Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Noćni nizovi

Noćni nizovi

Autor

Hajro Šabanadžović

 

   suton nad Gradom Čednosti

Suton                                                                                        Suton nad Gradom Čednosti

svitanje    svjetovi

Svitanje                                                                                         Svjetovi

šuma 2     šuma i potok

Šuma 2.                                                                               Šuma i potok

tri    trnje

Tri                                                                            Trnje

valeri 1    velovi1

Valeri                                                                                                  Velovi

velovi3     velovi 1

Velovi 3                                                                                    Velovi 1.

velovi 4    vodopad

Velovi 4.                                                               Vodopad

zalazak   zapad

Zalazak                                                                           Zapad

Bleki – Zbog njih drumovima hodim

 

Uvijek se pitam

ne prestajem

ko je to u čast predaka mojih zalutao

svojom krvlju moje damare obojio

da volim lepršave daljine

ljepotu Božijih puta orošenih cigankama

plavim i crnim

da mi djevičanske ljubičice poklanjaju

ljubav snovima boje

da bih plakao

zbog njih

 

uvijek se pitam

ne prestajem

zašto je ona uvijek tu

hiljadu velova

i likova

uvijek nova

neupoznata

 

Hvala TI

za svaki od drumova

što mi ih poklanjaš

Bože milostivi

a ja još uvijek plačem

zbog njih


												

Oni jašu – Sjećanja na Ljiljanu / Bijahu to prelijepa, nevina vremena

https://youtu.be/ptQg8EyPtzw

Djevojka purpurnih snova

 

Usnula ljubav

 

Nada

 

Prazan halvat odraz u prozoru

 

Našoj braći Ciganima i ostalim Romima sretnu i berićetnu Vasilicu od srca želimo.

Povodom blagdana osjetili smo se ponukanim da i mi damo svoj udio u četvorodnevnom feštanju.

 

( Crtica iz romana  Oni jašu a Mojsije harmonike baca)

(Bilo je to vrijeme ruža…kad smo prvo cvijeće brali  . Bio je to svijet  stvoren radi nas…  Eh ti Indexi , uvijek rovare po malom mozgu.)

Jedared uzeo Mojsije  go'šnji. Uzela Zlata pola godišnjeg. Ona nešto malo starija bila, a on pripravnik . Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravničke ispite. Hejbet njih . I šta ti mi znamo , jošten nešto svašta raditi. Možda mu je to je'no te isto. Ali samo ono što je ljucki i što priliči, kao na primjer  kada golubica i golub ostanu sami na osami, a nešto ih zasvrbi. Tada oni nisu krivi za svoja djela i  što perje leti na sve strane. Jok, nipošto. Krivi preci što su ih take rodili. Čista genetika , a bome i priroda.

Dobar plan, ali imo jednu falinku. ( Mahalsku.)

Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni. Ona Herci.

Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki.

Frka Debi, Deba Baška Baši, Baška Baša onoj svojoj najnovijoj  raspušćenici , ona – ja kome će nego  Lenjem.

Ovom bilo mrsko dalje vehtu novost širiti. Samo uzo megafon, stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije , ća ga on znan ,  njemu sve boje iste . Nije bio daltonista. Jok.  Nego mu lenjo bilo misliti koja je boja koje boje ;  rokno topom i kuiso:

– Biće vino piju age sarajlije , mezetluke  Zlata sprema . Biče dobrog svježeg  mesa, garant . Vakog  i nakog. I roštiljanja, vakog i nakog. Kod Mojsija na dnu Bjelava.

A’ mahala ko mahala. Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju. Dođoše skoro svi.

Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku i mezetluke se da lahko  srediti.

Jedino Dobrog niđe . Jazuk .  Još jedna falinka . (Lutajuća i nevjerna.)

U to doba Dobri nešto sa nekom Vesnom  iz jedne od Avdinih ulica  , na drugom parnom  broju ,  podno Gorice , se finio i šaretio.  Djevojka aman ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata. I gitaru dobro prebirala i još štošta vezla.

Prvi dan Dobri ne dođe. Neko uvaljo ublehe mahali . Nije bio sa Vesnom iako je kreno njoj.  Jadna Vesna ,  magla joj um safatala . Ali po baksuzluku umjesto nje  slučajno sreo Ljilju sa Marin dvora i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj  i svoj ahbaba  Ibre Piljka   i njegove vesele jatagan  čerge.

Kad peh hoće on se ne da zaustaviti, samo se lomata i mreže plete oko pehli insana. A taki vam je Dobri sa ljepot ženama bio . Peh do peha. Baksuz pa baksuz , da većeg na dunjaluku nije bilo. Pođe onoj , smota ga ova. Ode od ove uhvati ga ona. Ma , nije kreno a potonja ga jami . Joj  pehli insana i belejli žena oko njega , ljudi mili. Za nevjerovat.

Cigani ko i mahalaši , samo im treba razlog za slavlje. Nekada ni on. Namah zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio. Nikad se ne zna, koji ih belaj sutra , neštedimice  iz zasjede , mere zaskočiti i satrati .

Ehej romalen – tara'buka mali od tarabuka  ; došo Ljiljin mili i dragi u švrakin čergeraj, slavnu Jatagan ma'lu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj. Tandaranje vako i nako se razgodilo na sedam dana.

Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić.  Kroz mali pendžer im hranu i tekućine doturaju, da ne pobjegnu. Prisnila im se ciganska svadbu. Ibro i njegovi se vesele  i provode . Kako ne bi , samo bo'ca fali  da se ugovori belaj svadba. Joj , opšti takeraj.

A zaključani ? Djeca, ko djeca . Mila i draga , a prelijepa . Falinka treća.  ( Nevjernička . Srdašca im nježna i milosna al nevjerna. ) U  halvatiću se  ne  dosađuju. Ne pada im na pamet . Sve i da nisu mislili, igraju se grlica.

Šesti dan blagdana , slavlje i slavljenici malo posustali. Zaboravili šta slave . Poneko se baildiso , a poneko i nije. Oni što su se baildisali , ti se ubebali , drijemaju i ništa ne znaju i ništa ne mogu. Oni  drugi, šta će, nego gradivo obnavljat. Ma kakvi školsko ! Nego ono što ga cigani uz ćemane  i ples najviše vole. Znali i oni onu latinsku: Ponavljanje je majka svih znanja. 

Daklen ,  šestog dana neznanja ko i šta s kim , anđelak mili , jedna prelijepa , ljuborodna  mala cigančica ključ od halvata ukrala i rođaki  Ljilji kroz  penđer  proturila.

Ljilja u nedoumici: za tijelo i ten  bolje se igrati grlica, za dušu ,  istina i sloboda melem. Srcem dobrim misli ,  takariš danas tijelo, duša je preča, a tijelo je lako nadolmiti. Uglavnom. Zna i njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija. I još istinu  zna ; njima nije suđeno. Već nauk vidjelice naučila.

Oni kroz prozor,  u prvi taksi ,  pravac Bjelave  . Tek tada , zajednički, ono ko iskreno , skontali da su mogli odavno kroz prozor noge se igrati. Sada ih mrzilo  bježat kroz vrata , zbog ukradenih ključeva, da anđelak ne nagraiše. I prave se da ne znaju , šta im je pamet smutilo.

Namjeravali obići njegovu obiteljsku kuću; prazna zvjera , nema mu staraca i oni na morju ko Mojsijevi .  Valja im jastuke, šiltete i dušeke prozračiti i presložiti.  Rekli mu roditelji svaki čas . Nema mu druge . Baš su pehli insani , uvaljuju se u novi takarli belaj .

Skoro depresivno ( ono ko fol ) se pogledaju , smješkaju i  sliježu ramenima :
– A ća mu ga mereš. Roditelji se moraju slušati, sad pa sad …

A ponekad zaborave da Suđaja pomno prati onu mahalsku pamet:
– Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu .
I pravedno sudi. E neka im. Hoće oni pametovati.

Eh, Umo  , prelijepa Umeja , gdje si sad ?

( Tako je Ljiljani po rođenju upisano ime.)

 


















												

Zlatko Pejaković – Čerge / Song – Lyrics

 

 

Stari cigan bolno jeca sam

Napušten od svih

Violina guši njegov bol

Suze tope glas.

 

Čerge

Pokraj njega idu prazna

Duša tiho jeca

Ostala je samo prazna čaša.

 

U tu kasnu hladnu zimsku noć

Prestade da kuca

Srce staro koga slomi bol

čemernog života.






























												

Kaki se čovjek rodi tako živi

Ne krivim ja ni sva krhka proljeća, ni sve nježne Krasotice i Marije Magdalene , Koštane i Lele Jelene , Fatme jedinice u majke , ni Emine sa ibrikom u ruci… za moje grijehe. A voljeti i nije neki grijeh. nadam se da ne griješim, jerbo …

Sve počinje davno prije. I prije nego čovjek izmili iz majčinih skuta. Usud i zov predaka. I grijeh pramajke i praoca. na grbači. Taki se čovjek rodi. Piše mu na čelu kaki je . I kaki mora biti. Ako se batrga u dublji i nepoznati jal se uvaljuje.

Žal za  mladošću je beskorisna i besmislena. Ili si živio ili nisi. Za radost ili tugu. Kako se živjelo takvi su ti aferimi nanijećeni. U starosti i poslije nje.

Lijepo se družiti sa uspomenama , ali ih ne treba u pomoć dozivati . Neka miriuju tamo gdje su. Neće se vrnuti.. Ne trebaju, ne umiju i ne smiju. Nije čovjek spravljen da bude perpetum mobile ili putnik kroz vrijeme. Ali neka ih. Kao svj4edočanstvo da se živjelo i voljelo. Ili nije? Zavisno od punoće ili praznoće spomenara.

Čovjekovo je da se rodi , da živi svoj život časno i pošteno , da gleda da se , uz Božiju pomoć , što dalje odmakne od zla i živi kako mu srce šapuće. I neće pogriješiti.

A srce kaže – voli , jer ljubav je jedino što je insanu potrebno.

Željko Joksimović – Djevojka sa zelenih polja / Song – Lyrics

Odavno ne idem za zivotom

za ljubav lenj sam o tom potom

jer znam, tu negde postojis ti

 

Jos svojom bodris me lepotom

za druge slep sam o tom potom

jer znam, zauvek blizu si

 

Ref.

I sve je kao pre

jos si moj andjeo

u srcu devojka sa polja zelenih

koju sam voleo

 

I vraca mi se sve

daleki mali grad

i moja devojka sa polja zelenih

sto ne znam gde je sad

 

Jos svojom bodris me lepotom

za druge slep sam otom potom

jer znam, zauvek blizu si

 

Ref.

 

Ref.

 

Sto ne znam gde je sad

 

Sve je ko pre, moj si andjeo

jedina si koju sam voleo

 





												

Bleki – Umorno Ciganče

Umorno Ciganče malo

leglo je ispod mosta od duge

prostrlo meki  ležaj od boli i tuge

pod glavu stavilo jastuk nježnih snova

prekrilo se plavetnim  prekrivačem neba

u kosi mu zablistala srebrena mjesečeva sjena

 

Umorno dijete

je ležeći zaspalo

a možda i umrlo

nema važno

polja mirisnih

djevičanskih ljubičica sanja

 

čuje pjesnika što pjeva

 

konji umorni stoje i neće da radu

jerbo more ih žeđu i gladu…

to je ciganska noć

 

Njihhhhaaaa

 

Kolone ljudi prolaze gradom

zombi u žurbi

ne primjećuju dugu

ni dječiju tugu

ni jastuk od snova

ni briga ih

što umorna djeca

umiru od samoće i gladi

 

o Bože Milostivi

i djecu

kao

i žene

i konje

svuda oko nas

ubijaju

neštredimice

 

zar ne






												

Tatjana Lukić – Snaženje

obećati sebi i držati se za riječ

 

smisliti zavičaj i usud

na koji je lako prenijeti svoj grijeh

 

baštu u kojoj među nevenim stasah

pijanog ciganina što me ukrade

i učeći varci kao čudo provede vašarima

 

smisliti bodu preko koje treba uteći

obećati pripravan i čvrst splav

 

-savlčadive prepreke

pred kojima se tvrda vjera neće dvoumiti

jednom naumu

posvetiti sokoljenje i sav vijek

tjerati njime uhodu svaku

sve potjere

i strah

-tek toliko da se hrabro hodi

ne čkati okončanje čudo

baviti se smejrno koračanjem

i trenom