Autor
Hajro Šabanadžović
Pretežno plavo
Bosna sanja Violetni izvor u plavom
Plavetna duša Mjesečeve iskrice
Profil Čarobna noć
Dvije šljive Blagost
Noć nad đardinom Ponoćna čarolija
Vejte snjegovi Snježne gore Bosne zemlje Božije milosti
Mjesečevi cvjetovi nad Modrom rijekom Led se topi
Svijet maglica Mjesec je plovio
Svako jutro prenem se iz čarolije
zatečen snenošću
anđela
ganut
djetinjom nevinošću
iskrene ljepote
što hodi zemljom mojom
Blagorodna Zemlja
prelijepa djeca
čudesni univerzum
Božijom milošću obasjan
Sada, kada ništa na svijetu na može vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.
Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi.
Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe.
Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili …
Ali tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš … bit će kasno.
Možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrećene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al’ proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedan drugome moći dati.
Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju.
Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al’ ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi
podsjećati na mene.
Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba – nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš – ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav – a ona traži žrtve.
Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.
Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge …
Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.
Govorim vam: ko što snijeg u ovom trenu
Veljači za ljubav, s neba leti lako,
Za ljubav vama, izići mi je na scenu
Lako. Ne vjerute kad govorim tako.
Ne mogu svići. Prvina, ni novo nije
Da mi od očiju vaših koža gori.
Moj glas će pred noge da pada vam ko snijeg,
Mre ko snijeg, i u blato pretvori.
Ne mogu! Nema se snage! Odbijam udes
Da s bolničke plahte na panj glavom legnem.
Kakav u plećkama užas, u čelu studen!
O nek ma ko dođe,vrijeme rastegne.
Oštricom užeta, rubom kobnog ponora –
Plesačice, tako pleši, sve do pada.
Znam da mrem, ali ću prenuti se, jer moram.
Svaki put je tako.Tako je i sada.
Mene iscrpe do dna oči radoznale,
I svoj život traćim uši da primamim.
No svagda taj kog volim miran je sred sale.
Sebe ne sačuvam, njega ne posramim.
Iz taštog rizika prenuta, ko iz tmica,
Ne znam što sam sebe na nulu svodila.
No reći će neko: bila je umjetnica,
I reći će neko: poeta je bila.
Krvarenje slovki izmuči grlo moje
No veseo skok je iz tame kulisa,
U jedan lik ljudi, sve jasnije to je,
Oštrije, divna vam slivaju se lica.
Pretvoriću u naklon nevještinu gesta.
Ne žalim riječi, niti muke. Samo
Je li vam ih dovoljno za malo blaženstva?
Nе molim zasvagda – na tren, na tren samo…
Autor
Hajro ŠabanadŽović
Nebeski ružičnjak Crvena jesen ruža
Svijet maski Uzburkani svijet
Jesenji snijeg u đardinu Ružičnjak u zelenom danu
Đardinska kiša Stari jedrenjak
Violetno drvo Zeleni grm
Cvijetna plavet Gtrm svijetlećih ruža
Atomski u sridu Svemirska prostranstva
Grad Zelena trava moga doma
Boga mu miloga sto mi se danas piše
Jedna mala poema
Gle evo je sada mi se upravo javlja
Mala malena majusna
Dođider amo da te nanižem
Na tananoj niti svih mojih drugih pjesama
Dodji ovamo da te utisnem
U nisku moga cjelokupnog djela
Dođider ovamo da te usrmim
Da te urimujem
Da te uritmujem
Da te upegazim
Da te ulirim
Da te ustihujem
I da te uprozim
No ona mi – zivotinja –
Klisnu…
pB
Sanjao sam jednom
Kako ljubiš mjesečevu modru rijeku
Kako tražiš svoju d'bru sjenu
U kristalnim kapima kiše
Sanjao sam potom
Kako ti se moje More klanja
Kako se bolom otvara
Jer njegova si tuga
Još mnogo toga sam sanjao
Ali snovi ko lebdeće bajke
Čovjek ih se ne sjeća
Osim kada ljubi djete tebi nalik
Po danima do smo došli ispod stoje . Po pameti smo daleko , veoma daleko ispod stojanke.
Znači , ako nas brojanje na prste ne vara, do kraja godine je ostalo 94 dana. A to je , jopet, kako nam se čini , sve bliže nuli. A tada zna se. Slavlje.
Nekima je do slavlja, nekima i nije.
A opet, mi indiferetni. Ne žalimo, niti se previše radujemo.
Ne žalimo ; jer je bila , kao i svaka druga prelijepa godina.( Nadamo se da će uz Božiju pomoć biti dosljedna do kraja.)
Ne radujemo se, jer smo za jedan listić kalendara bliži rahatluku.
Ovo je kao kontradiktorno.
A nije.
Jer i ovdje , na ovom dunjaluku je lijepo.
A gore gdje rahatlukom u čudesnim đardinima vječno teku rijeke ?
Pa imamo vakta za gore. A i malo nas strah.
Da li je naše činjenje ili nečinjenje jača strana kantara.
Čak i ako imamo težine ili lakoće , imamo kad greti gore. Tamo će se provesti ostatak bivstvovanja. A to je jako mnogo vremena.
Nezamislivo mnogo vremena..
Mi danas nešto fataljististički raspoloženi. Dobro je to.
Ako dobijemo nogu sa ovog posla, možemo se zaposliti u komunalnom preduzeću da fatamo ljistove.
A možda ufatimo i ono što želimo. Onda ne bi bili fataljisti. Onda bi bili…
Mašta ga mi znamo?
Možda baštovani u đadinu? Rabotali bi oko cvijeća . Okopavali , rintali, kopali , sadili , nasađuvali , kalemili , usađivali , zalijevali , mirisali , oblikovali ,mazili , brali …Veoma takarli posao . Ali ća se mere. Tako nam grah pao. A od graha se ne more pobjeći.
Grah je kao sudba ! Đah ga ima , đah ga nema.
Taki smo van mi . Takarli insani.
Svestrani. A opet jednostrani.
Ne m're proći ni jedna nabrajalica, a da ne pomenemo nju.
Neprikosnovenu.
Ženu. Ljepotu radi nas blećaka išćeranu iz Raja.
Ah ta ljepota, milosti i radosti puna.
Vala nek ima i tuge, nemamo ništa protiv. Ali nek dođe poslije.
Sada neuki pitaju poslije čega.
E , vala im ne rekosmo.
Ako nisu do sad’ skontali , mi ih nemamo namjeru prosvijetliti. Nismo levati.
Čujte, molim vas. Grlice i amebe skontali u čemu je štos , a oni bi da pitaju.
Nemaju vremena skontati od prepisivanja i vulgarizama, što pozitivno utiču na sociopatske karakteristike ličnosti sa kompleksom manjkave vrijednosti. A to j'opet korespondira sa plitkoćom uma.
No , to je dobro. Sve je u parovima. Ne mogu svi ljudi biti pristojni, vaspitani i kulturni. Za to treba vremena i stila. I prvenstveno odgoja i dobrote. Naše riječi su ogledalo naše duše. Tuđe riječi su ogledalo tuđeg uma i plićaka.
Nemojte se ljutiti . Ništa lično. Nismo mi krivi što imamo ta neka iščašena dinosaurska razmišljanja o kulturi ,etici , estetici , umjetnosti , vaspitanju …
Nas su tako od malih nogu učili. Isprali nam mozak ljepotom , dobrotom i pristojnošću.
Da bi nas ubjedili natakarili nam dokaze:
Kuran 4.Poglavlje En – Nisa , Ajet 148.
Bog ne voli da se glasno govore ružne riječi. (Tako govore samo) oni kojima je počinjeno nasilje. Bog sve čuje zna .
Stari zavjet – Poslovice 10.31
Mudrost nose usta pravednika, al’ će pogan jezik se presjeći.
Novi zavjet Jevanđelje po Luki
17.1.Reče Isus učenicima svojim: Nije moguće da ne dođe do sablazni, ali teško onome s koga dolazi, 2. bolje bi mu bilo da mu se vodenički kamen objesi o vrat, i da ga bace u more , nego da sablazni jednog od ovih malih . 3 Čuvajte se !
I sada se dunjaluk ibreti kada na taj način razmišljamo i progovorimo. Još nam debelo zamjeraju. A ne bi trebali.
Svako ima pravo na vlastito mišljenje, svako ima pravo na slobodu, pa čak i slobodu kretanja. I normalno, neprikosnoveno pravo proisteklo iz slobode kretanja. Pravo da budu kreteni.
Ništa osebujno. Samo jedna mala mahalska digresija o birvaktile vremenima. Ima ih još , a i težih. Kultivisanja. Ali nikako ružnih. Sve je uporište našlo u Svetim riječima.
Poučnim, sa humanim porukama i poukama.
I bez zamjerki. Pa , da li smo ljudi ili nismo.
U očima tavnim svjetlucaju biseri
čedno dijete mojih mahala
u bašti leprša i sjedi sama
nerazum se ledeno boji
onoga što ne mnije
uzvišenu ljepotu
vrckavog uma
nevinost
hrabro kroči dalje
djevojčica mojih mahala
njeno nježno srce ne samuje
zna djetinjom dušom Božiji hakk
u grijehu mome mili anđeo djela nema
Sjedit’ u pročelju nije dokaz čojstva,
Čovjek sa odgojem niže drugih sjeda,
Jer i Kul-hu-vallahu gdje su Božja svojstva,
Slijedi u Kur'anu iza Tebbet-jeda.