Jedan nježni pupoljak

latima proljeća tek ga odijevaju

me rastuži

kad napisa

Meni nije samo jedanaest godina

pa ti vidi šta ti je raditi

 

Meni nije samo jedanaest godina

šapuće mi krik iz nekih dana

koji nikako da izbrišem

bojim se da me ne zaboli

rječi koje bih mogao čuti

a kasne samo pola vijeka stađuna

 

Meni nije samo jedanaest godina

a ja ne smijem da je pitam zašto ono samo

neću da bude ono isto samo kao nekad davno

kad nisam znao ništa

ni vrisnuti ni pisati pjesme tužne

neću da mi opet ljubičicu zgaze

 

Meni nije samo jedanaest godina

hoću da je samo radoznalost varke

Djevojčice mile i plavetne

koja hoće da uči i sanja

poetesu sa srcem da rađa

i ograde pravi

 

Bole me tvoje godine mila

jer mirišu na nečije druge

kad su plavetne bile

i nestale

i zato ne dam

Tebi da bude samo jedanaest godina

 

Pero sve može

i ono zbori

ti si proljetni vodopad

snovite ravnice dugine noći

 

i još rečem

mila ti imaš sedamnaest

ili koji stađun više u godinama ljetnim

al’ ne pristaj da budeš sin

ostani samo prelijepa ti