VIII – Individualnost Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa
Tuluz – Lotrek u svoja djela unosi detalje i scene svakodnevnog , konkretnog života, najčešće noćnog života Pariza . Života jednog određenog kvarta , određenog segmenta , jedne epohe ili motivima vezanim isključivo za njega samog . Njega svijet van tih odrednica ne interesuje .On nema vremena za prošlost, filozofiju , ratove. Sav je uronjen u užurbanoj sadašnjosti. Možda ga je bilo patnje i boli uputilo u neke tajne koje obični smrtnik ne upozna. On ne vidi i ne slika dalje od dva tri dana u budućnost . I to samo ako naručeni plakat , litografija najavljuje neki spektakl .
Da li je svetan kratkoće svog životnog usuda ili je njegova tumorna iskusvenost ? U svakom slučaju on ne vidi budućnost i ne iugra se proroka. Ograničavajuća težina kratkih nogica ga sputava , Ma koliko god on želio lebdjeti i ići u širinu i dubinu ili budućnost njemu je to nemoguće. Ma koliko volio senu bježao je od vode. Nikad nije naučio plivati . Nežemo se pitati zašto. Morbidno je i degutantno. .
A opet, uprkos hendikepu on je sav satkan od žurbe i grča . On nema vremena da zastane , da predahne , da digne pogled , da se osvrne , i zaviri u ljepote izvan domašaja opsega možnosti ophodnje njegovog bolnog , sakatog koraka . Zbog toga je sebi odredio život u tom uskom krugu poznatih ulica koje su izazivale sablazan malograđanštine.
U datosti od koje ne može , a i vjerovatno ne želi pobjeći , njemu kao da nije bitno šta slika. Bitnije mu je da kistom , slikom dokumentuje ono što vidi i na načim kako on tu realnost vidi . Nažalost voljeli bi da griješimo , ali u njegovim slikama teško da možemo osjetiti ljubav. Iznimke su aktovi. U tom slučaju nismo sigurni da li se divi ženi kao ženi , ili modelu koji slika i od koga kamči ljubav.
O , sasvim je izvjesno da on slika sa ljubavlju i vjerovatno osjeća ljubav , (bar ponekad) ljubav prema onome što slika. osjeća ljubav prema majci , prema svojim modelima , na neki opičeni način i prema opskurnim ambijentima u kojima je glumio patuljka i klovna.
Često nam pada na pamet da bi se dobro snalauio na dvorima bilo kojeg Luja. Svaki kralj bi ga cijenio zbog oštroumlja , satiričnosti , grotesknosti i humoresknosti sofisticirane dvorske lude, koja je uz to i dvorski slikar. On je rođen kao aristokrata , ali udes ga je uresio u liku oštroumne , čigraste ,patuljaste lude.
I živio je i radio na način kokako su to radili mnpgi njegovi savremenici, ali na sebi svojstven i melanholićan i provokativan način. Njegovo biće je bilo napeto, nemirno, na momente veoma intelektualno i radoznalo, ali i ograničavajuće stupidarno i razigrano. Otud igre bojama, svjetlošću , kroz koje se provlači jako naglašena životnost, vješto skirvajući vlastite emocije . Kistom i bojama dostigao je one lepšave visine koje su mu tijelom priječene i uskraćene.
Da ga nismo poznavali ili upoznali , mi ne bi znali da li je slikar veseo ili tmuran lik. Pitali bi se otkud njegove vizure izviru ? Šta je njegov modus vivendi ? Tko je on? Veseli patuljak , skoro klovn ili bolni kepec koji slikanjem pokušava odagnati svoju životnu samoću i izuzetno sveprisutnu fizičku bol .
U okviru tih relacija , emocija i razmišljanja se kretao čitav život Tuluz – Lotreka . Grofa djete , mamin Riri , kao i odrasle osobe i umjetnika. Ali to nije sve. Da bi se dobio kompletan umjetnik kakav je bio Anri , potrebno je sagledati ključnu karakteristiku njegove ličnosti – individualnost.
Ima jedan citat koji određuje ekspresionizam, a koji na najupečatljiviji način govori o dijelu umjetnosti i životu slavnog slikara :
„Iza vidljivog izgleda stvari skriva se karikatura, iza beživotnosti vreba tajanstveni avetinjski život, i tako sve postojeće postaje groteskno.“ * (* Str.54. Istorija modernog slikarstva…)
Tuluz – Lotrek je svojom pojavom bio groteska* u svim mogućim značenjima te riječi.
(Francuski * grotesque – fantastièan,neobičan, čudan, pretjeran, neprirodan; smiješan, nastran; groteskni baletni ples koji pravi komične pokrete i skokove).
Večina njegovih radova podsjeća na grotesku** , vrlo često sa primjesom ironije i komike.
(**Groteska je i karikaturalno-fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja ne izaziva komična, već zastrašujuća osećanja.)
Bio je svjetan toga , nije se krio , čak šta više, bio je jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra ( posebno) , u potpunosti svoje opscene dekadentnosti .
Postavlja se pitanje :
Zašto je to tako?
Odgovor je jednostavan. Dva su razloga za to . U ovom poglavlju ćemo govoriti o ličnom aspektu .
Za sve što je u životu radio i postigao je trebala izuzetna hrabrost i jak duh , svojstven samo snažnoj i bekompromisnoj individualnosti.
Od malih nogu Tuluz – Lotrek je pripreman da bude poseban, jer on je naslijednik čuvene aristokratske porodice. Godine boli, patnje i usamljenosti koje su poslije došle nisu slomile dječiji duh. Očevo odbacivanje je stvorio glad za priznanjem i sviđanjem, to je opet je pojačala želju za isticanjem i dopadanjem.
Bolest mu je ograničila izbor profesije i društva. Porijeklo i novac su mu omogućili vrhunsko obrazovanje i život rasterećen finansijskih problema. Staleška izolovanost i podvojenost su mu omogučili nastajanje sasvim dovoljne količine arogancije i samouvjerenosti.
U mladosti je lutao od naturalizma do impresionizma, školojući se u tradicionalnim , akademskim ateljeima.
Koliko li je samo to elemenata za nastajanje jakog individualca , koji sebi može dozvoliti bilo koji luksuz , nedostupan mnoštvu ostalog puka?!
Začudo , Tuluz . Loitrek je i pored svih mogućih problema odrastao kao jaka ličnost bez kompleksa, što se odrazilo kao jedan od glavnih eksponenata njegovog slikarstva. Beskompromisna individualnost. O, kompleksa je imao . Sijaset. Svi su se oni provlačili kroz njegov život i njegov rad. Ali on se nije obazirao na tog iskompleksiranog sebe . Nije dozvolio da mu manjkavosti i košmarna borba za svaki mogući tren bez bola , pokvare bilo koji užitak.
Beskompromisne slike , ponekad ogoljene do najednostavniijh formi i linija , ali kompleksnošću svojih pitanja i poruka i dan danas zbunjuju i plijene , a bome se i debelo plaćaju .