbori.

Ona se polako smiruje  Igleda ga puna čežnje i nade.

I gledam:

On je zbunjen. Vrijeme i  je da ide, a ne može je ostaviti . Diže je . Ljubi je , kao da se  nikad rastajali nisu. Ljubi je . Radoznalo , plahovito ,   osluškujući zov njenog srca , što kroz usne ljubav pjeva.

Ona uzvraća poljubac kao djevojčica koja se prvi put ljubi. Radoznalo , nesputano , prirodno kako to samo djeca znaju.

Usne im se spajaju . Oči se gledaju. Ruke se još čvršće oko tijela savijaju.

Znam:

Oboje misle : Šta da se radi? Život je ponekad prelijep i ne treba ga odgurivati. Ako je i grijeh, ponekad treba zažmuriti . Oprostiće se. Ljubav nikad nije veliki grijeh.

Polako okrećem glavu.Nisam voajer, jer znam :

Podignuće je na ruke . Ona će mu sviti ruke oko glave. I ljubiće ga. Zatvariće oći. Vid im neće trebati. Za sjećanja ne treba vid. On će je nositi , pa zastati. Došli su do vrata. Ona će lijevom rukom tražiti šteku . Naći će je i otvoriti vrata. Ulaze i zatvaraju mi vrata pred nosom.

Shvatam :

Moja nazočnost bi svjedočila grijehu , a to ovom prelijepom danu ne bi bilo poželjno. Zatvaram oči . Tama me obuzima , misao se javlja:

-Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i oteti od zla , i čitav život voljeti i brati.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Marije Magdalene  Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici bojenoj čarolijom ljubavi ,subjektivne isključivosti.  

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi u traganju za istinom i  u svojoj dobroti , opet odlutao.

Eh , kako je lijepo imati nekog , za ruku ga držati , ljubiti , u sobu odvesti , na dušeke i  jastuke  meke položiti i ljubav do zore voditi.Kada se dvoje voli vrijeme ne postoji .A oni su se u dva različita vakta očajnički voljeli , znajući da kradu zabranjeno voće.

Izlazimo prije nego se vrata prošlosti zatvore , a iza njih se vidi postelja u višednevnom haotičnom neredu.

Njoj suze ko biserna rosa  na licu, meni suze u očima, valjda se to pahulje tope.

Osjetimo; i srca i duše plaču.Slute rastanak. Njoj bez nade, u meni radost skorog viđenja.

Smirimo se i upristojimo. Valja izaći pred svijet. Još nismo sigurni da li je to isti ili sutrašnji sabah . Sinoćnji ili novi , današnji akšam.

Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja,  milosti puna. Volim te. Čim završim pismenija eto mene tebi, što prije.

Ona se raznježi i naježi , suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Kako ti kažeš  mili moj. Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Budni nemaju šta raditi već samo olajavatii , tuđe brige voditi.Sve tračaruše odreda u džamije ili crkve idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju  i kakav glas nas grlice bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti po avliji razbacuju…

Zavjese u susjedstvu  se njišu.

Ljepota moja,  me zagrlila , čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine nas  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na nama, dok se pahulje lome i ne tope.Dva nestvarna prozirna anđela , očajnički kradu poslijednje poljubce iz ispijenog vrča ljubavi.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije  nije vidjela četrdeset ili pedeset godina. Neki od škiljevca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavi gore.

U predahu ona šaljivo šapuće :
 -Šteta, mogli smo dobri glumci biti.

Ja se ne  šalim:
-Nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.

Dok se rubini zalazećeg sunca  presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:

“Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje…”

Ona se odvaja,  teško i nevoljko , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.

Nije dobro ,mislim ja!  Marija Magdalena nikako nije dobro . Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem, trudim se da zvučim veselo:

-Vratiću se ljubavi moja, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći ćemo od sveg tad…

Uvijek taj Kemo i ti Indexi! Gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Ko sudbina. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.  Neka ih, muzika ljubavi je to. Takve više nema,niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš, mili moj. Hvala ti za sve.Pamti me i voli .

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce djetinje  šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne iodraslih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.

Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava se zatrese i klima -ne .Ona ulazi u kućicu u cvijeću, trošnu i zatvara  vrata.

Tišina .U njoj nestaju sinoćnji sni.

Pred  kapidžikom zapalih cigar , usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru.Nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To se život ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja , put je duži i snove priziva.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

-Hvala ti velika čestita i mila ženo, djete milo , mala ,velika Frko Frkice , Marija Magdalena ljubavi moja, najdivniji prijatelju i dobrota moja. Hvala ti za sve što si mi darovala. Nikad nije kasno da kažem volio sam te cjelim nevinim , djetinjim srcem-

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Jal pospana , jal umorna , taji joj glas.  Može kaže,  sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.Tiho, čini se stidljivo zbori Marija i dodaje:

-I upamti uvijek sam samo tebe voljela.

-I ja tebe Volim Marijo ženo moja.Uvijek ću te voljeti.

Ona prekida vezu.U slušalici ono dosadno i nerazumno : tu…tu…tu…

Sutra  pred akšam sve natenane, po tabijatu.

Topla , skoro vrela voda , sapun, četka , žilet i miris.Češalj i kare glanc nov. Potom  teget plišano odijelo , bijela košulja , leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife,nove modre cipele. Ostaje još da nabacim zejtin osmijeh na ozareno lice i pičim.

Srce drhti i pjeva:

 -Pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

Neko bi reko:

-Joj matorog mahalaša načisto pošandrco!

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Taksi polako uzbrdo klizi do ulice kradenih noći, do malene kučice u cvijeću u kojoj ljubav stoluje.

Pred  vratima zelenim i ispranim Frka u rubin  anteriji leđima okrenuta stoji. Iz taksija se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Izlazim i priđem joj.Saginjem se da  je u kosu poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku Mariju zamjenio. Gledam je .Bijaše dijete kada je zadnji put vidjeh. Znao sam da će na majku ličiti. Malo je krupnije , valjda je nedavno rodila. Drago joj što je se sjećam  i bez riječi uvodi prosjedog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj , skoro sinoćnjoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, nevinost neugaslu, sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i samo mene čeka da na pute krene. Smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje Mala Velika Frka Frkica  je usnula.

Kraljica vrišteće boli ,Marija Magdalena čini se sni.

O Frko, Frkice , Marijo moja ljubljena , otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete. Ne progovara.  Neispavana od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije .

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu tipkaju:

-Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj….

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo mi jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam , sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni koji sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki zli, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke Frkice ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje. Žao mi , persira me . Zaboravilo dijete da joj je čika Dobri napravio kavez za grdelinku.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Otac ga tamo za rata povukao.I nju je .Ali se ona mami Mariji vratila.Brat riejtko majci dolazio. Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način. Nema vrdanja.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio. Bjehu to dani ljubavi , dosanjanih snova  i grijeha. I drugi put joj nebo život uz mnogo ljubavlju poklonilo .I pride , za rastanak ,ona  nestavrna veče bjeline i oproštaja .Veče milovanja , iza zatvorenih vrata  i blještavila  hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu prinosim usnama i ljubim je.Prinosim čelu i opet usnama , i opet čelu i usnama.

I  čitam joj.

Izgubi se pojam o vremenu.Ponekad mi se čini da me njena ruka stisne kad je  nešto u srce bolno dotakne. Ja bi je u lice pogledao. Ali ona miruje . Tišinom miruje i smiješi se.

Predah pravim, hoću da joj ljepotu upijam . Znam joj svaku nevidljivu pjegicu na licu. Svaku otpalu trepavicu . Sve nevidljive dlačice što se iza osmjeha kriju.Čak i sada vidim nejasne obrise onih  bora koje se nikad neće roditi.

I vidim njenu dušu čistiju i prozirniju od kristala koja se nad nama nadvija , tvoreći mirisni oblak satkan u krhkosti ljubavi naših neubranih djevičanskih ljubičica.

Cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. U praznu ispijenu šolju gledala ,Okretala je, iz navike u njoj znamenje tražila.. A njenog Dobrog nema, pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.Pa prestala i kafu piti.

Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Mariju Magdalenu čudorednu  gledam.

Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,ljubavi moja gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. A kako li su Mariji , ljepoti mojoj pristajale..Imala je instikt proročice . Nepogrešivo je znala kada sam umoran , utučen od boli i skitanja.

Tada bi Jeli Leli Jeleni prišla i nešto joj šapnula. Zlate se pomalo ustručavala. Plašila se   ozbiljnosti njenih godina. Jela Lela Jelena bi s ozarila i  šapat Zlati  prenijela . Ova bi zagrlila Frku Frkicu i sve tri bi ušle u kuću.

U kuću bi ušle tri prelijepe insanke , iz kuće bi izašla tri nestvarna anđela , tri  nebeske hurije , u anterijama različitih boja.

Mojsije i Herco bi se baildisali . To njihove ljube za njihove duše ples nebeskih hurija  spremaju.  Harnmonika bi zatitrala. Tarabuk bi se tupom tišinom oglasio. Krneta bi zajaukala, gitara bi zacvilila.

Furije bi se rukama dotakle ,šalove u vis bacile i muzika bi krenula.Lagano , iz daljine , kao da se javlja iz dubine duše .

Ruke bi treperile , pogled se ka nebu uzdisao , velovi bi lebdjeli, praćeni bolerom , koji je i valcer , i tango  , ali nešto novo. Mahalski bolni sevdah sa ciganskim zovom duše.

Zlata je iskustvom srednjoškolske  prvakinje u trbušnom plesu Mojsiju mozak ko kanafu  u čvor vezala. On bi dušu u harmoniku izlijevao , a Zlata je to srcem i plesom uzvraćala.

Jela lela Jelena bi do Herce odlutala nježno se uvijala ne radeći nagle pokrete skutima i grudima da ga hercika ne bi heknula.

Frka Frkica je bila mnogo mlađa i najljepša od tri hurije. Njen ples je bio malo drugačiji , vođen usudom Koštanine čežnje i tuge . Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.

Svi su znali , to ona svom  Dobrom pleše. Na njegovom licu traži dopadanje i nježnost  kao refleksiju njenih pokreta.

Ja bih je netremice gledao ,u časnom čekanju da godine njene zrelost za ljubav sustignu i  dane o  bolu skrivao , da dijete ne uplašim.

Usporen ritam se polako pojačavao , hurije su lepršale. Muzikanti su glavu gubili, instrumenti su plakali , jecali , cvilili. Ali život je prelijep . On neće tugu rastanaka , hoće ljubav , hoće radost  dodira .

 Anterije lebde , žene ih ne stišću , raskoš ponekad bljesne. Muzika već divlja skoro da izmiče kontroli , a onda naglo prestaje.Prvo ukipi  gitara .Za njom krneta tiho pisne i utihne.Harmonika ostaje bez basova i samo vjetar šimi. Tarabuk samo tri lagana zvuka dijeli:

Tam  …Lela Jela Jelena do skuta Herčinih liježe.

 tam … Zlata se pored Mojsija Gnijezdi.

tam…. Frka Frkica koljena Dobrog grli.

On bi je u kosu ljubio i skrivao milsi:

-Eh Marija Magdaleno ,ženo vječna , gdje se gube  naša proljeća sretna.

Tišina. Mirišu zvijezde.Srca su puna ljepote i ljubavi.

Oni , mahalaši istinu znaju :

„Život je prelijep.“

Vrijeme žalobno , vrijeme sadašnje.

Ni velova , ni anđela , ni harmonike nema. Odavno je sve utihnulo i stazama bez povratka svojim usudom krenulo ,  ali muzika neka u gluvoću mi šapuće znane riječi :

“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”

-Eh Frka Frkice ,Marija Magdalena ženo moja  vječna , gdje se izgubiše  naša proljeća sjetna.

Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov  za života željenog darujem.

Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.

Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.

Penđer  se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkud , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nevinošću  obojili put do neba.

Dugo pogledom grlicu pratim  i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.

U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir. U njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pada i ljubav vječnu steru. Dušom bolnom , srcem ranjenim molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam.  Želim da mi svjedoči tome.

Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, djetinji ,  skoro pa ženski. Vidim skorilo se od tisuća požutjelih suza.

Ne znam šta se dešava . Um je varljiv. Zadnja scena se ponavlja.

“-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.”

-Eh Marijo Marija Magdaleno ,ženo moja  vječna gdje se izgubiše  naša proljeća sjetna.

Nježno , najnježnije usne joj dodirujem, cjelov  za života željenog darujem.

Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.

Kao da me neka strujica tresnu, usne trešnjine boja i žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače , da vrijeme krene dalje.

Penđer  se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, ptica malecka ,sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo , kao da su anđeli nebinošću  obojili put do neba.

Dugo pogledom grlicu pratim  i ona mene; dvoumi se. Ne mičem se da je ne preplašim. Sve grlice su plahe.Pogledava me , ali i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.

U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima , znano je , hiljadu pahulja bijelih večeras pad i ljubav vječnu stere. Dušom bolnom , srcem ranjenin molim grlicu da još malo ostane. Priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam.  Želim da mi svjedoči tome.

Grlica  kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Iščekuje. Radoznalo gleda u mene.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza:

Dobri moj,

Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj.

Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo,ono neko , veliko nešto.

Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti , vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepotu  neku  koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju.

Ali sebičan nisi bio, dio bajke si i nama , ali ostalim ženama svijeta poklanjao.

Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Ona druga djevojčica  je u tvoje srce ušla, ne i u dušu ,to sam znala.

Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Srce zna izdati , duša nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju  poštovala.

U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca,  više nisam  dolazila.  Do onih dana kada ste me ti i Marija Magdalena Grdelinka usvojili. Godinama poslije kada ste me ti i Luce trebali .  Ah , narazumni smo bili. Godinama poslije smo pokušali oživjeti nešto što je bilo nemoguće vratiti. Naši vjetrovi bjehu zapreteni prohujalim lanjskim snjegovima.

Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga plavetnog  djeteta, Luce malene . Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila.Moje radosti i ljubavi.Život je često bio podnošljiv.

”Srećom” nisam tugovala dugo kao ti, već koju godinu manje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi,  ranu neprebolnu , Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

Dogodilo se to što se dogodilo. Za neke stvari sam kriva, za većinu nisam. Ljudi zli  i neki pogrešni odabiri su krivi.

Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

Samo mi žao , koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli. Ti si je htio primiti, ne dozvoliše nam.

I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve nisam mogle.A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka naših noći  još uvijek čuvaš. I naše zabranjene jecaje i strasti  u noćima dugim listaš.

Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Joj , mili moj koliko smo znali šutjeti i srcima pričati.I bili sretni.Dovoljno da kasniji život  podnošljiviji bude.

Od trešanja onih i naših, besanih noći što su mrenju nalik bili,me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.

Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala.Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

Htjela sam da se sjećaš  nježne Marije Magdalene , one tvoje krotke Frke Frkice , one malene djevojčice ,  kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih,i na tvojim skutima let završava, kao tvoje djetešce malo.

Jedini  moj , ljubavi moja

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

Zauvijek  tvoja  jedina   Marija Magdalena

 Dopisano

Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna,a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija.Valjda joj  usud vraća ono što je meni oteo.

Ako želiš i bajke tvoje mi čitaj , neće me više boljeti.

****

Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono u srcu mome  usnilo.

Ona i ova naša noć rastanka  je bila trptaj sna i ljubavi.

Dijete je samo to od života htjelo.

Ljubav i ništa više.

Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama. Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji.  To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta nebu šalje.

Dunjaluk  osjeća da se nešto veliko događa.

Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

Odleti  grlica bijela sa rubin ogrlicom put vjenčanog prstena na vratu. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice. Znam , tamo ćekaće me . Odleti i dio moje duše sa njom.

Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te.

Uskoro eto i tebe meni, zaslužio si.

Tajac.Tišina.

Tišina i tajac.

Samo pitanja.

Kako, šta i zašto? To će poslije doći.

Sahranjena pored majke,brata i sina.Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Najstariji sin nije mogao doći, posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to, predobra.

Prelijep i sunčan je dan bio.

Na godišnjicu , kiša je lila ko iz kabla.Vjetar je žestoko gijukao i lomio granje. Kisnuo sam . Lice mi je ispirala kiša , koja se stapala sa vodopadom suza . Bio sam sam .

Nataša se iznenada prije nekoliko mjeseci pridružila neprežaljenoj majci Mariji.

I evo ih , jedna pored druge . Do njih Mali princ.Tri prelijepa , nevina  anđela . Mati, sin i kći. Moja ljubav , moje djetešce i njena dječica

Bjeli , glatki kamen sa njihovim imenima kiša stere i umiva.Znam da nisu tu, u zemlji mokroj i tavnoj. Njima je mjesto gore, u bjelini i plaveti sjajnoj. U hladovini gdje nema sunca žarkoga, ni tuge i boli ,gdje rajske rijeke vječno teku i sjaj Gospodnji obasjava njihova blažena lica .

I znaju koliko ih volim.

Amin Gospode.

Kraj

Grdelinka

A onda se ,  u svom tom halu , Dobri vrati u moj život.

Bijaše maj mjesec  , dan sunčan i ugodan . Ja u bašti  , zadeverala se oko  zelja , mladog luka i salate. Dobro je rodilo. Meni drago , trud se isplatio. Djeca mi „pomažu“ . Čeprkaju lopaticama  imitirajući mene. Uče se . Meni je bitno da su mi na oku.  Pusti strah.Koga lešinari napadnu i vrapca se boji. Ne ispuštam ih iz vida.

Skupljam zadnje strukove povrća kad se sin oglasi:

-Mama, neki čiko nas gleda.

Prepadoh se. Nisma čula da je neko ušao  . Znam da sam vrata zabravila.A i jako su škripala. Podigoh pogled i prenerazih se. Dobri stoji i posmatra nas. I mene i djecu. Pogled mu blag , oči zasuzile ,  lice nasmiješeno , vidi se da uživa.Odavno se ne zbunih.

-Uh , gdje me nađe !

Ovako prljavu i neurednu . U  starim muževljevim pantalonama , izblijedjeloj bluzi , zemljom zamazanoj pregači, s motkom u rukama  punim zemlje nisam izgledala nimalo reprezentativno .Šest dugih besanih godina se nismo vidjeli – a ja ovakva , zapuštena i nikakva , prava zemljoradnica. Ma kakva zemljoradnica – prava pravcata seljankura.Sreća da su djeca , kao i uvijek bila uređena i čista.

On nam priđe .Pruži  djeci dva paketića. Plavi za sina , roskasti za djevojčicu.Nasmijem se u sebi. Nikad se ne mijenja . Kao autista . Tačno po tabijatu. Ona me upitno pogledaše i prije nego im dadoh odobrenje uzeše poklone. On ih nježno pomilova po kosi , zagrli dugim zagrljajem i poljubi ih u kosu i lice , zagledajući ih.  Začudih se , nisu se otimala i bježala. Prema nepoznatim su uvijek sumnjičavi i divlji. Klonuli su se tujina i sakrivali iza mene. U njega su gledali sa radoznalošću i u nekom  skoro veselom iščekivanju.

Priđe mi polako netrtemice gledajući me u oči . U ušima mi zašumi onaj isti glas koji sam srcem pamtila i  koji se u meni u snu  javljajo , svako veče ,svih ovih godina godina nesusretanja.  Ni glasan ni  tih , milozvučan i pristojan,na momente promukao ,malo usporen i pokroviteljski:

– Imaš prelijepu djecu Marija Magdalena. Gledao sam vas i uživao . Oprosti mi.Nisam htio da vas prepadnem.Dođi mi, da te zagrlim ljepoto mila.  Još si ljepša nego prije. Godine su ti donijele raskoš , plemenitost , blagost i smirenost. Pruži  mi ruke Ptico  malecka .Nedostajala si mi. Ne boj se neću ti ništa nažao učiniti.

Gledala sam ga ne trepčući.Pitanja i  pitanja su mi se komešalo  u mislima. Kako? Zašto? Zbog čega?Kojim dobrom ? Zbunjenao mu pružih  desnu ruku , koja je podrhtavala. Jedva sam susprezala drhtaje koji su se okomili na moje tijelo , iznenađeno nježnim  pogledima i znatiželjiomnakon  godina praznoće i negledanja.

On je primi lijevom rukom .Bihe se obazirao na zemlju. Dlan na dlan. Javi se toplina i nježnost. I prepoznavanje . kao da se nikad nisu razdvajale. Poljubi me u vrh prstiju poljubcem, koji je bio tek dah njegovih ustiju.Desnom  rukom okrenu dlan , i pomiluje ga. Kao da ispituje  da li ima žuljeva od ratarskih poslova. Poljubi ga ,  prinese čelu , pa spusti ruku do usana i poljubi je još jednom . I opet je diže do čela i na tren prisloni. Zatim mi dlan prisloni na svoje lice , zadrža ga na tren i još jednom poljubi. To isto ponovi i sa lijevom rukom.Zatim me blago privuče sebi,zagrli i poljubi u vrh čela gdje se ono sa kosom spaja.Ni očinski , ni bratski , ni ljubavnički – jednostavno, prirodno i sasvim čedno i uzvišeno.

-Izvini na bliskosti. Kad nekog poštuješ i cijeniš  , ovo je u mojoj obitelji način da to pokažeš.I molim te oprosti mi što sam nepozvan banuo u svetost tvoga doma. Nisam imao drugog načina,ni izbora. Možemo li ,ako imaš vremena,malo sjesti na verandu da ti objasnim zašto sam došao.

– Može , kako ne može.- drhtuljim ja, a srce bije i ludi, radost umnožava.

Zborim , a gorim .Ruke i dlanovi mi trepere od njegovih poljubaca i dodira.  U meni se sjećanja bude. Može mili , samo traži , daću ti sve ; vrišti moj tugom zapreteni um. Kakva obećanja  , kakvi zavjeti. Vratio mi se . Ne dam te , nećeš mi više bježati . A nažalost damari su damari , nada je nada , a realnost nešto sasvim treće.

Bespogovorno znam da će me njegova časnost  zaštititi od mene same.

Djeca se zagledala u Dobrog kao u rod najrođeniji.Bez straha , sa povjerenjem.  Nikad majku nisu vidjeli sretniju . I nikad  nisu vidjeli  da je neko tako toplo i blagorodno gleda i grli, slično kako majka  njih gleda i grli.  On ih nježno primi  za ruke i povede ka kući, govoreći im da su prelijepi i jako čisti, da mu je drago što ih je upoznao.

 Popesmo se na verandu. Djeca se zabaviše otvaranjem paketića i razgledavanjem poklona. Bili su baš kao da su novogodišnji. Dosta raznovrsnih  slatkiša , bojica , balona i teka . Dvije velike igračke. Veliki plavi  trkači auto  sa upisanim  brojem pet za sina  i velika lutka bebe crne kose , koje trepće očima i zove mama  kada  se položi, za kćer.

Iznesoh limunadu. Ne zbog toga što ne dam da se u kući pije alkohol, već zbog toga što znam da on nikad preko dana ništa od otrova ne prinosi ustima. Igrom sudbine  imala sam u kući ružice i iznijela ih uz limunadu. On mi  se blago  nasmješi  i izusti samo jedno sjetno :

-Eh , Frka frkice , mori mome ubavo – nedostaješ nam.

Raznježi me i postidi.Reče mi da okvirno zna sve što mi se dešavalo  i mojoj sadašnjoj situaciji. Zaista ga sve to  boli i duboko je ožalošćen , ali on  nema  nikakvog prava da se  mješa u bilo šta.. Žao mu je što je tako , ali drugačije ne može biti.

Sada njemu treba pomoć , ne baš njemu direktno  , ali ne može biti direktnije. A on osim Frke Frkice  nema nikoga  kome može pokloniti povjerenje i  vjerovati mu , da će uraditi sve najbolje što se može.   U nekim njegovim davnim danima postojala  je jedna divna djevojka,jedna krasotica, koja se odvojila od njega i pošla svojim putem.Život je odveo u drugi grad.

-Morala je ,-kaže ona.

-U redu je , nema ljutnje.- kažem ja- Sve je to prelijepi život.

Nastavili smo živjeti svoje života. Njen život je pošao po zlu . Ja sam upoznao tebe. A onda si se ti udala  i otišla . Prhnula u tujinu ko neka preplašena  Ptica malecka.Tih godina kada si bila u Vranju , igrom slučaja smo se krasotica i ja ,  jedno zlohudo  veče , puno košmara dodirnuli. Pokušao sam da joj pomognem . Nastradali smo i ona i ja  , skoro na smrt , ona malo više , ali joj nisam pomogao. Nije dala.

Prije par mjeseci se vratila svome domu. Jednoj prelijepoj maloj kučici u cvijeću.Ali prazna je ta kučica . Ona već deceniju nema nikoga svoga. Ima samo mene. Vratila se jer nije dobro. Ona to krije , ali ja sam saznao da nikako nije dobro . Naime one večeri kada smo se poslije godina susreli , kao što rekoh,oboje smo dobro  stradali , skoro na smrt. Ja sam se uz Božiju pomoć i dobru njegu  oporavio u par dana. Ona je zaglavila u gipsanom koritu od glave do pete. Kičmena moždina joj bila na par mjesta skoro prekinuta. Par pršljenova je bilo  smrskano.

Mjesecima je bila na ivici života i smrti. Izvukla se. Iako je njena iznimna ljepota bila netaknuta,ostale su  teške i vidljive posljedice.Pereza facijalis , odnosno ukočenost lica i teška  pokretljivost vrata  kao posljedica prignječenja kičmene  moždine i arterije na atlasu , petom pršljenu , je nekako i najlakša posljedica pada sa drugog sprata. Slaba , invalidska pokretljivost udova  ,okoštavanje i srastanje kičmenih pršljenova su se pretvorili uvrlo bolnu , progresivnu  i neizlječivu akutnu bolest.

-Mahalskim riječnikom , najebala je ko žuti.

Oprosti mi na neprimjenrim riječima. Pogodilo me ovo sa krasoticom.Ne znam koliko dugo vremena za život ima. Doktori kažu maksimum dvije tri godine. Vjerovatno manje. Koliko , teško je reći Ja sam pokušao da joj se približim , da joj ponudim pomoć. Glupko ! Zaboravio sam na njen ponos. Nije željela ičiju pomoć, moju ponajmanje. I odbila je na vrlo specifičan ,  neuobičajen  i njoj svojstven  način.

Uvijek je imala izuzetno izražen smisao za nadrealni humor. Par puta sam joj dolazio na vrata i lupao zvekirom. Nije se javljala , iako sam znao da je tu. Zavjese na prozoru koji je gledao na kapiđik su se jedva primjetno micale. Bio sam uporan . Išao sam na vrata jedan , dva , tri puta u nekoliko dana. Muk i tišina. Reko bi čovjek napuštena kuća u kojoj duhovi obitavaju.

A onda četvrti dan vidim prozor je malo odškrinut.Obradujem se . Aha , jes kako ne!  Ugledam cijev floberke kako se ispod zavjese pojavljuje i  javi se strahovit  bol ispod koljena  na lijevoj nozi , tačno na mjestu gdje sam već u mlađim danima imao dva otvorena  loma. Aferimi mladosti. Jedno kvrc i lom , treći put na istom mjestu. Znala je gdje će šicati. Preciznost joj je garantovala titula državne prvakinje u streljaštvu. Znam da ju je sigurno boljelo više nego mene i da je plakala . ali to je bio njen način da mi na fin i konkretan način kaže da se gubim i da ne želi bilo kakvu  pomoć od mene.

To je bilo prije mjesec i po dana.Noga je zacijelila . Nadam se . I sada bi na scenu trebala stupiti ti. Molim se tvom toplom djetinjem srcu i milostivoj duši da nam pomogne ,ako je ikako moguće. Trebaš joj prići i pomagati joj koliko možeš. Ne pitaj me kako znam da tvoju pomoć neće odbiti!

-Eh , Dobri Dobri , za tebe bi sve učinila .  I za nju . Vidim da je sirotica i nesrećnica , skoro kao i ja . I da pati. Ali šta ću sa djecom. Nemam ih kome ostaviti. Ako djeca mogu sa mnom , onda ću dati sve od sebe da joj pomognem.

-Hvala ti ljepoto mila. Djeca su itekako dobro došla u mojim razmišljanjima  da  te prihvati . Ona izuzetno voli djecu. Bila je jedinica. Nikad se nije igrala sa drugom djecom . branili joj. Princeza i zatucana mahala,i te nadobudnosti.Svoju nije imala.Osim mene:Ja sam bio njeno dijete.To mi je često govorila A ona je ostala veliko dijete, željno igre sa drugom djecom . Sada pred izvjesnom i neumitnom  konačnošću je pogotovo  željna nevine i bezuslovne  ljubavi,koju samo djeca mogu dati. Za novac ne brini , ja ću ti ga dati. Ona se istrošila i sada živi od neke minimalne penzije. Jedva spaja kraj sa krajem.

-Ovako ćeš … -dade mi nekoliko okvirnih uputa i dodaje- Nikad joj nemoj lagati. Ni  najmanju sitnicu.Ima šesto čulo za iskrenost, i izuzetno je cijeni.

Na rastanku me čvrsto zagrli , onako kako to očevi rade i ponovo poljubi i kosu:

-Čuvaj se Anđelu mili. Moliću se da sve bude u redu.

Ustade , priđe djeci , poljubi ih u kosu i ode. Nije se okrenuo. Učini mi se da mu se ramena malo tresu.Onda se ispravi i zatvori kapiju za sobom. Poželim potrčati za njim i moliti ga da se vrati i da…

Lude li žene, milsim ja. Šta usamljenost može učiniti insanu? Pokušavam na samoću svaliti zepretene damare, koji buknuše svom silinom.Vali sreće me nakon tisuću godina boli preplaviše.

-Meni je moj Dobri, moj jedini bekrija na vrata došao. Treba me.

Na stolu je ostavio kovertu, U njemu je bilo dosta novca. Meni i djeci bi bio dovoljan za tri mjeseca. Uz novac i cedulja.

“Oprosti mi Marija Magdalena.Molim te. I hvala za sve.

Zaista nemam nikoga  osim tebe kome bih mogao vjerovati da će sve uraditi kako treba.

Tu je novac za mjesec dana. Dio za Krasoticu , dio za tebe. Ako bude nedostajalo novca ili ti bude trebalo bilo  šta , odmah me nazovi  , broj ti je na dnu  cedulje.

Eh , malena malena , Frko Frkice.

Moglo nam je biti … ali sve je u redu.

Vjerovatno je za tebe ovako najbolje.

 Bog ti je dao zlatnu djecu , najveće bogastvo koju  žena , čovjek može imati.

Čuvajte se ,

 I hvala ti  , činiš mi neprocjenjivu uslugu.

Nikad ti se neću moći dovoljno  zahvaliti i odužiti.

Uvijek sam znao da si ti moj anđeo.

Sretno Ptičice malecka.

Sutradan  se sredim ko usplahirena djevojka pred prvi sastanak  , obučem sebe i djecu u najbolju odjeću   i uputim se u mahalu. Djeca ne ispuštaju iz ruku ogračke koje im je Dobri poklonio.  Čitavo veče su se igrala i zaspala  sa njima. Eh , taj Dobri . Uvijek  je volio poklanjati i znao radovati one koje voli i one do kojih mu je stalo .

Znala sam tu ulicu , zapravo znala sam sve bjelavske mahale , još od vremena  džuguma i raznošenja  mlijeka. Bila je odmah iznad Dobričine ulice. Kada sam došla do zapisanog broja , kapija mi je bila dobro poznata. Uvijek mi se činila pomalo samotna i mistična. Nikad  nije bilo nikakve kretnje iza zatvorenij zelenih vrata sa velikim zvekirom. Zidovi oko vrata i dvorišta su bili od trorednog  ćerpića ,  bijelo bojenog  i visoki .Vođena djetinjom radoznalošću  uvijek sam zavirivala  kroz ključaonicu i vidjela samo fragmente oblutaka i raznobojnog  cvijeća u avliji.

Pred vratima zastadoh.Bila sam pomalo neodlučna i uznemirena Šta ako ne uspijem  ući ? Šta ako me sirotica odbaci? No , kao da čuh dobro poznati umilni glas kako mi zbori:

-Ništa se ne boj. Samo zalupaj. Sve će biti u redu.

I bilo je.

Zalupah onim manjim  zvekirom , koji metalno odjeknu niz ulicu gubeći se u Dobričinoj ulici , kucajući na prozor njegove sobe. Zavjesa na prozoru zatreperi. Izvjesno vrijeme potraja muk. Onda čuh kako se kučna vrata otvaraju. Neravnomjerni  ,teški koraci  ženske osobe u nanulama koje nabadaju  i klepeću preko kaldrme, a zveket štapa im daje takt.

Čujem zveckanje ključeva , zvuk metala koji grebe bravu i vrata se polako otvaraju. Tek toliko da proviri  prelijepa glavica. Ja se zabezeknuh.  Da nisam znala ko sam i šta sam pomislila bih da sam susrela davno nestalu  bliznakinja. Sve isto :  i stas i rast , i vrana boja i dužina kose kose i bjelina lica i usne ko trešnja , bijeli zubi ko niska bisera, dvije rupice u obrazima .Jedino me  umjesto mojih tamno smeđih očiju  , ispitivački gleda blještavo , hipnotizirajuće,tirkizno zelenilo , čija je beskrajna dubina naglašavala samosvjesnot.

Zagleda se meni preko ramena, lijevo i desno i onda otovri vrata. Kao daje odahnula:

-Nije tu?  Reci , brzo i ukratko šta ho'š!Nemam ja vremena čitav dan na kapiđiku zjale komšiluku  prodavati.

-Čula sam da vam  treba pomoć. Meni treba posao ,neće me niko sa djecom , a ja ih ne mogu ostaviti nikome.Mislim da  možemo pomoći jedna drugoj.

-On te poslo i naučio šta ćeš reći.

-Jeste Dobri me poslo i rekao da vam treba opomoć . i Još je dodao ; samo govori istinu i sve će biti u redu.

– A jel’  ti rekao da ti nemam čime platiti.

To mi nije rekao , ali je rekao da vam je dužan mnogo toga  i da će me on plaćati, da vam se bar malo oduži.

-Lukav je on i pametan. Zna me dobro.Znala sam da će izvesti neku bravuru.Tebe mi je poslao, sa dvoje djece. Zna da sam slaba na djecu i nesreću. Da mi je poslao neku od onih njegovih  šmizli i pizdunki, ne bih im ni otvorila. I nije on meni ništa dužan . Ili jeste? Ne znam – moram dobro razmisliti ko je kome dužan.

Otvori širom vrata :

-Upadajte , šta čekate?

Uđosmo. Djeca se bojažljivo  gledaju , kao da se boje štapa. Ona ih veselo pogleda i baci štep  skoro do trijema.

-Eto , nema više štapa. Nisam ja zla baka ili maćeha. Ja sam vaša nova prijateljica i družbenica vaše majke. Dođite da vas zagrlim i  poljubim . Lijepi ste mi i čisti ko anđeli. Zovite me teta  Grdelinka. Uh,teško ime .Ne, bolje je teta Lepa.

Djeca me sa nadom poledaše, ja klimnuh glavom . Oni ipak sa nekom  malom strepnjom krenuše ka krasotici.  Ona prvo zagrli dječaka , jer se vidjelo da se on kuraži i zaštitnički ide ispred sestre. Teta Lepa  ga nježno primi  za ruke i dugo ga gledala upijajući bistre dječije oči, kao da mu želi čitati sudbinu iz očiju.

– Bićeš ti jak dječak . I samosvjestan. -Poljubi ga u obraz.- Želim ti mnogo sreće.

-A ti ljepoto malena šta ti čekaš. Dođi da te gledam i poljubim te rumene obrašćiće.

Djeca kao da namah izgubiše strah , prihvatiše joj ruke , dječak lijevu , djevojčica desnu i zakoračiše u hladovinu trijema natkrivenim lozom. Posjede ih na klupu , ona sjede prekoputa njih u stolicu na ljuljanje  Rukom pozva Frku Frkicu :

-Odmah počinješ s poslom . Idi u kuhinju sa lijeve je strane hodnika , na stolu je limunada i neki slatkiši. Iznesi nam to i iznesi stolicu za tebe i pravi nam društvo. Kada su se djeca počastila , znatiželja ih povuče da razgledaju avliju , jer tako nešto nikada nisu vidjeli.  Kao sva lijepo vaspitana djeca nisu pravili nikakve neugodnosti i zijane.Otkrivali su neki davno zaboravljeni svijet koji su ponekad u slikovnicama nazirala.

-Lijepa su ti djeca . prelijepa. I vrlo pristojna,čista i vaspitana. Od tvoje djece  nisam ništa drugo očekivala. A ti kako si ti? Kao da te zlo malo zaboravilo.

Htjedoh da je upitam kako me zna  i ko joj je pričao o meni. Ona se tužno nasmiješi:

-Marija , mogu li te tako zvati. Vidiš Magdalena ,  u mahali nema tajni. Samo treba dobro načuliti uši  i na prava vrata pokucati. Ja sam jednom davno , više se ne sjećam kad , kako i zašto zabrljala sa Dobrim i vjerovatno ga dobro povrijedila. On mi nikad nije zamjerio, a ja mu upravo to zamjeram – njegovu velikodušnost i praštanje. I uvijek sam pratila s kim se druži i koja je sa njim.Bez ljubomore i zavisti. Nisam željela da ga neka opajdara zgrabi.Tako sam upoznala i tebe.  I ne plaši se. Nikad mi on ni jedne riječi nije progovorio o bilo čemu što nema veze sa mnom. A mahala je i divna i sveznajuća . I čudna i poštena . I misaona i pomalo staromodna i stroga. Mora takva biti da bi opstala. A mahala nikad ne šuti .Osluškuje i sve priča , samo je treba dobro i pažljivo slušati. I razabrati istinu između glasina i redova. Ništa loše nisam čula o tebi.

Nisam znala šta da joj kažem . Još uvijek sam veoma malo znala o njoj , a još nisam naučila da osluškujem mahalu. Vremenom , uz Grdelinku  sam naučila mnogo toga. Mnogo više nego sam znala. Čak nisam znala ni šta znači Grdelinka.Mislila sam da se ruga sama sebi . I jeste , ali na svoj pomalo iščašen način. Ljepota koja je  u nerazumu  poletjela,  pa se nagrdila. Poslije sam pročlitala da je Grdelin dalmatinski  naziv za pticu  koja se u nas zove češljugar  ili štiglić. I da je ptica prelijepih šarenih perki, divno izgleda i pjeva.

Prvog dana mi je rekla:

-Majka si , odmačica , a čujem da si radom stvorila raskošnu baštu.Ja sam sebe nagrdila i ne mogu skoro ništa raditi . Il me boli ili nemam snage za bilo šta. Kao što vidiš sve je zapušteno.Tvoja jedina briga je da to dovedeš u red. Sama ćeš odlučivati kako,  koliko i kada  ćeš raditi. Ja neću o tome razmišljati, niti imam volje da se petljam u to. Ako se ne plašiš da ću loše uticati na djecu , ja bi im pravila društvo  i zabavljala  kad ti budeš zauzeta.

Jedno vrijeme , primjetila sam , pomalo me podzrivo gledala , bojeći da nisam tu da je špijuniram.  Tu sam bila čista . Niti bih to radila , niti mi je Dobri ikada upitao za bilo šta osim :

-Kako je ,kako su djeca i kako si ti i treba li ti novaca, dobrice moja?

Ni ona nije pitala za njega.Kad bolje razmislim oni su bili tabu tema jedno za drugo. A opet , osjećala sam da jedno o drugom  znaju sve . I o prošlim i o sadašnjim , a sigurna sam i o budućim danima. Oni su rođeni u mahali. Živjeli mahalu , osjećali je i znali je osluškivati.

Jedinu asocijaciju koja se odnosila na Dobrog  bi izgovorila kada je bila izuzetno tužna ili kada bi je tijelo i um boljeli:

-Eh  Marija , Marija ! Obadvije smo uprskale.ono najljepše što nam se u životu desilo.

Tada bi okrenula  lice zidu  i zamolila me.

-Idi sad mila molim te. Umorna sam . Treba mi sna.

Bila je to istina , ali znala sam i da ne želi da vidim njene suze i očaj.

Vakat  se unormalio. Nije više bilo haotično.Bila sam dosta energičnija i opuštenija , skoro vesela. Djeca su osjetiula promjenu na bolje , pa se više nisu grčevito stiskala uz moje skute. Sa  Lepom, koja im je prestala biti teta , a postala im nerazdvojna drugarica u igri , su postali nerazdvojni.Normalno  , ona u okviru svojih mogućnosti. Kao da je živnula. boja joj se vratila u lice. Od onog prvotnog bacanja , više nikad nije uzela štap u ruke . To joj je nosilo dodatne muke u pokretima , ali nije žalila.

Kroz igru , bez naporisanja i  naturanja  ,  učila je djecu vrlo korisnim stvarima .Sin se pokušavao nametnuti kao kolovođa . Ona mu nije branila , ali se ipak trudila da ne prekorači prag djetinje igre i prije vremena sazrije.Iako  je prije godinu dvije izrasla iz pelena ,kćerku mi  je učila kako da bude Princeza koja razmišlja svojom glavom. Djeca su je voljela toliko da je osmjeh neprestano obasjavao lice Grdelinke.

Ponekad bi tražila moj pogled i nijemo zahvaljivala na milodarjima koje smo  joj djeca i ja poklanjali.Nije mi bilo krivo i nisam bila ljubomorna. Ona je radila ono što ja u svom svom bolu i halu nisam ni znala, ni mogla.Zapravo gledajući ih , učila sam kako se postaje kompletna majka i kako se djeca vole na Stvoriteljov  i majčinski način.

Istovremeno , ta druženja su izbrisala sve nedoumice.Kada je shvatila da joj nisam neprijatelj , da može imati povjerenje u mene , otvorila se, na pomalo neobičan načim.Uzela me pod svoje. Nije se nimalo ustručavala  da me podučava i ukazuje mi na nedostatke. Nije bila uvijena i pažljiva da me ne uvrijedi,  kao Dobri ili plahovita i ljuborodna kao Luce.rekla mi je :

-Divna si i prelijepa  žena , ali imaš falinki . Nisi ti kriva . Život te nije mazio. Nisu primjetne , ali ćemo ih ispraviti i oplemeniti. Nemoj se ljutiti , nisam gruba , ali život me naučio da je najbolje istinu govoriti jednostavnim riječima, bez uvijanja. Kome se svidi  u redu je .Taj neko je svjestan  i dovoljno inteligentan da shvati da mu želim dobro . Kome se ne svidi , daleko mu kuća od mene. Ionako nemam vremena za bacanje , a imam još mnogo posla obaviti.

U neko doba , shvatila sam da je moj boravak kod Grdelinke  bilo jedno ugodno druženje , u kojem se iznad mojih dnevnih obaveza uzdiglo prijateljstvo i nauk. Tek sada sam postala svjesna koliko malo znam i koliko sam gladna znanje. Ona nije bila nametljiva u sponzorstvu. Jedna ogromna soba  , koja je zauzimala čitavo potkrovlje bio je njen   „ocean tišine i sna“.

Nije ona sročila to ime . od roditelja je naslijedila naziv „naša biblioteka“. Kada se Dobri gubio u bogastvu , čarolijii moći njene riznice ,jednom joj je u nekom djetinjem zanosu rekao :

-Bojim se da se jednog dana ne izgubim u ljepoti ovog Oceana tišine i sna.

Ona mu se nestašno smijala i mazila se ,uživajući u tim pohvalama , datih njenom biću i tjelu i njenoj biblioteci. Bila je i malo ljubomorna što je dio zanosa odnijela riznica znanja. No , opraštala mu je. Bio je savršen   i temeljit učenik .Upijao je i jednu i drugu čaroliju ,  znanje i ljepote koji su mu se neuslovljeno nudili .Bockala ga je da je veliki ponavljač i da voli ponavljati i utvrđivati  „gradivo“ , dodajući  tim  raskošima  svoj potpuni udio. Jendostavno njegov „ocean tišine i sna“ , vremenom postajao je čudesna čarolija.

A nije ona prva koja ga je uputila u riznicu znanje. Njena baka  ga je uzela i stavila pod svoje pokroviteljstvo godinama  prije nego  je ona počela živjeti kod nje . Unajmila ga je da joj pomaže u avliju i vrtu .

U mahali je to normalno. Djeca počinju hamaliti najteže poslove sa devet , deset godina. Socijalizam je mahale skrajnuo u stranu. Nabjedili su je  da je zaostala , zatucana, antidržavna i protivnica promjena, novih tekovina i napretka. 

A nije .Znala je to teta Vera. Mahala se samo povukla u sebe , braneći svoje tekovine i čestitost. Niko joj nije mogao oteti vjeru u Boga Jedinog. Nije htjela prihvatiti nauk pogana. I njihov najveći grijeh i jeres.

Oni njima nema Boga. Jes , kako ne ! Da bogda im Bog Silni i Mudri  podario nagradu kakvu zaslužuju.  On nagrađuje i za činjenje i za nečinjenje.

Zbog te anatema se u mahali teško se živjelo. Država ju je osiromašila. Otela joj sve što je imala. Imanja , njive kuće , bašte i  dala   to  gladnoj i neukoj raji . Sirotinji i bijednima koji su za cekin prodali Boga.

Odrasli su teško dolazili do bilo kakvog posla. Bilo je vrijeme kada su se  bezbožnici trudili da što više ponize i ugnjetavaju  pravovjernike. Tradicija je priječila da im žene rade. Djeca su se morala boriti za koricu kruha od malih nogu. Odrasli bi ih bacili u svijet i rekli im :

-Borite se i uzmite dio vaših kolača koje  vam  je vjekovna bijeda i glad otela.

Tako je i Dobri radio za moju Baku.Ona je bila jedna osamljena , slabašna starica koja je voljela svoju kučicu i malo imanje oko nje. Nije to baš bila mala kučica. Imala je dovoljno prstora za život velike porodice. Ona je imala sina jedinca , moga oca , doktora,čuvenog hirurga koji je živio odvojene od nje u velikom stanu.Njegova žena nije šmekala starinske nazore svekrve. Njih nije teško nabrojati. Čast , poštenje , plemenitost i tradicija.

Dobri ko Dobri. Pažljiv , nježan , dobar , vrijedan i poslušan, bez mnogo riječi je slušao sve što mu se kaže. Dirnuo je srce usamljene starice i ona ga je zvala i kad joj je trebao i kada nije.  Vidjevši toliku ljepotu i predanost  odlučila je da mu pomogne da uspije u ovom svijetu,koji je alergičan na iskonsko dobro. Otvorila mu je vrata naše biblioteke  i pustila ga da istražuje.

Takve knjižnice u privatnoj kući u mahali i čaršiji nije bilo. Znači ni u gradu. Za jedno jedanaestogodišnje dijete to je bila knjižnica na vrhu babilonske kule. Kad bi završilo sa poslom  , uvijek , bez izuzetka bi rekao:

-Izvinite teta  Vera  , mogu li sada otići po malo znanja.

Mojoj baki se sviđala njegova pristojnost , jednostavnost i želja  za znanjem. I poticala bi te ulaske u začarani svijet riječi , priča i bajki . u svijet poetike i mudrosti.

Počesto bi ga zatekla kako ujutro spava sklupčan  ispod velikog  stola za kojim je, davno nekad sjedio njen upokojeni muž i  uvijek nešto čitao i pisao. Primjetila je da to dijete radi isto kao i njen muž. Kao da ga je gladao i i upućivao da je on sada nasljednik starog bibliotekara i preuzima  brigu o knjigama.

Biblioteka je živnula.Nestalo  je prašine i paučine. Police su se blistale  . Knjige kao da su se same nudile. I vidjela je da je sve knjige kojima  je promjenjeno mjesto , vraćena na pravu policu. Bio je precizan i tačan , kao da ga duh moga dede učio  katalogizaciji.

Ja ga nisam viđala jer sam subotom dolazila kod bake , i to ne baš redovno. Poslije sam saznala da je u porodici Dobrog subota uvijek dan porodičnog okupljanja. A za moju baku dan je to bio dan odmora od bilo kakvih radova, u kući i oko nje.

Poslije iznenadne smrti moga oca baka počela poboljevati , a ja sam se osjećala suvišnom u novoj vezi moje majke koja je započela, a da se seni moga oca nisu ni ohladile.

Sjeća se , mislila je da je superiorna u znanju i iskustvu , ali njegov jednostavni  pristup je malo postidio i ona je morala ispočetka  sve čitati i učiti , da bi provjerila njegove , opaske i pitanja koja je sam sebi postavljao.

Ona je pripadala jednom užem akademskom krugu koje je voljelo voditi duge diskusije i polemike o nauci, umjetnosti  i svakoj drugoj  datosti u okviru savremenog filozofskog i životnog trenda. I voljela je pokazivati svoju načitanost i elokvenciju. On nije bio peviše razgovorljiv . Nije se upuštao u diskusije i rasprave.  Postavljao je pitanja , ali nije davao odgovore. On ih je znao. Ali to je bila njegova istina. Neko drugi istu stvar vidi na drugi način. Pjesnička sloboda i promatračeva interpretacija je istina svakog subjekta  u datim korelacijama .

Kada bi o prošlosti i Dobrom  pričala ,lice bi joj poprimilo tako nježan i blag izraz lica , tako da je njena bjeličasta ljepota postajala skoro svetačka. Onda bi joj sjena prešla preko lica i ona bi se vratila u stvarnost:

-Čitaj mila , sve pročitaj . U tom njegovom oceanu tišine i sna su skupljena skoro sva najmjerodavnija pisana i slikovna znanja od postanka svijeta do danas. Dok čitaš , pamti i razmišlja o pročitanom . pitaj se zašto je nešto ovako ili onako. Zašto je tako,a ne drugačije.Ako nešto ne razumiješ , čitaj ponovo. Možeš i mene pitati, ali je ti ne mogu otkrivati istinu. Moja znanje vrijedi samo za mene, odgovaraju mom senzibilitetu i genima. Svojim uplivom te mogu uputiti na pogrešan trag.

Čitala sam i čitala. Otvorila su mi se neslućena prostranstva , koja su činila da moj um  polako postaje jedan skoro potpuno novi univerzum. Bila sam to ja Frka Frkica , nepromjenjena i luckasta  : Marija Magdalena , žena  koja je  nosila svoje teško  breme. Dani sa Grdelinkom su me oplemenili. Naučila sam razmišljati i shvatala da sve ima smisla. Da je život skup ukupnosti  svih bića u okruženju ,pa i špire , u kojem svako ima svoju ulogu i reverzibilno djeluje na ostalo.

Naučila sam da u svijetu mimo našeg  uma postoje iste zakonitosti i uzročno posljedične relacije. Shvatila sam da da moj bol i moje nesreće nisu usamljene. Počevši od Eve i njenih kćeri sve do Grdelinke i mene. Što je čovjek neukiji i manje svjetlosan ,to mu se njegovie traume i nesreće čine većim i neprebolnijim.  Nikad me Grdelinka nije upučivala šta ću  ili kojim ću redom čitati. Nekad bi smo se očešali o nekoj temi  i najčešće bi Dobrog uveli u naše razgovore.Kao da je on bio dio tog njegovog oceana tišine i sna, koji je ponovo oživio u trošnoj kučici u cviječu.

Grdelinka , djeca i ja smo procvjetali. Kućica je bila naša oaza mira. Ja sam je , uz pomoć Grdelinke oživjela, sredila  ,i vratila joj sjaj iz vremena njenog djetinjstva. Često sam vidjela suze radosnice u njenim očima i onaj blagi djetinji pogled ,koji kaže da je ona samo dijete ispunjeno srećom  i ljubavlju. Priznala mi je da je sve okolo nas podsjeća na dane kada je Dobri bio skoro dijete i kada je bila najsretnija u životu. Tako je i on uređivao i sređivao  avliju  i kučicu .

I meni se javi jedna pakosna crtica i ne znam zašto ote mi se:

-I tebe Grdelinka moja. Oprosti izletilo mi.

– Nema veze . ne ljuitm se . istina je . Sve je ličilo na bajku , a ja to nisam znala cijeniti. Mislila sam – još je dijete. Romantično i zaljubljeno, ali samo dijete. Nisma ga željela prljati i vezivati. A on me tako  tužno gledao , kao dijete koje kažnjavaju i otimaju mu nešto iz ustiju , a ono ne zna zašto.

– I meni  je počesto  nalikovao na dijete koje ne zna šta će sa mnom i šta će sa nama!

-On dijete ? Hajd , recimo u pravu si. Ali on nikada nije bio dijete.Čini se od kako se rodio A opet, uvijek će ostati dijete Ne volim mistiku i nadnaravno , ali on kao nije sa ovog svijeta. Ponekad me strah od njega , ali još veći strah za njega.Ljudi ga lome .  Muškarci pogotovo. Ne njega direktno , on ih zaobilazi i vješto manipuliše sa njima. Ali muškarci čine zlo ženama  i djeci. I nejakima. A to on ne može podnijeti. I zato je tako pun ljubavi i nježnosti prema ženama . I djeci… I moli se Bogu. To mu jedino preostaje. On pomaže koliko može , ali zna da je to nedovoljno. No , to što on radi zarobljava zauvijek. I javlja se zahvalnost  za ono što čini ,ali i ljutnja što se ne bori za sebe , da sačuva ono što ima.

– Možda ga strah da se potpuno preda ili jednostavno nije od jedne žene- usudim  se  izvaliti nešto što mi  ponekad okupira misli.

– Mislim da nije to. Koliko znam nikad se nije priklonio drugoj ženi dok onoj prethodnoj nije dao sve što je mogao i što je ona željela uzeti.Prije će biti svjesnost da se protiv sudbine ne može niko boriti. Čak se uplivom ili insistiranjem  sve može zakomplikovati.No, manimo se Dobrog. Njemu je kako mu je , a i nama. I ako ćemo biti iskrene njegov ocean tišine i sna svima dobro dođe. Insan se malo odmori i opusti. Uživa u jednosatvnim stvarima . Živi dan za danom i usporeno. Vidi rađanje i zalazak sunca i  pojavu mjeseca. Čuje šum rijeke i ptica let. Radosna dječija graja miluje i nježi naše duše .Ljubav duboko zapretena u nama nikad neće nestati i razlijeva se svuda oko nas.

-Život je zaista  prelijep , zar ne malena?

Gledajući veselu djecu , preporođenu Grdelinku i osjećajući ljepotu i miris ove oaze  ljubavi , potaknuta poznatim riječima  i istinitosti konstatacije počnem plakati. I dok se suze lomataju niz lice , shvatam da sam mnoge prelijepe  stvari  propustila  jer im se nisam znala radovati. I za ove suze milosrdnice ,  za ljepotu ovih mjeseci i moje odrastanje kriv je Dobri.

Da , zaista učeći i družeći se u bajkovitom okolišu , počela sam razmišljati na jedan sasvim drugi način , sazrijevati i odrastati .

Bože milosti i ljubavi , hvala Ti.

Prođe godina , dvije  , tri… Tihu  idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali.

Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline  , mahalaši , njegovi drugovi su  smislili plan. Nisu mu htjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve , odreda su bile milosrdne.

U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo ,  a da oni ne zamuhuraju feštu  svojim prisustvom . Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I  viđu čuda i jada , prava pravcata epidemija. Svi su imali istu boljku :

-Lat .Dg.Papilloma linguae

Grdelinka i ja smo se i pored svog  strahovanja za Dobrog morali smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem  je obznanio  da su  nezapamćena fešta i cirkus trajali  skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet noći.

Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna. Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i energične ekstraktilne reakcije prvotno zbunjenih dotura .

I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome  ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj..grabusio . Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.

Kako Deba reče , ono po mahalski:

-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak  Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu, mitsku  izraslinu na jeziku .

Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni  san. Ne i izbrisao.

 Deba  je morao priznati da je on mahali  proturio baju  da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne  u smislu funkcije  probavnog trakta.  To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija  , a i prilika da se mahalaši skupe na „oproštajnu“ feštu  

Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , po izlasku sa maksilofacijale mahalom je proširio  drugu novost.Ne zna kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavatikako je Kosara umrla,zašto se Fraka udala,Grdelinka heknula sa drugog sprata, Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje su se sve izgubile.

Možete misliti  kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna sestra  Luce i Dobri u doktorskoj sobi  sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce  , ili je Luca postala časna medicinska  sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali posla .

Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi ,  i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez teksta i sa strahom klimao glavom:

-Ovo neće izaći na Dobro !

I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu koji se , možda ,mimoilazi sa ovom pričom.

Nekako o tim dešavanjim  , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da je još uvijek na dunjaluku i da se rađa  novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu.Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti je popuštala. Samo je postajala još svjetlija , skoro prozračna.

Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.

 Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.

Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :

-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama  pokušavao spašavati od karanluka , a da sam  ga je tjerala  što dalje od sebe , tako   što bi ga svaki put  povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom .  Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički  boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje. Svetila sam se što me pustio da odem od njega.

Kada sam letjela sa drugog sprata  nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a  ja sam postala sirotica i Grdelinke.

Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari. Niti će! Jer ja sam , uvijek za uvijek , njegova krasotica.

 Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha : morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.

Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se  nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati  sve i više od toga.

Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište  naše ljubavi. U njemu su ,  obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši  dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali  neumitnost.

A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena  i da nema nikakve veze sa mojom:
-Oprosti mi ,molim te . Nekad  zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve  veze sa stvarnošću. Ti  si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te ponekad dotaknuti. I pazi se – ljudsko zlo nema granice.

Jednog dana u predvečerje  mi sa osmjehom i živošću  , koji nisu slutili dobro  , reče , zapravo  zamoli:

-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve naše tužne  aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .I hvala ti.

Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena pereza facijalis. Zaista je izgledala kao u najboljim danima ;kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac stotinjak metara niže do Dobrog.

On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje.Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.

-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren  zaboraviti!

Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne  ruke. On se nije bunio . Samo je veselo slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo  slobodnim  rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on  moju kćerkicu. Neki neupućeni  posmatrač  bi pomislio :

– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!

 Tiho uđosmo. Odvedoh ga  do njene sobe.  Ona je spavala. Bila je tako  smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da  joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom  svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više im nije mjesto na ovoj prolaznoj čekaonici.

On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :

– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm…

A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:

-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…

Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki  prvovjernik pominjanjem Boga  počinje novi dan , svako novo poglavlje ,  svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.

Čujem i riječ :

-Amin !

Ali to  ne izgovara on  , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren  budi i ponovo usni.

Ne znam , neka uzvišena ljepota me ganu i ja glupavo pomislih:

-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.   

Sakrijem misao , jer sam naučila  da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli.Moja misao kao da nanovo  probudi  uspavanu ljepotu :

-Dobro mi došao ljubljeni  moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj  mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo

I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje . I pričao … 

Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao joj ruku . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.

Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne divne prošlosti , jednog sna , jednoj bajci  koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati  i biće zapisana u vječnost.

-Bila jedna kučica u cvijeću .

U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna .Godinama .

Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana  , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja  , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom  i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica  i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.

Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su ;ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro.Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.

 I bi kao što stari kažu :

-Sve ima svoj početak i kraj?

Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci.Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je  vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom  iskupili.

I evo njega , na koljenima kleči  i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoči njihovom zavjetu.

Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:

-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.

I zatvori oči .

Svešteno lice izgovori : Amin , ostalo znate i u žurbi ode .

Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .

On se izu , leže kraj nje . Normalno sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.

Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.

Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

On je i dalje  drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga .  I priča joj:

-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te.Voljela je nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I mene  sretnika . Očaran ljepotom njenom  , sa njom sam  snivao najljepše snove i evo  nudim  joj svijet na dlanu.

Tugo moja , ona mu ne odgovara.

Međutim ,jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiće mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.

Marija Magdalena Grdelinka, Krasotica i Sirotica je imala trideset jednu godinu kada je  Božijom  Milošću uznesena na nebo .

Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.

Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane.

Uf! Jes kako ne ?- hulili bi skeptici.

Ovih nekoliko godina kod Magdalene su napravile veliku prekretnicu u mom životu. Na bolje i na gore. U svakom slučaju nisam loše prošla. Mužu smo nedostajali , i djeca i ja.Rijetko nas je viđao , pogotovo zadnjih godinu dana , jer sam zbog pogoršanja Grdelinkinog zdravlja rijetko išli kući .A iskreno , nije mi se išlo u dom u kome nema ljubavi i topline , u kome me sve podsjeća na bol.

Muž kao da se promjenio. Nije išao u kafane. Nije se opijao. Vodio je kućanske i baštenske poslove kao da mu je to jedina briga u životu. Dok smo se družili , igrali i učili  sa Lepom primjećivali smo promjene u kući .I bilo je vrijeme, ali…

Namještaj iz Mitinog vakta se zbog neodržavanja  pohabao i propao. Moj muž je komad po komad mjenjao . Stari izbacivao , novi ubacivao.Kada smo se definitivno i konačno vratili kući poslije Magdaleninog  usnuća, namještaj je bio skroz promijenjen.

Nažalost u krivoj zamjeni. Ovaj novi je bio jeftin , kičerski i od lošeg materijala. I djeca i ja smo žalili za udobnošću Grdelinkinog starinskog namještaja. Čak nam je nedostajala masivnost i jednostavnost Mitinog izbora.No, šutjeli smo i navikavali se.

I ja i djeca smo zazirali od muža.Nikad nismo bili bliski , a ovaj odlazak od kuće nas je još više udaljio. U domu , kao i prije nije bilo spontanosti ni radosti. Djeca i ja smo bili jedan svijet , a muž drugi. Mi smo rasli , učili i napredovali . Muž je stagnirao i zaostajao u Mitinom i očevom vremenu i sjeni njihovih nedjela.

Odnosi se nisu promjenili.   On je jedno vrijeme , ponovo pokušavao da mi se približi. Ja sam bila ukočena i hladna.Nikako nisam njegovog oca izbaciti iz glave . Znam , greška loših odnosa  je bila do mene. A vjerujem da je i njegovoj glavi bila blokada , iako se svim silama trudio da mi udovolji, jer sigurna sam volio me do fascinacije.

On bio tipični provincijalac , malo drvenastog mozga , skoro neobrazovan , prosječne vanjštine i romantičan ko krampa.U suštini bio je veoma dobro biće. I takav oženio je prelijepu Sarajku , vrckavu , elokventnu i samosvjesnu. No,to je bila njihova druga neprebolna tačka.Nismo imali o čemu razgovarati.

Mene  je još  progonila ljubav prema Dobrom . Muž za nju nikad nije saznao.Nisam željela mješati svetost svoje ljubavi i gorku vezu  osuđenu na propast. Instinktom primitivca on je osjetio da osim njegovog oca i njegovog smaknuća , prisilne udaje i Mitinog bauka , ima još nešto što mu  krijem.

Polako se sve vraćalo na ono staro . Normalno to je loše; i to nije bilo sasvim normalno. Moje obrazovanje kod Grdelinke mi je dalo jednu novu vrlo široku  intelektualno notu i on je uvidio da se jaz među njima produbio na njegovu štetu.

Kada je Marija Magdalena sahranjena  Dobri mi je dao ključeve kučice u cvijeću:

– Marija Magdalena je meni dala ovlaštenje da se brinem o kući i okućnici i raspolažem sa njom. Jedini uslov je da ti imaš  neogrničeni i bespogovorni pristup biblioteci . Želi da nastaviš sa učenjem i obrazovanjem.Da neometana imaš svoj Ocean tišine i sna. Postigla si mnogo , i u Grdelinkino ime te  molim  nemoj nikada ubiti tu glad za znanjem , šta god se desilo.

Sin se sve više priklanjao ocu .Vođen instiktom edipovog kompleksa vidio je kako blejim u Dobrog , iako sam to pokušavala zatomiti. Bilo mi je žao , jer između Dobrog i mene nije bilo ništa i ne smije biti . U braku sam . I ja kao i on poštujem svetost braka, bez obzira kakav on bio.A i buntovnost  pubertet je imao udjela u sinovljevom rasuđivanju.

Vremenom sam subotom  počela odlaziti Magdaleninoj kući. Znala sam da Dobri subote  posvećuje obitelji. Kćerku sam vodila sa sobom. Sin nikada nije išao sa nama , ali je vođen  muškom ljubomorom znao nenajavljeno banuti. Meni je bilo svejedno . Nisam radila ništa loše , ni javno , ni skriveno. I naučila sam :

-Šutnja je zakon! Što manje priče i objašnjavašnja, to je manje prostora za neuka i neprimjerena  pitanja i neumjesna zaključivanja.

Kćerka je cvjetala i rasla. I marljivo učila. Bila je veoma radoznala i željna znanja. Na majku. Postale smo prijateljice. Kada je molila da joj pomognem  u njenom neshvaćanju težih zadataka, zvala me mama Marija.Meni je srce raslo ko Mongolfijeov balon, a srce bubalo ko zvona svetosavske crkve na Jurjevo. Nas dvije smo zaista uživale  u miru i tišini našeg Oceana.

Iako sam nevoljko prihvatila ključeve, jer su nosili ogromnu obavezu , bilo mi je drago zbog ogromnog povjerenja i nade kojeg su Grdelinka i Dobri imali i polagali u mene.Kasnije će se ispostaviti da je to bila spasonosna odluka za mene i djecu i našu budućnost.

Muž je opet počeo piti i izostajati. Ponekad ne dolaziti kući. Nije imao ljubavnicu. Osjetila bih to. Radio je nešto gore. Počeo je kockati.Nesređen bračni život vodi alkoholu. Alkohol u meanu. U meani imaš dva izbora: ženske ili kocka. I jedno i drugo je jazuk , veliki belaj i ogromni trošak.

Gubio je posao za poslom. Ali uvijek je uspijevao da nađe novi. Kasnije ,  kada se Luce več upokojila , a Dobri bio tek dobri duh kojeg sam rijetko viđala , naučila sam da čitam jezik mahale. Saznala sam da su mu Luce i Dobri svaki put, kada bi jedan izgubio  ,našli  novi posao  . Preko  povjerljivih posrednika , da niko ne zna za njihovo dobročinstvo i uplitanje.

Usukao se i užutio, Postao je neuredan.Silila sam ga da se upristoji. Još uvijek sam imala koliku toliku kontrolu nad njim.Povremeno bi se primirio, ali slast  kocke je bila jača i ponovo bi se vratio novom poroku. Čak mi se čini da je u tom zlu niklo jedno dobro. Manje je pio. Vjerovatno zato što je redovno  gubio i nije imao novaca za velika opijanja.

Ali jedno zlo nikada ne isključuje drugo . I onda krene lavina. U jednoj raciji uhapsili su ga i zatvorili , zajedno sa grupom koja je dijelila strast prema krivičnoj kocki. Svi su osuđeni na zatvorska kazne. On je dobio najmanje. Šest mjeseci. Bio mu je to prvi prekršaj , a mislim da je i Luce povukla neke veze.

No,to nije sve. Dugovao je jako mnogo novca  na sve strane. Normalno da su vjerovnici mene pritisli. U prvi mah  bila sam izbezumljena i raspamećena. Onda sam se sabrala. Znala sam šta mi je raditi.

Uz saglasnost sestara , koje su se odrekle očevine u moju korist ,prodala sam  Mitinu kuću i imanje, sa rokom iseljenja od par mjeseci . Dok se snađem.Podmirila sam sve dugove i meni je ostalo dosta novaca na računu.

 Prodaja Mitinog imanja meni je donijelo veliko olakšanje. Kao da sam odbacila neki ogromni teret sa leđa. More su postale blaže i sve rjeđe. Strah je polak nestajao. Nisam se više okretala i bilo me je manje strah nepoznatog.

Prvi put sam imala svoj novac i bila sretna . Jes da je bila očevina , ali ipak , zaslužila sam ga. Da bih izbjegla bilo kakvu nesreću tražila sam rastavu i dobila je u kratkom roku. Muž nije pravio probleme.

Za ostatak novca  nisam mogla kupiti nikakvu kuću, čak ni kućerak. Oldučila sam iznajmiti neku kučicu na Bjelavama.

Nisam morala.

Kada belaj krene onda on krene i ne zaustavlja se dok se nesreća ne umori. A kad krene razum , on umnožava sreću.

Nikad nisam prestala subotom ići u Ocean tišine i sna , odnosno Magdaleninu kuću. Traganje za srećom   nije prošlo nezapaženo. Nedugo pošto sam postala raspuštenica , jedne subote  prvi put  od  Magdalenine smrti sam vidjela Dobrog, kako ulazi u dvorište.

Kćerka ga se sjećala i radosno mu potrčala u susret. Zagrlio je i poljubio u kosu. Kao i obično u ruci je nosi dva paketa. Nije zagledao okolo , kao da je znao da mi sina nema. Dao je pakete kćerki i rekao :
-Ovaj je za tebe , a ovaj drugi  za tvog brata. Molim te da mu ga ti lićno daš.

Sjeli smo na trem , kao u Magdalenina vremena. Ja sam iznijela kafu  i limunadu, izvinjavajući se što nemam slatko. Nisam očekivala uvaženog gosta koji se , sto , poslije godina udostojio posjetiti me.

On se nasmješio , obradovan i zadovoljan mojim  sarkazmom. Otvori fasciklu koju je držao u ruci. Izvadio je   list  papira.

-Molim te pročitaj!

Njegov svečani i ozbiljni ton me malo kosnu.Uzeh papir i stadoh čitati :

Ugovor o darivanju

Marija Magdalena iz Sarajeva , ulica Č. bb br. LK … koju će u odsustvu po punomoći br. 296.. od 10..09.1978. zastupati   i Dobri Š. Iz Sarajeva , ulica S.A.br. LK …

i

Marija Magdalena R. Iz Sarajeva , ulica  Sedernik bb brj LK … ,

sklopili su 14.09.1979. 

 UGOVOR O DAROVANJU

Član1.
Marija Magdalena Krasotica posredstvom Dobri Š.  (u daljnjem tekstu:Darovatelj) ovim ugovorom daruje svojoj prijateljici i dugogodišnjoj družbenici  Mariji Magdaleni R. (u daljnjem tekstu: Daroprimatelj ) svoju nekretninu, tj.  kuću sa okućnicom 480 m2 

Član2.
Nekretnina iz člana 1. ovog ugovora se sastoji od kuće koja se
  se sastoji iz dnevne sobe, dvije  spavaće sobe, dječije sobe, kuhinje i trpezarije ,tavanske prostorije ( biblioteke) kupaonice , toaleta , predsoblja i trijema  ukupne površine 78 m2 i okučnice površine 402 m2

….

Prestala sam čitati. Papir mi je ispao iz ruke.Sledila sam se . Pribrah se.Drhtavih ruku podigoh papir. Podigoh pogled i susretoh se sa budnim i zantiželjnim Dobričinim očima.

-Tvoje je samo samo potpišaš i odeš sutra sa mnom da ovjerimo ugovor i izvšimo knjiženje. Sređeno je da se sve odmah obavi.

-Ovo ja ne mogu primiti . Ja ovo nisam zaslužila.- usne su mi se počele tresti i suze su mi krenuše.

-Ehej , polako Malena. Čemu suze.Marija Magdalena Krasotica bi bila tužna da je ovdje.A sigurna sam da i gore negoduje. Vjeruj mi,zaslužila si svaki milimetar nekretnine. Ti i tvoja djeca su jedina porodica koju je ona ikad imala. Imala je oca , mater i baku ali oni su živjeli svoje živote i skoro da nisu imali vremena  za nju. Odrasla je sama i sama se o sebi brinula. Poslije je imala mene.Ali kratko vrijeme . Par godina.  Bilo je kasno .Mi  joj nismo mogli pružiti mir , spokoj i radost kao vi. Ona nije bila od puno riječi. Ali rekla mi je da  ne postoji ništa čime vam se  može odužiti. Njeno srce je ogromno , i kad nekog zavoli onda je u stanju dati i svoj život.

-Nemoj me siliti molim te. Ne mogu ja to.Ja se njoj ne mogu odužiti na ljubavi , podršci , utjehi i strpljenju. Prihvatila me u svoj dom jedno neuko, nesrećno i ranjivo  dijete . Kao rod najrođeniji . Izašla sam kao samosvjesna, obrazovana dama i sretna majka.

-Milo moje . Zadnje tri godine ste joj vi bili sve. I radost , i smijeh , i društvo i rod , i oslonac i pomoć .Umrla je sretna i ponosna  zato što je imala vas. Bez vas  bi proživjela  par gorkih , turobnih i samotnih mjeseci, umirući na parčiće i velikom bolu;fizičkom i mentalnom.

– Ne mogu to prihvatiti. Ti si joj muž. To je tvoje.

-Znam to ,  milo moje. Ali ti si nas ponovo spojila.I  njena poslijednja želja  je da te usrećimo kao što ste vi nju i nas .I moja želja je istovjetna mila. Da nije bilo tebe i djece , Marija Magdalena i ja ne bi imali četrdeset dana sna , da proživimo sve one dane koje smo ranije živjeli i bar malo nadoknadimo vrijeme koje nam je pobjeglo.

Priđe nam njena kćerka . Zasitila se paketa:

-Zašto plaćeš mamice?

– Bi li ti voljela živjeti u ovoj kući? Mama plače jer joj je teta Lepa poklonila kuću.

-Jupi . Mamice.Kada ćemo preseliti. Jedva čekam. Hoćete li mi čika Dobri napraviti kučicu za jednu Grdelinku. Vidjela sam Pticu malecku da već nekoliko puta pravi gnijezdo, ali joj ga druge ptice kvare.

– Hoću mila. Već danas ću ti napraviti kuću za prelijepu Pticu malecku, nalik duši naše Grdelinke.

Kćerkina radost i njegove rijeći su me prelomile.

Napokon sam imala svoj dom . Pravi dom. Jedini dom. Svijetli dom bez tuge i aveti prošlosti.U njemu ću ostati do kraja života. Srećna i voljena. Tužna i manje više nemilovana. Radosna i manje više neljubljena.

 Osim onomad…,eee i uh!I potom….augh!

Grijeh veliki  je o tome pričati. Jer krivac je kao i obično moj,nikad prežaljeni Dobri.Možda jednom , da olakšam duši grijehe, kad mi se vakat istine približi.

Mitin usud

Godina dana u Vranju a mlada nije osmjeh nabacila na lice. Srce me boljelo Nisam bila mlada . Udala sam se , ali um je priječio da to prihvatim. Neću to. Ja sam Dobrog mlada. Samo je on moj muž… a nisam znala šta se desilo kada se probudio tog jutra kada sam pobjegla da me udaju.Šta se zbivalo u nejgovom srcu i umu kad je otvorio i oči i vidio da njegove suđenice nema. Bojala sam se da sam zauvijek zatvorila vrata jednog nestavrnog sna.

Da se razumijemo : nije meni bilo loše u Vranju : Mladoženja je bio ljepuškast , malo vranjanski sirov, još uvijek nedorečen , nježan i brižljiv. Bio je zaljubljen u mene od prvog susreta. Čak i za Vranje moja je ljepota bila nešto veliko i nedoživljeno. Uz to , bila sam kćer Mite Bekrije . Eheej! Nije to bila mala stvar. Skoro čitava varoš se izredala na čestitkama.

No , imao je falinku, zapravo dvije.Bio je moje godište, ali mlad i zelen. Mislim da sam mu bila prvo žensko koje je dotakao u onom iskonskom smislu. Ma , da je imao svo iskustvo svijeta ništa mu ne bi vrijedilo. Završio je ekonomsku školu , nije se mogao školovati dalje. Nije se imalo , a nije bio ni pohitan na učenje. Tražio je , ali nije mogao naći posla.Majka mu je radila. Zaposlila se , morala je.Prvih godina tkako je muž zatvor fasovao da bi prehranila kćer i sina prodala je tri njiva. Četvrtu da namiri miraz za kćer , da je bar udomi. Sin joj je čeprkao oko velika bašte  i tražio posao. Meni se ništa nije prigovaralo. A nije me bilo ni briga. Nisam ja ovo htjela. Moje je udaja za mene bilo moja robija.

-Eh , Dobri , Dobri . Oćeš li ikad znati cijeniti moju žrtvu? – Sažaljevala sam sebe , iako nisam bila načisto da li sam u pravu.

Srećom moje neveselo lice su pripisivali stidljivošću mladenke. Čak i kratki , brzi odgovori nisu nikom smetali. Svi su hvalili mladu i zaista iskreno bili zadivljeni njenom ljepotom i njenim odjevanjem. Za vrijeme druženja sa mahalašima skupila sam pet anterija. Ne zna se koja je ljepša od koje. Sve ih je vezla Jela Lela Jelena uz pomoć Zlate.Ja sam ih malčice doradila. Jedna je imala smisao za vez i boje , druga za umjetnost i detalje. Ja za nevinost i znanje o mom tijelu.

Ali nije me samo brinuo Dobri. Za godinu dana bi trebao mladoženjin otac  izaći iz zatvora. Niko nije znao da je osuđen za moje silovanje . Za nešto blažu kaznu , da mene poštedi javne bruke , Luce je s njim dogovorila antidržavno djelovanje. To nije bila neistina , šuškalo se u Vranju o tome , ali nije bilo dokaza. Naime kao i sve varoške mahale i Vranje je žigosano kao nazadne , destruktivna i antiprotivna varoš. Logično prednjačili su agrarnim reformama razvlašćene i osiromašene age i adžije.Begovi i kulaci su nekako mnogo bezbolnije  uspjeli uplivati u socijalističke reforme.

Jednostavno nisam znala kako ću žuvjeti u istoj kući i gledati ssvog silovatelja , čovjeka koji mi je uništio mladost , dobrim dijelom i život.I sina sam mu jedva podnosila.Pregrmila sam to radi Dobrog. Mene je bilo strah da ću bilo kada biti u društvu sa robijašem. Grozila sam se na samu pomisao i drhtala  kao da ću svakog trena imati napad goropadice. Normalno ni moj muž , kao ni moj otac nisu znali za monstruomovo djelo.

Nakon godinu dana , u kojoj sam bila odsječena od svog svijete nisam imala nikakvih informacija. Nije mi ih imao ko prenijeti. U rijetkim dolascima , Mito i ako je nešto znao nije ni jedne progovarao. Ja sa njim nisam progovorila ni jednu riječ otkada sam se udala. Za mene je bio mrtvac.Kad bi došao sakrivala bih se u  svoju bračnu sobu. Svekrvi je to bilo vrlo neobično. Mom mužu je bilo  svejedno , jer je me tada imao samo za sebe. No, niko se nije želio uplitati u nešto što ga se ne tiče i kvariti dosta uredne odnose.

Onda je došlo prvo dijete . Sin! Nasljednik !Neopisiva radost u familiji. Potrefilo se da su za babine došli i Mito i svekar .Moj silovatelj izašao sa robije. U bašti se okrenuli janjci. Prvo pa muško! Ehej ,još uvijek je to bila  velika stvar.

Na babine se skupilo se sve značajnije iz varoši. I staro i mlado kolo zaigralo.U bašti vrelo i veselo. Cika i pjesma. Ne zna se ko prednjači. Mito ili kum  mu .Mito se malo raspojasao . Stari Stojan Mutikaša koji mu je smrću prijetio više nije bio živ. Jele Lele Jelene  ćerke njegove , Mitine ljubeznice,koju za kaznu posla u tujinu skoro se niko ne sjeća. Miti se večeras nešto zgudumilo u srcu , jer ga pogled vuko na staru oronolu Stojanovu kuću.

Ja u sobi , dojim dijete čitavu veče. Rastežem ,  samo da ne bih sišla i suočila se sa dva najmrža čovjeka na svijetu. Oca koji me nije mogao zaštititi od zla i koji mena silu udade za sina svog i mog smrtnog neprijatelja, njegovog vjenčanog kuma.Kucanje na vrata. Pa opet kucanje na vrata:

-Ajde Marija ljubavi moja , ljudi su nestrpljivi . Zapličući jezikom, glasa se adolescentski promuklim glasom moj muž.

-Ajde kćeri moja , ljepotice mila , obraduj svekra i oca izlaskom među svijet   sa nasljednikom.podignutom uvis.- Mito je iznenadi nježnim i drhtavim  glasom . Ne sjeća ga se takvog.

A onda ko mora , ko zla rika strađne zvijeri promukli , ali preglasni glas podmuklo prozbori :

-Izađider prelijepa snaho , da te svekar zagrli i poljubi . Odavno se ne vidjesmo.

Sledih se . Znam , osjećam u njegovom glasu da pamti da nije na željeni način završio ,ono što je naumio i da mu to nikakvu radost i užitak nije donijelo. Tačno sam znala da mi neće dati mira i da će poželjeti nastaviti tamo gdje ga je lopata moje sestre i robija zaustavila. I još sam znala da mene krivi za sedam godina najsurovije golo otočke  robije.

Odjednom u meni straha nestade. E neće moći tako silovatelju. Nisam neuko dijete. Ja sam Frka Frkica , ljubljena žena.Ali razum prevlada. Kada se slavlje završi , ne smije ostati ni trena dulje u ovoj kući . Mora  smisliti šta joj je raditi. Mora brzo misliti. I smislila sam.

-Idite vi , sada ću ja .Obećavam .  Samo da se presvučem. Mužiću moj ostani da mi pomogneš oko našeg  sina .

Mislim da se moj muš presamitio kad je čuo to mužiću. Nikad ni jedne , ni lijepe , ni ružne nisam mu progovorila.Ovo tepanje on neće razumjeti sigurna sam. Obradovaće ga , dati mu nadu , ali će se pitati odakle sad to. I neće dalje razmišljati , biće mi zahvalan na milosti.

Čujem Mito i svekar mumlajući odoše. Pustih muža u sobu , posjedoh ga na ležaj zagledah mu se u oči i polako mu riječ po riječ izgovarah:

-Ako me voliš , ako ti je stalo do braka , od sada do kraja babina nema ni kapi alkohola. Umi se , otrijezni se, i pažljivo gledaj šta se dešava. I ni za tren me ne ostavljaj samu.I znaj , ja u ovoj kući neću , ne smijem i ne mogu prenoćiti niti jednu minutu. I ne pitaj ništa. Zlo osjećam , ali ti ne mogu o tome pričati. Možda jednom. Ništa ti do sada nisma tražila ni iskala , jer to nisam ničim zaslužila.Ali ako me poslušaš imaćeš vjernu ženu do kraja života . Ženu koja će te cijeniti i poštovati i pokušati voljeti.U svakom slučaju ženu koja će ti dobra biti.

Odlučnost , ozbiljnost i mirnoća moga glasa ga skoro otrijezniše.Vidim da riječi ne razumije , da ga čude , ali sviđaju mu se i znam da mi vjeruje.Prvi put smo bili muž i žena u verbalnom dodiru. Prvi put sam mu se obratila kao mužu. kao nekom od koga očekujem bezrezervnu podršku.Otvori usta , htjede nešto reći. Ja mu nježno stavih prst na usta:

-Molim te ništa ne govori . I ništa ne pitaj.jednom će ti sve biti rečeno . A ako ne – onda i nije bilo toliko važno koliko se sada čini.I još jednom te molim : ni za tren se ne odvajaj od mene. Ni zbog čega , ni po kuju cijenu.

I poslušao me. Slijedećih sati se bukvalno , faktićki i figurativno nije odvajao od mene .Odmah se otišao okupati i presvići i slijedećih nekoliko mjeseci nije kapi okusio. A i nije nešto bio sklon piću. Ćuvao je sina dok sam se oblačila . Dejetešce u njegovim rukama je bilo preslatko. Mali majčin anđeo. Nažalost ja  se nikako nisam mogla povezati s njim. Mislila sam da će to dojenjem ,vremenom doći samo od sebe. Ali nije.

Obukla sam bijelu anteriju. Ona mi je najbolje stajala. U njoj sam bila nestvarna i čedna kao mlada pred  skoro vjenčanje.Crne duge kose sam rasplela preko anterije. Kosu sam prekrila   bijelm Lucinim  šalom koji se blago povijao nad mojim licem , koji sam prvi put u životu diskretno našminkala.

Šminka mi nikad nije bila potrebna.Sestre i Zlata su me učile kako se šminkati. Govorile su da imam lice vrlo zahvalno za šminku i svaki eksperiment. Ja bih im dozvolila da me šminkaju koliko god im je to bilo ćeif, ali bih je uvijek obrisala. One su se nekad čudile , nekad nisu. Nikad nisu bilo sigurne  kako ljepše i bolje izgledam ; sa šminkom ili bez nje.Tako sam se naučila šminkati. Jalov posao koji mi je eto trebao samo za ovu noć i nikad prije . I nikad poslije.

Tek malo plave sjene iznad trepavica i malo skoro nevidljive  bjeline ispod  obrva , Dodajući malo pudera na jagodice ,i vrh nosa , karminom ružine boje sam naglasila kontrast sa očima i licem, Izgledala sam tako djetinje , tako čedno , ali pomalo izazovno . Kao samosvjesna prelijepa mlada koja zna da će prvi put put okusiti slast, koju samo prave žene znaju.Bome se i moj muž potrudio.Obukao je odijelo sa vjenčanja. Tamno odijelo , bijela košulja ,crna  kravata sa širokim čvorom i crvenim kosim prugama. Bio je elegantan. Što jet , jest. Ne mogu krivo govoriti.

Ali ipak nije bilo prirodnosti u pokretu , ležernosti  u stavu , gospodstva u osmjehu i sna u očima kojim je Dobri plijenio ženska srca. Bol u srcu me probode. Eh, moj Dobri! Gdje si sad? Koja ,li ti sada djetinje usne ljubi. Koja li te sada mazi. Kojoj puštaš da ti ruke sviija i od koje sada bježiš , tražeći mene. Kroz misao mi sjevnu:

-Moram se vratiti tamo gdje sam najsretnija bila. Čak će i bol biti srećna. Moram pobjeći iz ove tame i od zla koji mi se sprama.

Mislila sam da će mi samo blizina onog mog voljenog donijeti sigurnost i zaštitu od zla.

Muž nosi slatkog nasljednika u rukama i ja mlada a prelijepa majka , kojoj se ne vidi da je rađala, izađosmo na svjetlost bašte koja vri od buke i muzike.Osjeti se neko komešanje , a onda red po red gostiju je počeo da nijemi i blene u scenu koja zauzima pozor čitavog  društva. Poslije će se godinama pričati , da ljepše mlade  i majke nisu u Vranju vidjeli. Neki su išli tako daleko da su govorili da  je toj nestvarnoj ženi  jedino Koštana bila ravna.

Frkina bjelina i blagost umilne noći se stopiše u nestvarnu sliku nadnaravne žene koja je svojom milošću i ljepotom obasjala prisutne. Neko reče:

-I njeno ime je Marija.

Mito je od ponosa i sjete  zaplakao ko malo dijete. Njegova princeza je najljepša Vranjanka koju je ikada vidio. I nema veze što u njega  nije bilo prvo pa muško. Pa ni drugo pa muško. Pa ni treće pa muško. Ovu radost i ovu tugu mu niko nije mogao oduzeti . Osim on sam sebi.

Eh Mito , Mito! Toliko si ljepote i ljubavi  u kući imao , a od kuće u meane međ druge i drugare , u belaj   i zijane  život besmisleno trošio.Eh,Mito Mito gdje ti je um bio? I bole ga uzaludne godine , i bole ga prazne bez ljubavi godine . Godine  kada je voleo  , samo zato što je mislio da je  ljubav uroniti u novo žensko i zaboraviti neki dert koji umor nosi , a kojeg ga samo golo bjelokosno  žensko tijelo može odmoriti.

Eh Mito , Mito!Vidi to prelijepo dijete , tvoj ponos koji večeras Vranjem stoluje .Eh Mito , Mito vidi to predivnog anđela koje te u jecajima , sa bolom i suzama molilo

-Ne udaj me tatko! Ja volim samo Dobrog. On je moj život, oče mili. ne udaji me tatko, Bogom te molim.Molim te nemoj  skršiti djetinje srce tvoje najmlađe kćeri.

 Eh Mito , Mito imao si najljepšu vranjanku  Jelu Lelu Jelenu  kojoj si ljubav ukrao . Imao si tri kćeri , tri vile  koje drugi  nisu mogli ni sanjati , a sve si zbog sjete , nakaradnog muškog  ponosa zapustio i odbacio.

E moj Mito , kasno je sada za kajanje. Ništa više ne možeš popraviti. Možeš se samo Bogu i  tim ljepotama  moliti da ti bar malo grijeha oproste.

Svekar je obnevidio onim slijepilom  što ga poput usijanog željeza na oči navlači , pohota sedmogodišnje apstinencije bez žene i osveta bolesnog uma sprema. Zino , ne trepće  i ne diše.. Ni u najbolesnijim robijaškim maštarijama nije mu Marija Magdfalena bila nevinija , mlađa, ljepša, čistija i poželjnija, U nejgovom  umu ispijenom vrelim otočkim  kamenom , slanim morskim zrakom , žuljevima tona kamenja i kičme slomljene od batina i tucanja kamena. Nije bilo mjesta za samilost. Nikad je nije ni bilo. Luđak se rodi i takav umire. Tu pošast jedino smrt  efikasno liječi.

Veselje traje do nekog doba. Moja mala , ne baš sretna obitelj je u cantru pažnje. Mito žaluje sebe.Mito Bekrija ko svaki Mitke. Nesretan se rodio .  Neki dert ga na krivi put vodio.Nesretann je i sada kada u svojoj sreći i ljepoti svoje kćerke ne može uživati. Nesretan će i umrijeti – mnije Sudba.Zagleda se u Frku Frkicu pa u čudesno Božije nebo . Ne vidi razlike u ljepoti i smjernosti.I odjednom mu se na tren u umu javi misao:

-Odakle mi ovolika sreća da imam ovako čudesno i čedno dijete ?

Misao ga gane do suza i one ponovo potekoše , jedna pa druga , pa …same od sebe se otrgnuše i nepoznati izgubljeni osjećaj da je nekad bio sretan se na časak javi i preplavi ga.On htjede da ustane , da uhvati kćer za ruku i odvede je domu svome u Sarajevo , svojoj unesrećenoj ženi , da zajednio oplakuju hudu sudbinu začinjenu pogrešnim izborima. Alkoholom natopljen um , prekri nagovještaje sreće tamom .Ona se izgubi u  vijugama sive mase , koje se vremenom  i protokom alkoholanih bura i oluja u ravne crte pretvaraju.

Svekar ne trepće. Upija svaki Frkin pokret i  rijetku riječ koju iz pristojnosti prozbori. Čak se i smješka. Svekar bi da joj nekako priđe , progovori s njom , neki nagovještaj šta je čeka da joj da. Ali ne uspjeva. Frkin muž se kao kobac nakrilio nad nju . Otrijeznio se. Na visni je zadatka , jer ga je žena poslije godinu dana obećanjem i nadom pomilovala.Ne da nikom da joj priđe. I zaista su mu ona i sin sve na svijetu.

Frka vidi otac joj plače. Žao joj ga. Zna da žaluje život što ga je protraćio . Nema u dobroti miloj mjesta za zlobu. Možda bi u svojoj dobroti i svekru radi unuka oprostila. Ali čitavo veče strah u njoj jača. Zna da zlo u svekru nikad nije prestajalo da je proganja. Pravila se da ne obraća pažnju , da ne vidi kako se mota oko nje. Neke nesuvisle i prijeteće misli nikom konkretno na glas ne upućuje..

-Vidjeće ona.

-Moja je i ničija.

-Ja sam joj bio prvi , biću i poslijednji.

-Kamena mi golo otočkog osvetiću joj se.

-Sedam godina sam tuco kamen po najvećem zvzdanu zbog nje.

-Zapamtiće ona mene…

Svi misle , prepio čovjek i prolupo poslije najstrože sedmogodišnje robije.

Frka je sve razumjela , i grozničavo razmišlja. Šta i kako? Zna ostanak u ovoj kući će biti njena smrt. Nije noj radi nje. Ali mora radi djeteta. Šta će dijete bez majke? Kako će se nositim sa stigmom majčine zle sudbine ?

I onda dobi iznenadnog saveznika U svekrvi.

Svekrva se zaželjela muža . Napirlitala se  ko  mlada koja se u poznim godinama sreće dograbila. Pretvorila se u njegovu sjenu. A on ni mukajet. Ni da je zagrli. Ni poljubac da joj da. Opravdava ga sa sedam godina teške robije. A opet sumnje je na tren  muči , jer čula na robiji neki skrenu u poganluk. Ali ne , njen muž sigurno nije. Opazila kako snahu gleda. Ne diše. Ne skida pogled sa nje. Mjerka je i pohota , strast iz njega kulja. Tako je nju gledo kad je djevojčurak bila.

Sjeća se…. Djevojčurak je bila. Nije se još potpuno ni zadjevojčila. Još se igrala sa lutkicama. Bili su neki rod i ona nije straha od njega imala. A bio je i desetak godina stariji od nje.A onda je jednog dana , u sjenu njene štale  iznenada povalio. Nije znala šta je snašlo. Ništa nije govorio , samo u sjeno bacio,suknju joj zadigo i ubacio u nju onu mušku stvar. Zabolilo je , ali je izdržala . Čula, a ponekad i vidjela  je, da tako muško i žensko moraju te stvari raditi.On je poslije ljubio i govorio da je njegova mala lijepa djevojčica i da ima tu lijepu malu stvarčicu koja se njemu sviđa.

Ne znajući zašto ,njoj se ta nježnost poslije bola koji joj je parao utrobicu, nekako svidjela. Kada je drugi dan ponovo ušao u nju , ona je već bila spremna. Nije se bunila i stisnula se uz njega da je manje boli. Uskoro se zadjevojačila. Želja se u njoj javila i počela je uživati. Nisu se odvajali jedno od drugog. Ali đavo nikad ne miruje.Sa četrnaest godina ostade trudna. U to doba to nije bila nikakva sramota ni grijeh. Četrnaestogodišnjakinje su se udavale sasvim normalno kao i starije.On je morao oženiti ili mu života u varoši nije.

Gledajući kako joj muž nevjestu gleda . Pomisli tako je i mene kao dijete gledao.Tako je balavio dok me nije iznenada i na silu  povalio. Neka nejasna ženska slutnja joj se u mozgu javi.Ona je prosta žena , ali zna šta je pohota i strast. Čitavu veče nije oka skidala sa muža. Pomno je pratila svaki njegov pogled i svaku njenu riječ. Dovoljno je shvatila. Nisu ovdje čista posla. Ovdje se nešto dešava. Po namrgođenom i opakom izrazu  licu svoga muža znala je da neko zlo sprema.

Gledala je u snahu. Ona nije obraćala pažnju na svekra. Bila je usesređena na dijete i muža. Ponekad bi pogleda bacila na oca.Kada bi gledala u nju , bio je to pogled pun bolećive tuge.i panike. Kao da je govorila :

-Pomozite mi!

Kada je vidjela da su se Mito i njen muž prepili i zaspali u  podnožju jedne kruške ,a gosti počeli razilaziti prišla je snahi i otvoreno , bez uvijanja i ženiranja uptala:

-Šta te mući majko moga unuka?

 Frka je pogleda sa zahvalnošću i  spremno bez dvoumljenja tiho odgovori:

-Pomozite nam stara majko. Ako ostanem dan dulje u vašoj kući desiće se veliko , ogromno zlo koje neće poštedjeti nikoga od nas.

– O čemu se radi dijete milo?

– Ne bih u detalje . Ne smijem radi mira moga i vašeg sina ništa više reći.  Ali vaš muž sprema zlo. Njegov um je bolestan i zatrovan mržnjom .Molim vas da mi vjerujete. Nikad vam nikakvo  zlo nisam željela,ni učinila.

Svekrva je dugo gledala i razmišljala. Bila je od onih žena starionskog kova. Racionalna i  naklonjena tradiciji. Njena ljubav prema mužu i sinu je bila neupitna. Mislim da je prevagnula budućnost i sudbina njenog unuka. Ona i njen muž su svoje otplesali. Njihov sin je već velilki i mora početi sam razmišljati i odlučivati. Ova strankinja je se baš i ne tiče. Ali ipak , osjetila je da je ona najmanje zabrinuta za sebe.i da je zaista iskreno zabrinuta za sve njih.

-Šta možemo  učiniti da se zlo izbjegne?

-Moram još večeras napustiti vašu kuću.

-Da ne tražiš previše?

-Ne , ne tražim to ja za sebe. Tražim to za sve nas . Za nas četvoro i za onu dvojicu pijanih i propalih neočeva.- Sa gorčinom i bolom joj odgovori snaha.

Nešto u svekrvimoj utrobi  se protumba i ona je znala da nesretna majka , skoro i sama dijete govori istinu. I nađoše mogućnost  da se zlo izbjegne.

 Po koju cijenu?

To sada niko nije mogao zanti.

Godine što hode će sve donijeti kako to sudba nalaže.

Voze se već satima. Putevi nisu tako loši. Podne je i sunce već uveliko lupa o retrovizor i haubu Mitinog hiljadu tristaća. Za volanom je Frkin muž. Dosta je umoran , jer nije vičan dugim vožnjama.Ali vozi bez prestanka kao da mu se radi oživotu. Samo da mu se Bosne dočepat.Sve bi bilo lakše. Imao bi vremena za predah. Do njega , na suvozačevom mjestu Frka Frkica doji sine. Grč i strah su malo popustili. Zna zlo ih  ne može sustići.Bar ne danas.

Mito je na zadnjem sjedištu čitavo vrijeme prespavao. Ni pomako se nije. Ukočen ko mrtvac , samo bi ponekad zabrundo ili zabrujio i nastavio spavati.Morali su držati otvorena dva stražnja prozora da bi se smrad koliko toliko neutralisao.

Uh ,Bogu hvala , oko podne ,  napokon pređoše granicu.

-Dobro je. – misli mlađahna  majka, držeći bebu na grudima., mada zna da će se ćitav život , dok su ona i svekar joj živi,  okretati i strahovati.No , daljina je ipak neka relativna sigurnost i zaštita.A Sarajevo je sada njen dom i prihvatiće svu pomoć i zaštitu koja joj bude nuđena.Prvenstveno je mislila na Luce i Dobrog.Ocu ne smije ni riječi progovoriti.Znala je šta bi luda , vatrena glava učinila . A ona nikad nikome ne želi zlo , pogotovo najmilijim.

Ko da ga Frke Frkice misli dozvaše , Mito se prenu iz sna.Trlja krvave , bunovne  oči ,unezvijereno gleda oko sebe .Ništa mu nije jasno.Shvata on da se vozi u svom tristaću, da ga vozi zet. Lakše mu bi kad vidje Frku i bebu , iako ne sjeća razloga   zašto to.

– Zašto smo u autu? Gdje smo?.Ko ti je dao ključeve i rekao da voziš?I odmah da si zaustavio auto. Sanjao sam loš i zbrkan san.Bojim se nesreće.

Salva nezadovoljstva , ljutnje i pitanja izbiše iz čovjeka , koji još uvijek nije pri sebi.A kako bi i bio , poslije bocuna i bocuna popivene meraklijske šljive. Zet uspori , tražeći pogodno mjesto . Nađe ga , zaustavi auto i zakoči.

Zet mu smireno razjasni situaciju:

-Prija te , moja mama , zamolila da vodiš kćer , mene i unuka u Sarajevo jer mi budućnosti u Vranju nemamo.Ti si odmah pristao i se toliko obradovao da si moro još dvije tri drmnuti.Prije nego što te pokosilo , dao si mi ključeve i rekao :

– Odmah nas vozi  u Šeher Srajevo.

Gleda Mito u zeta, zet u njega. Ni jedan ne odmiče pogled. Mito zna da se tako desilo. Podsvijest i radost što kćer kojoj je načinio zlo vraća  doma , mu šapuću da je to istina. I bila je.

A sada smo na Bikavcu , eno ga Višegrad . – završava zet.

Mito se budi i trijezni.Da , sada vidi . Puko pogled sa Bikavca. dole je most Mehmed Paše Sokolovića  Vjekovna ,  monumentalna Starina raširila kamena krila preko zelene vode , vjekovima spajajući Istok i Zapad. Možda je zbog toga smaragdna voda  prečesto postajala  krvava i mutna Drine , a most klanica neumlja.

-Uh , na vrijeme smo se zaustavili –misli Mito.

Sanjo on grozan i nerazuman san.On u žurbi vozi. Došli od Vranja i na most krenuli , malo brže nego je to trebalo. On koči. Ne uspjeva .  Kočnice propadaju i otkazuju i on se zakucava u zid na kraju mosta i gine. U snu se ne sjeća ničega više.Samo kako vozi, kako kočnice propadaju, kako je u panici ,kako zna da neće moći zaustaviti auto. Okreće se da vidi ko je s njim, ali ne uspjeva , jer auto u tom trenu svom silinom udara u zid. I on se više ničega ne sjeća.Zna da gine.

-Vozi ti i dalje , ako nisi previše umoran i polako preko mosta. Kažu smrt na njemu vreba nevine , neoprezne i obijesne.– kaže zetu – Poslije mosta  ćemo pored neke česme stati , osvježiti se, prezalogajiti i malo odmoriti.I vidjeti šta nam je dalje raditi.

Polako su prešli most, ali Mito nije vidio šta im je raditi.Bio je toliko umoran i presaugan , da je i ostatak puta zaspo ko rezervna bukova klada.

Frka Frkica je uvijek bila insan  od riječi.Svom svojom čestitom dušom i djetinjim srcem se trudila se da ispuni obećanje dato mužu na babinama. I on je zdušno prilagao svoj dio. Mito ga je zaposlio kod sebe u firmi, kao radnika na građevini.

Neosporno , Mito je bio vrlo vrijedan i bistar čovjek. Napredovao je do predradnika ,skoro pa poslovođa. To što su meana i bekrijski život  bili bijeg od stvarnosti , koja ga je uzročno posljednično zaskakala svako malo i što je on na taj način „liječio“rane , bile su dva  sasvim različita poimanja  života.

Po Frkinom povratku  malo se primirio i uljudio. Meana mu više nije bila interesantna. Sav se okrenuo unuku i sinu.Mada ga zle slutnje u vezi sina nikad nisu ostavljale. Pokušao je da se iskupi kod Frke Frkice. Nije uspio.Shvatio je da su  sva emotivna  vrata relacija otac – kći zauvijek zatvorena. Prihvatao je to , jer je shvatio da joj je život u pakao pretvorio. Ali , tješio se , uvijek bi isto učinio. Čast i poštenje.

Zet mu se pokazao kao vrijedan i snalažljiv radnik. Uskoro je počeo raditi u računovodstvu , prema ćagetu koje je imao.Otac mu se nije javljao i svima je bilo lakše. Čak je i Mito počeo podsvjesno zazirati od kumare . Ne zna zašto , ali mu se nije družilo sa njim.

I tako prođe godina. Frka Frkica na istom. Trudi se i uglavnom uspjeva smiriti damare. Ponekad joj se Dobri u misli zavuče. Srce joj zatreperi , tijelo zaigra , ali ona nije dala da se bilo šta razbukta. Zatvorila bi se u kupatilo i satima hladila uzavrelo tijelo .Činilo joj se da ne postoji .Bila je, svojom voljom odsječena od svijeta. Taj svijet su bile Bjelavske mahale. Ona u ovom životu  više nikoga na ovom svijetu , osim djeteta nema.Tada bi tužna i bezvoljna  bila i nije izlazila iz sobe. Sin joj je bio jedina utjeha.Slutila je da će ga previše razmaziti.

To ljeto , nenadano  dođe srednja Frkičina sestra u posjet.Ni s njom nisu imali skoro nikakvih kontakata.Urijetko bi se sestre čule i ona je znala sve Frkine  jade i traume.Obradovaše se svi. Ona je uvijek bila rasadnik radosti i ljepote u Mitinoj porodici. Činilo se da će ljepša vremena obasjati Mitin dom, gore u preliejpoj bašti iznad Sedrnika.U bašti u kojoj na trešnjinom stablu na jednom štriku još uvijek visi Frkičina ljuljačka :Ljuljačka ljubavi , tišine i snova.

 Nekom slučajnošću potrefilo se da je sa sestrom , skoro u dan poslije Frkinog povratka  prispjela  kumova depeša iz Vranja. Mito je sačekao da se svi ukućani okupe za ručkom da im priočita pismo.Jedino je zet , nakon napornog dana spavao na kauču . Nije ga budio. Mislio je sa njim nasamo  razgovarati o pismu i reprekusijama koje ono nosi.

U pismu je pisalo:

Pomoz Bog Dragi kume ,

Ne javljah ti se godinu dana jer sam se od tvoje izdaje i bijega članova moje porodice sina, unuka i snajke  naprečac dobro razbolio. Srce me strefilo, oslabilo na Golom Otoku.

Sada sam malo došao sebi, iako još uvijek nisam sasvim svoj.More me, mori kume bolesti i umne i zdrtavstvene.Sve se nadam biće bolje. Ali ne ide na bolje.A i kako bi , kad mi fali porodica? Sin jedinac , unuk prvorođeni i prelijepa snajka.

Znaš da je sinu i potomstvu mjesto uz glavu porodice. Ne uskraćuj mi to pravo Mito kume moj dragi i čovječni. Znaš ti dobro šta je čast i poštivanje porodične tradicije kod nas u Vranju Ti se rječju i potpisom tvoje kćeri obavezao da će živjeti u mom domu.

Ja ne tražim ništa što nije moje i ne prebacujem ti. Očinje srce ponekad ćeri omekšaju. Ja se samo pozivam na tvoju čast i poštenje . I obećanje koje si mi prilikom udaje tvoje kćeri dao. Da će živjeti u Vranju sa mojim sinom dok ih smrt ne rastavi.

Molim te učini kako ti savajest , čast  i poštenje nalaže. Uzdam se u tebe , kao i uvijek.

Neću ni da prijetim , ni da kunem , ni osvetu da tražim, već samo jedno:
Vrati mi kume moga sina, unuka i snajku moju, prije nego bude kasno za bilo šta i prije nego sve nas neko zlo ne obuhvati. A slutim da hoće.

Sretno ti bilo Mito i živi dugo i u zdravlju .

I javi mi šta si s Božijom pomoću odlučio , da se mogu ravnat po tome.

Tvoj kumašin.

Svi šute . Sleđeni su  Svi osim Mite i zeta mu koji spava. Frku Frkicu , sestru i majka im napad panike hvata.Čak i beba sluteći majčinu bol počinje plakati.Bebin plač natjera Frku Frkicu na suze i ridanje. Jela Lela Jelena , žena Mitina  se krsti i progovara:

-Oče naš , koji jesi na nebesi , nek sveti se ime tvoje… pomozi nama nemoćnim.

Srednja sestra se prva sabra i pita Mitu:

-Tatko što ne podera to pismo  , što ga ne baci  u ćenifu , jer je to veliki , nepodnošljivi smrad i umobolnost.

– Da ćutiš bre ćeri , ne zbori tako .Riječ je riječ .Jednom data mora se održat kud puklo,da puklo.  Ja sam je vođen ljubavlju prema kćeri ,videći njenu nesreću pogazio.

– Šta si sad bolan ne bio , dragi oče pametno skonto?

-Jedino što se može.Čast ,  poštenje  i porodična tradicija nalaže da se oni vrnu u Vranje. Nema druge. I niko tu ne može ništa učiniti.

Frka Frkica hladno i smireno , pomirena sa sudbinom mu reče.

-Tatko najmiliji, ne znaš šta radiš. Ubijaš me , neka ti je Bog na pomoći : Ja u svakom slučaju neću krvniku živa na oči.

-Šta to znaći Marija, ćero moja. Neposluh ocu , a znaš da te mogu natjerati da me slušaš istom riječju kojom sam te i udao.

-Ne više tatko moj. Ja živa ne idem u Vranje.- sigurna u neminovnost  onog što govori ,  vrlo hladno zaključuje Frka Frkica.

Srednja sestra osjećajući tragiku koja se nadvija na sudbinom njena voljene sestre, ubacuje Miti argumente.

-Kakva čast bre Mito? Kakva dužnost oče mili? Koja ba tradicija oče nebrižni? Kakvo kumstvo te strefilo, bolan oče slijepi? Očeš li kćeru najmlađu ponovo da isporučiš zlu na tacni , da joj i ovo malo života i nade što ima , ponovo ubije?

-Šuti , kćeri . Ni jedne ne  progovaraj. Tako sam odlučio i tako mora biti.I o kakvom zlu ti govoriš.Kum je častan čovjek i nikada ne bi povrijedio moje dijete. Ako ti se ne sviđa, kupi se iz moje kuće.

-I hoću oče.Nikad ti više neću doći. Nisam se ja od dobra pokupila iz tvoje kuće. Pobjegla sam da ne gledam zlu sudbinu svoje male sestrice , kojoj je tvoj časni kum kao dvanaestogodišnju djevojčicu , kao nevino dijete skršio je i ubio joj i djetinjetvo , i život i svaku nadu neko sutra.

-O čemu ti to pričaš , lajavice jedna? O kom zlu i nesreći pričaš?

.-Devet godina me ždere utroba  što ne mogu da govorim. Devet godina sanjam ovu našu ljepoticu i more imam. Devet godina bolujem i plačem jer moram šutjeti.kako ju je tvoj kum , monstrum silovao . Jer maleno djetešce toliko voli oca da me Bogom i utrobom mojom zaklela ,da nikad nikome ne progovorim da sam ga lopatom skoro zatukla , kada je drugi put pokušao da je siluje. Što ti taj tvoj dobri časni kum nikad ne reče šta ti je uradio sa kćeri i zašto je robijao sedam godina. Eto toliko o časti i poštenju. O očevima i neočevima. O tradicijama ,  nesrećama i zlu koje se u ime Boga ,  časti i poštenja rade.Odoh ti ja sada oče. Ali pazi gdje će ti duša. Dobro pazi.Neznanje nije  opravdanje za bilo kakav grijeh i zločin. To je saučešnistvo.

Ustade srednja sestra.Suza suzu stiže , i rida i plače .Zagrli Frku Frkicu i dijete joj .Izljubi majku Jelu Lelu Jelenu. Izljubi ih i ode zalupivši vrata tako silovito ,da su se ona iskrivila i više se nikad nisu mogla uglaviti i zatvoriti.

Mito zanijemio. Ne trepće. Guta dah . Zuri u Frku Frkicu i pita je:

-Jel istina ovo što ova hajvanulja reče ?

Frka Frkica ga poslije godina i godina , bez imalo krivice u djetinjim očima pogleda.

-Jeset oče , tvoj kum je silovao   tvoje maleno nevino  djetence kad je imala dvanaest godine.

Mito koji  mjesecima nije pio , priđe kredencu gdje je uvijek imao meraklijske šljive. U prolazu vidje da je zet skroz naskroz budan i zapanjeno ,u očaju gleda čas u njega , čas u Frku Frkicu , čas u svoga sina.Svađa ga probudila.Frka Frkica , rukom zatomila krik , jer shvata da joj je muž sve čuo. To već ne sluti na dobro.

Mito uze flašu i čašu i nasu sebi piće. Zet ustade, uze i on čašu sjede za sto do Mite .Pruži mu čašu :

-Naspider Mito kume i meni malo tog otrova , da ubijem ovu dušu čemernu.

Mito sleže ramenima i nasu mu piće.

-Nemoj zete da te taj otrov odvoji od porodice.

Zet nešto duma:

 -Ma ne može me taj otrov odvojiti više od bilo čega. Što otac neotac , otac krvolok i monstrum može unesrećiti dijete, to ne može nikakav otrov saprati.Skoro isto kao i nepažljiv i neučinjen ,  a častan i pošten  otac.

Nastalo je neko neodređeno stanje nalik hibarnaciji. Ništa se nije dešavalo. Svako se povukao u sebe. Mito je popravio ljuljačku. Sjeo na nju i ljuljao se čitavu veče. U polusnu mu se činilo da je na ljuljački dvanaestogodišnja Frka Frkica . Obučena u bijelu čipkanu haljinu do koljena , heklane dokoljenice i lakovane crne cipelice .  Ružičasta leptir mašnica zadjevena u vranoj kosi blješti na mjesecu

Marija njegova najmlađa kćer je vesela i razigrana. Stalno mu govori:

-Tatko moj , jače . Još jače. Hoću da dostignem zvjezdice , moje sestrice. 

On je ljulja i ljulja  , srce mu nikad nije bilo ispunjenom tolikim ponosom i radošču.Njegova malena kćerkica nije više tužna i šutljiva. Igra se sa svojim tatkom i uživa.I usred te čarolije u umu mu se vrati vrijeme na babine i on u svom pijanstvu , iz podsvijest razabra potisnute kumove riječi :

-Moja si , niko mi te neće uzeti.

Sve se složi na svoje mjesto.Čudan je ovaj život. Treba čovjek da popravi godinama neljuljanu ljuljačku  , da mu bolno srce vrati vremena kada je trebao ljuljati i voljeti kćeri ,da ga zabole prazna vremena bez ljubavi i snova , da čuje glas u umu i osvjesti se.

Ah Mito , Mito oholi jadniče. Čitav si život sprcao u praznoću mehane. Nisi vidio koliko je nevine i iskrene ljubavi u tvom domu i oko tebe bilo.Samo je cvijeće tvoje čekalo da se osvijestiš , da ih miluješ , mirišeš i voliš.

Kleknu na koljena , nalakti ruke na ljuljačku , pruži ih prema nebu , i lagano njišući se poče da se moli:

-Oče moj , koji jesi na nebesi , pomiluj.

Oprosti mi moje grijehe prošle i buduće,

Jer veliki sam grešnik.

Podari milost mojoj ženi , ćerama i potomstvu.

Amin

Odjednom osjeti neku lakoću u srcu. Ne zna da li mu je oprošteno : čak debelo sumnja. Ali um mu je poslije godina jasno pokazao šta treba činiti. Znao je da navlači novi grijeh , ali nije imao izbora. Jedino tako će njegova najmlađa kćer imati mira.

Isplakao se kao da se od života oprašta  i na ljuljački dočekao zoru. Frki otišao , izljubio je  , oproštaj zamolio i dobio. Njoj već svejedno bilo. Samo je u srcu zebnju nosila , šta će Mito slijedeće učiniti.Mnije , u svakom slučaju neće na dobro izaći.

Sina od  trinaest godina  bez riječi odmah u auto ubacio i pravac u Vranje , kod kuma  monstruma.

Prijatelj se plaho obradovao , mislio Mito mu porod domu vraća.Janjad se  okrenula.Vas komšiluk, pola Vranja pozvao, da mu ponovo  drugara čuvenog Mitu bekriju vide. Slavlje ko za vjenčanje ili babine prvorođenog unuka  priredio .Mito sina stalno po kosi gladi i ništa ne progovara. Tek kada su janjad gotova bila i meso se na astale iznjelo, pita kumšin  Mitu kojim dobrom , da li mu se djeca vraćaju.

Mito mu pred svima jasno i glasno odgovara:

-Nije dobro prijatelju, nas su uvjek časti i poštenju učili.  U tradiciji nauk iz svete knjige nastao : život za život. Ti đubre jedno nevjerničko i zločinačko , uze život moje kćeri dok je djetešce bila. Red je da uzmem ja tvoj.

To izreče pred okupljenim, sada već izvjesno , smrtnim svatovima. Revolver iz pojasa vadi i svih šest metaka , jedan za drugim : taaka, taka, taka, taka, taka i taaka mu u tijelo zakuca. Bez hitnje , staloženo i bolesno precizno . Tri metka međ prepone ,  tri u grudi. Naizmjenično, jedan dole, jedan gore.I tako šest puta, odnosno tri puta po dva metka u kuma sprži.

Ljevor za pas stavlja , za ruku sina uzima i ka autu ide. Niko ništa ne govori, niko ih ne zaustavlja . Svi znaju, i mlado i staro ,što se mora – mora se.Život za život. Žali Bože onog djetinjeg.

Ušo Mito u auto i nazad za Bosnu. Nije se Mito milicije bojao. Imao plan u svojoj ludoj,  alkoholom poremećenoj glavurdi. Vozio da Leskovac, preko Niš do Čačak i Užice od Tita. Došao do Višegrada do Mosta Starine od Mehmed paše Sokolovića. Sjetio se sna onog jutra unukovih babina.

To je to . Nema ništa izvan onog što čovjek živi i sanja. Poslije šta bude – bude. I nekako mu žao Frke  Frkice . Opet će nju najviše povrijediti.Zapravo ona je odgojila ovo milo štence pored njega. Toliko ga je voljela da je i njega Mali Princ zvala. No,on izbora nema . Gdje on tu i ovo dijete . Taka im sudbina.

Otvorio prozore, puko most Mehmed paše Sokolovića , ravan ko aerodromska pista. On obrza 60, 70, 80 i viče:

-Paša, evo ,unuka ti vodim,

Sin ga gleda začušeno mnije tatko malo poludio. Djeca sve znaju i kad ništa ne znaju.

-Ništa se ti ne brini.- poručuje mu otac.

9o, 100 više ne može skrenuti sve i da hoće.Vidi dijete da otac neće stati. A uporedo sa autom prelijepi anđeo sa kosom u ruci juri. Djećak je oduševljen njegovom ljepotom i vještinom. Nasmješi mu se i mahnu.

Anđeo nema kud. Sakri kosu pod plašt . Anđeo se nasmješi i djetetu otpozdravlja. Žao mu djeteta . Prelijepo je i nevino.Možda ga baš zato vodi sa sobom. Nije njegovo da razmišlja. Poslije će ga u nekom skrivenom kutku isplakati. Ali sad mora posao raditi . Tako mu grah pao. Nema izuzetaka. Samo tako se harmonija stvara i odr-ava.

Mito sada već vrišti:

-Evo paša roda tvoga.

Nema kajanja . Sve i da hoće , sada više ništa ne može učiniti.Uz strahovit udar , zveket  i lom završiše među stjenama. Poslije su Mitu u komadima sa dijelovima zgužvanog metala vadili.

Dijete su iznijeli i na travu zelenu položili. Bijela košulja, plave samtane pantalone, leptir traka plišana, crne cipele i svjetlo plave čarape, sve kao ispod čekića.Savršeno. Ni kapi krvi na djetetu, ni na djetetovam licu. Samo mu se lijepa , usnula glavica na lahkom  povjetarcu  malo klati.

Reko bi čovjek ništa mu nije. To neodrasli Princ mali, umoran legao i spije, svoju nesrećnu sestricu Frku Frkicu snije. Hoće nad njom da bdije.Zna, trebaće joj pomoć svih anđela.

Mito je učinio to što je učinio. Po njegovom , ni jednog momenta  nije imao diileme.Tako se brani  čast.Nema tu mnogo pameti,ni razmišljanja o uzrocima i posljedicama.Insan je satkan od  sljepila , nerazuma i žurbe.A kada se konačnost desi ;klekne pa se moli da mu se oprosti. Aha! Kako ne. A mere bit da bidne da se nekom i oprosti.

Nikad nisam raztmišljala o suicidu.To je  protiv Božijih zakona, i o tome nema diskusije.Bratova smrt me skoro  ubila. Da nisam imala sina na dojkama , ne znam šta bi bilo sa mnom . Ili bih poludjela ili bih neku nesreću iscenirala i dozvala.Znanje da dijete raste i  pitanje kako bi živjelo kao siroče, me odvratilo od   sumornih misli, ali nije tugu odagnalo.

Nekoliko nedelja mi je sva bilo maglovito  i bolno .Skoro da se ne sjećam  ni ko ih je , kako su  ih i ni gdje su ih sahranili. Godinama poslije vrati mi se sjećanje. Luce i Dobrii uz pomoć mahalaša i ljuba su pokop i sve ostalo sredili i na starom pravoslavnom groblju ih upokojili. Tada je  bilo deplasirano pominjati i zahvaljivati bilo kome.

Majka je presvisnula u tri mjeseca.Baš tako : presvisnula.Tri mjeseca , svaki dan u vrijeme pogibije Mite i sina bi prišla ljuljački , nalaktila ruke na nju , okrenula ih  prema nebu i molila i plakala. I plakala i molila. Tri debela sata se nije micala. Bilo kiša , bilo  sunce. Čini mi se da su sjekire i čuskije  sa neba padale ne bi ih osjetila , niti se pomakla.

Vremenom  sam prestala da je pokušam odvratiti od tog beznadežnog rituala. Jedno vrijeme  , sjedeći na verandi sam je gledala i sa njom  se molila i plakala. Bilo mi je žao , ali sam više žalila brata. Ona je svoj život živjela onako kako je je dano , a ponekad je nešto ukrala za sebe i bilo je po njenom. A šta sa bratom?Šta sa njegovom nevinošću i njegovoih dvanaest godina ljepote i ljubavi koju je dijelio , a i primao.Šta je sa njegovim nedosanjanim snovima i ljubavima koje ga neće milovati.

Poslije sam se navikla na njenu svakodnevnu procesiju i  svojevrsnu  izvitoperenu liturgiju .Prestala je komunicirati sa  ljudima. Nije ni jela. Jedino sam je ja ,  na silu mogla natjerati da pojede nešto . Ali to je bio svakodnevni , najstroži post.Kruh , voda i o večeri jedna sitna riba.

Gledala sam je kako kopni.Znala sam da neće dugo.Ljepota  je još bila prisutna , ali se usukala i okoščatila. Začudo nije nosila crninu.Oblačila  je   jednostavne , jednodjelne  seljačke halje od bijelog damasta i vunene priglavke na nogama.Na glavi je nosila one muslimanske šamije.Zbog lakoće i jednostavnosti su joj se uvijek više dopadale od krutih svilenih marama.Poslije nije imala vremena ni za halje i priglavke . Izlazila bi u dekoltačama i bosa. Izdaleka ličila je na neku  bijelu nestvarnu sjenu koja se moli.

Iako je činila munjenom , svaku veče je na verandi satima, u lavoru prala noge i ruke . Iznijela bi lavor i sačekala da se voda smiri.Da poprimi izgled glatkog i sjajnog ogledala.Dugo je gledala u to kristalno jezerce.Ne, nije se ogledala u njemu. Čekala je da snagom uma dozove lik svog sina , da joj se nasmiješi, da joj mahne i poljubac pošalje.To je bio znak da joj je oprošteno. Potom bi se prala.Po muslimanski abdest uzimača. Prala ih i zagledala udove. Kao da je očekivala da će se pojaviti stigme.

Jednog dana sin mi je poboljevao . imao je veliku  temperaturu i ja se zabavila oko njega. Kada su djeca u pitanju majke se uspaniče i zadeveraju oko djeteta . Strah ih odvoji od realnosti i izgube pojam o vremenu, jer malo dijete ne zna reći šta mu je , šta ga boli i šta mu treba?

U neko doba pogledah kroz prozor i vidim da se sunce polako spušta.Uh , majko moja , šta mi je sa majkom? Čitav dan nisam pomislila na nju  niti je vidjela. Izletim na vearndu i odahnem.Majka sjedi na ljuljački i kanda  da se njiše. Začudim se Nikad je nisam vidjela  na ljuljački ili drugom  položaju osim klečečem i molitvenom   .

-Mamo mori , jesi li dobro!

Nema odgovora . Mamo mori nijemi,a prizor nestvaran.  Mama se glavom lagano prislonila na lijevo uže ,lijevom ga rukom obgrlila , desnu obuhvatila, ruke u skute skupila , oči  u nebo uperila , kao da nekog  doziva. Sunce obasjava bjelinu njene  pamučne prozirne noćna haljinke. Imam osjećaj da ta sjena titra  i leprša , kao da se sprema da poleti u suton ,koji  se približava.

Nešto nije u redu; mislim ja . Ne glasa se i ne okreće se prema mom glasu. Možda se umorila i zaspala? Aha , kako ne. Ono jeste zaspala , ali vječni  je sanak usnila.Tiho i mirno je otišla. Kao  što je zadnju deceniju živjela.Da nisam  živjela sa njom , vjerujem  da niko ne bi primjetio da je umrla.

Nisam bila previše tužna. Znala sam da je sada mirna i da je više nikakvo zlo i brige ne mogu pokliopiti.Uh , svašta je sa Mitom predeverala. I lijepog i ružnog. I dobrog i zlog. Radovala se i tugovala.U radovanju umjerene i smjerna , a  trpila nedaće ko svaka balkanska žena. Strpljivo , stoički i skoro bez riječi. Moleći se Bogu i živeći u nadi :

-Daće Bog , sutra će biti bolje .

Sahranismo je na   Starom pravoslavnom groblju , nadomak stadiona Koševo. Okupismo se sestre , muž mi i  ja sa djetetom  u rukama. I niko više , jer nikog  nismo imali. Kada su pokopni radnici  položili majku u smrtnu jamu  i počeli je zatrpavati  pojaviše se oni:

Mojsije ,Zlata, Herco , Jela Lela Jelena  ,Oma   i Branka, Baška baŠa i njegova nova Branka, Deba i Ankica , Lijeni i Mala Guza. Ispred su išli Luce i Dobri noseći vijenac svježih ruža sa trakom na kojoj je pisalo:

„Majci naše najvoljenije prijeteljice.“

Pomislih , nekad u nekom nestavrnom i nepostojećem vremenu Dobri mi je rekao:

-Upamti  malena moja  ; u svakom zlu i nesreći  ima i nečeg  dobrog.

Ne , njihovo prisustvo  nije odnijelo tugu, ali je oplemenilo.Srcem mi zatitra topli vjetrić nade:

-Biće sve u redu!

Mahalaši ko mahalaši. Ne mogu bez svojih kerefeka. Deba i Lenji se gurkaju i šarete. Ja ih sasvim jasno razabirem :

-Joj , jes Mojsije ko neki sakatli prosjak bez one svoje harmonike. Nakrivio i nalaktio se na Zlatu ko da mu je ona prosjački štap. Da ga ne znam sada bi mu , namah priletio i sadaku udjelio . Ne mere jado ravnotežu bez ćemaneta  držat.

Osjećam dai I drugi misle isto. I ja sam pomislila isto. Ona nekadašnja Frka Frkica bi rekla :

-Znala sam ja da će , odnekle iz tišine  nadgrobnih spomenika , iskočiti ovi dobri mahnitovi i neku  lakrdiju napraviti, samo da bih ja bar na momenat tugu zaboravila.Jer rekoše mi:

-Oni ne tuguju , nemaju za to vremena. Mrtvi  mrtvima ; živi živima. Prelijepi život odi dalje , a oni život slave.

Luce i Dobri mi se saučesnički smješkaju i sliježu ramenima :

-Šta ćeš , ne zamjeri ,  takve ih mahala nakrive rodila i odgojila.

Nisma im zamjerila. Moj život će čini mi se dobiti novi zaokret. Nisu me zaboravili. Nikad me nisu napustiili . Svi su tu . Uvijek su bili .Samo su me pustili da svoje odbolujem na svoj način.Da život naučim bez upliva pameti drugih. Iskustvo vlastite kože je najbolnije , ali i najbolji učitelj.

Odjednom osjetih ogromnu prazninu. Shvatih koliko su mi nedostajali. Svi oni . I Luce. Ali Dobri. Eh , moj Dobri , moj čovječe mili. Zašto nam se ne da.
Na groblju smo se oprostili , sa svima sam se izljubila , osim sa Dorbim . Njega nisam smjela ni pogledati,  ni poljubiti. Bojala sam se iznevjeriti obećanje koje sam mužu dala. Boljelo me . Dobri se smješkao , po remenu me dotakao , u ruku , vrhove prstića poljubio , okrenuo i otišao. Učinilo mi se da sam tren prije toga  čula jedno nečujno ::

-Oprosti mi , molim te .

Bilo je neobično živjeti u velikoj kući , sama sa djetetom i mužem . Skoro pa siroče bez  ikoga svoga. Od one večeri kada je Mito saznao zlu  istinu o kumu , moj muž se počeo mijenjati. Ohladio se i osjećala sam da pati. Ja mu nisam mogla pomoći. Nije ništa pitao , a ja nisam imala ništa reći. Šta je bilo, bilo je. I ne može se ispraviti. Treba sa tim živjeti kako se umije , jer se mora.Vrlo rijetko mi je prilazio , sa sinom se igrao , zamišljeniji i sve ogorčeniji  bio .

 Činilo se da  radost iz njega  curi i polako lapi.Nije više bio razgovorljiv  i nije pokušavao da me odobrovolji , nasmije ili dotakne. Meni je to , iako mi ga je žao , moram priznati u potpunosti odgovaralo. Od pravog dana sam znala da se sa njim ne mogu i ne smijem povezati. Pogled u njega je bio kao da gledam lice njegovog oca kako balavi silujući me. Svakim njegovim  dodirom me podilazi bolna  jeza  i nagon za povraćanjem. I pored silnog htjenja nisam osjećala ništa osim odvratnosti. I zaista mi ga je bilo iskreno žao.Po hiljaditi put ponavljam sebi – on nije ništa kriv. A ja nisam mogla ništa protiv sebe.

Mnogo puta sam razmišljala da možda moja osjećanja prem Dobrom nisu kumovala tim stanjima. Ne , nisu. Dobri je bio jedna strana mog života , a sve ostalo na drugu stranu. To nisam mješala. Moj život je tekao , kako je tekao  . Spoznala sam i ubijedila sebe  da je Dobri kao neka nestvarna  fikcija koja se nikada neće obistiniti. Svjesnost da smo se Dobri i ja  u mikrosekundi  mimoišli u kontiniumu ljubavi ,činila me čistom u mom  odnosu sa mužem i djetetom.
I tako prođoše godine. U tim neodređenim i nesređenim odnosima dobih i kćer. Činilo se da sam nekako upotpunila  majčinstvo , nasuprot  supružništvu.Kao supruga sam bila nedorečena . Željela sam ispraviti taj dio sebe , pokušavala se davati, ali se nisam nalazila. Bračne obaveze su nekako mučno kaskale.

Oh , bila sam dobra domačica , kuvarica , i spremačica . Bila sam i vjerna žena i sagovornica. Naše komunikacije su kaskale zbog njegovog slabijeg obrazovanja  i nedostatka volje za razgovore mimo najnižih standarda razgovora dva saputnika , u ovom slučaju sapatnika.Kao  žena  ljubavnica , kao mazna žena , kao žena u bračnom krevetu bi se sledila i zakazala. 

Normalno ,  saznanje da mu je otac prvi imao ženu i to brutalnim činom silovanja , nije bila dobru podloga za održiv brak.On se sve više počeo udaljavati od porodice. Ono entuzijazma i zanosa što je imao u početku braka je splasnulo. Sve je više radio i sve manje bio kod kuće.

Mora mu se priznati da je svaki dinar plate davao u kuću. Međutim naknadu za prekovremeni rad je zadržavao ta sebe. I najgore od svega počeo je zalaziti u kafane i piti. Sve više je izbivao iz kuće. Sav teret odgoja djece ,kućanstva i bašte je pao na mene. Nisam se bunila, Majčinstvo me zaokupilo i ispunjavalo.

Mitu i njegovog oca nikad nismo pominjali. On bi dvaput  godišnje išao  materi, koja je samovala , ali je bila čvrsta žena i uspjevala da se održi . Zdušno je pomagao o sjetvi i kosidbi, ubiranju ljetine.Međutim u našoj bašti od njega nije bilo nikakve  pomoći. Mislio je , ako ne radim , to je moja briga. Nisam se bunila. Stisnula zube i nekako sam  sve sama  stizala. Bilo bi mi lakše da imam mušku ruku pored sebe,  da je  on provodio više vremena uz djecu ,i bio manje  u pohodu na mehane. Nisma mu prigovarala , iako smo živjeli sve teže. Prijetilo nam je siromaštvo.

Nabavila sam novu kravu i ona nam je jedno vrijeme  olakšavala prilike. Da sam imala konja sasvim sigurno bih se ponovo prihvatila raznošenja mlijeka. Džugumi  , kalajisani , izglancani i kao novi su čamili u kredencu.

Kćer napuni tri godine , sin pet . Situacija se ne mijenja. Muž samo prespava, presvuče se i ode. Bijah udovica pored živog muža, Ito kao on.Udovac pored prelijepe žene,Djeca su mi bila kompenzacija  i uz njih mi je  bilo lakše.

 Nekad bi se primirio dva tri dana , nije izlazio. Sjedio bi na verandi  , milovao djecu , šutio  i  tužno gledao u rađanje noći.Ne mogu zamisliti šta je osjećao. Njemu je bilo najgore. Imao je ili mogao je  sve , a nije , izuzev djece dobio ništa. Nije se mogao okrenuti nazad. Prošlosti više nije imao , sadašnjost je umrla,budućnost nije ganjao, niti je vidio. Kada bih ispratila djecu na spavanje , vratila bih se u kuhinju i pospremila je. Kroz prozor bih vidjela  da je lice zaronio u šake i da grčevito  plače.

Ja bih se sažalila , jer zaista mi ga je svo vrijeme  bilo žao.Jadnik se ni kriv ni dužan našao u mračnom središtu ljudske mržnje i zla.Izašla bih na verandu , pomilovala ga po kosi, sjela kraj njega , zagrlila ga , glavu mu naslonila na neljubljene i nemilovane  grudi  i tješila ga:

-Isplači se djetešce , možda nam jednog dana bude bolje.

On bi se očajnički zagnjurio u moje grudi , ne želeći da mu vidim suze i još grčevitije plakao:

-Zašto sve ovo .  Boli me Marija . Ničemu ja nisam kriv. Volim i tebe i djecu , ali moj otac i njegovo zlo ,  i njegova krv na Mitinim rukama me priječe da budem normalan. Kad tebe gledam vidim njih dvojicu kako mi se cere i upiru u mene prstom:

-Još jednom djetetu smo slomili srce i ukrali život.

U meni bi proradio majčinski instikt, povela bih ga u spavaću sobu koju nismo mjesecima koristili , položila na krevet . Podigla mu noge  stavila jastuk ispod glave , skinula mu svu odjeću osim donjeg veša  , pokrila ga prekrivačem i mislila ugasiti svjetlo , zatvoriti  vrata i otići u dječju sobu. On bi ne otvarajući oči zamolio:

-Ostani  još malo sa mnom , molim te .Ne mogu više izdržati sam.

Ja bih legla pored njega ,stavila mu glavu i krilo i pričala mu bajke o tome kako postoji svijet u kome nema bola , i kome će se dvoje , muško i žensko  voljeti i sanjati i biti sretni.On bi se smiro i zaspao. Nekad je bol bila jača i nisam ga uspjevala utješiti i smiriti. Tada bih mu se predala i tu noć bi bili i muž i žena.

Slijedećih dana bi bježali jedno od drugog , sakrivali se u svoje sobe , stideći se onoga što smo učinili . Tako sam se navikla  misliti ni  o čemu , osim o dnevnim potrebama. Snove i nade sam sahranila, jer su me prošla sjećanja boljela. Bilo ona dobra , bilo ona zla.