Približava se dan koji slavi čitav svijet.

A nama je svaki dan takav.

I mi ih jednostavno , i neizostavno samo volimo i mazimo.

Hiljade pahulja bijelih lepršaće uvijene u snove ljudi koji domu hitaju.

U domu slatka žena u kecelji,ruke joj brašnjave.

Dječak i djevojčica,možda i više njih lete u zagrljaj. Jedno brzo ćao i

smok i nestaju.Tamo ih,darovi ispod božičnih jelki čekaju.

Na stolu razasuti kolači ,još samo ćurka nedostaje.Doletjet će ona. Poslije. Još se peče.

Sve miriše na Milost i Ljubav.

Ljudi se trude biti radosni.

Negdje drugo,oca nema.Majka je silovana.U uglu kolibe se poderane skute sakriva.

Skuplja se u fetus i pokriva stid šestorice vojnika u  šljemovima

ili šubarama.

Sada ,sasvim ,svejedno je.

Troje djece  se skupila oko nje i miluju je.Jedno je mrtvo.

Umrlo je od gladi.Druge djevojčice je muž juda.Sinćić je već

siroćić.Miluju je i ne plaču.Gladni su ,a hljeba ne išću.

Žedni nisu,puna im usta leda.

U nekoj ne tako dalekoj daljini čuju se zvuci vatrometa i zvona koji

na misu pozivaju.

Djeca samo slegnu ramenima.Znaju za njih četvoro nade nema.

Zato mi dane božićnih i novogodišnjih radosti , nosimo i sa tugom.

Svake godine bi nam se otkinuo jedan lat sa naših centofilija ljubavi.

Nije bitno ako  neke   nismo upoznali.

Osjećali smo ih u srcu. Ćutili smo ih kao naše mile grlice i doživljene ljubavi.

Njih je rodila i vodila ista čežnja kao i nas.

U svijetu putanja uvijek se neki sni okrznu i iskra padnu na nečije

srce.

Naša najvoljenija pjesnikinja je bila Marina Cvjetava, koja nam je davno prije nas poručila:

„Razbacani u prašini trgovina

Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,

Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,

Doći njihov red.“

I došao je, mila naša proročice.

Neki blesavi , bjelavski mahalaši su tvoje snove u srcima nosili i

pokušavali da ih učine živim.

Mila,

Prelijepa li su ti imena.Podjećaju na plavo utočište,đardin i mirise ljubavi.

Naša si družica bila.

Noći si provodila u vrtovima naših ljubavi.

Imala si svoje mjesto.

Između šadrvana i đula smo postavili široki ležaj od snova.

Obojili  smo ga zajedno , modrinom neba, išarali zvjezdicama i obasjali

putanjama maglica. Mjesec smo zaiskrili čežnojm.

Sa nama u društvu, u našem cvijetnom đardinu , okupana mirisima đula i zumbula , TI vječiti tragalac i neumornik putnik kroz vrijeme bi malo predahnula.

Na tren, svoju bol bi sa nama podjelila. Bilo bi ti  lakše. Mrven. Ali i to je nešto.

Čak bi se i nasmijala blesavom Debi kad  bi ti rekao:

– Zbog tebe bih se  saltom mortale sa bembašćanske brane natandario .

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri, a Zlata zapjevala. grlice bi joj se pridružile u horskoj harmoniji šumeći Nevski prospekt.

Boljelo bi te, rodni grad te nije uspio zaštiti kao naš nas. No, muzika je i lijek.

Dobri bi ti prišao ,naklonio se ,ti si se časak dvoumila.

Njegove djetinje tužne oči bi te ubijedile.

Pružila bi ruke i lagani valcer ,bi počeo.

Ali Dobri je dijete, hoće dodir i sada se valcer prelijeva u tango.

Ti ga gledaš poprijeko, zakrečući glavu. On te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi milostiva ,ovo su mirisi naših snenih sarajevskih večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila ,prislonila lice uz njegovo i to bi postao ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju,ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  i predala se pokretima i zagrljajima , sjećajući se ljubavi svojih.

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom, jer tango bez pogleda i dodira i nije tango.

Vidjela bi istu bol koju ti nosiš.

Pomislila b i,evo još jedno biće što tuđe boli prti.

Prvila bi se jače uz njega , neka te sjećanja tjerala i čula bi kako ti

taj bekrija ,sa kojim lagano kliziš kroz iluzije , šapuće:

“Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu, tu znam i nastavila gdje je on stade:

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila. “

On bi se postidio, iako je znao da samo si nestašna. A stid djetinji,

uvijek poljubce mami. I ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,prijateljice naših tuga.

Tebi srce malo omekša. I još jedan poljubac mu daješ.

Misliš nisu ni ova djeca baš bezazlena.

Vidio bi da si se umorila. Odveo bi  te do  ležaja snovima tkanog . Sjeo do tvojih nogu, obgrlio ih i gledao te, ne trepćeći , bojeći se da mu u treptaju ne pobjegneš.

Tvoje ruke bi  prinosio usnama i grijeo mekim dašcima. Ti bi polako tonula u san , željna odmora.

Mojsije je u elementu.Večeras Veliku Poetesu i Damu Tuge , za gošću imaju. Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja. Muzika ta ima prizvuk Valcera sa Sene , Rjabinjuške i Kaline.

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku Frkicu za ruku i povela je do Zlate. Sada su one razigrane ruskinje u  haljinama žarkih boja oplemenjim stotinama ruža što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže se prelijevaju u tisuće boja.I njih tri više nisu ruskinje , one su divlje  tatarke , ljute kozakinje , nježne, razigrane jermenke.

Toliko ljepote , malena naša ti nisi vidjela nigdje . A mi je tebi svu poklanjamo, govorila su ružina tjela milih ljuba.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio:

-Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja …

Tu bi mu glas zamro. Umorio bi se.

Baška baŠa bi zagnjurio glavu u jedre , grudi nove dame, da mu ne vide suze. Muško je on. Nova se čudi , odakle joj tolika sreća , da zaviri u ovaj đardin ,u kojem toliko   života , snova  ljubavi i muzike  ima.

No , ma koliko se trudio, Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto tužna si ti?”

Ti bi gorko zaplakala , sjećala se najmilijih.

Svi bi sa tobom plakali.

Samo  ne i Dobri,   Mali Princ. Ne , on ne bi.

On bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu i u svoju seharu bola ih skalanjao.

Znala si , da smo srcima prihvatili tvoju poruku koja je postala naša istina:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

Malena naša,

Mi smo dodali:

Ni od tuge se ne umire, neko samo presvisne , a mi se zaledimo poput tebe.

Mnogo je neukih ljudi na svijetu . Oni te nazivaju „jednim  od najraskošnijih talenata  , a sudbinom najtraguičnijih figura ruske poezije 20.vijeka” .

Nisi ti talenat , ti si jedna od najraskošnijih vrela svjetske poezije . Ne ruske i ne 20.vijeka , već Zemljine poezije od njenog Postanja.

Da , bilo je tragike u tvom životu . I stvarne boli i gladi . Revolucija , ne Majčica Rusija, te odbacila. Ne može se istina podnijeti.

Djecu si u dom dala da prežive . Trogodišnja kćerka Irina ti u njemu umire. Zbog starije Arijadne će revolucija ubiti tebe . U svakom slučaju si bila nepodobna. Majka njemica-poljakinja,otac  i majka aristokrati, muž bjelogardejac, zet , Arijadnin muž zapadni špijun(?)!

Sreća tvoja da nisi doživjela smrt voljenog sina .Ona bi te ubila .Poginuo je tri godine iza tvoje smrti ,u 2o godini. Kažu bio je ludo hrabar , kao da je želio da pogine, jer , ostao je neutješno sam na ovom takarli svijetu.

Grlice naša,

Nismo progutali njihovu , revolucionarnu “bajku” da si se ubila i ne želimo , sve da je i istinita . Decenije gladi i tragedija  si prebrodila, da bi te tek tako , malo ruske zime slomilo.

Puno je samoubistava među nepodobnom i plodnom ruskom poezijom bilo. Gdje će ti duša  Soso Džugašvili .

Ti, maestresa poetike da odabereš krvnikov kraj: vješanje konopcom.Ne, toga se izgladnjele ruke ženske , ruke nježne i ljubavne ne bi dosjetile. I grob su ti sakrili da te se niko ne bi sjećao.

A mi smo djeci , nekada , mnogo vremena poslije naših druženje , tvoje stihove umjesto uspavanki pjevali:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

– A tata gde je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,

San na stepskom konju samo što nije.

– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.

Moj labud beli, znaš, tamo ti je…

Među onim dalekim i neupoznatim , ima i ljudi sa srcem i damarima za ljepotu , uvišenost i vrsnost. Mi smo te iz hladne grobnice zaborava, oživijeli i pustili da se tvoje riječi preliju , preko vaskolikog dunjaluka.

I dolepršaju u naše mahale i đardine. Držali smo se tvoje poruke:

„dom svaki tuđ, a hram pust”

i svoj Grad čednosti nikad nismo ,čak ni za rata napustili. Šta bi se sa njim desilo, da smo ga mi kojim slučajem ostavili samog , na cjedilu.

I ne pitaj , mila!

A ti si mnogo lutala i po svijetu gladovala. Prag i Pariz , pa se vratila majčici Rusiji. Tu glad manje boli i više tuge nosi .Ti si svoju prigrlila i na nju se navikla. Ali ljubav nisi nikad iz srca tjerala:

“Ja sam stranica tvoga pera.

Bela stranica. Ja sve primam.

Ja sam čuvar tvoga dobra.

Ja uvek stostruko vraćam.

Ja sam selo i crna zemlja.

Ti si moje sunce i moja kiša.

Ti si Bog i Gospodin, a ja

Crna zemlja i bela hartija.”

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo. I one su kucale na naša vrata, i kod nas je bilo tragike i gladi.

Učila si nas da je lična tragedija samo pjena u okeanima tragizma svijeta . Otvorila si nam oči. Nismo hudili za svojim životima , koje smo krojili po mjeri nas samih , jer si nam pjevala o slobodi i istini.

Zahvalni smo ti na tome.

Rastužuje nas kad o tebi kažu:

„..demonski princip, pobuna, opsednutost, reč je o bogotražiteljstvu bludne kćeri koja u potrazi za istinom vrši nad sobom Strašni sud svakoga časa.“

Ne vide bezumnici , svu onu ljubav i zabrinutost za male obične ljude , koji u tlapnji sanjaju o ljubavi u slobodi . Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti , ne bi li njene riječi , negdje u  pustinjama ljudskog uma  ,bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne, koja djecu ljubi i gubi,a pomoći ne može dobiti.

Ne , ne vide da je to bol svih majki od postanja , koje od nečovječnosti djecu gube…

Ne čuju krik  ljudskosti zaljubljene u život , u ljubav po mjeri neba.

Ne shvataju krik žena koja:

“Istinu znam! Bivše istine na stranu!

Neka Čoveka , čoveka na zemlji ne glođe!

Gledajte- veče! Gle- skoro i noć banu!

O ČEMU – pesnici, ljubavnici i vođe?

Već vetar leže i zemlja u rosi bdi.

Skoro će mećava zvezda u nebu stati.

Pod zemljom ćemo evo usniti i mi

Što na njoj ne dadosmo jedno drugom spati.”

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju. Grlice su popadale na tlo đardina, sluteći rekvijum.

Njemu su se ruke  počele kočiti . On pogledava ka gošći , ona hoće da spije. Vidi on ,vrijeme za rekvijuma nikako nije , za Moriće još manje , jer ovdje ubijena majka , hoće da sni.

Vidjelo se i Marina Cvjetajeva je bila potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrlio. Laganu kao san,  bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja. Njenih i naših . Prekrio je velovima ljubavi , cjelov joj   na čelo, tamo gdje se sa bujnom kosom spaja spustio , i šapnuo joj:

Voljena naša

Nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo i ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima.

Potrebni su  ovom svijetu.

Ali , u  ljudi  kao da se vremena za njih nema.

A i neki zli ljudi ne daju da se te uzvišene ljepote  nađu i cvjetaju.

Djevojčice naša,

Još čutimo tvoje istinite  riječi  i ljubav kojoj  si nas naučila.

Sada se malo odmori i mirno spij.

Ništa se ne boj.

Mi ćemo paziti na tvoje darove.

Ljubljuju vas…navsegda .