Neka mi one neugledne oproste, ali

ljepota je temeljna stvar. Neophodno

je imati nešto od cvijeta u svemu,

nešto od plesa, nešto od visoke mode

u svemu tome, (inače,

žene se usklade u plavom, elegantno,

kako to već rade u Narodnoj Republici Kini).

Nema srednjeg puta.

Potrebno je da sve to bude lijepo. Neophodno je

da iznenada imaš utisak da je čaplja sletjela,

da s vremena na vrijeme

lice poprima onu boju koja se može naći

u trećoj minuti svitanja.

Da to sve bude neprimjetno,

ali da ostavlja odraz u prostoru, kako bi

procvjetalo u muškim očima. Neophodno, apsolutno

neophodno je

da ona bude lijepa i nepredvidiva. Neophodno je

da se spušteni kapci prisjete

stiha Eluardovog, da zagrljaj bude više

od sudara tijela: da dodir ima

puninu sunčevog poslijepodneva.

Da je lijepa, ili bar da njeno lice nalikuje hramu, i

da je laka poput tračka oblaka: ali da je oblak

s očima i bedrima. Stražnjica je jako važna. Oči

van svake sumnje, taj

pogled nevine zloće. Svježe usne

(ne vlažne!) isto su od velike važnosti. Bitno je

da ekstremiteti budu tanašni, da se ukazuje nešto

koštanih pregiba, posebno koljeno, kada prekriži noge.

I kosti karlice pod strukom koji se miče neovisan, izuzetno ozbiljan;

ipak, problem je ključne kosti: žena bez ključnih kostiju

poput je rijeke bez mostova.

Prijeko je potrebno malo od pretpostavke trbuha, i onda

žena prerasta u kalež, njeno poprsje poprima

grčko-rimsku ekspresivnost prije negoli gotičku ili baroknu.

I mora biti sposobna osvijetliti tamu s minimalno 5 vata.

Oblik glave treba biti primjeren, vrat malo

otvoren odostraga; i neophodna su leđa:

veleposjed!

Ruke i noge mogu završiti poput drška, ali treba

biti i nečega u bedrima,

i trebaju biti meke, meke poput cvjetnog filma,

pahuljaste prema vani,

ali i osjetljive prema dalekosežnijem dodiru.

Preporučljivo je imati pazuha zaslađena

Samosvojnom aromom

(minimum proizvoda parfumerije!) Nesumnjivo

prednost je u dužem vratu tako da glava daje,

s vremena na vrijeme,

dojam kao da nema ništa s tijelom, i

žena nikada neće cvijeće prihvaćati

razdvojeno od misterije. Ruke i noge trebaju

sadržati diskretne gotičke elemente. Koža treba biti hladna na rukama, ramenima, leđima i na licu

ali ulegnuća i uglovi trebaju imati temperaturu

nikada nižu od 37° Celzijusa, sposobnu

eventualno nanijeti opekline prvog stupnja.

Oči su poželjno velike s rotacijom

sporijom nego zemljinom;

ona mora uvijek stajati ispred nevidljivog

zida strasti, koji se pri potrebi,

može premostiti. Neka žena ispočetka ima,

bila visoka ili niska,

mentalni sklop planinskih vrhova. Žena bi uvijek,

trebala ostavljati dojam sa s prvim treptajem oka,

ona može nestati, a s njom

i svi njeni planovi i osmijesi.

Ona ne treba prilaziti, treba se pojaviti,

odlaziti, a ne ići,

i mora imati izvjesnu moć za iznenadnim zatišjem,

moći nas opčiniti da probudi u nama

gorčinu sumnje. O, iznad svega,

bez obzira na okolnosti, bez obzira na svijet, njena

beskrajna govorljivost, ptičja promjenjivost,

kada dodirnuta duboko u sebi ona postaje divlja,

ne gubeći ništa od ptičje krasote,

treba uvijek izdisati nemogući parfem;

destilirati opijat medovine i uvijek pjevati

bezglasnu pjesmu svojeg uzbudljivosti; ne prestati

biti vječnom plesačicom kratkotrajnih dana;

i kroz svoje bezbrojne mane postati

najljepša, najsavršenija stvar u cijelom

bezbrojnom stvaranju.

Moje knjige (koje ne znaju da ja postojim)
isto toliko su dio mene kao i ovo lice
sa prosjedim zaliscima i sivim očima
koje uzalud tražim u prozorskom staklu
i koje opipavam zgrčenom šakom.
Ne bez izvesne logične gorčine
mislim da se suštinske riječi
koje me iskazuju nalaze u ovim listovima
što ne znaju ko sam, ne u onim koje sam ispisao.
Tako je bolje. Glasovi mrtvih
reći će me zauvijek.