Srediti život u volji i djelatnosti,
to ću smjesta učiniti, kao što vazda žuđah, s istim
ishodom;
lijepo je imati jasnu odluku, čvrstu samo u jasnoći,
napraviti nešto!
Spremit ću kovčege za Konačnost!
Ustrojiti Alvara de Campos,
a sutra ostati na istom gdje bijah prekjučer – prekjučer
što vječito traje…
Smiješim se od unaprijedne spoznaje da neću biti ništa.
Barem se smiješim; smiješiti se nekog vraga znači…
Svi smo mi romantički proizvodi…
A da nismo romantički proizvodi, možda ne bismo bili
ništa.
Tako se stvara literatura.
Bozi Sveti, tako se stvar život!
Drugi su također romantični,
drugi također ne ostvaruju ništa, i bogati su i siromašni,
drugi također provode život gledajući kovčege koje valja
spremiti,
drugi također spavaju uz poluzgotovljene rukopise
drugi su također isto kao ja.
Ulična prodavačice, što izvikuješ svoju ponudu kao
nehotičnu himnu,
zupčasti kotačiću u urarstvu političkog gospodarstva,
sadašnja i buduća majko poginulih da bi se oljuštila
Carstva,
tvoj glas stiže do mene poput poziva za nigdje, poput
tišine života…
Svrćem oči s rukopisa koje mislim srediti na prozor
odakle ne vidjeh prodavačicu što sam je čuo,
a moj smiješak, još nedovršen, poprima metafizičku
kritičnost.
Razuvjerih se u sve bogove ispred ureda za sređivanje,
gledah u lice sve sudbine iz zabave što sam slušao
izvikivanje,
a moj je umor starinski čamac što trune na pustu žalu,
a kako je to slika jednog drugog pjesnika, zatvaram
ured, zatvaram pjesmu…
Poput nekog boga, nisam sredio ni jedno ni drugo.