Autor
Hajro Šabanadžović
Nisan ti pamitan
priko svita
morbin rići
još jedared
zbande revat
ne daj mi da omatorim
i boje ti
ostaće zauvik
ja prč smantan
a ti bila vila
u moru lipom
a si me snila
jubin te jubin
priko nekolko puta
volin te Mila
ka saharskon pržinom
u ritkosti sićanja
a grata eonima
tam gdi porata ni
nisi jubavlju postivala
pute Oceana
što'no tebi
mojin imenom
pliju
**
I prevod :
Nisam ti pametan
mimo svijeta
nerealno govoreći
još jednom
sa strane njakati
ne daj mi da ostarim
i bolje ti
ostaće zauvijek
ja prč izbezumljeni
a ti bijela vila
u moru lijepom
a si me snila
ljubim te ljubim
preko nekoliko puta
volim te Mila
kao saharskim pijeskom
u rjetkosti sjećanja
a grebe eonima
tamo gdje luke nema
nisi ljubavlju složila
pute Oceana
što ka tebi
mojim imenom
plivaju
Al’ dođe djeva ko vila iz gore,
oh, da ne videh nikad oči njene!
Pred licem joj blijedi i sjaj zore
i svjetlost zvijezda kraj očne joj zjene!
Što mira nemam, to su oči moje
krive…
Ne pevaj, draga, kada si sa mnom,
Gruzinske pesme, pune tuge:
U sećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge.
Kad razliju se u tišini
Te pesme lude, zanesene,
Ja vidim stepu, mesečinu
I lik daleke jedne žene.
Otkada ugledah te, draga,
Njen lik u mom srcu gasne,
Al’ nova oživi ga snaga,
Kad začujem te pesme strasne.
Ne pevaj, draga, kada si sa mnom,
Gruzinske pesme pune tuge,
U sećanju mi bude tamnom
Daleki žal i dane druge.
Ono sto ja u tebi obozavam
Tvoja ljepota nije.
Ljepota je ta sto se u nama krije.
Ljepota je pojam jedan.
I ljepota je tuzna.
Po sebi ona tuzna nije,
Vec po krhkosti i nesigurnosti koju u sebi krije.
Ono sto ja u tebi obozavam,
Tvoja nadarenost nije.
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
–Slobodna ptica uvrh planinskog neba treptava,
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
Svega sto se u srcima ljudi u stvari krije.
Ono sto ja u tebi obozavam,
Nije ljupka muzika tvoga glasa,
Koja se stalno obnavlja svakog casa,
Drazesna i vazdusna kao misao tvoja,
Koja zbunjuje i smiruje osjecanja moja.
Ono sto ja u tebi obozavam,
Mati, koju sam izgubio, nije.
Ni sestra, koju sad zemlja krije,
Ni mrtav otac nije.
Ono sto ja u tebi obozavam
Nije nagon materinstva duboka,
Otvoren kao rana u srcu tvoga boka.
Ni tvoja cistota. Ni tvoja necistota.
Ono sto ja u tebi obozavam — neka mi bol i utjehu nosi!
Ono sto ja u tebi obozavam zivot je koji prosi.
Uvijek bude
ta jedna jedina neupoznata
poslijednja
ljepota
što mori
dušom svojom
što boli
mirisom svojim
a znaeš
neće se dati
ljubiti
ni obljubiti
jer plaha je
ptica lepršava
čednost joj je ime
Klimnem joj glavom
poljubim prstiće
prislonim ručicu licu svom
pomilujem je suzom
kažem joj
hvala ti
i dobro došla u život moj
A neupoznata kao sve djevojčice
tek lik iz mandale
mog života
neljubljena
neobljubljena
kao sjenka
promakne
odleprša
a se divim letu njenom
Bolujem ja, bolujes ti
bolujemo od ljubavi
jer nikoga ne ljubim ja
osim tebe, duso moja
Zar ne znaš ti odavno već
Da ljubav sja među nama
Jer nikoga ne ljubim ja
Osim tebe dušo moja
Otici cu u dalek svijet
da srcu svom pronađem lek
jer nikoga ne ljubim ja
osim tebe, duso moja
Kako da dusu sputam
da se tvoje takne?
Kako, mimo tebe,
da njom da grlim
druge stvari i daljine?
Ali, rado bih je sklonio
na neko zaboravljeno mesto
usred tmine
u neki izgubljen kut,
u kom nece je tvoje
njihati daljine.
Ali, ipak, sve sto dodirne
nas dvoje
ko gudalo nas
nekako spaja
koje iz dveju struna
jedan mami glas.
Na kom smo instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirac drzi nas?
O, pesmo slatka.
Danas je nedelja 3. Septembar / Rujan ove jako sunčane 2023. godine
Igrajući remi ,slučajno nabodosmo da je to ujedno njen 246 dan.
U principu reciprotiteta , meremo reći da je do kraja godine ostalo cirka ba. 119. kliznih i okruglih dana.
Sasvim izvjesno, opravdano i evidentno.
Ono kliznih , mere bit da bidne da će se mnogi za vjeke vjekova okliznuti . A ono okruglih , jer se njima zaokružuje broj životnih dana onih koji se okliznu.
Tako vam dani računaju računice onima čija su imena zapisana u njima.
Nema tu cile mile, nepotizma niti bilo kakvih izvlakuša i gledanja kroz prste .
Ha je zapisan insan je istovremeno i neminovno otpisan!
Ima tu neke kosmičke logike , ali i dosta ironije, jer u nekom drugom danu kada se nečije ime upiše kao pristupnica u život, istovremeno mu se zakanta otpisni dan.
Vrlo jendostavna neka logika. Ha se čovjek rodi zakanta mu se dan odrođenja. Sreća on to ne zna i u oholosti svojoj ponaša se kao da će vječno živjeti.
Što bi poete rekle:
-Samo jednom se živi.
U prevodu:
-Sve ima svoj početak i voj kraj osim Boga Jedinog, Vječnog i Živog.