Autor
Hajro Šabanadžović
Sunce tjera mjeseca Sunčeva dolina
Mjesečev brežuljak Zimska noć
Iskre plešu Led se topi
Eto cvjetnih livada Plavo sa malo snijega
Mladost i krv Dosljednost
Ljetno talasanje San Bijele dame
Rasjošni dan Sjaj ljeta
Srediti život u volji i djelatnosti,
to ću smjesta učiniti, kao što vazda žuđah, s istim
ishodom;
lijepo je imati jasnu odluku, čvrstu samo u jasnoći,
napraviti nešto!
Spremit ću kovčege za Konačnost!
Ustrojiti Alvara de Campos,
a sutra ostati na istom gdje bijah prekjučer – prekjučer
što vječito traje…
Smiješim se od unaprijedne spoznaje da neću biti ništa.
Barem se smiješim; smiješiti se nekog vraga znači…
Svi smo mi romantički proizvodi…
A da nismo romantički proizvodi, možda ne bismo bili
ništa.
Tako se stvara literatura.
Bozi Sveti, tako se stvar život!
Drugi su također romantični,
drugi također ne ostvaruju ništa, i bogati su i siromašni,
drugi također provode život gledajući kovčege koje valja
spremiti,
drugi također spavaju uz poluzgotovljene rukopise
drugi su također isto kao ja.
Ulična prodavačice, što izvikuješ svoju ponudu kao
nehotičnu himnu,
zupčasti kotačiću u urarstvu političkog gospodarstva,
sadašnja i buduća majko poginulih da bi se oljuštila
Carstva,
tvoj glas stiže do mene poput poziva za nigdje, poput
tišine života…
Svrćem oči s rukopisa koje mislim srediti na prozor
odakle ne vidjeh prodavačicu što sam je čuo,
a moj smiješak, još nedovršen, poprima metafizičku
kritičnost.
Razuvjerih se u sve bogove ispred ureda za sređivanje,
gledah u lice sve sudbine iz zabave što sam slušao
izvikivanje,
a moj je umor starinski čamac što trune na pustu žalu,
a kako je to slika jednog drugog pjesnika, zatvaram
ured, zatvaram pjesmu…
Poput nekog boga, nisam sredio ni jedno ni drugo.
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!
Ponos
Pomirenje
Odlazak
Ledeni svijet
Eh, Tatjana ,Tanja , Tanjuška mila djevuška
Malena grlica nas je često napuštala. Onako kako to grlice rade. Samo prhnu, tiho, neprimjetno ,iznenada. Pa nam se vraćala nasmijana.
Nježno, blago, malkice umornijih krila. Mi bi je prigrlili udahnuli koji dašak nježnosti i iskrica što se ljubav zovu.
I tako tri puta.
A neparan broj, nije nikakav broj.
Priziva nesreću.
Poslijednji put kad nas je napustila, rekla je : neće se vratiti.
Kaže, bole je odlasci njeni ili rastanci naši. Da,upravo tako, i neka teška slutnja poput more je proganjala. Ne može da diše. Skoro da se u kam kameni pretvorila.
Sa svakim rastankom bol je nosila sve teža i jača strahove djetinjstva. Njih je nama poklonila i još mnogo pregršti stihova i ljubavi sa svojih nejakih djevojačkih grudi.
Ono što nam nije mogla reći,u noćima dugim , bojeći se da bi nas moglo zaboljeti , kazivala nam je stihovima koje nam je poklanjala, ali i krala. Mi smo je neoprostivo voljeli. Nisu nam bili potrebni stihovi da je razumijemo. Dovoljna jedna gitara i par pjesama u đardinu ljubavi . To uvijek spaja dvije i dvije ruke, lijeve i desne.
A ona je pjesnikinja , riječima boji nebo ,mjesec, zvijezde i maglice. Ništa nam više nije tebalo. Osim vazduha, do kojeg grudi u zanosu , ponekad , teško stižu.
Stihovima je obogatila naš svijet i noći, duge i tople, kao sjaj srca njenog. Nadamo se da smo joj mi i Dvori podarili koju godinu predaha i ljepote, u njenom kružnom lutanju , koji se završavavao među slikama i bojama naših srca. Bojama ljubavi i snova . Drugačije ne umijemo.
Baš kada smo dogovarali novo viđenje, zlo je sve poremetilo. A zlo je bilo ono od čega je Tanjuška bježala , da bi se nama vraćala.
Nije mogla podnijeti zlo, a ono se uvuklo u njenu domovinu. Nije bila žena od parčića snova i dijeljenja. Njena domovina je bila ona velika ,divna majka Jugoslavija što ubiše je zlotvori , nečasni izdajnički kurvini sinovi, i raskomadaše ko bijesne zvijeri.
Otišla je među Aboriđane, da tamo nevinost svoju traži. Možda je tražila i pticu, nalik sebi, koja nabijajući se na trn umire pjevajući .
Ostavivši nas , damar za pjesme je zagubila. Nije joj bilo do pjevanja. Mora da je je bolio odlazak ili rastanak naš. Sada,sasvim sve jedno je. Još uvijek smo se nadali susretu.
Tako vam je to sa snovima i ljubavlju. Nikad ne umiru.
Juraj Martinović će zapaziti da u poeziji poetese Tatjane Lukić preovladava izuzetno intelektualan pogled prema svijetu i životu , o posebno ka unutra.
Marko Vešović primjećuje da nas poezija Tatjane Lukić plijeni kao najfinija smjesa nevinosti i iskustva.
Oni su bili recezenti i vidjeli su samo njene stihove. Marko Vešović skoro da je otkrio iz čega izvire poezija Tatjane Lukić.
Zaboravili su da dvadeset petogodišnju djevojčicu srce muči i slama, a ona mu još sve odgovore ne zna reći.
Naša se poetese čas upušta u raspravu sa filozofima i malo starijim od sebe, a čas kao djevojčica nabraja čega se na ovom svijetu plaši i strahove zagrljajima lomi.
Da, sasvim je izvjesno, recezenti su zaboravili koliko je široka i krhka djevojačka duša.
Mi nismo. Prigrlili smo je . Zauvijek.
Deset godina u tujini ni stiha da nam baci , o zvjezdicama ili maglicama , nježnim sestricama. Shvatila je , bježeći od zvijeri ,tamo u tom stranom svijetu , ima puno krvoločnih dinga , otrovnica i svinja.
Mnijemo , riječ joj zapela u grlu; tamo gdje duša stanuje. Teško je disala, bolovala i plakala, dok su joj zemlju čerečili.
A onda je opet krenula rijeka stihova. Ali tuga je pritisla, učinila lakšom od balona i samo je prsnula i odletjela ka nebu. Mislimo da je shvatila da je svoju poetsku magiju ostavila u zemlji otaca i Sarajevu ; i da tamo , u tujini nema kome pjevati. Tamo živi neki hladan i užurban svijet.
Da li je mila naša, tamo negdje daleko usred Oceana , našla svoj trn i srce mu poklonila, da bi o nama ,o Sarajevu Gradu čednosti prije smrti najljepšu pjesmu ispjevala? I našla smiraj za kojim je čitav život tragala.
Vjerujemo da jeste, Aboriđani su mili , vječni i velikodušni ljudi. Oni su je zasigurno uputili ka vrelu istine.
Jedan raskošni đardin poezije, Tatjana Lukić , slavujka naša, se ugasila mjeseca kada je i rođena . Avgusta našeg, ljubavlju i mirisima ljepotom djevojačkom obasjanog.
Mi nikad ne tugujemo za našim djevojčicama.
Valjda?
Pomislimo na ljubav , dodire i snove naše , i šta ćemo, do li život prelijepi slaviti.
Dok čekamo da ona , njena neispjevana pjesma doleprša do nas, mi osluškujemo nebo , zahvaljujemo se malenoj i puštamo da nam srce miluju lepršava nježnost njenih riječi:
Strah Šesti
od tmine
po studeni što prste obrgrli
pri dodiru reze
već znam
i noćas je netko
u izbi mojoj boravio
tat
sramežljiv ljubavnik
ili sami vrag?
nerado i noćas ovdje
potkradao mirisao moj zrak
ovako ne ostavih čiste hartije i nož
tko ih zbliži čega li je ovo znak?
nad posteljom sliku svitanja i rijeke
okviruju zidne plijesni
ne bješe ih
zagledam ih okom dirnem
staje voda
hlape plovci
satno klatno presječeno
sparina je
nevidljivim lokotima
zabravljena avaj su okna
moji mi kutovi učas tuđi
ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera
zle je čini bacio nanovo neznani
na moj zid
predstoji iznova znani trud
-svu noć trag neznančev vodom otirati
U tvome sjecanju ja imam stranicu
rijetko je otvaras
a kad je otvoris, nemire probudis
moja si, ti to znas
Nocas si opet tu, u mome narucju
ne das da budem sam
negdje na jastuku mirisi ostaju
moja si, ja to znam
I dok srce stavljas mi na dlan
ja sne ti pogadjam, i opet pocinje
Ref.
Daj mi ruku, zagrli me
sad mi trebas, ne pustaj me
nocas smo rijeka i more
Sve do zore
jedno drugom dali smo sve
cijeli zivot stane u tren
nek’ tijela zajedno gore
Polako vodis me u svoje vrtove
gdje tajne sakrivas
u tvojim ocima sva ljubav pociva
moja si, ti to znas
Ref.
Ovi sati sad su sve sto imamo
dok se nebo igra nasom sudbinom
to jace, to jace je od nas
U tvome sjecanju ja imam stranicu
moja si, ja to znam
Slike i prevod Hajro-Bleki
Elle était si jolie
Elle était si jolie
Que je n'osais l'aimer
Elle était si jolie
Je ne peux l'oublier
Elle était trop jolie
Quand le vent l’emmenait
Elle fuyait ravie
Et le vent me disait
Elle est bien trop jolie
Et toi je te connais
L'aimer toute une vie
Tu ne pourras jamais
Oui mais elle est partie
C'est bête mais c'est vrai
Elle était si jolie
Je ne l'oublierai jamais
Aujourd'hui c'est l'automne
Et je pleure souvent
Aujourd'hui c'est l'automne
Qu'il est loin le printemps
Dans le parc où frissonnent
Les feuilles au vent…
Bila je tako lijepa
Bila je tako lijepa
Da se nisam usudio da je volim
Bila je lijepa ona
I ne mogu da je zaboravim ja
Bila je prelijepa ona
Kada joj je vjetar zameo trag
Lepršavo nestala je ona
Vjetar mi je šapatom rekao to
Prelijepa je ona bila
A ti poznaješ sebe
Voljeti cijelog života
ni jednu ne možeš znam
Da, ipak je otišla
Glupo ali je istina
Bila je tako lepa
Nikad je neću zaboraviti ja
Danas jesen je
I često plačem
Danas jesen je
Proljeće je daleko
U parku drhti
Lišće na tužnom vjetru
Haljina joj leprša
I ona nestaje
Bila je tako lepa
Da se nisam usudio da je volim
Bila je tako lijepa
Ne mogu je zaboraviti ja
Bila je prelijepa ona
Kada je sa vjetrom nestala
Više se nismo sreli
jer ju je odnio dan
U sjeni ovog grada vrtovi mali žive
oni su iza svega na kraju perspektive
od novina i ručka do kraja zadnje smjene
samo se neba plave i vrtovi zelene
i oni koji žive u znoju svoga lica
drijemat će poslije ručka u vrtu punom ptica
i bit će jednom,bit će-kad ostave te tačke
i jabuka za djecu i krtica za mačke
i stupati će skupa na svibanjskoj paradi
milijun malih bašti za svakog koji radi
a kad se jednom smire i kad se jednom vrate
trpeza bit će spremna uz gredice salate
blagovati će dugo k'o poslije sviju kazni
stolovi bit će puni,tramvaji bit će prazni
i bit će jednom,bit će u zoru jednog dana
kad zahvate i sunce sa užetima krana…
Blistavi put
Tišina beskraja
Naše nebo
Anđela let
Djetinja duša
Sanak se moj blistavi sprema
jedan dobri um i čovjek
nikog osim tebe jube nema
da se oprostim za navjek
Slika na dlanu gasi dan
kaiš tišinom beskraja samuje
ružin šal rosi jedan san
prelijepo djetinje lice miluje
Oprosti mi jubavi jedina
moram ti poći snu dubokom
opet me vuku leđa ledena
našem nebu krhkom plavetnom
Vrtovima našim anđeli pjevaju
ne brini se za ljepotu malenu
čuvaće je oni koji uvijek tananu
balgorodnu ruku u ruci sanjaju
Vjetar oblake nek ti razgoni
srećom mirise tijela obljubi
umjesto mene nesuđenog
u djetinjoj duši izgubljenog
Tamburalo momče uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
tanke žice, kose djevojačke,
a terzijan pero sokolovo.
Gledala ga Ajka sa čardaka:
“Vidi majko, lijepa junaka!
Da mi ga je u dvoru gledati,
na njegovim grud'ma sevdisati!
Karanfil bih pod njega sterala,
a pod glavu rumenu ružicu,
nek miriše, nek’ se često budi,
često budi a još češće ljubi!”
m
11Poglavlje
Salomonova
Pjesma nad pjesmama
2
Poljubi me poljupcem usta svojih,
ljubav je tvoja slađa od vina.
3 Miris najboljih mirodija,
ulje razlito ime je tvoje,
zato te ljube djevojke.
4 Povuci me za sobom, bježimo!
Kralj me uveo u odaje svoje.
Igrat ćemo se i radovati zbog tebe,
slavit ćemo ljubav tvoju više nego vino.
Pravo je da te ljube.
5
Crna sam ali lijepa, kćeri jeruzalemske,
kao šatori kedarski,
kao zavjese Salomonove.
6 Ne gledajte što sam garava,
to me sunce opalilo.
Sinovi majke moje rasrdili se na mene,
postavili me da čuvam vinograde;
a svog vinograda, koji je u meni, nisam čuvala.
7 Reci mi, ti koga ljubi duša moja,
gdje paseš,
gdje se u podne odmaraš,
da ne lutam, tražeći te,
oko stada tvojih drugova.
8
Ako ne znaš, o najljepša među ženama,
izađi i slijedi tragove stada
i pasi kozliće svoje
oko pastirskih koliba.
9
Usporedio bih te s konjima
pod kolima faraonovim,
o prijateljice moja.
10 Lijepi su obrazi tvoji
među naušnicama,
vrat tvoj pod ogrlicama.
11 Učinit ćemo za tebe zlatne naušnice
s privjescima srebrnim.
12
– Dok se kralj odmara
na svojim dušecima,
(tada) nard moj miriše.
13 Dragi mi je moj stručak smirne
što mi među grudima počiva.
14 Dragi mi je moj grozd ciprov
u vinogradima engedskim.
15 – Gle, kako si lijepa, prijateljice moja,
gle, kako si lijepa,
imaš oči kao golubica.
16 – Gle, kako si lijep, dragi moj,
gle, kako si mio.
Zelenilo je postelja naša.
17 – Grede kuća naših cedri su,
a natkrovlje čempresi.
1 – Ja sam cvijet šaronski, ljiljan u dolu.
2 – Što je ljiljan među trnjem,
to je prijateljica moja
među djevojkama.
3 – Što je jabuka među šumskim stablima,
to je dragi moj među mladićima;
bila sam željna hlada njezina i sjedoh,
plodovi njeni slatki su grlu mome.
4 Uveo me u odaje vina
i pokrio me zastavom ljubavi.
5 Okrijepite me kolačima,
osvježite jabukama,
jer sam bolna od ljubavi.
6 Njegova mi je lijeva ruka pod glavom,
a desnom me grli.
7 – Kćeri jeruzalemske, zaklinjem vas
srnama i košutama poljskim,
ne budite, ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela!
8
Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi,
prelijeće brda, preskakuje brežuljke.
9 Dragi je moj kao srna,
on je kao jelenče.
Evo ga za našim zidom,
gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.
10 Dragi moj podiže glas i govori mi:
»Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi,
11 jer evo, zima je već minula,
kiša je prošla i nestala.
12 Cvijeće se po zemlji ukazuje,
vrijeme pjevanja dođe
i glas se grličin čuje
u našem kraju.
13 Smokva je izbacila prve plodove,
vinograd, u cvatu, miriše.
Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi.
14 Golubice moja, u špiljama kamenim,
u skrovištima vrletnim,
daj da ti vidim lice
i da ti čujem glas,
jer glas je tvoj ugodan
i lice je tvoje krasno.«
15 Pohvatajte lisice, male lisice
što oštećuju vinograde,
naše vinograde u cvatu.
16 Dragi moj pripada meni,
a ja njemu,
on pase među ljiljanima.
17 Prije nego dan izdahne
i sjene se spuste,
vrati se, dragi moj:
budi lagan kao srna,
kao lane na gori Beteru.
31
Po ležaju svome, u noćima, tražila sam onoga koga ljubi duša moja,
tražila sam ga, ali ga nisam našla.
2 Ustat ću dakle i optrčati grad,
po ulicama i trgovima tražit ću
onoga koga ljubi duša moja:
tražila sam ga, ali ga nisam našla.
3 Sretoše me čuvari koji grad obilaze:
»Vidjeste li onoga koga ljubi duša moja?«
4 Tek što pođoh od njih,
nađoh onoga koga ljubi duša moja.
Uhvatila sam ga i neću ga pustiti,
dok ga ne uvedem u kuću majke svoje,
u ložnicu roditeljke svoje.
5
Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
srnama i košutama poljskim,
ne budite, ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela!
6
Što se to diže iz pustinje kao stup dima
iz kâda smirne i tamjana
i svih prašaka mirodijskih?
7 Gle, to je nosiljka Salomonova,
oko nje šezdeset kršnih momaka
između najkršnijih u Izraelu.
8 Svi su vični mačevima,
za rat su izvježbani,
svakome je sablja o boku
zbog opasnosti noćnih.
9 Sebi je prijestolje načinio kralj Salomon
od drveta libanskoga.
10 Stupove je napravio od srebra,
naslon od zlata,
sjedište od grimiza,
unutra je sve ukrašeno ljubavlju kćeri jeruzalemskih.
11 Izađite, kćeri sionske, i vidite kralja Salomona
pod dijademom kojim ga mati ovjenčala
na dan svadbe njegove,
na dan radosti njegova srca.
Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa! Imaš oči kao golubica
(kad gledaš) ispod koprene.
Kosa ti je kao stado koza
što izađoše na brdo Gilead.
2 Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih
kad s kupanja dolaze:
idu dvije i dvije kao blizanke
i nijedna nije osamljena.
3 Usne su tvoje kao trake od grimiza
i riječi su tvoje dražesne,
kao kriške mogranja tvoji su obrazi
pod koprenom tvojom.
4 Vrat ti je kao kula Davidova,
za obranu sagrađena:
tisuću štitova visi na njoj,
sve oklopi junački.
5 Tvoje su dvije dojke
kao dva laneta, blizanca košutina,
što pasu među ljiljanima.
6 Prije nego dan izdahne
i sjene se spuste,
poći ću na brdo smirne,
na brežuljak tamjana.
7 Sva si lijepa, prijateljice moja,
i nema mane na tebi.
8
Pođi sa mnom s Libana,
nevjesto, pođi sa mnom s Libana.
Siđi s vrha Amane,
s vrha Senira i Hermona,
iz lavljih špilja,
s planina leopardskih.
9 Srce si mi ranila,
sestro moja, nevjesto,
srce si mi ranila
jednim pogledom svojim,
jednim samim biserom kolajne svoje.
10 Kako je slatka ljubav tvoja,
sestro moja, nevjesto!
Slađa je ljubav tvoja od vina,
a miris ulja tvojih ugodniji
od svih mirisa.
11 S usana tvojih, nevjesto, saće kapa,
pod jezikom ti je med i mlijeko,
a miris je haljina tvojih
kao miris libanski.
12 Ti si vrt zatvoren,
sestro moja, nevjesto,
vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.
13 Mladice su tvoje vrt mogranja
pun biranih plodova:
14 nard i šafran,
mirisna trska i cimet,
sa svim stabljikama tamjanovim,
smirna i aloj s najboljim mirisima.
15 Zdenac je u mom vrtu,
izvor žive vode
koja teče s Libana.
16
Ustani, sjevernjače,
duni, južni vjetre,
duni nad vrtom mojim,
neka poteku njegovi mirisi.
Neka dragi moj dođe u vrt svoj,
neka jede najbolje plodove u njemu.
51
Došao sam u vrt svoj, o sestro moja, nevjesto,
berem smirnu svoju i balzam svoj,
jedem med svoj i saće svoje,
pijem vino svoje i mlijeko svoje.
Jedite, prijatelji,
pijte i opijte se, mili moji!
2
Ja spavam, ali srce moje bdî.
Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca:
»Otvori mi, sestro moja,
prijateljice moja,
golubice moja, savršena moja,
glava mi je puna rose
a kosa noćnih kapi.«
3 »Svukla sam odjeću svoju,
kako da je odjenem?
Noge sam oprala,
kako da ih okaljam?«
4 Dragi moj promoli ruku kroz otvor,
a sva mi utroba uzdrhta.
5 Ustadoh da otvorim dragome svome,
a iz ruke mi prokapa smirna
i poteče niz prste na ručku zavora.
6 Otvorih dragome svome,
ali on se već bijaše udaljio i nestao.
Ostala sam bez daha kad je otišao.
Tražila sam ga, ali ga nisam našla,
zvala sam, ali nije se odazvao.
7 Sretoše me čuvari koji grad obilaze,
tukli su me, ranili i plašt mi uzeli čuvari zidina.
8 Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
ako nađete dragoga moga,
što ćete mu reći?
Da sam bolna od ljubavi.
9
Što je tvoj dragi bolji od drugih,
o najljepša među ženama,
što je tvoj dragi bolji od drugih
te nas toliko zaklinješ?
10
Dragi je moj bijel i rumen,
ističe se među tisućama.
11 Glava je njegova kao zlato,
zlato čisto,
uvojci kao palmine mladice,
crne poput gavrana.
12 Oči su njegove kao golubi
nad vodom potočnom;
zubi mu kao mlijekom umiveni,
u okvir poredani.
13 Obrazi su njegovi kao lijehe
mirisnog bilja,
kao cvijeće ugodno,
usne su mu ljiljani
iz kojih smirna teče.
14 Ruke su mu zlatno prstenje
puno dragulja,
prsa su njegova kao čista bjelokost
pokrita safirima.
15 Noge su mu stupovi od mramora
na zlatnom podnožju.
Stas mu je kao Liban,
vitak poput cedra.
16 Govor mu je sladak
i sav je od ljupkosti.
Takav je dragi moj,
takav je prijatelj moj,
o kćeri jeruzalemske.
61
Kamo je otišao dragi tvoj, o najljepša među ženama?
Kuda je zamakao dragi tvoj,
da ga tražimo s tobom?
2
Dragi je moj sišao u svoj vrt
k lijehama mirisnog bilja
da pase po vrtovima
i da bere ljiljane.
3 Ja pripadam dragome svome,
dragi moj pripada meni,
on pase među ljiljanima.
4
Lijepa si, prijateljice moja, kao Tirsa,
krasna si kao Jeruzalem,
strašna kao vojska pod zastavama.
5 Odvrati oči svoje od mene
jer me zbunjuju.
Kosa je tvoja kao stado koza
koje silaze s Gileada.
6 Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih
kada s kupanja dolaze:
idu dvije i dvije kao blizanke
i nijedna nije osamljena.
7 Kao kriške mogranja tvoji su obrazi
pod koprenom tvojom.
8 Ima šezdeset kraljica,
osamdeset inoča,
a djevojaka ni broja se ne zna.
9 Ali je samo jedna golubica moja,
savršena moja,
jedina u majke, izabrana
u roditeljke svoje.
Vidjele su je djevojke
i nazvale je blaženom,
a kraljice i inoče
hvale su joj izrekle.
10 Tko je ova koja dolazi
kao što zora sviće,
lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce,
strašna kao vojska pod zastavama?
11 Siđoh kroz nasade oraha
da vidim mladice u dolinama,
da pogledam pupaju li vinogradi,
cvatu li mogranji.
12 Ne znam kako,
tek želja moja pope me
na kola naroda mog kneževskog.
71
Vrati se, Sulamko, vrati se,
vrati se da te gledamo! Što ćete vidjeti na Sulamki
koja pleše u dva zbora?
2
Kako su krasni koraci tvoji u sandalama,
kćeri kneževska!
Pregibi su bokova tvojih kao grivne
stvorene rukom umjetnika.
3 Pupak ti je kao okrugla čaša
koja nikad nije bez pića.
Trbuh ti je kao stog pšenice
ograđen ljiljanima.
4 Dvije su dojke tvoje
dva laneta, blizanca košutina.
5 Vrat je tvoj kao kula bjelokosna.
Oči su tvoje kao ribnjaci u Hešbonu
kod vrata batrabimskih.
Nos ti je kao kula libanska
što gleda prema Damasku.
6 Glava je tvoja kao brdo Karmel,
a kosa na glavi kao purpur
i kralj se zapleo u njene pletenice.
7 Kako si lijepa i kako si ljupka,
o najdraža, među milinama!
8 Stas je tvoj kao palma,
grudi su tvoje grozdovi.
9 Rekoh: popet ću se na palmu
da dohvatim vrške njezine,
a grudi će tvoje biti
kao grozdovi na lozi,
miris daha tvoga kao jabuke.
10 Usta su tvoja kao najbolje vino.
Koje odlazi ravno dragome mome
kao što teče na usnama usnulih.
11 Ja pripadam dragome svome
i on je željan mene.
12 Dođi, dragi moj, ići ćemo u polja,
noćivat ćemo u selima.
13 Jutrom ćemo ići u vinograde
da vidimo pupa li loza,
zameće li se grožđe,
jesu li procvali mogranji.
Tamo ću ti dati ljubav svoju.
14 Mandragore šire miris,
u našim kućama ima svakog voća,
novoga i starog,
za te sam ga čuvala, o najdraži moj!
81 O, da si mi brat,
da si sisao prsa majke moje, našla bih te vani,
poljubila bih te
i nitko me zato ne bi prezirao.
2 Povela bih te
i uvela u kuću majke svoje
koja me odgojila,
pojila bih te najboljim vinom
i sokom od mogranja.
3 Njegova mi je lijeva ruka pod glavom,
a desnom me grli.
4 Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
ne budite, ne budite ljubav moju,
dok sama ne bude htjela!
5
Tko je ta što dolazi iz pustinje,
naslonjena na dragoga svoga?
Probudio sam te pod jabukom
gdje te mati rodila,
gdje te na svijet dala
roditeljka tvoja.
6
Stavi me kao znak na srce,
kao pečat na ruku svoju,
jer ljubav je jaka kao smrt,
a ljubomora tvrda kao grob.
Žar je njezin žar vatre
i plamena Jahvina.
7 Mnoge vode ne mogu
ugasiti ljubav
niti je rijeke potopiti.
Da netko daje za ljubav
sve što u kući ima,
taj bi navukao prezir na sebe.
8
Imamo malu sestru
koja još nema grudi,
što ćemo činiti sa svojom sestrom
kad bude riječ o njoj?
9 Ako bude poput zida,
sagradit ćemo na njemu
krunište od srebra;
ako bude poput vratâ,
utvrdit ćemo ih cedrovim daskama.
10
Ja sam zid i grudi su moje kule:
tako postadoh u očima njegovim
kao ona što nađe smirenje.
11
Salomon ima vinograd
u Baal Hamonu,
dao ga je čuvarima
i svaki mora donijeti za urod
tisuću srebrnjaka.
12
Moj vinograd je preda mnom:
tebi, Salomone, tisuća,
a dvjesta onima što čuvaju plodove.
13
O ti, koja boraviš u vrtovima,
drugovi slušaju glas tvoj,
daj da ga i ja čujem!
14
Pohitaj, mili moj,
budi kao srna i kao jelenče
na gorama mirisnim!