Sretna ljubav. Zar je to normalno, zar je to ozbiljno, zar je to korisno – što svijet ima od dvoje ljudi koji svijeta ne vide?
Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge, dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni da je tako moralo biti – kao nagrada za što? Ni za što. Svjetlost pada niotkud – zašto baš na te, a ne na neke druge? Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa. Ne remeti li to brižno naredana načela, ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.
Pogledajte samo te sretnike: kad bi se bar malo prikrivali, hinili utučenost i tako krijepili prijatelje! Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo. Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim. A te njihove ceremonije, ta cifranja, pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode – točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!
Teško je i zamisliti do čega bi došlo kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti. Na što bi se mogle osloniti religije, poezije, na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo, tko bi htio ostati u igri.
Sretna ljubav. Kome to treba? Takt i razum nalažu da se o njoj šuti kao o skandalu iz viših sfera Života. Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći. Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju, uostalom rijetko se i događa.
Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.
Bolna mi l'jube na divanu leži ponos ne da pomoć iskat meni tujinu
kod ženika suđenih po jedna suza krvava iz oka kanula na usnama neljubljenim osmijeh okamila daleko je daleko pomoć ne stiže
srce ga boli duša mre ako iko mora priko ići ća on će prije nje
molio se i molio krunice svih strana svijeta vrtio i vrtio ljubav jedinu ozdravio sa duše teretli brigu odagnao u bespuće zla neviđenog
dođe na vrata kućice u cvijeću zjapi ljepotica tugom snovima njihovim građena zapisa krasnopisnog nema istinu da slovi
zle misli se roje ona ozdravila drugog prigrlila prigrilila kuku li joj život čemerni bez mene prigrlila pa se drugom obećala l'jubljenog ostavila
majskim potokom u dvore nove podno kavala šumom stoljeća šapat donese
bolan sam ti jube bolan neprebolan umrijeću vidjeti te neću a kunem se nebom bez poljubca na kraju bajke čekaću te u svakom budućem svijetu za vik vikova
ampak more more plavetno more more duboko brodica snena neverom iskovana neisplovljena mirisom maslina obasjani vrisnuše nebu pomoz Bože jadu velikome
usud je usud reže sve grube riči bunila rod briše nerazumno vrijeme ona ozdravila iz rubova smrti se vrnula sumnje odagnala čovika svoga jedinog na grudi bjelokosne sedefastim smirajem dana navik privijala
Kad me ti gledas postajem sva lepa kao trava koju umiva rosa I kad sidjem niz reku, visoke trske nece prepoznati moje slavno lice.
Stidim se svojih zalosnih usta, svog razbitog glasa, svojih grubih kolena. Sada kad si dosao i kad si me video osetih da sam jadna i da sam posve gola.
Nijednu stenu na putu nisi sreo tako golu pred jutarnjom svetloscu, ko sto je ova zena koju si pogledao, kad si zacuo vedro pevanje.
Ucutacu zbog ljudi sto prolaze, da ne bi mozda primetili moju srecu po sjaju sto izbija iz mog visokog cela ili po nemirnom drhtanju mojih ruku.
Noc je na travu se spustila rosa, gledaj me otvoreno i govori blago jer vec ujutro, silazeci niz reku, ona koju si ljubio odnece lepotu.
Uz dužno poštovanje i izvinjenje oboljelim od pošasti i svim znanim i neznanim borcima i herojima koji časno i pošteno rade za suzbijanju pošasti i pomažu oboljelom stanovništvu.
Oni nas plaše Corona virusom , novim biznisom “gospodara ” novog poretka !?
Ne treba nama COVID 19 za uništenje.
Tronacionalistička bagra nas uništava već trdeset dvije godine.
Vatikan ,G7 i G 21 to radi milenijumima. U drugoj polovini XX vijeka im se pridružiše Rusi.
Corona virus je tek mala maca u odnosu na ove naše lokalne i globalne monstrume.
Na marginama biznisa , rijetko ćete pročitati informacije:
Godišnje 42 miliona žena se osluči na ubitsvo nerođene djece.
68. ooo nesuđenih majki umire od posljedice abortusa.
Dva miliona žena ,zbog čedomorstva , trpi dugogorišnje posljedice.
Ali ubistva nerošenih i nemoćnih bića , medicinski nazvan abotus ,
je legalna fabrika novca.
Koristimo naš zapis od 2.Januara / Siječnja 2018. da vam predočimo potpuniju sliku o o pošasti koju COVID 19 , po svom obimu, posljedicama i monstruoznosti , nikada ne može nadmašiti.
**
Nerođene Bebice – Ljepote Božijeg stvaranja , monstrumi i dalje ubijaju
Život Nije vrijedan težine i boli življenja. Tijela razumiju jedno drugo, ali duše, ne. Jedino što ostaje je odsvirati jedan Argentinski tango. Idem se ukrcati za Pasárgardu! Ovdje nisam sretan. Želim to sve zaboraviti: — Tugu što sam čovjek … Tu beskrajnu taštu utrku Da vladam onim što sa mnom vlada. Želim se odmoriti Misleći ponizno o životu i ženama koje sam volio … O cijelom životu kakav je mogao biti i koji se nije zbio. Želim se odmoriti. Umrijeti. Umrijeti, tijelom i dušom. U kompletu. (Svako jutro aerodrom preko puta podučava me u odlascima.) Kada Najnepoželjnija-od-svih jednom dođe, Naći će polje uzorano, kuću čistu, Postavljen stol, Sve na svojem mjestu.
