Author Archives: admin

Kada rasklimane gurnuh vratnice,

kroz baštu lakim prošetah korakom,

dok je sunce blagim jutarnjim zrakom

palilo po cvijeće lažne varnice.

Sve je po starom.Sve je tu:sadnice,

divlja loza,stalica sa trskom lakom…

Šadrvan sebren mrmori voćnjakom,

jasika pjeva pjesme poikajnice.

kao i prije,ruže dršžu i mirišu,

veliki,gordi ljiljani se njišu,

poznata mi svaka ptica u gustišu.

Štaviše,nazaim: stoji velada,

s nje se ljušti sadra u dnu drvoreda,

vitkamsred otužnog mirisa rezeda.

Sergeju Averincevu

Kad na istoku dubinu noćni plam počne da zahvaća,
zemlja počinje da svijetli se i vraća

pretek darivanog, nježnog svjetla, nepotrebnog odskora.
To što svem odgovara, tom nema odgovora.

I ko da odgovori ti iz suznih dolja –
prosto su veličje duše? Veličje polja

koje niti pred napadom, niti pred plugom
ne pomišlja da sebe brani: jedno, pa drugo,

svi oni, neki beru, gaze, a neki zarivaju
lemeš u grudi, ko snoviđenje za snoviđenjem nestaju

negdje u dalj, u okean, gdje svi, ko ptice, sliče. I može
zemlja i bez gledanja da vidi, kaže: – Prosti mu, Bože ! –
za svakim.
Tako, pamtim, u Pećini sluškinja svijeće
svakome ko do monaha silazi, u šaku meće

kao djetetu malom koje dolazi do strašnog mjesta,
gdje slava Božja je, i teško tome kom žiće nije nevjesta,

gdje čuješ kako nebo diše i zašto ono diše,
– Bog te spasio – veli za tim ko je ne čuje više…

Možda umrijeti – to je pasti napokon na koljena?
I ja što biću zemlja, u zemlju gledam zapanjena.

Čistota čišća od prve čistote! iz kraja ogorčenja
ja pitam o uzroku zaštite i oproštenja,

i pitam: zar je moguće da, luda, uvrede želiš
tisućljećima da gutaš, nagrade da dijeliš?

Zašto su oni tebi mili, ili čim su ti ugodili?
Zato što ja jesam – odvraća –
Zato što svi smo bili.

Pišem ti dok sav šator spava
I letnji dan mre oko mene
Ko buket što se rasprskava
U nebu punom plave sjene
Zaslkepljujuća jedna salva
Još ne procvjeta a već vene

pb

89,

Tu su neke leteće stvari –

Časovi – Ptice – Bumbari –

O tome nema elegije.

Tu su neke stajaće stvari –

Bregovi – Vječnost – Boli stari –

Ni to mi po volji nije.

 Tu je – što raste, dok počiva.

Zar su nebesa objašnjiva?

Kako spokojno Tajna snije!

98.

Čast jedna za sve odlaže se –

To popodne što Mitru meće –

Nitko izbjeći tom purpuru –

Ni umaći toj Kruni – neće!

Kočija, ovo čuva, i sluge –

Soba, sjaj i mnoštvo nijemo –

I, takođe, zvona, u selu,

Svečano dok projahujemo!

 Kakva Pratnja dostojanstvena!

I kakav obred, kad stajemo!

Kako odano sto šešira

Podignu, dok se rastajemo!

I kakva pompa što hermelin

Natkrili kada pokažemo

Ti, i ja, smjerni štit sa grbom –

Titulu smrti zaištemo!