Pristavila se tmurna i hladna noć. Polako plete svoju mrežu. Vjetar zavija, granje lomi, crijepove ruši. Sijeva. Na sve strane zmije sijevaju. Prelijepe su,vrcave i blještave. Nebo grmi i atakuje. Zmije udaraju gdje stignu i gdje im je ćeif. Udari zaglušuju i plaše. Poneko ih ne čuje i ne osjeti. Taj je gotov, zreo za rekvijum. Zamalo pa avetinjska noć.
Traje to tri četiri dana. Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje. Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću. Oluja posustaje,na izdisaju je. Vazduh je pun ozona, svježine i čarolije proljeća .Mirisi svježine putuju eterom i sve će uskoro početi da se budi ili umire. Možda već od večeras. Al , haj ti znaj šta će biti kad nisi prorok.
Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj u kaminu vatra tiho pucketa . Pokraj topline sa suprostnih strana dvoje sjede. U sobi , pa ni u drugim sobama se nikad ništa ne dešava. Ne od ove noći ili ove zime, već odavno. Od početka. Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena, kao da se nije ni dešavalo.
U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje. Lordica i lord. Zamišljeni i tužni ljudi. On priglup izraz ima, ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.
Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.
Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom nestvarnom vremenu , njeno tijelo bilo raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.
Lord je u ružičastoj kravati, indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.
Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali lord, pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina, pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje. Slijede njegov način odjevanja i kombinacije. Anamo oni. ne pitajte koji. Poganluk.
Lordica u čipkastoj, djelomično prozirnoj crnini. Haljina naglašava nejnu mramornu bistu i bjelinu ljepotu i senzualnost. To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro. Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje; ona počela nositi modifikovanu crninu.
Ljudi misle žaluje za rodom nekim, ali ne mogu skontati kojim. Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih. Kako je bila poprilično diskretna, introvertna i nepovjerljiva, niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu , za čim žalim i bol.
Ni mužu. Njega to nije interesovalo. Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe. Bitno je da ga ne dira i uznemirava.
Svako od njih zadubljeni u neke čitabe, svako u svom filmu. Kad ne veze ona ponekad spusti čitab, duboko uzdahne, skoro pa jeca i opet uzme pletivo. On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je. Ponekad se zamisli i slegne ramenima.
Drigi put se nimalo lordovski, tipično pederski, počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti. Tamo sada skoro ničeg nema, Nikad nije ni bilo; sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.
Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja je jako gusta kao magla u močvari. Podsjeća na berlinski zid, iz vremena kad se lord tajio sa rusima, vatikanom, amerima i drugim natoanijelima. Oni su uvijek glavni za tajne stvari, raditi ljudima iza leđa.
Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurnu noć.
Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog i proširenog kalibra. Miris sličan barutu, samo žešći, poput ciklona B ili iperita, ispuni pozamašan prostor.
„ Jadna zemlja.“ – kratko promrmlja Lord.
Ne bi; ni koja zemlja, ni što, ni zašto, ni kad, ni kome?
Uplašena Lordiaca i kriknu i vrisnu i jauknu:
-Ah, taj Bah . padam u sevdah.
Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.
Kasnije, tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala. Sjećala se , vrištala i pjevala.
“Joj,mamo joj, mamo mamice , crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice, da mi ga hoće bar još jedared nakriviti, joj mamo mamice.“
Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko, a stvari oko nje počele su igrati i plesati;
A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’: joj mamo mamice.
Što ti je usud. Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare treba nekoj ženi da shvati gdje je život.
Sutadan je sjela u prvi avion i pravac modro zelena, srcasta zemlja. Ona što predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.
Naravoučenije postoji, ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti. A opet mi smo đentlmeni :
-Ni krst nije ono što je nekad bio. A ljiljani su uvijek ljiljani – baršunasti; i zlatni i bijeli .
