Autor
Hajro Šabanadžović
Zalazak Nebo zemlje Božje milosti
Suton nad Modrom rijekom Bosna Zemlja Božje milosti
Lepršavost
Travnjak Prvi grijeh
Crno bijeli krajolik Trešnja i mala noćna muzika
Oblaci Suze liju
Praznik ljubavi Snovi bez nade
Drvo samoće Srce plače
Mjenjajući rublju za tumane,
svog mjenjača danas ja zamolih
da mi kaže kako ću da šapnem
lijepoj Lajli na persijskom volim.
Rekoh tiše nego vanjski vali,
upitah ga od lahora blaže
da mi šapne kako lijepoj Lajli
reč “poljubac” nježno ja da kažem.
I upitah još, a prepun srama,
duše pune neodlučnog boja,
kada sa mnom Lajla bude sama
kako da joj kažem da je “moja”.
Odgovori kratko mjenjač meni,
o ljubavi riječi tu ne zbore,
o njoj tek su uzdasi skriveni,
o njoj oči ko dragulji gore.
Poljupci su strasti bezimene
a ne riječi u grob urezane,
poljupci su ruže raspršene,
latice na usni rastapane.
Suvišne su za ljubav poruke,
od nje same gori se i zebe.
“Ti si moja” – neka kažu ruke
što skidahu crni zar sa tebe.
Ne osvrći se Malena
Violetna ruža
Plamteći đardin
Čari djetinjstva
Snježi nad đardinom
Umor iza rešetaka
Klupa u đardinu ohrndana
snijegom popločana sjećanja klize
jedna djevojčica čarima bjlješti
ne osvrći se malena sniježi
pored nje drug joj
umorni starac lagano se ledi
niko na njih pažnju ne skreća
a ne znaju ona je čedo
violetna ruža njegova
druženje
zaista čudno
ali nebu normalno
djetinjim igrama vri
on se topi u nestašnosti
tijela od mramora
što veselo se lomata
stepenicama starog dvorca
pretvorenog u galeriju snova
Princeza je to
u svilenoj haljini
sa nitima konca na leđima
opraštaju kose srebrena
plamteći đardin
snijeg u lice
valjanje po ledenim kristalima
dok snježna kuća za dvoje
sama se radi
da smijehom i vriskom
čarima djetinjstva
ispune toplinu bivka
klupa će jednom biti usamljena
kad zasniježi u đrdinu
djevojčica odlepršala
starac više neće mirisati grudve
radovanja njinih
umorom će se radovati
nepremostive rešetke daljina
Čednost sanja
Plavetni san
Ljubav i svjetlost
Nestvarni krajolik
Čednost sanja
plavetni san
u danima beskraja
srcem čujem njem dah
ne budi se mila
budi bezbrižna i snena
sigurna je djetinjiost tvoja
u plavetnoj tišini bdijenja moga
to sam samo ja
suđenik
na ivici klackalice
nestvarnog krajolika
pravednih Suđaja
nosim dva srebrenjaka na očima
ploveći oceanom sjećanja
zapljuskujem ti ljepotu
dok o ljubavi sniš
jer samo tako
još uvijek
živi smo
mi
A sigurno već znate da većina insana nisu insani.
Već mulci.
Ne poštuju i ne obazire se na nježnost i krhkost proljeća i ljepotu đardina.
Mi se raznježili , ko Maksumče u polju djevičanskih ljubičica.
We are zabezeknuti i opčinjeni ne m'remo maknuti.
A moramo.
Naružiće nas i reći:
-Sanjajte i volite kada vam drugi plate za to. Mi samo uvodnik plaćamo.
Neuki prepisivači!
Ne znaju da nam niko snove i ljubav ne može ni platiti, ni oduzeti.
Osim one koje volimo i sanjamo.
A Ona / One , to krhka bića, ta uzvišena ljepota to nikad ne želi učiniti.
I ne stignu sve da hoće!
Mi konjine uvijek nešto zabrljamo i poslije samo kukamo i pizdimo.
Izvinite .
Najusrdnije molimo .
Potkrala nam se jedna ne baš dobra riječ. Ali nemamo bolje.
Oprostite.
Nećemo više ružnih riječi.
Obećavamo.
Zamalo postadosmo mulci kojima je u ustima uvijek neka prostota.
A nama nije, već uglavnom smjerna ljepota.
Volimo blagu , krhku, uzbibanu … riječ . Dakako.
Mulcima zadriglih u verba obscene , u inat.
Si tienes un hondo penar, piensa en mi
Si tienes ganas de llorar, piensa en mi
Ya ves que venero tu imagen divina
Tu parvula boca, que siendo tan nina
Me en seno a pecar
Piensa en mi cuando sufras,
Cuando llores, tambien piensa en mi,
Cuando quieras quitarme la vida
No la quiero, para nada
Para nada me sirve sin ti.
Piensa en mi cuando sufras
Cuando llores, tambien piensa en mi,
Cuando quieras quitarme la vida
No la quiero, para nada,
Para nada me sirve sin ti.
Misli na mene
Ako želiš da budeš kažnjen, misli na mene
Ako želiš da žalimo, misli na mene
Stvaraš poštovanja vrijednu anđeosku sliku
Tvojim lijepim usnama, a to je tako zavodljivo
Grije mi grudi
Misli na mene kad patiš,
I kada plačeš, misli na mene,
Kada želiš moj život
Ja ne želim ništa
Za mene ne postoji ništa bez tebe.
Misli na mene kad patiš,
Kada plačeš, i misli na mene,
Kada želiš moj život
Ja ne želim ništa
Za mene ne postoji ništa bez tebe.
Ne osjećam sebe kao slikara
ili poetu
iako to dobro radim
Osjećam sebe
samo kao čovjeka
koji drži obećanje
u svijetu kojem je svejedno
hoćeš li živjeti ili umrijeti
Poslije svake ponoćke
kada katedralska zvona utihnu
i ezan najavi jutarnju molitvu
stojim pred taš pločom svoje ljubavi
polažem rumen ružu na mramornu bjelinu
stavljam ruku na srce
tiho je pozdravljam
i šapćem
Još uvijek sam sanjar ljubavi moja
hvala ti što si mi bila učiteljica
naučia me kako se voli
zamolila i dobila obećanje
da nikad ne prestanem da sanjam
i da volim
razlog da nastavim
živjeti prelijepi život
Jusuf Cule Jakupović
Obnažena nevinost
Mjesečina
Prava ljubav
A kada mi draga dušo naum padneš
a kada mi draga dušo na um padneš
A ja odoh u mehanu da se malo napijem
a ja odoh u mehanu da se malo napijem
Popi čašu popi drugu treća mi je razgovor
popi čašu popi drugu treća mi je razgovor
Sve zbog tebe draga dušo jer sam u te zagledan
sve zbog tebe draga dušo jer sam u te zagledan.
O Jusuf Cule Jakupoviću
Najbolji , nikad prevaziđeni izvođač crnogorskih / podgoričkih starovaroških pjesama je na Tubeu zastupljen jednom jedinom pjesmom . Da je živ pitanje je da li bi se složio sa izborom reprezentne pjesme. Nažalost tako vam je to.
Nemojte se čuditi što je ovaj staropodgorički musliman obučen u crnogorsku narodnu nošnju. Nije poza . Njegovi preci sa majčine strane su od čuvene straropodgoričke porodice Đečević , koji su bili najpouzdaniji dio Garde Crnogorskog Kralja Nikole I. Petrović Njegoš ( 1841. – 1921.)
I vrlo rado je i sa ljubavlju pjevao staropodgoričku pjesmu : Puče puška ledenica sa Čardaka Đečevića,
Ne znamo da li je nošen pjevom predaka ili svojim raskošnim , školovanim glasom uspio iznjedriti ontologijsku interpretaciju te pjesme , ali ostaje žal što nije sačuvan njen audio zapis , kao što nisu sačuvane od zaborava i druge , ništa manje lijepe pjesme u njegovoj vrhunskoj interpretaciji :
Pomračina stara varoš sniva , Sejdefu majka buđaše, Trepetlika trepetala , Sahat kula , Oj vesela veselice…
ali i sevdalinke:
Kiseljak , kiseljak svaki momak veseljak , kiseljačke djevojčice, Tamburalo momče uz tamburu , Emina , Niz polje idu babo Sejmeni , U Stambolu na Bosforu , Kad ja pođoh na Bembašu …
Uz napomenu da je bio prvi glas svjetski poznatog podgoričkog hora Budo Tomović u vremenu 1960 – 1985. završili bi ovaj kratki prikaz djelića muzičkog opusa i puta vrsnog pjevača i nadasve velikog i dobrog čovjeka Jusufa Culeta Jakupovića..
.
Koliko dugo mogu biti zid, odbijati vjetrove?
Koliko dugo mogu biti?
Praviti rukom zaklon od sunca,
zaustavljati plave munje hladnog mjeseca?
Glasovi usamljenosti, glasovi patnje
zaogrcu moja ledja, neminovno.
Kako ih umilostiviti, njihovu malu uspavanku?
– Koliko dugo mogu biti zid oko mog zelenog vrta?
Koliko dugo moje ruke
mogu lijeciti njegov bol? I koliko jos moje rijeci
mogu biti na nebu sjajne ptice utjehe, utjehe?
Strasna je stvar
biti toliko otvoren: to je kao da je moje srce
stavljeno na lice i seta svijetom.
Danas je Subota 17. dan Januara / Siječnja 2026. Reklo bi se da ima još guta do kraja godine. Cirka 348 dnevnih jutrenji na vas cijeli dan. A nije to hejbet to očas bude , pa ne bude. Dani ko ljudi. Sad in vidiš, sad ih nevidiš.
Jes kako nije.
Nisu dani blesavi ko ljudi. Oni malo proteferiče na ovom dunjaluku. Recimo dvadeset četiri sata. Pa onda duškaju godinu dana. Ali se vrate. Uporno i noviji i ljepši. I tako eonima.
A ljudi se natandare na dunjaluk pa provedu nešto vremena . Misle niko ko oni. I puf. Odjednom nema ih.Nakon nekoliko dana niko ih se ne sjeća. Ko da nisu bili. Baš su blesavi. Umjesto da ko dani provedu koji tren, odu negdje gdje nema frke, duškaju, pa sve vrate. Jok. Oni zatarabe za sva vremena.
Hajd , ima pametnih pa skontaju još za života , da se može i tamo duškati u hladovinimm kraj bistrih izvora i tanana šadrvana. Sa anđoeskim družicama sa obje strane, A ima onih , silnih a glupih ko noć, koji ništa ne skontaju. Koji se odjednom nađu tamo gdje niko ne bi volio biti. U pržunu.
A znate li vi šta je pržun. Jok , čini nam se . Inače velika većina ne bi radila to što radi.
Pržun vam je , na priliku jako beterno mjesto. Svega ima, samo gladovine , vode i mira nema. Recimo ima mnogo roštiljanja ali i gladovine . I mnogo vatre i vreline Na sve strane cvrći insansko mesa. Ko biva oni se vrte na ražnju. A pomoći i poštede nema. Kako će biti?
Jesu li oni koga pomagali i dobra činili?
Nisu!
Jesu li oni koga štedjeli i opet dobra činili?
Nisu, nikako nisu!
Jesu li zlo i bogatstva zgrrtali i sijali?
E vala, ova valja, jesu!
Da i mi jedared o njima nešto potvrdno kažemo.
E sada recite vi nama jesu li ti zaslužili to cvrčeće i veselo vrelisimus mjesto?
Vala , jesu, svaki dan od vječnosti koliko će se pržiti.
Eto vidite, nismo mi tako loši.
Kod nas nema cile mile. Ni po babi , ni po materama.
Kod nas je razmišljanje ko po zapisima.
A znate li vi šta su zapisi?
Dabome da ne znate. Većina. Inače ne bi išli putima na čijim krajevima se vrelina plaho smješka i uživa u novim pripadnicima troglavate nacionalističke pljačkaške bagre i fukare.
O zapisima i fukari drugi put.
A ako vas interesuje, pa ima o njima mnogo zaisano,
Ali ne pomaže.
Znate onu
Bagra ostaje uvijek bagra.
I fukarom se rodi, i umre ko fukara.
I sa smrću ne prestaju da budu bagra i fukara,. Jok. I u pržunu ostaju taki. Bijednici. Samo kukaju kako im je prevruće, a vode za ilađa.
Još nije zasjeklo kako treba ,a prošla polovina januara. Malo zasjeklo , a ljudi kukaju. Te hladno ,te mrazevi. Nema vam boni zime bez tri-četiri metra snježnih padavina i -42 stepena, da se nafajta danima. Pa jal naše Mraztište jedno od centara svijeta ili nije.Partizani su i udove davali da to potvrde.
Neka ,nemojte previše kukati požurivati. Ko velite što prije dođe prije će i proči. Pred nama je i veljača.Tada mačke i psi polude.Moraju.Napolju biva toliko hladano ,da se jedino takarli jurnjavom ,krv može održati u životu.
Jesu ovi ljudi svakakvi.Nikad nisu zadovoljni. Nevaljaju im mrazevi. Još manje očekivani pržuni. Baš su se osilili.
Crnogorci mirno spavajte ,tek je 09 00. Udarac o verige u 12 01 će roknuti znak za ustanak, pardon ustajanje. Mili Prvom Đukađiniju još nije vrijeme za pržun. Ni nasljendiku mu onom sitnom malom šićarđiji što ga Vućić takari i plaća.. Ni našem riđokosom šiptaru, ni razrokoj fukari, ni nesuđenom robijašu. Polahko. Sve u svoje vrijeme. Zapisano im.
Što bi poete rekle:
-Sve što se zapiše ima da se zbude.
U prevodu:
Ne moš ti zapisano kupiti ni da imaš svo zemaljsko blago .