U nedostatku pjesama , zapisa , mi ih izmislimo.
Nasumice odaberemo riječ.Pritom i žmirimo i maramom zavežemo oči. Radi objktivnosti i brisanja svih nedoumica i nepotizma.
Skinemo povez i gle jada,to nasumično nam uvijek, na cedulji života, donese najbliskijeg i najvoljenijeg srodnika, po srcu i duši, iako mnogi sumnjaju da ih imamo:
-Ljubav.
Da, uvijek isto.Ta nasumična, sveobuhvatna i nezaobilazna nametljivca nam se kači za pero. I uvijek hoće da nam ga otme.Mi ne damo.Muški ponos,šta li?
A onda ,slegnemo ramenima, jer nemamo izbora. One pakosnice Suđaje tako odredile. Mora da su se opet zaljubile.
Biramo krajolik,tako ona hoće.Ne može se svuda vucarat.Nikad nije zadovoljna i uvijek prigovor i zapret ima.
Jedan joj taman, drugi blijed.
Treći nema dovoljno plaveti.
Četvrti je slabašan i nije dovoljno čvst.
Negdje kiši ili sniježi,a nema zaklona i skrovitih mjesta koje ona voli.
Ponekad je cvijeće nasumično nabacano i odabrano.Razmaženica hoće harmoniju.Ona koja je drugo ime za haos.
Baš zato,kaže ona:
-Jedan nered u savršenoj slici je sasvim dovoljan.
Kad smo došli do tehnikalija ,nila nam je od velje pomoći.U sekundu je znala gdje smjestiti šedrvan,peškin,koju voćku ili šerbe.Ništa sa alkoholom.Nema ljubavi i alkohola.
-E onda ti piši pjesmu, a mi odosmo na na koju kod Mare Gatare.
Ko fol se ljutnemo mi,ali to je trik.Zna to ona,ali ali i ona, ko fol, jedva nam odobri dvi tri ,i to kad ona skonta da je potrebno. Jes kako ne kontamo mi,bitno je da smo na peškun stavili tu jednu flašu kurvoazijea. Poslije ćemo vidjeti šta nam je raditi.Kontamo je premuntati na našu mahalsku sreću.
Ljubav nas čita ko bukvar ,smiješi se i u sebi smije:
-Joj ,blantovija,mamo mamice.Ovo izvoljevanje će iskijavati hejbet puta na da,i minimum još toliko obnoć.
Joj šta je ta,u pejsaž natandarila,minderluka,jastučadi i šilteta, ko da je princeza koja se ispod devet madraca natakari na zrno graška.
Kada sa svim pejsažnim detaljima završimo , a ima ih točno tisoć i ena piklić, malo odahnemo i htjeli bi cigar,Gitanes oli neku našu Drinu da udahnemo, i da kurvuazije bar jednu zveknemo, mislimo čašu, ali korbač sijeva.
-Nismo završili.
-Znamo,ali ohani malo bona,đe si navrla,nije valjda opet rat.
-Nije rat,ali nije ni mir.Tako vam je to u ljubavi.Uvijek neka frka i neko proljeće,možda i ljeto sa blaženim licem,il jarka jesen ,pa zima što u redu čeka i najviše mrazi i boli.
-Nestrpljivice jedna,lako ćemo izabrati aktere.Ženska pljunuta ti,a svakog insana nacrtamo ko bilo kog hajvana i nećemo pogriješiti.
-Blesani jedni,kad ste toliko pametni crtajte bez moje pomoći,ja vam odoh.
I nesta. Najednom ko magle poslije kiše.
Šta će nam ta lutalica , ponositi smo mi. Uzmemo plajvaz ali riječi bez nje nema. Usta nam zavezana,misao utihnula,srce se zaledilo,duša se sakrila.
Joj ,jesmo stvarno blentavi.Šta ćemo sada bez ljubavi.Ne možemo ni ovu pismen završiti. Kako ćemo pjesme pisati. A onda sjetimo onog jade,koji se takođe nehajno odnosio prema Ljubavi i natandarimo zapis o njemu:
Ponoć je odavno prošla
čovjek je sam
sjedi
plajvaz u ruci
arak prazni
švrlja
o ljubavi pjeva
na serdžadi obeznanjen žmirka
kandilo i tisuću dušeka njemu je drug
zato ne vidi
da ni slova više nema
sve je otišlo
sa jubilarnom princezom…
Šta dalje pitamo se mi. Žulja nas ono zrno graška. Ipak podsvijest zna ,vratiće se ona. Ne mere bez nas praznovat. Sve do jednom.