Ne osjećam sebe kao slikara
ili poetu
iako to dobro radim
Osjećam sebe
samo kao čovjeka
koji drži obećanje
u svijetu kojem je svejedno
hoćeš li živjeti ili umrijeti
Poslije svake ponoćke
kada katedralska zvona utihnu
i ezan najavi jutarnju molitvu
stojim pred taš pločom svoje ljubavi
polažem rumen ružu na mramornu bjelinu
stavljam ruku na srce
tiho je pozdravljam
i šapćem
Još uvijek sam sanjar ljubavi moja
hvala ti što si mi bila učiteljica
naučia me kako se voli
zamolila i dobila obećanje
da nikad ne prestanem da sanjam
i da volim
razlog da nastavim
živjeti prelijepi život