Klod Mone (fr. Claude Monet)
Rođen 14,novembar 1840.- umro 5. Decembar 1926.
Slikarstvo je u jednom momentu zapelo.Bila je to era nasumičnog odabira tema i stilova.Uglavnom već viđeno,reproducirano i bezlično.
A ,tada tiho,nenametljivo i neshvaćeno,javi se grupa ilizionista koji likovnu umjetnost dižu na nove,neslučene i nedostižne visine:
Camille Pissarro , Alfred Sisley , Pierre-Auguste Renoir , Claude Monet , Frédéric Bazille ,
Armand Guillaumin , Berthe Morisot , Edouard Manet , Edgar Degas , Mary Cassatt ,
Paul Cézanne , James McNeil Whistler .
Uz dužno poštovanje svim opredstavnicima impresionizma, naše srce je zeru priklonjenije Meri Kasat,Renoaru,Moneu i Maneu.
Danas je dan da damo neke osnovne naznake o impresionizmu i Moneu, najdoslednijem impresionističkom slikaru. Zapravo,impresionizam je dobio ime po njegovoj slici „Impresija, rađanje sunca“.
Nećemo se šaliti kada kažemo, da ni ne znamo po kojoj od njegovih Impresija je impresionizam dobio ime.. Mone je fascioniran Svjetlošću u čije je središte postavio čedo Božijeg stvaranja : Sunce.
Neuki pominju da su divizionistička tehnika i pejsaž njegova prava inspiracija.
Kako li samo griješe!
Letimičan pogled na bilo koju Moneovu sliku ih demantuje. Pejsaž je samo okvir u kome on smješta svoja razmišljanja i poimanja Svjetlosti. Pejsaž, iako je nešto jednostavno i prirodno , sasvim sporedno i apstraktno. Zluradi bi rekli nužno zlo bez koga bi slika bila tek malo okrnjena.
I ta tehnika. Kakva je to riječ tehnika?
Kako njome opisati ono što umjetniku ulazi u oko, koje zastaje fasciniranom tom Svjetlošću i unosi njene treperave oblike u srce,koje nema tu širinu da ih sve upije.
Tehnika to je suviše je fizičko i ljudsko.
Srce se plaši da će se raspući pred umilnošću i jakošću te treperave , milostive Svjetlosti i predaju je duši ,kojoj je ona srodnija.
Duša se ražnježi i zaiskri ,jer Svtjetlost joj je poznata. Ona i njen Stvoritelj su par u vječnoj igri Savršenstva, koja se zove Milost i Ljubav ,
Ponukana sjećanjem i trenutnim patosom ,duša prenosi doživljeno i viđeno na drhtavu ruku,koja nije sigurna da će biti na visini zadatka.I ta ruka, kruta ruka koju ne vodi ni tehnika, ni srce već raznježena duša, titra u potrazi za bojama koje su jedva dostatne i jedva da su dostojne da prenesu nježne valere lepršavih iskrica Svjetlosti.
Neka neuki uzmu svoju tehniku,kist i boje i polako zađu u pejsaž i pokušaju iznijeti svoje „ impresije“. Nije nego.
Onog momenta kad zaboravljena Svjetlost, zapretena u dubinama blagosti duše, ispliva iz nje ,vrati se oku i osnaži ruke, vi dobijete imprsionističku viziju već viđenog i proživljenog. Reklo bi se „ono malo duše“ se bezrezervno vraća korjenima da bi ih mi neuki i nesvjesni svoje duše cijenili i ocjenivali.
Zbog toga, svaka slika uzbibana impresionizmom je i fragment i ukupnost Svjetlosti.
Jer njen Tvorac je takav .
Zastupljen u svekom djeliću svoga stvaranja i sveobuhvatan.