Noćni nizovi
Autor
Hajro Šabanadžović
Suton Suton nad Gradom Čednosti
Svitanje Svjetovi
Šuma 2. Šuma i potok
Tri Trnje
Valeri Velovi
Velovi 3 Velovi 1.
Velovi 4. Vodopad
Zalazak Zapad
77
Nikad ne čujem riječ „bijeg“
Da krv ne počne brže ići,
Iščekivanje naglo se javi,
Gotova su mi krila nići!
Nikad ne čuh: pred vojnicima
Puna tamnica da je pala,
Al svoje rešetke – djetinji trgam
Tek da bih opet smalaksala!
Uvijek se pitam
ne prestajem
ko je to u čast predaka mojih zalutao
svojom krvlju moje damare obojio
da volim lepršave daljine
ljepotu Božijih puta orošenih cigankama
plavim i crnim
da mi djevičanske ljubičice poklanjaju
ljubav snovima boje
da bih plakao
zbog njih
uvijek se pitam
ne prestajem
zašto je ona uvijek tu
hiljadu velova
i likova
uvijek nova
neupoznata
Hvala TI
za svaki od drumova
što mi ih poklanjaš
Bože milostivi
a ja još uvijek plačem
zbog njih
https://youtu.be/ptQg8EyPtzw
Djevojka purpurnih snova
Usnula ljubav
Nada
Prazan halvat odraz u prozoru
Našoj braći Ciganima i ostalim Romima sretnu i berićetnu Vasilicu od srca želimo.
Povodom blagdana osjetili smo se ponukanim da i mi damo svoj udio u četvorodnevnom feštanju.
( Crtica iz romana Oni jašu a Mojsije harmonike baca)
(Bilo je to vrijeme ruža…kad smo prvo cvijeće brali . Bio je to svijet stvoren radi nas… Eh ti Indexi , uvijek rovare po malom mozgu.)
Jedared uzeo Mojsije go'šnji. Uzela Zlata pola godišnjeg. Ona nešto malo starija bila, a on pripravnik . Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravničke ispite. Hejbet njih . I šta ti mi znamo , jošten nešto svašta raditi. Možda mu je to je'no te isto. Ali samo ono što je ljucki i što priliči, kao na primjer kada golubica i golub ostanu sami na osami, a nešto ih zasvrbi. Tada oni nisu krivi za svoja djela i što perje leti na sve strane. Jok, nipošto. Krivi preci što su ih take rodili. Čista genetika , a bome i priroda.
Dobar plan, ali imo jednu falinku. ( Mahalsku.)
Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni. Ona Herci.
Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki.
Frka Debi, Deba Baška Baši, Baška Baša onoj svojoj najnovijoj raspušćenici , ona – ja kome će nego Lenjem.
Ovom bilo mrsko dalje vehtu novost širiti. Samo uzo megafon, stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije , ća ga on znan , njemu sve boje iste . Nije bio daltonista. Jok. Nego mu lenjo bilo misliti koja je boja koje boje ; rokno topom i kuiso:
– Biće vino piju age sarajlije , mezetluke Zlata sprema . Biče dobrog svježeg mesa, garant . Vakog i nakog. I roštiljanja, vakog i nakog. Kod Mojsija na dnu Bjelava.
A’ mahala ko mahala. Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju. Dođoše skoro svi.
Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku i mezetluke se da lahko srediti.
Jedino Dobrog niđe . Jazuk . Još jedna falinka . (Lutajuća i nevjerna.)
U to doba Dobri nešto sa nekom Vesnom iz jedne od Avdinih ulica , na drugom parnom broju , podno Gorice , se finio i šaretio. Djevojka aman ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata. I gitaru dobro prebirala i još štošta vezla.
Prvi dan Dobri ne dođe. Neko uvaljo ublehe mahali . Nije bio sa Vesnom iako je kreno njoj. Jadna Vesna , magla joj um safatala . Ali po baksuzluku umjesto nje slučajno sreo Ljilju sa Marin dvora i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj i svoj ahbaba Ibre Piljka i njegove vesele jatagan čerge.
Kad peh hoće on se ne da zaustaviti, samo se lomata i mreže plete oko pehli insana. A taki vam je Dobri sa ljepot ženama bio . Peh do peha. Baksuz pa baksuz , da većeg na dunjaluku nije bilo. Pođe onoj , smota ga ova. Ode od ove uhvati ga ona. Ma , nije kreno a potonja ga jami . Joj pehli insana i belejli žena oko njega , ljudi mili. Za nevjerovat.
Cigani ko i mahalaši , samo im treba razlog za slavlje. Nekada ni on. Namah zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio. Nikad se ne zna, koji ih belaj sutra , neštedimice iz zasjede , mere zaskočiti i satrati .
Ehej romalen – tara'buka mali od tarabuka ; došo Ljiljin mili i dragi u švrakin čergeraj, slavnu Jatagan ma'lu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj. Tandaranje vako i nako se razgodilo na sedam dana.
Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić. Kroz mali pendžer im hranu i tekućine doturaju, da ne pobjegnu. Prisnila im se ciganska svadbu. Ibro i njegovi se vesele i provode . Kako ne bi , samo bo'ca fali da se ugovori belaj svadba. Joj , opšti takeraj.
A zaključani ? Djeca, ko djeca . Mila i draga , a prelijepa . Falinka treća. ( Nevjernička . Srdašca im nježna i milosna al nevjerna. ) U halvatiću se ne dosađuju. Ne pada im na pamet . Sve i da nisu mislili, igraju se grlica.
Šesti dan blagdana , slavlje i slavljenici malo posustali. Zaboravili šta slave . Poneko se baildiso , a poneko i nije. Oni što su se baildisali , ti se ubebali , drijemaju i ništa ne znaju i ništa ne mogu. Oni drugi, šta će, nego gradivo obnavljat. Ma kakvi školsko ! Nego ono što ga cigani uz ćemane i ples najviše vole. Znali i oni onu latinsku: Ponavljanje je majka svih znanja.
Daklen , šestog dana neznanja ko i šta s kim , anđelak mili , jedna prelijepa , ljuborodna mala cigančica ključ od halvata ukrala i rođaki Ljilji kroz penđer proturila.
Ljilja u nedoumici: za tijelo i ten bolje se igrati grlica, za dušu , istina i sloboda melem. Srcem dobrim misli , takariš danas tijelo, duša je preča, a tijelo je lako nadolmiti. Uglavnom. Zna i njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija. I još istinu zna ; njima nije suđeno. Već nauk vidjelice naučila.
Oni kroz prozor, u prvi taksi , pravac Bjelave . Tek tada , zajednički, ono ko iskreno , skontali da su mogli odavno kroz prozor noge se igrati. Sada ih mrzilo bježat kroz vrata , zbog ukradenih ključeva, da anđelak ne nagraiše. I prave se da ne znaju , šta im je pamet smutilo.
Namjeravali obići njegovu obiteljsku kuću; prazna zvjera , nema mu staraca i oni na morju ko Mojsijevi . Valja im jastuke, šiltete i dušeke prozračiti i presložiti. Rekli mu roditelji svaki čas . Nema mu druge . Baš su pehli insani , uvaljuju se u novi takarli belaj .
Skoro depresivno ( ono ko fol ) se pogledaju , smješkaju i sliježu ramenima :
– A ća mu ga mereš. Roditelji se moraju slušati, sad pa sad …
A ponekad zaborave da Suđaja pomno prati onu mahalsku pamet:
– Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu .
I pravedno sudi. E neka im. Hoće oni pametovati.
…
Eh, Umo , prelijepa Umeja , gdje si sad ?
( Tako je Ljiljani po rođenju upisano ime.)





Stari cigan bolno jeca sam
Napušten od svih
Violina guši njegov bol
Suze tope glas.
Čerge
Pokraj njega idu prazna
Duša tiho jeca
Ostala je samo prazna čaša.
U tu kasnu hladnu zimsku noć
Prestade da kuca
Srce staro koga slomi bol
čemernog života.
Ne krivim ja ni sva krhka proljeća, ni sve nježne Krasotice i Marije Magdalene , Koštane i Lele Jelene , Fatme jedinice u majke , ni Emine sa ibrikom u ruci… za moje grijehe. A voljeti i nije neki grijeh. nadam se da ne griješim, jerbo …
Sve počinje davno prije. I prije nego čovjek izmili iz majčinih skuta. Usud i zov predaka. I grijeh pramajke i praoca. na grbači. Taki se čovjek rodi. Piše mu na čelu kaki je . I kaki mora biti. Ako se batrga u dublji i nepoznati jal se uvaljuje.
Žal za mladošću je beskorisna i besmislena. Ili si živio ili nisi. Za radost ili tugu. Kako se živjelo takvi su ti aferimi nanijećeni. U starosti i poslije nje.
Lijepo se družiti sa uspomenama , ali ih ne treba u pomoć dozivati . Neka miriuju tamo gdje su. Neće se vrnuti.. Ne trebaju, ne umiju i ne smiju. Nije čovjek spravljen da bude perpetum mobile ili putnik kroz vrijeme. Ali neka ih. Kao svj4edočanstvo da se živjelo i voljelo. Ili nije? Zavisno od punoće ili praznoće spomenara.
Čovjekovo je da se rodi , da živi svoj život časno i pošteno , da gleda da se , uz Božiju pomoć , što dalje odmakne od zla i živi kako mu srce šapuće. I neće pogriješiti.
A srce kaže – voli , jer ljubav je jedino što je insanu potrebno.
Odavno ne idem za zivotom
za ljubav lenj sam o tom potom
jer znam, tu negde postojis ti
Jos svojom bodris me lepotom
za druge slep sam o tom potom
jer znam, zauvek blizu si
Ref.
I sve je kao pre
jos si moj andjeo
u srcu devojka sa polja zelenih
koju sam voleo
I vraca mi se sve
daleki mali grad
i moja devojka sa polja zelenih
sto ne znam gde je sad
Jos svojom bodris me lepotom
za druge slep sam otom potom
jer znam, zauvek blizu si
Ref.
Ref.
Sto ne znam gde je sad
Sve je ko pre, moj si andjeo
jedina si koju sam voleo



Umorno Ciganče malo
leglo je ispod mosta od duge
prostrlo meki ležaj od boli i tuge
pod glavu stavilo jastuk nježnih snova
prekrilo se plavetnim prekrivačem neba
u kosi mu zablistala srebrena mjesečeva sjena
Umorno dijete
je ležeći zaspalo
a možda i umrlo
nema važno
polja mirisnih
djevičanskih ljubičica sanja
čuje pjesnika što pjeva
konji umorni stoje i neće da radu
jerbo more ih žeđu i gladu…
to je ciganska noć
Njihhhhaaaa
Kolone ljudi prolaze gradom
zombi u žurbi
ne primjećuju dugu
ni dječiju tugu
ni jastuk od snova
ni briga ih
što umorna djeca
umiru od samoće i gladi
o Bože Milostivi
i djecu
kao
i žene
i konje
svuda oko nas
ubijaju
neštredimice
zar ne
obećati sebi i držati se za riječ
smisliti zavičaj i usud
na koji je lako prenijeti svoj grijeh
baštu u kojoj među nevenim stasah
pijanog ciganina što me ukrade
i učeći varci kao čudo provede vašarima
smisliti bodu preko koje treba uteći
obećati pripravan i čvrst splav
-savlčadive prepreke
pred kojima se tvrda vjera neće dvoumiti
jednom naumu
posvetiti sokoljenje i sav vijek
tjerati njime uhodu svaku
sve potjere
i strah
-tek toliko da se hrabro hodi
ne čkati okončanje čudo
baviti se smejrno koračanjem
i trenom