Tatjana Lukić – Prstenjak

 

… Apolonov prst prizilazi

iz Brda umjetnosti ili Sunčanog brda.”

 

**

ovo ti je sunčev prst

prstenjak

 

on nije za ures

imaš ga za čudo

 

prije divljeg pohoda na dlan

tu se gnijezdi

odbjegla

linija života

 

njome dereš mrežu

gusto tkanje sudbe

božijim noktima usječene mliječne staze

i prečice

 

njime mrsiš hod zloduha

i remetiš tajni plan

 

on ne šara laže

 

iz njega se pile novi puti glave

izvlači se pijavica – nova crta srca

i ružičnjak procvjetava – nov venerin brijeg

 

svi predjeli dlana

-križ položen modar otok

pritajene četvorine

po mjeti su tvoga bila

 

ta sunašca što izlaze iz ovog prsta

tvoj su rodoslov

 

-svojim dahom izrezbaren

rodni list

i umrlicu

 






												

Tatjana Lukić – a duša?





nekada sam znao? Pričao? priču
kao da je sve o biću
rečeno u jednom sroku

a evo me, dvojim
pred djetetom
koje uči prvo slovo:

ovo je uho, ovo ruka, ovo kosa,
ovo ovdje jagodice,
mladež ispod oka

ali
gdje je
duša?

zgranut stojim:
šta bi ono htjelo?

da uprem kažiprst u sjenku?
ili da zašutim i spustim ga
niz tijelo?

Tatjana Lukić – Šta šutim

 

(Zbirka – Šta šutim

Spomen na djetinjstvo)

 

I

neko je sliku prelio

šakom hladne vode

 

otekle su duge

šaren-laža licitar

i vrtuljci

 

nije se vodi dalo samo

glavu ludog mitra skitnice

 

rijetki časi straha

mrtvom vlati pokojom na sliku preneseni

u nju su se slili

 

širi se platnom naginje i klati

rascjetala glava  mitrova

 

hoće li ga sveg prekriti

hoće li se oteti

i iznova pohoditi

prva strepnja djetinja.

 














												

Tatjana Lukić – Strah – od sata

 

VII

 

pred njim smo nejaki stajali

i učili

 

dizali veliki prst

i zrakom opisivali put

koji on otkucava

 

najprije igrom zanijeti

potom radoznali

kakav će lik ocrtati

neumorno naše kretanje

 

kao što njega nije načinjela rđa

od našeg dugog učenja ne osta trag

 

ruke su se odavno

uz tijelo spustile

 

ali od kucanja njegova

ne odmičemo oči

 

neojačali jednako očekujući

otkucaj nama namijenjen

naš čas


												

Moj Unuk Vedran









Moj unuk Vedran









Kada na prleijepom dječijem licu vidite

radost plavetnog neba

znajte sreli ste mog unuka





Ime mu je nebom obojeno

zove se Vedran

nadimak mu je sušta ljubav





Oh , veliki je on dječak

Heroj neustrašivi ,  borac pravi

 bitke je mnoge dobio





A opet najbolje se osjeća

u dedinom naručju kao mala beba

što bezbrižne djetinje snove sanja





Ako čujete ciku , vrisku il’ lom

sigurno će iz meteža izroniti

„nevinašceta“ kudrava kosa tamna

koja se pita šta sam opet skrivio





A kada vas obasja osmjehom vedrim

što radost djetinje igre nosi zaboravite

i ime svoje zapisano u ljepoti djetinjeg oka





Zaboravićete  svoje teške dane

kada vam reče To sam ja Vedran

samo se malo igram ko raspjevani leptir





A to najbolje i radi ,  igra se i na sve strane žuri

po vas'vedri dan iz zagrljaja u zagrljaj žuri

i nikad se od silne ljubavi ne umori





Doduše ponekad ga usred graje i vreve

nespremnog zateknu snovi pa kapke sklopi

da u snu nove vragolije sprema i juri.

***

Tatjana Lukić – Lutka

 

klanja ti se neprestance

nasmijana glava

-loptica preko noći ispala

iz čarobnjakova rukava

 

ti si dlan

kojiće joj

zapljeskati

 

iz mraka

cvijet pored nogu

baciti

 

dodirnuti je nećeš

 

tajne sile je u ples pokreću

rumeni joj obraz podaruje glas

učas rasplaču

 

pako polen

koji čekada se bilje njemu uspne

ona šeta zrakom

 

slutiš:

njenim korakom

crni prsti igraju

 

iz tla se pomaljaju

podvlače se pod haljetak

svojim je stazama vodaju

 

i konac nevidljiv slutiš

kojem je svezana za svod

 

poskakuje vrbov prutić

ruhom djeve skriven

 

skloniš li se i zašutiš

-zaklecat će i klonuti

 

samo dok je okom pratiš

traje njezin hod

 






												

Tatjana Lukić – Svakodnevlje

otkad vrelo pronađoše

ne sustaju plodne vode

ali ni čedo ne ispliva vriskom

niz vlažna se uda kotrljaju treptji

-prsti oči ušne školjke

jezičak vrpca pupčana ljepljivo koljence

rasuto se sve pod rukama migolji

nad rođaj bih se svoj nadnijela

vješto parčad u čedo sastavljala

ali vodom svejednako kola

i željen čin priječi

plač za plačem

-luče rasparčano






												

Život i ruža





















Život je prelijep,

al istina je

ima boli

u modrozelenom krajoliku





Kad se krugovi i boje osame

i kad se žena moli

i kad ruža procvjeta

i umine njen miris

i sabahom odjekne tišina

i umore se neprespavane noći

kojom damari jecali su ljubav





prokrvari srce

da boli ima

u svakom danu

koji se nizaju

kao biserli slike

do kraja života





a opet

neprebol svjedoči

postoji  neko milostiv

dostojan svake kristalne suze

i svih uspomena koje sa njiom plaze

Tatjana Lukić – adresar









on je nestao prošlog ljeta
ona je nasmrt bolesna
on je sigurno negdje živ
on je promijenio ulicu ona prezime ona državu
njega se jedva sjećam
njen broj pitaj me znam naizust

njima se rodilo treće dijete ali ne znam ime
oni nisu zajedno ali ne znam tko je otišao
a tko ostao
ovaj je broj dobio na kraju nulu i peticu

ta ustanova više ne postoji
ali valjda postoji zgrada i na njoj kućni broj
postoji ali se taj bulevar drugačije zove
nije važno ne križaj ništa
upiši uredno sve
kao za spomenar

svakog januara pažljivo crnim tušem
prepisane stranice

na kojima se prva i posljednja ljubav
dodiruju blago vrhovima slova

kratka povijest mijena
i stalnosti kvačice na kraju prezimena

mali lični putopis u lijevom džepu košulje

2003.

Javno obraćanja Nerminu Nikšiću/ Vojinu Mijatoviću , Elmedinu Konakoviću i Edinu Fortu : Trojka – lažljiva , pokvarena , pljačkaška bijeda i fukara

Udrtužena “demokratska” zločinačka trojka, etablirana u narko dilerskim likovima Nermina Nikšiča/ Vojina Mijatovića , Elmedina Konakovića i Edina Forte nastavlja svoj krvavi i pljačkaški pohod.

Kriminalno povezani sa vođama udružernih pljačkaških i genocidnih tvorevina rs i hb, razrookom fukarom Miletom Dodikom i bezusnom robijaškom tetkicom Draganom Čovićem nastavljaju krvavi pir protiv vlastitih naroda.

Osilila se viševejekovna bijeda , bagra i fukara i ne daju narodu disati , ni živjeti. Oteše im svaki zagrljaj na putu do usta. Ljudi umiru od gladi. Umiranje od gladi nije figurativno, već bukvalno i faktička realnost.

Gdje je naš novac vapi potlačena sirotinja ?

Ona ista koja je na svojim plećima iznijela opstanje Bosne i Hercegovine:

-penzioneri, borci I RVI, radnici i novostvorena socijala.

Zašto šute mediji?

Kupljeni za siću?

Zašto šuti pravni , zakonodavni i pravosudni sistemi?

Uhljebima , poltronima i nepotistima prijete otkazima i likvidacijom.

Zašto šuti narod?

Nemaju snage . Umorili se na putu borbe za cjelovitu BiH. A njihovi predstavnici svi do jednoga su potkupljeni. I gase vatru lažnim nadama i obećanjima.

Dok je “velika” petorka na vlasti u Bosni nema sreće , mira i blagostanja.

Ko je može pomesti?

Narod i samo narod.

Izaći na ulice i istrajavati dok neko ne padne. Ili surovi plačkaši ili bolesni i napaćeni narod.

Daće Bog Milostivi i pogledaće na Svoju zemlju Bosnu zemlju Božije milost i Svoj napaćeni narod. I žesttoko udariti na silnike , nevjernike , licemjere i bogohulnike i na sve njihovo.

Dosta više otimačine i pljačkanja za unuke generacijama unaprijed!

Dosta više laži i praznih obećanja!

Dosta više očigledne otimačine bezočnih pljački.

Dosta više narkodilerskih kabadaija !

Probudi se Bosanski narode. Vrijeme je . Krajnje.

Zauzmite skupštinu. Raspustite vlade , skupštinu i pljačkašku vlastelu.

Ovog trena! Jer demokratije , pravde , reda i zakona ionako nema.

Ponesite govnave brezove metle , katran i perje. Pometite truleš , govna , lažove ,varalice , pljačkaše, narkomane , krvopije , stoku da proste hajvani…

Sutra će već biti kasno. Neće vas biti, kao ni onih koje su pobili i nestali – što glađu , što metkom , što samoubistvom.

U ovom konc logoru svjetske “demokratije” život ne postoji. Samo logori, geta i groblja.

Dopisano,

ako ima demokratskog i nezavisnog medija u BiH , ako je ostalo imalo poštenja i časnosti , molimo vas da javno obraćanje pomenutim spodobama prenesete u cijelosti.

Unaprijed hvala.