Daily Archives: 19. Decembra 2025.

U vremenima sretnih dana,
naših djetinjih života,
nalik na jedan začarani svijet
iz koga nismo mogli
ili nismo hteli pobjeći,

bilo je odlazaka
u druge gradove
i zemlje ,
sve radi radosti povratka.
Svuda odi
put ptice
svom Gradu čednosti dođi.

Predivni su dvori moji,
mila moja zlaćani od snova,
a bijeli i plavi od čednosti,
puni ljubavi od milosti
dobrote od ljudsjkosti
Da nije tebe
malenih grlica nalik tebi
Nebo ,
moj grad
moja zemlja
bi bili čarobni svijet
u kojem bih tragao za vama,
dok vas ne bih stvorio.

Žao mi
Grad čednosti nikad nisi vidjela.
Više mi žao,
što te kroz njegove čarolije
tajne nisam proveo.
Sigurno bi se zaljubila u njega.
Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.
On te opije i zarobi i ti nemaš kud.
Samo mu se predaš i voliš ga.
I sanjaš one koje će tebe voljeti
jednako kao ti njih.
Obavezno ih dosanjaš ,
pružiš ruke prema njima,
sklopite ih
zajedno lepršate.
Jedno vrijeme.

Žao mi

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ.

pa još jedna

Pa pismo.

Sa pismom nestaju dodiri.

I kako reče jedan moj vrli prijtelj

Dvoje se nađe,

pa se poslije ne nađe.

On je škrt na riječima,

a bogat djelima i bolom.

Između onoga:

se nađu

i onog pa se ne nađu,

stane čitav jedan život.

Plav i svjetlucav,

okupan suncem i svjetlošću.

Ima tu i boli.

Žao mi

Taj život
poput moje Modre rijeke
što polako klizi kraj moga grada
sa sobom prti mnogo boli
prolazeći uzduž zemlje moje,
da bi ga moru predala.
Ne biva joj lakše.
Toliko je boli
mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.
Sve su one okrvavljene.
Neke i previše.
Skoro da su izgubile svoju plavet.
Ali sve su ostale čedne.

Kao naša ljubav.
Ovo je bajka o ljubavi
u njoj mjesta krvavoj boli nije.
Tu bol ćemo poleći u neku drugu
bajku da tamo vrišti i sni.
Sni i vrišti.
Svoju nestalu djecu traži.