Autor
Hajro Šabanadžović
Biseri prethodnih dana
Utočište Ishodište
Plava šuma Žuta livada
Ezan Ljepota prirode
Sunce i prozor Cvijetni lik
Vatreni tango Savršen dan
Geografija Silazak
No comments
Daily Archives: 27. Jula 2023.
Fernando Pessoa – Mumija
II.
U sjeni leži mrtva Kleopatra.
Kiši.
O zastavili su lađu na pogrešan način.
Kiši sveudilj.
Zašto gledaš daleki grad?
Tvoja je duša daleki grad.
Kiši mrzlo.
Glede majke što ljulja u krilu mrtvog sina —
svi ljuljamo u krilu mrtvog sina.
Kiši, kiši.
Tužan osmijeh na umornim ti usnama
vidim u pokretu kojim tvoji prsti ne puštaju tvoje prstenje.
Zašto uopće kiši?
IV.
Moje tjeskobe padaju
niz stubište.
Žudnje mi se njišu
usred okomita perivoja.
Na Mumiji je položaj u potpunosti točan.
Daleka glazba,
glazba odveć daleka,
zašto Život prolazi,
a propuštamo uzbrati pokrete.
Dire Straits – Brother in Arms / Song – Lirycs – Prevod
Brother in Arms
These mist covered mountains
Are a home now for me
But my home is the lowlands
And always will be
Some day you’ll return to
Your valleys and your farms
And you’ll no longer burn
To be brothers in arm
Through these fields of destruction
Baptism of fire
I’ve watched all your suffering
As the battles raged higher
And though they did hurt me so bad
In the fear and alarm
You did not desert me
My brothers in arms
There’s so many different worlds
So many different suns
And we have just one world
But we live in different ones
Now the sun’s gone to hell
And the moon’s riding high
Let me bid you farewell
Every man has to die
But it’s written in the starlight
And every line on your palm
We’re fools to make war
On our brothers in arms
Braća po oružju
Ove izmaglice smotane u planinama
sada su moj dom
Ali moja kuća je u ravnici
i uvek će tamo biti
Jednog dana ćete se vratiti
svojim dolinama i farmama
i više nećete plamtjeti od želje
da budete braća po oružju
Kroz ova razorena polja
Vatrena krštenja,
gledao sam sve vaše muke
dok su se bitke rasplamsavale
I, iako su me teško ranili
u svom tom strahu i metežu
vi me niste napustili
moja braćo po oružju
Toliko je puno različitih svjetova
Toliko mnogo različitih sunca
A mi samo jedan svet imamo
ali u različitim živimo
Sad kad je sunce bestraga otišlo
a mesec je visoko
Dozvolite da se s vama oprostim
Svi moramo jednom umreti
Ali zapisano je u zvezdama
i na svakoj crti tvog dlana
Ludi smo što ratujemo
sa svojom braćom po oružju
Alphonse de Lamartine – Jezero
Zar, gonjenima uvijek novim obalama,
U vječnu noć, ko bespovratni san,
U more ljeta bacit nije dano nama
Sidro bar na dan?
O jezero, tek jedna godina što prođe,
A tu, gdje nju je svaki očekivo val,
Gle, sam sad sjedim ja, gdje ona dođe
Sa mnom sjest na žal.
Udaralo si šumno o visoku stijenu
Nagrizajući ko i sada kamen krut,
A vjetar s tvoga vala nosio je pjenu
Sve do pred njen skut.
Da l’ pamtiš, kad smo došli jedno veče,
A s neba na val tamni rosio je muk,
Tek iz daljine, ko da veslo vodu siječe,
Ču se skladni zvuk.
Najednom divna riječ se dragoj usni ote,
A obala se ozva jekom isti čas,
I val bje tih dok drag i pun ljepote
Drhtnu njezin glas:
“O, vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.
Ta nesretnih je dosta, što im preko mjere
Dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi, što ih patnjom ždere –
Pusti, sretne, nas.
Al ja zaludu molim vrijeme neka stane –
Bijeg je njegov živ.
Ja velim noći “Lakše” al sjaj zore rane
Već je razbi siv.
Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
– Prolaznici mi!”
O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noći,
Kad ljubav plavi nas ko svježi potok tlo,
Zar brzo nestat mora kao što će proći
Dan što nosi zlo?
Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag?
I vrijeme što ga ote, neće l’ opet dati
Čas taj tako drag?
O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama
Sad skriva naše dane, recite mi bar!
I hoćete li ikad zanos vratit nama,
Taj oteti dar?
O jezero, o spilje, mračna šumo, stijene,
Vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć!
O prirodo sačuvaj barem uspomene
Na tu divnu noć!
Pa bilo to u tvome miru ili buri,
O jezero, u humku kao sijena plast,
U tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri
Gledaju svoj rast!
Pa bilo to u lahoru il treperenju lista,
U šumu što ga žal udvaja tvoj,
U zvijezdi srebrnoj što na tvom valu blista
I sjaj motri svoj!
I neka povjetarac, trska što se njiše,
I zrak tvoj ugodan ko mirisava so,
Nek progovori sve, što čuje, vidi, diše:
“Ljubav bješe to!”
Zar, gonjenima uvijek novim obalama,
U vječnu noć, ko bespovratni san,
U more ljeta bacit nije dano nama
Sidro bar na dan?
O jezero, tek jedna godina što prođe,
A tu, gdje nju je svaki očekivo val,
Gle, sam sad sjedim ja, gdje ona dođe
Sa mnom sjest na žal.
Udaralo si šumno o visoku stijenu
Nagrizajući ko i sada kamen krut,
A vjetar s tvoga vala nosio je pjenu
Sve do pred njen skut.
Da l’ pamtiš, kad smo došli jedno veče,
A s neba na val tamni rosio je muk,
Tek iz daljine, ko da veslo vodu siječe,
Ču se skladni zvuk.
Najednom divna riječ se dragoj usni ote,
A obala se ozva jekom isti čas,
I val bje tih dok drag i pun ljepote
Drhtnu njezin glas:
“O, vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
Let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja, što nam daje
Najljepši naš dan.
Ta nesretnih je dosta, što im preko mjere
Dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi, što ih patnjom ždere –
Pusti, sretne, nas.
Al ja zaludu molim vrijeme neka stane –
Bijeg je njegov živ.
Ja velim noći “Lakše” al sjaj zore rane
Već je razbi siv.
Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
– Prolaznici mi!”
O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noći,
Kad ljubav plavi nas ko svježi potok tlo,
Zar brzo nestat mora kao što će proći
Dan što nosi zlo?
Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag?
I vrijeme što ga ote, neće l’ opet dati
Čas taj tako drag?
O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama
Sad skriva naše dane, recite mi bar!
I hoćete li ikad zanos vratit nama,
Taj oteti dar?
O jezero, o spilje, mračna šumo, stijene,
Vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć!
O prirodo sačuvaj barem uspomene
Na tu divnu noć!
Pa bilo to u tvome miru ili buri,
O jezero, u humku kao sijena plast,
U tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri
Gledaju svoj rast!
Pa bilo to u lahoru il treperenju lista,
U šumu što ga žal udvaja tvoj,
U zvijezdi srebrnoj što na tvom valu blista
I sjaj motri svoj!
I neka povjetarac, trska što se njiše,
I zrak tvoj ugodan ko mirisava so,
Nek progovori sve, što čuje, vidi, diše:
“Ljubav bješe to!”