maglu si rastjerala
došao sam ti mila
zoru smo potopili
u okean strašni
zarobljen u našim čulima
koji lomi kičmu našeg stida
i ja sićušan i silan
lebdim proplancima tvoga tijela
umilnom ljepotom oslobođen
a ti tanana i jaka
uzbibani mramor
mojim vjetrovima pokošena
zbratimljeni svom snagom
u nagosti tijela
u maslinama pored mora
ljubavlju bremenitog
beremo edenske jabuke
I nošeni vječno, u vječnoj noći,
bez povratka gnani spram obala skritih,
zar u moru ljetâ nećemo se moći
ni dan usidriti?
O jezero! Jedna godina tek ode,
a pred mile vale koje bez nje gledam,
gdje ona sjeđaše, na kamen kraj vode,
ja sam evo sjedam.
I onda si tako bučalo pod stijenom
i razbijalo se o tvrde joj strane,
a njoj vjetar prao tvojih vala pjenom
noge milovane.
Jedno veče- pamtiš?-plovismo u muku,
međ vodom i nebom negdje živa glasa,
jedino se vesla čula kako tuku
u skladu talasa.
Najednom, glas neki, čudan, posve blago
s čarobnih obala podigao jeku,
val se primirio, a iz glasa dragog
čuh riječi gdje teku:
“O vrijeme, ne leti! Vi, trenutci sretni,
ne hitajte tamo!
Pustite da slasti naših dana cvjetnih
mirno uživamo!
Koliko nesretnih na zemlji vas moli:
za njih brzo hajte;
njima odnosite i dane i boli, sretne ne gledajte.
Još koji trenutak zalud molim vruće,
vrijeme ni da čuje.
Noći zborim:”Lakše!” ali već svanuće
tamu rastjeruje.
Ljubimo se dakle! Ne gledajmo ništa!
Nek nas radost primi!
Čovjek nema luke, vrijeme pristaništa,
s njim tečemo i mi.
O zavidno vrijeme, zar će pjani sati,
kad nas ljubav sretnim valovima hrani,
jednakom brzinom od nas otjecati
k'o nesretni dani?
Zar od njih ni traga neće biti više?
Zar zauvijek nesta tih satova sreće?
Vrijeme što ih daje, vrijeme što ih briše,
zar ih vratit neće?
Vječnosti, prošlosti, vi, dubine tamne,
od otetih dana što tamo činite?
Hoćete l’ nam vratit sve zanose plamne
što nam ih grabite?
O jezero! Stijene! Špilje! Šumo slijepa!
Vi štono vas vrijeme obnavlja i štedi,
na tu noć sačuvaj, o prirodo lijepa,
barem spomen blijedi!
Bilo u tišini tvojoj il’ u buri,
jezero, u sjaju okolice tvoje,
u jelama crnim, u hridima surim,
što nad tobom stoje.
Bilo u lahoru koji šumeć brodi,
u šumoru što ga žal žalu predaje,
u srebrnoj zvijezdi što u tvojoj vodi
blijedim sija sjajem.
Vjetar što jauče, trska što šumori,
lagani mirisi u zraku i dahu,
sve što vidim, čujem, dišem, neka zbori:
“oni se volješe”
A. M. Remlaovu
Na razmrskanoj nozi se dovukla,
Uklupčila se kraj rupe i brega.
A krv je ko tanka brazda okrugla
Sanjivo lice delila od snega.
Još je nazirala pucanj kroz dim ljuti,
I vila se šumska putanja u oku.
Iz žbunja je vetar kosmati i kruti
Raznosio sitne sačme kišu zvonku.
Kao žunje, nad njom magla se je vila,
Bilo je crveno vlažno veče pozno.
Nemirno se glava dizala i krila
I jezik na rani ledio se grozno.
Žuti rep, ko požar, u sneg je upao,
Ko kuvana mrkva usna je otekla …
Širio se inja i sačme dah zao,
A krv, vrh čeljusti, curila je, tekla.
Nadam se
da nam je dan
dobro krenuo
svaki dan je uvijek sunčan
i kad kiša pada
i kad tuga bane
život je prelijep
ponekad bolan
a sutra je novi dan
uvijek sunčan nasmijan
čekam da mi se javiš
da mi se vratiš
da suton novi
smiraj našim srcima nosi
Autor
Hajro Šabanadžović
Blagdan
Jesenje jutro Nar cvate
Predvečerje nad Modrom rijekom Nebo rijeka i terakota
Cvjetna polja Peručica
Neretva Grad čednosti čežnja
Krvava Drina Šeher Banja Luka
Ruže i poljsko cvijeće Naše nebo
Naša čežnja Naša nada
Moji Đardini sretni Moje radosti
Poruči mi u snu neko jutro
a dan po običaju prekrasan i milostiv
jedna ljepot Malena
ti si uvijek htio ljudima da daš
ali lebdiš u oblacima
radi nepoznatog mnoštva
o kojima se Nebo brine
zapostavljaš predivna bića
ruke ti pružaju
a ti
živiš u snovima
pognem glavu
zatečen sam
ne pamtim kada sam ostao bez riječi
nisam znao da se to može
ona se smješka i kaže
sad znaš kako duša boli
a da ti nije ništa učinjeno
odbi bol
inače ću ja tebe otkačiti
iako mi to ne pada na pamet
i ti vidi da li ti valja
ona tvoja
šta je tu je
i još mi prošapta
Ali, nebitno, bilo pa prošlo
kad ti reču
ne vjeruj
nikad ništa ne prolazi
i sve je bitno
osim ćutanja
i ode
sam sebi kažem
konju jedan
ako si pametan
skontaj
šta je tu poetesa
jedna druga Malena
htjela da kaže
možda sanja ružu
koja cvijeta
a bolom miriše
možda usnila
Princa Malog
a on bježi
shvata
u snovima privid ima
koji stvarnost briše
a se ljubav zove
Vitta Bella
The search for fame and fortune
it's always there
everybody wants a share
looking for the good life
playing every game
no one else but you're to blame
Vitta bella
vitta bella
life can be wonderful
life can be cruel
So we spend our time
till we're old and wise
still we have to compromise
Vitta bella
vitta bella
life can be wonderful
life can be cruel (x3)
Life can be wonderful
life can be cruel
Život je lijep
Potraga za slavom i bogatstvom
uvijek je prisutna
svi žele jedan dio
u traganju za dobrim životom
igrajući svaku igru
nitko drugi nije ti kriv
Život je lijep
Život je lijep
život može biti divan
život može biti okrutan
život može biti divan
život može biti okrutan
Zato provodimo svoje vrijeme
Sve do starosti i mudrosti
Pristajući na kompromise
Život je lijep
Život je lijep
život može biti divan
život može biti okrutan
život može biti divan
život može biti okrutan
Napola poslato pisamo
Ljpoto Mila ,
jube moja
Mala Velika princezo , kraljevskog roda
Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom često u snovima druži, malo otračati.
Valjda ljubomora , šta li ?
Inače nemam običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je. Meni ništa lakše nego se multiplicirati . U dva tri insana , a ko ljubim i više.
Sada mi se novi merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u displej ( Joj , što sam se tehnikum naštelia . ).
Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud nazvati.
Aha, Malo šjutra.
Nemaš ti drugog posla nego mahalskog blećka zvati.
Ova trojica klonova blenu u moju ljepot vilu i hoće da mi je kradu.
Ne dam te mila, nikako ne dam. Al’ mi drago što te gledaju. Nek vide šta srećni mahalaš voli.
Oni tvoj Bolero , ona tvojom ljepotom skršena stakla mi oči isplakale , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez toga plaćem li , plačem.
Plačem ko godina, poneki dio mene i ko dvije. godine .Ako znaš koliko je to suza, biće mi lakše . Malo sam se i umorio. A i nakupilo se u tom čekanju guta godina…
Sada se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti mila tako se kod nas u mahali kaže) u moje mubarek srce , a oni djetinji , blesavi hamal rahmetli majku pominje.
-Ne kuni me majko , za nju…
Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jopet isponove.
Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu kad ovake ljepote i dobrote.
I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.
Jok, nikako ne prestaje. Načisto zvizno.
A jel , mahlukatu to valja?
Ne valja , nikako , ne valja.
Jel mu bolje, nikako mu nije bolje. Samo gore mere biti.
I meni se , ne kuka , nego vrišti. Ak’ mučim.
Dobro , priznajem, pretužan sam što te ne možgu pomilovati ,za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda . Ljepot čarobnica Kirka ti prarod bila. A ti još ljepša i kršnija od nje. I tananija i krhkija i pride zavodljivija.
Ruku tvoju na grudi staviti da osjetiš , bona ne bila , kako lupa, ko dva Unska vodopada sa Plive i pride Modre rijeke slapovi. Da nas ogrneš ljepotom svojom , usnama svojim bilo čim.
Svaki od nas kvatropliciranih sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio , sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:
–
S rukon za ruku su četri stađuna
Moji se dani kroz vrime vuku,….
A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.
-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da mi društvo u ovom belaju od čežnje praviš .
Izgorih ti mila, sagorih .
Al ne kukam . Nisam ti ja ,bona pi…le.
Nemoj nikada pomisliti tako nešto bonićka , dobroto mila .
Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. Tanane pokrete tvoje , leptirice let , labuđi ples u snove dozivati .
I sanjati da me grliš bilo čim.
A da mi se ponekad ne oklizne neki gutljaj. Oklizne . Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta. A ljubav iz srca .
Volim da moje pjesme, boje , slike , i tvog umilnog plesa muzika vrište i kazuju:
-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.
Ne zamjeri i selam ti veliki ,
mila moja , Sunčice mila.
***
Prođoše stađuni. Bukadar njih.
Tračaroša upitaše:
Posla li ti ono pismo?
-Kako da da pošaljem ljudi moji! Toliko u njemu ljubavi ima , a mi se ni susreli nismo .
Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da je susretnem , nikako da mi se javi, da mi adresu da ,da mi umor s duše skine.
Šta ću, radostan ja , nego još uvijek se nadam. Nadu susretanja mi ne mogu ubiti.
Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.
Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haberili ruku dala.
A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Plesaće mi okupana mirisima ljubičica i plavetnog mora Jadranskog , raj za oči moje i neće se ljutiti što je ružim , za sev ove godine nesusretanja.
Jutros je komšinicin pijetao zakukurikao hejbetni put ove nasušne godine.
Trebao bi još par puta toliko puta put nategnuti glasne žice, ako hoće da pošteno zaradi ovogodišnju platu.
Vi se pitate odakle ili što će pijetlu plata.
A šta mislite šta radi svaki dan?
Zarađuje platu i izbjegava nož. Ako koke dobro nose jaja , znači pijetao dobro radi posa.
Ako na vrijeme, u zoru budi gazdu ,jopet je u plusu.
A sve nam se ,nekako , čini da je pijetao lukaviji od gazde.Do jednom.Gazda ga hrani i plaća kokama, da ozvaniči sabah.
A pijetao ozvaniči sabah da bi pricvrljivao koke.Nema kod njega ljudskih gluposti.Stara koka dobra juha.Naskaće on sve odreda. Ma nije ga briga ni da li je koka koka , odnosno ženka njegove vrste. Njemu je samo zakukurikat i čitav potonji dan naskakivat.
Dakle , gazda ga plaća za ono što je pijetlu u krvi.E sad, ne znamo da li mu plaća prekovremene sate i radnje. Ono sa drugim pernatim ženskinjama, jer ruku na srce , nauka nije skontala da li pijetlov takar po stranjskim tijelima ima ikakve veze sa povećenom reprodukcijom među vrstama.
A ća mu ga meremo znat’ ? Mere bit se jednom izlegu pjetpatke ili pjetguske.Nikad se ne zna.Na ovom dunjaluku je sve moguće.Ha imaš penezi, moš kod hodža i sveštenih lica kupiti svaki oprost.
Što bi poete rekli:
Tetkice i hadumi bi svašta nešto za šoldi dali i prodali.
U prevodu:
Lele im se i kuku!
Vala pošteno da poštenije ne mere biti.
Probala sve sam ja
I volela i patila
Lutala danima
Po nekim tuđim zemljama
Ostao samo si ti
Nestaje mi hrabrosti
Sa tobom lako je sve
Bez tebe moram živeti
Mesec je sam plovio
Milion dugih godina
Mesec je sam plovio
Što ne bi i ja
Smejem se oblaku
A bol na svakom koraku
Reči mi zastaju
Ja znam da sve izdržaću
Sama u postelji
Snovi nisu dovoljni
Ako nije bolelo
Srcu nije prijalo
Mesec je sam plovio
Milion dugih godina
Mesec je sam plovio
Što ne bi i ja