Svakog dana u sedmici
Zimi i u jesen
Po nebu Pariza
Fabrički odžaci bljuju sivi dim
A proljeće nailazi sa cvijetom za cvijetom
Pod ruku s lijepom djevojkom
Suncokret suncokret
Ime je cvijeta
Nadimak djevojke
Koja nema drugo ime pa čak ni prezime
Ali igra na raskršću
Belvila i Sevilje
Suncokret suncokret suncokret
Valcer se čuje sa raskršča
Divni dani su prošli
I lijepi život sa njima
Genije Bastilje puši finu cigaru
Na zaljubljenom nebu
Na nebu Sevilje na nebu Bastilje
Il’ na svejedno kojem
Suncokret suncokret
Ime je cvijeta
Nadimak djevojke
Što te nema
da mi dođeš
da mi srebro bišćeš
umorne mi usne
rosom svojom dašak dišeš
rukom snenom
grudi bolne
tugom isplakane
miluješ i kradeš
što te nema
ne dolaziš
tabut bijeli kreće
tvoga glasa vapaj moli
da mi grijehe prostiš
što te nema
Uoči dana Galerije Bosna zemlja Božije milosti
Vrijeme je iluzija stvorena u neukosti ljudskog uma. Na obzorju nema ni prostora jer ga ni osnovi kvantne i teorije relativiteta ne mogu definisati. Čak i vrlo upitno širenje univerzuma anulira datost vremena i prostora.
No , uprkos te nelogičnpsti , kada dođe rođendan navru uspomene poput vesele bujice nestašnog potočića ili milujućeg lahorca koji osvježava čudesnu bonacu ljubavi.
No, krenimo redom.
Ljudi su kao vremenske odrednice nabacili sate i još manje jedinice, pa dane, godine,desetljeća, vijekove, milenijume, eone… I prostor su , za divno ćudo(!?) obuhvatili mjernim jedinicama.
Osim biblijskih , malo ljudi doživi sto godina, odnosno jedan vijek. I sada bi malenkost, koja nekako uspije da namakne cifru blizu jednog stoljeća, trebala da razmišlja o milijardama godina i šta će biti ili šta bi bilo …i šta je bilo.
Ta praška sićušnija od mikrosekunde , se ne okrene, a već je poput tahiona nema. Ni u nepostojećem vremenu , još manje u iščezlom prostoru.
Neko bi reko jes ovi narator pametan ko konj kad zarovi glavu u zobnicu ili ko Muje kad konja kuje po mjesecu.
Napokon se dokopasmo Mjeseca!
A mjesec – sjajan i bajkovit. I vrlo romantiučan. Takav je i život. Mjesečeva bajka. Ako ga živiš. Tada se sakupi dovoljno uspomena da ih uvežeš u niz slika koje miluju srce i um, vlažeći oči i nježeći bila.
Sada , sveznajući narator u poslijednju godinu trećeg kvartala svoga bivstvovanja ograničenom jednim vijekom, uz Božiju milost još uvijek persistira.
Sedamdeset pet godina!
Neko bi rekao lijepe godine. Mnogo je tu otkinutih listova kalendara.A znamo kakvi su listovi kalendara – jedinstveni , obasjani svjetlošću, nacifrani , zavodljivi, opijajući … bajkoviti.
Međutim ,iz uma čovjeka koji život mjeri unazad ,sve se svelo na tu jednu jedinu – nepoznatu i neupozantu česticu : tahion.
No , ne mo'š ti život spengat, ni u prostoru, ni u vremenu. Jednostavno proleti brže od te najbrže nepostojeće ćestice.
Probajte , ukoliko mislite da ste toliko pametni, izračunati koja je to brzina kada život – konkretno 75 godina stane u vrijeme kraće od par misli ili slika.
Gledam sliku Mjesečeva bajka i zahvaljujem se Bogu Jedinom što mi je podario Ljubav i Milost da naberem znanje i umjeće da svoj život pretočim u par slika i nekoliko poetskih zapisa.
Hajd’ nećemo biti cjepidlake! Ima malo više od par slika i još više poetskih zapisa. No, ko mi kriv kad sam ljubavalju, dan za danom , skupljao uspomene, i pretakao ih u slike i riječi. Poklanjane i “kradene”. Ali i prelijepe. Jedinstvene.
Zbog iskrenosti , ljubavi i dobrote u bezgraničnom neuslovljenom darivanju svaka slijedeća je ljepša od prethodne.
Bože Mili koliko predivnih ženskih bića je svojom ljubavlju, ljepotom i dobrotom krasilo i odredilo moj život. Nikad neću moći naći dovoljno riječi da se zahvalim Tebi , a ni krasoticama.
No Ti znaš da u mome nježnom srcu živi vječna zahvalnost i neizbrisivo sjećanje .
Da! Da!
Život je Mjesečeva bajka.
Tajanstven. Blistav. Nadrealan. Kao tisuće iskrica koje svjetlucaju u Mjesečevoj čaroliji. Kao uzburkana Modra rijeka nošena plimnim valovima Božije milosti i ljubavi. Kao san koji bljesne i izgubi se , i opstaje u mglicama.
A u tom snu obitava tisuće novih snova. U svakom danu barem jedan san , mnogo dodira, još više zagrljaja i hejbet nježnosti.
Moj Bože Milostivi hvala na svakom dašku mog života i svoj neizmjernoj ljubavi, milosti, dobroti i ljepotama koje si mi darovao.
Amin Gospode
Čim sam se rodio , poželio sam da se vratim. I dok ovo pišem , vidim sebe ružičasta lica , u platno zakukuljeno dijete , ne veće od teškog starinskog mlina za kafu , plače četrdeset dana iz dana u dan , iz noći u noć, i moli :
-Vratite me, ovdje mi je hladno.
Niko me nije pitao hoću li ja da izađem iz ugodne topline majčine utrobe u hladni i surovi svijet. Niko nije razumio moju plačnu molbu.
Sjećam se i ne sjećam se mnogo toga , ali svaki dan svoga života pamtim.
Kad sam imao šest godina pomislio sam ne mogu više i pokušao da odem.Sjedoh u korito Modre rijeke , pustih da me vali pokriju. Osjetih toplinu i svjetlost da me griju. Pomislim , vraćam se domu svom. Anđeo nebeski me pozva i reče .
-Ustani , izađi iz vode i ostani tu. Tvoje mjesto je ovdje.
Kad sam imao deset godine nisam mogao više i molio da me vrate. Tri dana i tri noći sam ležao na groblju . Čekao da me ljubav moja povede sa sobom. Reče mi Anđeo nebeski :
-Ne budali maleni , tvoje mjesto nije ovdje. Idi kući. Mrtvi mrtvima , živi živima.
Imao sam osmanaest godina poželjeh da nisam tu , jer snaga me izdade. Ne mogah više. Anđeo nebeski mi reče :
-Ne luduj , tek si počeo da se snalaziš.
Imao sam dvadest jednu godinu , zalegao sam , nisam mogao više. Anđeo nebeski leže pored mene . Ništa nije govorio , čuo sam mu misli :
-Gledaj u moje oči!
U njegovim očima zaplesa čitav jedan univerzum plaveti , svjetlosti ,boja , nježnosti, cvijetnih livada , mirsnih rijeka , nestvarnih pejsaža u kojima dječica veselo igraju , žene plešu ,vrteške se okreću , ljuljačke se njišu , lišće predivnu muziku šume…Sve je mirisalo na ljubav i iskrilo milošću.
-Hoću tamo .- rekoh.
-Eh , dijete milo , da bi došao tamo moraš da budeš ovdje i ljubavlju i milošću gradiš svijetove nalik u suzama viđenim. Do sada ti je dobro išlo. Kad u svoje sehare sjećanja pohraniš dovoljno lijepih slika i uspomena , ona će se sama otključati i povesti te sa sobom tamo kamo hoćeš. I upamti sve je u parovima.
Potonjih godina sam nastavio graditi svijetove ljubavi i milosti ne obazirući se da li mogu ili ne mogu više.
Trideset četvrta godina mi se učini najbeternija od svih. Htjedoh otvoriti seharu ljubavi , snova , sjećanja i milosti. Nisam mogao. U očaju zaboravih da ključe njene samo Anđeo nebeski ima.
Bio sam toliko umoran i obnevidio do nerazuma da sam samo želio nestati, jer činilo mi se da ovaj put zaista ne mogu više.
Podigao sam ruke ka nebu ,htijedoh moliti , pružih ruke dlanovima ka nebu okrenutim . Prije nego izgovorih riječi , na dlanove ruku mi padoše dvije kapi suze .Možda moje? Ne osjećam da mi oči vlaže . Možda rose ? Možda suze nebeske!
Na dlan lijeve ruke , one od ljubavi i srca , prozračna kao rubin zaiskri kap . Vidjeh mnogo Zla , boli i smrti. Vidjeh djecu i žene silovane i ubijane. Vidjeh gradove razorene i porušene. Vidjeh bludnicu i zvijeri kako oko vatre plešu i likuju. Ali onda Anđeo nebeski spusti silni , uništavajući vjetar . Sedam dana je urlikao i zavijao. Kad je prestao netragom nestadoše i Zlo , i bludnica i zvijeri.
Na dlanu desne ruke , one od darivanja i milosti , kristalno čista kao safir plavetni zatalasa se kap. Vidjeh mnogo smijeha i radosti.Vidjeh harmoniju. Vidjeh žene i djece kako se igraju i plešu. Vidjeh mnogo cvijeća i mirisnih rijeka .
Znam sam da vidim čistu neuslovljenu Božansku ljubav i milost. Iskonsku harmoniju.
I shvatih koliko su moja nemoć , beznađe i bol sićušni i sebični u odnosu na bol i nesreću koju u rubinovoj suzi vidim.
I poželjeh da bar dio ljubavi i milosti iz safirne rose nekom darivam. Bezuslovno , kao što sam i sam darivan..
I čuh odjek riječi u mome umu :
-Možeš ti još mnogo više nego što zamisliti možeš .
Poslije je došao onaj strašni genocidni rat ,Zlo, bludnica i zvjeri i ubijanje Bosne. Stisnusmo zube jer Reče nam , da možemo mnogo više nego što možemo zamisliti.
I evo opet stišćemo zube , i mi i Palestina , jer znamo možemo više nego možemo zamisliti.
Uvijek će tako biti.
Između dva stiska zubi u damarima iskre i žive prelijepi dani u kojima snovi o ljubavi i milosti bivaju odsanjani i uprkos svemu opstaju.
I evo sada , skoro na kraju puta , zahvaljujem se mojim anđelama i anđelima što me naputiše i naučiše da mogu mnogo više nego što mislim da mogu.
Oj djevojko điđo moja
zaboli me tuga tvoja
na lud kam ti si stala
na lud kam žurno stala
žurno stala na trn se nabola
nabola se pa na zemlju pala
na zemlju pala i zaspala
zaspala dvjevojački san usnila
san usnila mirisniji od jasmina
vidiš dragog ruke širi
ruke širi u zagrljaj mu žuriš
a kad tamo jadi moji
niotkuda niotkuda
s ludog kama pljesnivoga
nekog drugog nije tvoga
djeva bajna njemu u zagrljaj leže
koji jadi koje tuge
koje suze koje boli
probudiš se viđu jada
Princ sa konju tebe gleda
Perpetum mobile
trn je ponekad bolan
a su djevojke nepažljive
ne gledajući i ne misleći
kuda hode i žubore
ubadaju se na taj piklić
trn je trn
a slast je slast
što bi reko i poreko
taj mahalski pjesnik
nejaki i jošten ludi
vječnost sprco ničevo
još za ljubavlju hudi
kako hudi tako ludi
i još huđi i još luđi
i djevojkom što nabada se
jadna li joj majka nesmotrena
na trn svakog dana svakog trena
Oj djevojko điđo moja
zaboli me tuga tvoja
na lud kam ti si stala
na lud kam žurno stala
žurno stala na trn se nabola
nabola se pa na zemlju pala
na zemlju pala i zaspala
zaspala dvjevojački san usnila
san usnila mirisniji od jasmina
vidiš dragog ruke širi
ruke širi u zagrljaj mu juriš
a kad tamo jadi moji
niotkuda niotkuda
s ludog kama pljesnivoga
nekog drugog nije tvoga
djeva bajna njemu u zagrljaj leže
koji jadi koje tuge
koje suze koje boli
probudiš se viđu jada
Princ sa konju tebe gleda
Perpetum mobile
trn je ponekad bolan
a su djevojke nepažljive
ne gledajući i ne misleći
kuda hode i žubore
ubadaju se na taj piklić
trn je trn
a slast je slast
što bi reko i poreko
taj mahalski pjesnik
nejaki i jošten ludi
vječnost sprco ničevo
još za ljubavlju hudi
kako hudi tako ludi
i još huđi i još luđi
i djevojkom što nabada se
jdana li joj majka nesmotrena
natrn svakog dana svakog trena
Da smo se ranije sreli
Da smo se ranije sreli,
bilo bi drukčije sve.
Proljetnu ljubav smo htjeli
kad je već padao snijeg,
kad je već padao, padao snijeg.
Ljubljah te tajno i strastno
i sreću mogla bih naći.
Teško je reći prekasno,
bolan je osmijeh kroz plač,
bolan i gorak je osmijeh kroz plač.
Drugu sam stvarnost ja htjela
al’ nemam radosti te.
Da smo se ranije sreli
bilo bi drukčije sve.
Vjeruj mi, bilo bi drukčije sve,
Vjeruj mi, bilo bi drukčije sve.
Kod ulaza u Rastušje, na breščiću,
od hiljadu devesto i devetnaeste,
na gvozdenom crnom križu
visi Naš Gospodin Isus
srebrnom bojom namaljan.
Zimi je sav u ledenicama,
ljeti ga nebesko sunce žeže:
Kad se za nj, s kiša, uhvati rđa,
on ponovo bude premaljan bojom
zlatnom, srebrnom.
A ja?…Uvijek bih dolazeći
u Rastušje, pri povratku
iz daleka grada, tužan, svite glave,
pred srebrnim Gospodinom
s pobožnošću skinuo šešir…kad bih ga imao.
Danas je petak 23 janura , odnosno mjesec koji sječe. Godina je 2026. Tako nam rekoše. A nije, nikako nije. Ima hejbet , plus bukadar eona prije ovih siromašnijih i istrošenijih godina ove ere.
Zavrtili smo digitron i on stade na brojci 342.
Što li , ne znamo?
Kasno paljenje, toliko vam ostaje dana do kraja godine. Ako vam se posreći. Ako ne …
Ne gledajte u nas tako tužno. Nismo mi ni'ščim krivi. Samo kažemo mnogima,milionima se neće posrećiti da proslave dolazak nove misice 2024.
Nismo ni nikakvi vehti proroci . Jok . Ni zloguki. Mi samo slijedimo zakone morzeove azbuke , renesanse i tam tama.
Kažu sječanj. Ma koji sječanj kad ne sječe ni sekundu, a i sa snijegom je tankosava.Sve nešto hoće neće.Bar kod nas u gradu.Ne znamo kakvo je stanje u prvinciji. Otuda nam šilju provincijalizam, umjsto sijega. I retrogadnost;debelu, naconalističko fašističku.
Dva tri dana malo zarezalo , hiljadu pahuljica provejalo, a ljudi vrište kijamet.
Ma kakav kijamet boni ne bili. Kad vam dođe kijamet nećete se moći ni počešati , a kamo li žaliti na neke tegobe. Ima da vas nema. Sviju. Poslije toga, ima da vas ima ili nema . dolaze aferimi na naplatu.
Mislite – Nema vas ,pa vas ima, kao igraćete se sakrivača.
Uh , tu nastaju belaji za polovicu pučanstva. Pola ih ide u jednom željenom i hladovitom pravcu. Oni dobri.
Druga polovina ne ide u tom pravcu. Jok . Idu u sasvim suprotnom pravcu. Zaslužili su. Tamo gdje oni idu nema hladovine. Jok ,ne žeže, već plamti. Neka se ne plaše, nema ni sunca. Tamo ih sunce neće ogrijati.
Ali paklena vatra hoće , i ključala vode dakako , e , to im je garantovano.
Ej, brato mili , taka je ona da je ni u snu ne bi mogli sanjati. Tako što ni smrtnom neprijatelju ne bi htjeli zaželjeti. Velike plamteće vatre u ambijentu koji se pržun zove.
Teško onima , i teško onima kojih se pržun dotakne.
Onih koji kažu ima vakta, kad tada će se sve srediti.
Što bi poete rekle:
Jes , kako ne.
U prevodu:
Đe'š ba to prevoditi. Jazuk je Mi se laganice idemo moliti i dobri biti.
Iz Arhiva
BY ADMIN23. JANUARA 2020.ONI NAMA, MI NJIMA
Snage sigurnosti Francuske evakuirale su predsjednika zemlje Emmanuela Macrona iz teatra “Les Bouffes du Nord” u Parizu zbog napada antivladinih demonstranata.
Veća grupa demonstranata okupila se ispred pozorišta nakon što je na društvenim mrežama objavljena informacija da se predsjednik Macron nalazi u zgradi.
Uzvikujući slogane protiv Macrona demonstranti su pokušali ući u pozorište, a francuska policija evakuirala je predsjednika.
I taj isti smiješni čovječuljak , što u supruzi majku traži, pokušao povezati Bosnu zemlju Božije milosti i terorizam.
Ko drugom jamu kopa sam u nju pada , biće mu mala utjeha , kada zagrmi bauk nasilja u cijeloj Francuskoj.
