Manuel Bandeira – Antologija

Život
Nije vrijedan težine i boli življenja.
Tijela razumiju jedno drugo, ali duše, ne.
Jedino što ostaje je odsvirati jedan Argentinski tango.
Idem se ukrcati za Pasárgardu!
Ovdje nisam sretan.
Želim to sve zaboraviti:
— Tugu što sam čovjek …
Tu beskrajnu taštu utrku
Da vladam onim što sa mnom vlada.
Želim se odmoriti
Misleći ponizno o životu i ženama koje sam volio …
O cijelom životu kakav je mogao biti i koji se nije zbio.
Želim se odmoriti.
Umrijeti.
Umrijeti, tijelom i dušom.
U kompletu.
(Svako jutro aerodrom preko puta podučava me u odlascima.)
Kada Najnepoželjnija-od-svih jednom dođe,
Naći će polje uzorano, kuću čistu,
Postavljen stol,
Sve na svojem mjestu.